Dana 29. prosinca, iranski rijal pao je na rekordno nisku vrijednost u odnosu na dolar, što je izazvalo štrajk na bazarima u Teheranu s masovnim povorkama na glavnim ulicama koje su skandirale: “Zatvorite, zatvorite!”, “Smrt diktatoru!”, “Smrt visokim cijenama!” i “Ovo je posljednja poruka; meta je cijeli režim.”
Od tada su se prosvjedi pretvorili u ulične sukobe između mladih ljudi i sigurnosnih snaga diljem zemlje. Zahvaćeno je preko 70 gradova i mjesta u 26 od 31 pokrajine u zemlji. Oni ostaju posebno jaki u područjima etničkih manjina i u provincijama. Situacija se vrlo brzo razvija i nije jasno hoće li se ovo brzo pretvoriti u još jedan nacionalni ustanak ili će se ugasiti.
Do drugog dana, štrajkovi na bazarima brzo su se proširili na Hamadan, Qeshm, Mashhad, Isfahan i Zanjan. Istovremeno, na sveučilištima u Teheranu izbili su studentski prosvjedi uz slogane: „Smrt svim tiranima! Bio to šah ili vrhovni vođa“, „Kunem se krvlju naših drugova, stajat ćemo do kraja!“ i „Sloboda, sloboda, sloboda!“.
Sigurnosne snage zauzele su pasivnu ulogu, prvenstveno promatrajući demonstracije. Pokušaji režima da mobilizira kontraproteste među svojim pristašama na sveučilištima bili su izrazito slabi u usporedbi s ovim revolucionarnim zamahom.
Tijekom prosvjeda na bazarima, stariji sudionici često su se postavljali između mlađih demonstranata i sigurnosnih snaga, izazivajući pritom potonje da ih napadnu. Istovremeno, na Sveučilištu Amir Kabir i drugim institucijama u Teheranu, studenti su uspješno izbacili i sigurnosne snage i prorežimske studente sa svojih kampusa.
U panici je režim proglasio 31. prosinca državnim praznikom i nadao se da će to zaustaviti širenje prosvjeda po cijeloj zemlji. Istovremeno, deseci studenata uhićeni su noću, što je dovelo do skupova koji su izbili u blizini studentskih domova. Sigurnosne snage počele su koristiti bojevo streljivo, ubivši prve mlade ljude. To je imalo suprotan učinak i samo je dodatno razbjesnilo mlade.
Reakcija mladih, dok su počeli aktivno pružati otpor režimu i njegovim sigurnosnim snagama, uključivala je postavljanje barikada i paljenje požara te napade na državnu infrastrukturu, uključujući paljenje sudova, policijskih postaja i ureda imama. U jednom značajnom činu, čak su upali u guvernerovu palaču u gradu Fasa.
Štrajkovi na bazaru vratili su se 1. siječnja, proširivši se na 32 grada diljem Irana. Studentski prosvjedi počeli su se širiti na ulice jer je režim većinu sveučilišta ili u potpunosti zatvorio ili ograničio na učenje na daljinu. Prosvjedi su dosegli još veće razmjere u provincijama među područjima etničkih manjina, uključujući Lure, Bahtare, Baludžije i Kurde.
Točne brojke teško je pronaći, ali u manje od tjedan dana, deseci su mučeni od strane režima, a njihovi sprovodi već postaju žarišne točke. U Marvdashtu, masa ožalošćenih skandirala je: “Ubit ću one koji su ubili moju sestru.” Prisutnost sigurnosnih snaga na sprovodima često dovodi do nasilnih sukoba, u kojima su one prisiljene na povlačenje.
Od 2018. godine Iran prolazi kroz razdoblje intenzivne klasne borbe, obilježene stalnim prosvjedima zbog ekonomskih zahtjeva, sektorskim štrajkovima u kojima su sudjelovali vozači kamiona, učitelji, radnici u naftnoj industriji i drugi, kao i nacionalnim ustancima koje su predvodili mladi 2018, 2019. i 2022. godine. Svi ovi pokreti na kraju su propali, uključujući ustanak “Žena, život, sloboda” iz 2022. godine, koji je trajao četiri mjeseca i proširio se na svaki grad i mjesto, ali nikada nije duboko prodro u radničku klasu.
Neke neovisne radničke organizacije već su izrazile podršku tekućim prosvjedima, uključujući Sindikat vozača kamiona, Koordinacijsko vijeće iranskih sindikata učitelja i Sindikat radnika šećerne trske Haft Tappeh. Izjave podrške, međutim, nisu dovoljne. Takve izjave izdane su i 2022. godine. Bilo je čak i pokušaja radnika da pokrenu opći štrajk. Ali nedostajala je jasna klasna alternativa, što je posebno opasno s obzirom na pokušaj zapadnih imperijalista da kooptiraju pokret.
Smrtna agonija Islamske Republike
Unatoč stalnoj vanjskoj prijetnji izraelskog i američkog imperijalizma, trenutna situacija iranskih masa je nepodnošljiva. Čak i režim priznaje da velika većina Iranaca živi u siromaštvu.
Prema režimu, samo prošle godine inflacija hrane iznosila je 42 posto. Potrošnja mesa već se gotovo prepolovila, a među najsiromašnijim radnicima postalo je uobičajeno kupovati kruh na kredit. Istodobno, nestanci struje redovito se događaju, uz teške nestašice vode koje osiromašuju poljoprivrednike i prisiljavaju gradsko stanovništvo na racioniranje.
Imperijalisti su odigrali kriminalnu ulogu u stvaranju ove noćne more za iranske mase kroz sankcije koje predvodi SAD, a koje su pooštrili Donald Trump i njegovi lakeji u EU. Ali licemjerje Islamske Republike također razbješnjuje mase. Dok ovi pobožni lopovi govore o „ekonomiji otpora“, Iran je pod njima stigao na 14. mjesto u svijetu po najvećem broju dolarskih milijunaša. Kapitalistička klasa koja stoji iza režima ne pati zbog tih sankcija. Ne, oni su se obogatili na račun radničke klase.
Stalno na vidjelo izlaze skandali financijskih piramidalnih shema koje vode bliski prijatelji režima. Istovremeno, oni tretiraju golemi državni sektor kao svoje privatno dobro. Mnogo više vole pljačkati tvornice nego ih stvarno koristiti. U međuvremenu, režim radije stvara deficite tiskanjem novca nego eskalacijom mjera štednje. Ali to je sve neodrživije. Očekuje se da će nadolazeći proračun u ožujku uključivati smanjenje subvencija.
Dugo su mase podnosile režim. Barem su smatrali da je režim držao pod kontrolom stalne vojne avanture zapadnog imperijalizma. Ipak, sada ne samo da mase pate od razornih ekonomskih teškoća, već se režim pokazao nemoćnim zaustaviti imperijalistički napad, koji je doveo do sloma Assadovog režima u Siriji i nanio razorne udarce Hezbollahu. Iznad svega, 12-dnevni rat svima je razotkrio slabost režima i kulturu korupcije koja postoji među bliskim prijateljima režima. Upravo je to omogućilo Izraelu da se infiltrira u iransko društvo i sam režim. Unatoč impresivnim balističkim projektilima, Iran je ranjiviji nego ikad još od iračko-iranskog rata.
Od 2018. godine, u režimu se redovito otvaraju podjele između fundamentalističkih i „umjerenih“ frakcija, dok se suočavaju s krizama oko svakog pojedinog političkog poteza. U vanjskoj politici, njihove dileme vode se oko toga trebaju li pristati na ponižavajuće ustupke američkom imperijalizmu kako bi se ublažile sankcije, ili produbiti veze s Kinom, koja kupuje naftu uz ekstremne popuste i nije voljna osigurati obrambeno oružje. Na domaćem planu raspravljaju treba li privatizirati državni sektor ili održati korumpirani status quo, dok se, poput bijesnih pasa, stalno međusobno krive.
Dvanaestodnevni rat privremeno je prikrio pukotine i okupio mase iza nacionalne zastave. Propaganda režima sve je više poprimala sekularni nacionalistički ton, a ne islamistički. I, doista, nacionalna samoobrana od imperijalističke agresije jedina je zastava pod kojom režim može okupiti neku preostalu podršku. Ali s obzirom na debakl izraelske infiltracije i slabost koju je režim pokazao u suprotstavljanju cionizmu, čak i to jenjava.
Ovo oslanjanje na sekularni nacionalizam znači da je stara vjerska propaganda sada potpuno neučinkovita. Žene, na primjer, redovito krše zakon o obveznom nošenju hidžaba. Od 2022. godine režim je po tom pitanju podijeljen te je na koncu odustao od njegove provedbe, smatrajući je neizvedivom bez rizika masovne reakcije i potencijalno šire društvene eksplozije, u kontekstu nagomilavanja klasnih i društvenih napetosti.
Suočeni s trenutnim prosvjedima, ove podjele su se ponovno pojavile. Reakcija „umjerenog“ predsjednika Pezeshkiana bila je mirna. Ograničio se na poziv na suzdržanost i dijalog. Vrhovni vođa, s druge strane, brzo je intervenirao, inzistirajući da se nemiri silom obuzdaju i da se oni koji osporavaju naredbu vrate na svoje mjesto, signalizirajući brzi zaokret prema represiji. U međuvremenu, prosvjednici su odbacili cijeli politički establišment, signalizirajući jasan prekid s obje frakcije, koje smatraju dijelom istog sustava moći.
Politička kriza će se samo intenzivirati s klasnom borbom. U tim okolnostima, neki dijelovi režima mogli bi čak biti u iskušenju da pokušaju državni udar kako bi spasili sebe i otvorili zemlju Zapadu u zamjenu za određeno ublažavanje sankcija. Takvo što moglo bi imati samo daljnje strašne i tragične posljedice za mase.
Smrt svim tiranima! Bio to šah ili vrhovni vođa!
Mase su mogle više puta srušiti režim od 2018, ali nedostajala je jasna revolucionarna alternativa za ujedinjenje masa – prije svega mladih i radničke klase. Studenti su sada ispravno popularizirali slogan “Smrt svim tiranima! Bio to šah ili vrhovni vođa!”. Naučili su lekciju iz 2022.
U međuvremenu, slogan “Žene, život, sloboda” postao je vrlo neuobičajen, čak i među studentima, jer je okaljan otkako su ga imperijalisti oteli 2022. To ne znači da su žene ili njihovi zahtjevi marginalizirani u tekućim prosvjedima. Kao i 2022. žene se često nalaze u vodećim ulogama, a slogani o oslobođenju žena su uobičajeni, posebno među studentima.
Zapadni imperijalisti, posebno Izrael i SAD, zajedno sa svojim iranskim monarhističkim podrugljivcima, već prijete prosvjedima iz inozemstva. Dana 2.1. Trump je zaprijetio vojnom intervencijom: „Ako Iran [puca] i nasilno ubije mirne prosvjednike, SAD će intervenirati i spasiti ih“.
U objavi na X-u, Mossadov perzijski account je izjavio: „Izađimo zajedno na ulice. Došlo je vrijeme. Uz vas smo. Ne samo izdaleka i verbalno. Uz vas smo i na terenu.“
Ovi kriminalci nemaju ništa zajedničko s iranskim masama i samo mala manjina unutar zemlje, zajedno s poremećenom malograđanskom dijasporom, želi imati ikakve veze s njima.
Liberalne izraelske novine Haaretz same su otkrile kako iranske monarhiste, predvođene prognanim princom Rezom Pahlavijem, podržava izraelska država. Sada izmišljaju videozapise monarhističkih slogana koji se skandiraju u Iranu i šire ih na društvenim mrežama. U međuvremenu, ovu odvratnu propagandu šire strani perzijski mediji poput Iran Internationala i Radija Farda, financirani od strane imperijalista i iranske monarhističke elite koja je napustila Iran s milijardama dolara.
Razina dezinformacija u ovom ustanku neusporedivo je veća nego u prethodnim. Instagram i X puni su monarhističko-liberalne propagande do te mjere da je teško znati što je stvarna, a što lažna vijest. Ova zbunjenost utječe na iranske mase.
Ovo nije ništa drugo nego municija za propagandu same Islamske Republike. Nema temelja u stvarnosti. Pojedini monarhisti ponekad su se pojavljivali na prosvjedima od 2018, ali svaki put bi bili marginalizirani, a ponekad bi ih čak i pretukli drugi prosvjednici – s pravom! Neki su čak identificirani kao provokatori režima. Iranske mase sjećaju se užasa šahovog režima. Islamska Republika je samo usavršila svoje metode represije i korupcije.
To je dijelom uzrok podjele između radnika i mladih. Radnička klasa je bila suosjećajna prema višestrukim ustancima mladih. Međutim, oprezni su prema imperijalistima i nesigurni kamo bi moglo odvesti rušenje Islamske Republike. Više od ikoga, oni razumiju užase šahovog režima i brutalnu povijest zapadnog imperijalizma u zemlji: represiju nad radnicima i komunistima, eksploataciju, pučeve i pokušaje komadanja Irana kao nacije.
Istovremeno, svi mogu vidjeti zločine zapadnih imperijalista na Bliskom istoku: uništenje Iraka, Sirije, genocid koji se nastavlja u Palestini i opće osiromašenje regije od strane podređenih vladajućih klasa i njihovih zapadnih imperijalističkih gospodara. Istina je da ovi kanibali žele ponovno porobiti Iran, kako bi zemlja patila pod njihovom čizmom kao i ostatak regije.
To stavlja ogromnu odgovornost na revolucionarnu mladež. Zahtijeva apsolutnu neovisnost od zapadnog imperijalizma. Ne smije biti poziva za pomoć od njihovih institucija poput Ujedinjenih naroda i Europske unije, a da ne spominjemo Izrael ili SAD. S jedne strane, to je zato što ti divljaci nemaju što ponuditi iranskim masama, ali s druge strane, to je zato što samo njihovim jasnim odbijanjem mladež može pridobiti radničku klasu.
Komunisti u zapadnim imperijalističkim zemljama imaju važnu ulogu. Moraju jasno reći: “Ruke dalje od Irana!”. Rušenje Islamske Republike zadatak je isključivo iranske radničke klase. Moraju razotkriti licemjerje vlastite vladajuće klase u podupiranju monarhista u egzilu, uključujući i podršku koju su primali putem imperijalističkog buržoaskog tiska.
Dolje s Islamskom Republikom! Za socijalistički Iran!
Nije jasno hoće li se trenutni prosvjedi nastaviti. Studenti i skupine mladih diljem zemlje ne mogu srušiti Islamsku Republiku. Izolirani, završit će ponavljanjem ustanka iz 2022. s istim brutalnim posljedicama.
Radnička klasa mora masovno sudjelovati, jer ima moć srušiti društvo na koljena zbog svoje uloge u proizvodnji. Nijedan se kotač ne okreće, nijedna žarulja ne zasja bez dopuštenja radničke klase. Tijekom Iranske revolucije 1979. godine, upravo je opći štrajk 1978. zadao smrtni udarac šahovom režimu. Masovno sudjelovanje radnika na ulicama uzrokovalo je paralizu sigurnosnih snaga i započelo proces njihovog sloma.
Ove revolucionarne tradicije su itekako žive. U ustanku 2022. godine, mladi su instinktivno pozvali na opći štrajk. Ali nije dovoljno vikati ‘opći štrajk’. Potreban je program koji će povezati rušenje Islamske Republike sa zahtjevima radničke klase; pokazati da rušenje režima neće biti farsa koja će zamijeniti jednu diktaturu drugom.
Takav program bi uključivao postojeće zahtjeve radničke klase, uključujući ekonomske zahtjeve za minimalnu plaću i mirovine, ukidanje mjera štednje, provedbu radničke kontrole u postojećem državnom sektoru, velike javne radove za obnovu gospodarstva zemlje i eksproprijaciju banaka i velikih tvrtki za financiranje svega toga.
Politički zahtjevi uključivali bi kraj svakog ugnjetavanja; i jednaka prava pred zakonom bez obzira na spol, seksualnost i etničku pripadnost. Ovim zahtjevima moramo dodati i ukidanje policije, paravojnih skupina Basija i Revolucionarne garde, zajedno s obavještajnim agencijama; i amnestiju za sve političke zatvorenike.
Bez obzira na sudbinu trenutnih prosvjeda, ovo je samo početak. Svaki neuspjeli ustanak, štrajk i masovni pokret od 2018. ojačao je borbu protiv Islamske Republike. Na temelju takvog programa, prosvjedi bi se mogli transformirati u pravu revoluciju, postajući masovna snaga u društvu koja ujedinjuje sve potlačene u zemlji i svrgava režim.
Ali čak i s rušenjem Islamske Republike, nijedan od zahtjeva masa ne može se ispuniti bez ukidanja iranskog kapitalizma. Iranska radnička klasa i siromašni moraju sami preuzeti vlast, ne dopuštajući nikome drugome da im je otme, i izgraditi socijalističku republiku. Iranski komunisti moraju graditi svoje snage, strpljivo objašnjavajući nužnost socijalističke revolucije.
Tekst je objavljen 07. siječnja 2026.
