Nakon više od sto godina postojanja, željezara u Zenici je 23. aprila 2026. obustavila integralnu proizvodnju čelika. Osnovana krajem devetnaestog vijeka za vrijeme austrougarske vlasti, uspjela je preživjeti dva svjetska rata, dvije Jugoslavije te rat devedesetih, no sve su prilike da će Dejtonska Bosna i Hercegovina biti kraj ovog industrijskog giganta.
Očekuje se da će oko 1.200 radnika ostati bez posla, ali i da će do 12.000 radnika biti indirektno pogođeno, s obzirom da od rada Željezare ovisi veliki broj drugih firmi i preduzeća, između ostalih Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine i Željeznice Republike Srpske.
Više je razloga zbog kojih je došlo do obustave proizvodnje. Pod jedan, jeftiniji uvozni čelik je doveo do nekonkurentnosti domaćeg. Zemlje poput Italije, Turske i prije svega Kine, proizvode na puno većem nivou te imaju pristup poticajima, za razliku od proizvođača u BiH.
Dodatni razlog gašenja postrojenja je visoka cijena energije i proizvodnje. Da bi se napravio čelik potreban je i koks, a samo par mjeseci ranije ugašena je koksara u Lukavcu, čime su troškovi dodatno porasli. Problem je i zastarjela tehnologija. Nekada veliki centar industrije, koji je zapošljavao desetine hiljada radnika, nakon rata i sumnjive privatizacije, u Željezaru se nije puno ulagalo a očekivalo se da bude profitabilna.
Ali tu su i ekološki pritisci. Činjenica jeste da je Željezara u Zenici, kao i druge fabrike u ovom dijelu Bosne, veliki zagađivač sa raznim negativnim posljedicama po lokalno stanovništvo. Zenica kao i okolni gradovi pate od velike zagađenosti zraka, naročito u zimskom periodu.
Dobar uvid u (ne)funkcionisanje političkog sistema pruža upravo slučaj sa Željezarom. Vijeće ministara, iliti vlada, BiH je glasala da li da uvede zaštitne mjere za proizvodnju čelika na 200 dana. Mjere nisu usvojene zbog glasova protiv od strane HDZ BiH. Kao obrazloženje je navedeno da se time krši dogovor se Evropskom Unijom, što upravo pokazuje šta se očekuje od BiH ako želi da pristupi EU, a to je još dublji polukolonijalni status gdje se cijela ekonomija stavlja na raspolaganje stranim interesima, čak i ako to ide na štetu stanovništva te zemlje, što se u velikoj mjeri već dešava.
No kada pogledamo iza zvaničnih izjava, vidimo da HDZ-u BiH ne odgovaraju zaštitne mjere jer su u jako bliskim odnosima sa vlasnicima transportnih kompanija koje upravo uvoze čelik. Što nije ništa novo. Prethodno su HDZ-ovci blokirali uvođenje poreza na kladionice, iz razloga što su jako bliski upravo sa vlasnicima kladionica koji ih sasvim sigurno i finansiraju.
Gašenje jednog ovakvog postrojenja, bilo ono potpuno ili djelimično, govori nam nekoliko stvari. Ono pokazuje ogromnu nekompetentnost i neefikasnost vladajuće klase u Bosni i Hercegovini, a samim tim i kapitalističkog sistema BiH koji ona predstavlja. Za vrijeme bivše države, Željezara je bila industrijski centar koji je davao život i privlačio ljude iz okolnih gradova. Njeni radnici, kojih je nekada bilo čak 25.000, imali su privilegije koje inače povezujemo sa samoupravnim socijalizmom, uključujući i svoja odmarališta. Od prestanka rada tokom rata, privatizacije kompanije za jedan dolar, preko kupovine od strane multinacionalnog ArcelorMittala, pa do zadnjeg preuzimanja od strane H&P Zvornik u vlasništvu dva tajkuna, Ahmda Hamzića i Predraga Pavlovića, brata Gordana Pavlovića koji je blizak Miloradu Dodiku, Željezara je spala na samo par hiljada zaposlenih. H&P je vrlo brzo nakon preuzimanja kompanije došao do ideje da bi najbolje bilo proglasiti stečaj, pa su se počeli dovoditi u pitanje stvarni motivi novih vlasnika.Kao i u ranijim privatizacijama industrijskih giganata, novi vlasnici su vidjeli kratkoročni profit u rasprodaji imovine, a ne u obnavljanju ili nastavljanju proizvodnje. No trenutno se spominje opcija da Energoinvest, nekadašnji industrijski gigant u Jugoslaviji, koji se uspio održati na životu, preuzme Željezaru.
Neko će možda odgovoriti kako je prirodna stvar da se prelazi sa teške industrije na druge sektore ekonomije. No kad malo razmislimo, da li je to stvarno tako? Država koja se odriče industrijskih kapaciteta gubi strateški važnu granu privrede. Dovodi sebe u težak položaj, tim više ako nema razvijene druge grane kojima će nadomjestiti industriju. A na primjeru BiH vidimo da se ne radi ni o kakvoj strategiji, koja podrazumijeva sveobuhvatni plan djelovanja osmišljen s ciljem ostvarivanja ključnih, dugoročnih ciljeva, već o rasulu gdje različite poluge vlasti vuku svaka na svoju stranu, ne bi li prigrabili koju mrvicu više sa kolača globalnog tržišta.
Kako smo došli u ovakvu situaciju? Ako pogledamo malo unazad, recimo zadnjih par godina, možemo primijetiti obrazac, a to je gašenje firmi koje su nekad bile stub ili igrale važnu ulogu u ekonomiji. Sarajevski ‘Zrak’, fabrika optičke opreme, Koksara u Lukavcu, te Rudnik Ljubija, otišle su u stečaj, a BHRT, državna radiotelevizija pred mogućim je gašenjem. Također, neke od najvećih i najprofitabilnijih kompanija u državi su zapravo trgovački lanci te javne ustanove, dok je proizvodni sektor daleko iza.
Slučaj Nove Željezare Zenica je samo nastavak ovog trenda, koji pokazuje kako frakcije vladajuće klase BiH jednostavno nisu u stanju da ponude napredak i bolji životni standard. Njihova uloga je upravljanje društvom koje se urušava. Po pitanju ekonomije, gdje industriju i resurse preuzimaju strani i domaći kapitalisti, po pitanju demografije, gdje na godišnjem nivou zemlju napusti broj ljudi veličine jednog manjeg grada, po pitanju prirode, koja se sistemski uništava zarad profita.
Odgovor na ove probleme nisu euroatlantske integracije, koje će samo ubrzati taj proces, niti biranje ove stranke ili onog kandidata, koji će dobiti mandat da nastave gdje su prethodni stali. Sve jedna politička opcija radi na istom principu, bilo ona bosanska, bošnjačka, srpska, hrvatska, građanska ili kakva već ne, nijedna zapravo ne nudi odgovor na goruće probleme s kojima se sučoava radnička klasa i omladina u svim dijelovima BiH, već predstavlja interes ove ili one frakcije vladajuće klase ili interesne skupine, koja će se dodvoravati ovom ili onom svjetskom igraču. To je kristalno jasno nakon 30 godina presipanja iz šupljeg u prazno.
Da li to znači da je problem zapravo u ustrojstvu BiH kao takve, da bi se rješenje našlo u rasparčavanju na još manje državice, koje bi onda egzistirale nazavisno ili se pridružile susjednoj Srbiji ili Hrvatskoj? Takvo nešto ne samo da ne bi riješilo spomenute probleme, već bi ih i pogoršalo. Proizveli bi se novi konflikti i nove banana države, pod još većim pritiskom od strane imperijalizma da po sitnu cijenu proda svoje ekonomske resurse. U slučaju pripajanja, ništa se suštinski ne bi promijenilo, jer i susjedne države nisu u puno boljoj situaciji i suočavaju se sa gotovo istim problemima. Političari koji zastupaju takve opcije i sami vrlo dobro znaju da bi eventualnim pripajanjem izgubili ogroman politički uticaj, s obzirom da u ovakvom ustrojenju mogu blokirati sve bitne procese, i to u najboljem slučaju, a vrlo vjerovatno bi nestali sa političke scene zajedno sa svojim klikama, jer bi se odnos snaga drastično promijenio, i to na njihovu štetu. Što ne znači da tzv probosanske politike zastupaju cjelovitost zbog općeg dobra, već iz razloga što im takav stav najviše ide u korist, dok se u isto vrijeme jednako dodvoravaju stranim interesima.
Ne smijemo očekivati da će nas ovaj ili onaj političar ili poduzetnik izvući iz situacije u kojoj se nalazimo. Preko 30 godina vladavine kapitalističkih partija svih etničkih boja u Bosni i Hercegovini i širom Balkana jasno nam je pokazalo da oni to ne mogu i ne znaju učiniti. Radnike i seljake ne mogu predstavljati profesionalni političari, birokrate koji služe kapitalu, otuđeni od radnog naroda i njihovih problema. Sami radnici moraju preuzeti vodstvo, organizovati se i povesti mase radnog naroda u borbu za društvo uređeno po mjeri običnog čovjeka. Mi u RKS-u stremimo ka tom cilju.
