Manje od mjesec dana nakon potpisivanja Memoranduma o razumijevanju, koji je naizgled okončao rat između SAD-a i Irana, neprijateljstva su obnovljena. Ovoga puta američki imperijalizam vuče cijeli svijet prema provaliji.
Sporazum je od prvog dana djelovao kao da je pred raspadom. Netanjahu ga je sistematski pokušavao srušiti provokacijama u Libanu. Međutim, na kraju ga je srušio sam Trump.
Najnoviji ciklus eskalacije započeo je 7. jula. Iranske bespilotne letjelice navodno su pogodile tri plovila koja su prolazila omanskom, a ne iranskom rutom kroz Hormuški moreuz. Iranci tvrde da čak i plovila koja koriste omansku rutu moraju dobiti iransko odobrenje za prolazak.
SAD su odbacile takvo tumačenje i odgovorile ponovnim uvođenjem sankcija na iransku naftu te bombardovanjem iranskih pomorskih plovila. Iranci su uzvratili napadima na američke baze i sjedišta u Bahreinu, Kuvajtu i Kataru. Potom su Amerikanci pogodili mete širom Irana, uključujući položaje Korpusa čuvara Islamske revolucije, postrojenja povezana s balističkim raketama i infrastrukturne objekte. Naročito provokativan bio je napad na most kod Mašhada, izveden na dan kada su u tom gradu sahranjeni posmrtni ostaci Alija Khameneija.
Trump je Irance nazvao „ološem“ i „bolesnim ljudima“. Primirje je propalo, a rat je ponovo počeo.
Trumpovo ludilo
SAD su pristale na Memorandum o razumijevanju zato što nisu uspjele dobiti rat vojnim ili ekonomskim pritiskom. To je, zapravo, predstavljalo kapitulaciju pred svim iranskim zahtjevima. Bio je to najbolji ishod kojem su se SAD mogle nadati i jedini način da se Hormuški moreuz ponovo otvori.
SAD nisu u stanju dobiti ovaj rat. Gotovo su iscrpile zalihe projektila za protivzračnu odbranu i ofanzivnih raketa. Trump može bjesniti, može ubiti još nekoliko komandanata Korpusa čuvara Islamske revolucije i može uništavati infrastrukturu. Međutim, kada se Hormuški moreuz zatvori, cjelokupna svjetska ekonomija počinje se neumoljivo približavati ponoru, a Amerikanci ne mogu učiniti ništa da to spriječe.
Budući da gube, Amerikancima nije u interesu obnavljanje rata. Pa ipak, rat je nastavljen. Čini se da je ludilo prevladalo.
Međutim, kao što smo više puta isticali, američka vladajuća klasa decenijama je navikla na neograničenu globalnu hegemoniju. Hoće li se sada povući i prihvatiti poraz, bez otpora prihvatajući iransku kontrolu nad Hormuškim moreuzom, iransku dominaciju u Perzijskom zaljevu i sve ostalo? Neće.
Podjele u Iranu: tvrdolinijaši razumiju situaciju
Ubrzo nakon potpisivanja Memoranduma o razumijevanju pojavile su se otvorene podjele unutar iranskog režima. Dok je predsjedavajući iranskog parlamenta i glavni pregovarač Mohammad Ghalibaf na televiziji objašnjavao uslove sporazuma, njegovo obraćanje iznenada je prekinuto.
Tvrdolinijaši otvoreno osuđuju sporazum kao izdaju. Navodi se da je čak i vrhovni vođa Mojtaba Khamenei skeptičan prema sporazumu. Otvorenost i intenzitet njihovog protivljenja veoma su neuobičajeni, ali i sasvim razumljivi.
Cijena koju je Iran platio kako bi iznudio ustupke SAD-a sadržane u Memorandumu o razumijevanju bila je izuzetno visoka. Poginulo je više od 3.600 Iranaca i više od 4.000 Libanaca, dok se materijalna šteta procjenjuje na 270 milijardi dolara.
Riječ je o strahovitoj cijeni. Ipak, uprkos tolikim žrtvama i razaranju, Iran je uspio baciti najmoćniju silu svijeta na koljena. Pred kraj rata sam Trump je priznao da bi zalihe nafte mogle biti iscrpljene u roku od mjesec dana. Prema nekim tvrdnjama, američke strateške rezerve pale su na najniži nivo od 1983. godine.
Logika iranskih tvrdolinijaša je sljedeća: znamo ko su Amerikanci. Oni ne pregovaraju u dobroj namjeri. Pregovore posmatraju kao privremeni manevar prije nego što se vrate zastrašivanju i pritiscima. Uvijek vjeruju da su predodređeni za pobjedu ukoliko upotrijebe dovoljno sile. Jednostavno im se ne može vjerovati.
Iako su zasad morali prihvatiti kompromis, američki neokonzervativci i Izrael sigurno su bijesni. Čim obnove naftne rezerve i popune zalihe municije, ponovo će krenuti na Iran.
Zaključak može biti samo jedan: ne treba im pružiti tu priliku. Ne treba im dati vremena da obnove zalihe nafte. Treba ih potpuno slomiti. Američkoj ekonomiji treba nanijeti stvarnu štetu. Potrebno je učiniti politički nemogućim da bilo koja američka administracija u narednim decenijama prijeti Iranu.
Potpredsjednik SAD-a JD Vance praktično je potvrdio da su tvrdolinijaši bili potpuno u pravu u svojoj procjeni situacije kada je u jednom intervjuu izjavio:
„Mislim da predsjednik ovaj Memorandum o razumijevanju želi iskoristiti kako bi se stabiliziralo svjetsko tržište nafte, obnovile određene zalihe, a zatim procjenilo gdje se nalazimo.“
Dodao je da SAD sada mogu „učvrstiti ostvarene dobitke“, a zatim „preduzeti dodatne mjere ukoliko predsjednik smatra da je to potrebno“.
Užasna nova faza rata
Pokazalo se da su tvrdolinijaši bili u pravu. Pobjeda se može osigurati jedino ekonomskim slomom Amerikanaca. Ova frakcija će vjerovatno ojačati svoj položaj.
Situacija sada zavisi od brojnih faktora. Međutim, logika događaja ukazuje da bi naredna faza rata mogla biti još razornija od prethodne. Opasnost koju je svjetska ekonomija prošli put za dlaku izbjegla ovoga puta mogla bi se ostvariti. Posljedice bi mogle donijeti neopisivu patnju stotinama miliona siromašnih ljudi širom svijeta.
Izgledi SAD-a neće se poboljšati. Suočen s očajnom situacijom i iranskom nepopustljivošću, Trump bi mogao pribjeći krajnje očajničkim potezima i dodatnoj eskalaciji. Realno gledano, jedini način da se Hormuški moreuz nasilno otvori jeste okupacija čitavog dijela krševite iranske obale.
Ukoliko se Trump odluči na takav scenario, američka vojska mogla bi platiti strašnu cijenu. U kombinaciji s ekonomskim posljedicama koje se naziru, to bi moglo imati dalekosežne posljedice po američki imperijalizam, naročito po raspoloženje javnosti u samim Sjedinjenim Američkim Državama.
Samo radnička klasa može zaustaviti američki imperijalizam!
Američka imperijalna arogancija već je odnijela hiljade života u Iranu i Libanu. Sada prijeti životima miliona drugih ljudi. Neki će biti ubijeni na najstrašnije i najneposrednije načine, poput male djece ubijene u Minabu. Mnogo većem broju ljudi sada prijeti smrt od gladi, bolesti i siromaštva zbog ekonomskog haosa izazvanog ovim ratom.
Čak i iransko rukovodstvo razumije da ne može vojno uništiti američku ratnu mašineriju, koja svakog mjeseca proizvodi ogromne količine naoružanja. Međutim, računa na to da bi nastavak rata u jednom trenutku mogao postati politički neodrživ za američku vlast.
Drugim riječima, američke mase, a prije svega radnička klasa, mogle bi u određenom trenutku intervenisati kako bi zaustavile ovaj rat. Zapravo, radnička klasa, a naročito američka radnička klasa, jedina je sila na svijetu koja može okončati američki imperijalizam.
Američki imperijalizam je u opadanju. Ovaj rat je dokaz toga. Međutim, čak i izgladnjeli i povrijeđeni predator može biti opasan. Zapravo, takvi predatori obično su najopasniji. Vođe američkog carstva, zarobljene u vlastitim zabludama, radije bi povukle cijeli svijet u barbarstvo nego prihvatile neizbježnost njegovog propadanja.
To vidimo u Venecueli, na Kubi, u Iranu i širom Bliskog istoka, a sutra ćemo to vidjeti u cijelom svijetu. Ako čovječanstvo želi živjeti, američki imperijalizam mora biti uništen, a s njim i svjetski kapitalizam.
Tekst je objavljen 10. jula 2026.
