Ova rezolucija usvojena je jednoglasno na ljetnom sastanku vodstva Revolucionarne komunističke internacionale. Kažemo: Branimo Kubansku revoluciju! Porazimo američki imperijalizam! Borimo se za svjetski socijalizam!
Ohrabren brzim uspjehom svog napada na Venezuelu 3. siječnja, američki imperijalizam pokrenuo je kampanju ekonomskog gušenja i vojnog zastrašivanja Kube bez presedana.
60-godišnja blokada pojačana je od početka godine gotovo potpunom blokadom uvoza nafte koja je uništila kubansku sposobnost proizvodnje energije što ima razoran učinak na svakodnevni život milijuna ljudi. Sustavna kriminalna i vrlo učinkovita kampanja sekundarnih sankcija i diplomatskog pritiska usmjerena je na sve aspekte kubanskog gospodarstva (turizam, rudarstvo, izvoz medicinskih usluga, prijevoz, trgovinu). Ovo je brutalna i okrutna srednjovjekovna opsada s ciljem postizanja predaje glađu.
Ekonomske mjere popraćene su arogantnim izjavama Trumpa i Marca Rubija, izmišljenom optužnicom protiv Raula Castra, prijetnjama vojnom akcijom i provokativnim vojnim letovima za prikupljanje obavještajnih podataka iznad otoka.
Primarna motivacija iza višedesetljetnog napaa na Kubansku revoluciju je činjenica da je 1959. godine mali otok 90 milja udaljen od najmoćnije imperijalističke sile na svijetu odlučio potvrditi svoj suverenitet i, kako bi to učinio, zbacio je kapitalizam, uspostavivši plansko gospodarstvo. Zbog toga se američki imperijalizam bojao i još uvijek se boji Kubanske revolucije kao prijetnje svojim interesima na cijelom kontinentu.
Sva impresivna dostignuća Kubanske revolucije postignuta su na osnovu planskog gospodarstva i ukidanja kapitalizma. Okončanje nepismenosti, besplatan i sveobuhvatan obrazovni sustav od predškolske dobi do sveučilišta, zdravstveni sustav koji nema premca, besplatno stanovanje, prosječni životni vijek viši nego u Sjedinjenim Državama, itd. Unatoč desetljećima imperijalističke blokade, kubanska dostignuća na polju ljudskog razvoja i životnog standarda bila su daleko ispred ostalih latinoameričkih zemalja i bila su usporediva s onima naprednih kapitalističkih zemalja. Ona pružaju uvid u to što plansko gospodarstvo može postići.
Međutim, socijalizam se ne može izgraditi u jednoj zemlji. Povijest Kubanske revolucije i njezine današnje nedaće oštro podsjećaju na tu činjenici. Jedina dva razdoblja u kojima je Kubanska revolucija imala malo prostora za disanje bila su kada je bila povezana sa Sovjetskim Savezom te kada je bila povezana s Bolivarskom revolucijom u Venezueli.
Iako je kapitalizam ukinut i postojalo je masovno oduševljenje za novi revolucionarni režim, na Kubi nikada nije postojala istinska radnička demokracija. Nije bilo institucija putem kojih su radnici i seljaci mogli neposredno vršiti vlast. Birokratizacija Kubanske revolucije ima različite izvore ali je ojačana i učvršćena utjecajem Sovjetskog Saveza, osobito nakon 1970. godine.
Režim planske privrede ne može ispravno funkcionirati bez izravne kontrole i sudjelovanja masa u vođenju gospodarstva i države. Birokracija neizbježno dovodi do lošeg upravljanja, rasipništva, privilegiranja nekolicine i korupcije.
Naposljetku, kao i u Sovjetskom Savezu, jedan dio birokracije uvijek nastoji postati vlasnik sredstava za proizvodnju, a ne samo njihov upravitelj.
Sada, pod krajnjim pritiskom pojačanog napada američkog imperijalizma, kubansko vodstvo odobrilo je niz ekonomskih mjera koje bi, ako se provedu, značile kraj planskog gospodarstva i potpunu dominaciju kapitalističkog tržišta. Mnogi među njima gledaju prema kineskom ili vijetnamskom modelu, gdje je kapitalizam obnovljen, ali takozvana “komunistička” partija ostaje na vlasti.
Nekima se to čini kao put naprijed iz slijepe ulice, i postoji iluzija da bi te mjere donijele gospodarski rast, dok bi Kubi omogućile da zadrži suverenitet. Moramo strogo upozoriti: ukidanje planskog gospodarstva značilo bi uništenje svih dostignuća Kubanske revolucije (koja još uvijek postoje, iako znatno oslabljena). Kuba bi se vratila u 1958.: zemlja kojom dominira i koja je okovana za američki financijski kapital, u ekonomskom kao i političkom smislu. Mala manjina bi se obogatila, ogromna većina bi trpjela siromaštvo, nezaposlenost i bijedu.
Kada je Sovjetski Savez 1920-ih, suočen s međunarodnom izolacijom i ekonomskim kolapsom, bio prisiljen napraviti djelomične ustupke tržištu, Lenjin je jasno objasnio da oni predstavljaju korak unatrag. Te ustupke pratile su mjere jačanja radničke kontrole i nadzora. Radilo se o osiguravanju malo prostora za disanje, koji je iskorišten za poticanje svjetske revolucije svim sredstvima.
Najnovije ekonomske mjere odobrene na Kubi pokrenule su raspravu na otoku. Mnogi koji jasno vide opasnost koju one donose pitaju – koja je alternativa?
Korijen problema s kojima se suočava Kubanska revolucija leži u njezinoj izolaciji. Obnovljeni napad američkog imperijalizma na Kubansku revoluciju također je otkrio besmisao ideje o multipolarnom svijetu kao progresivnom putu naprijed. Ni Kina ni Rusija nisu poduzele mnogo više od objavljivanja izjava, a nijedna od takozvanih “progresivnih” vlada u Latinskoj Americi nije se usudila prkositi američkom pritisku.
Jedini način da se stvari promijene je širenje revolucije na druge zemlje. 1960-ih, kubansko vodstvo guralo je u tom smjeru, na čelu s Che Guevarom koji je govorio o stvaranju dva, tri, mnoštva Vijetnama. Generalna ideja bila je ispravna, iako se usvojena metoda malih gerilskih grupa pokazala pogrešnom u praksi.
Politika širenja revolucije kasnije je napuštena, a Kuba je uskladila svoju politiku s onom Sovjetskog Saveza. Nikaragvanskim sandinistima savjetovano je da ne ukidaju kapitalizam, već da zadrže “mješovito gospodarstvo” s katastrofalnim rezultatima. Savjet dan Bolivarskoj revoluciji u Venezueli bio je da ne slijedi primjer Kube (eksproprijaciju kapitalizma), opet s katastrofalnim rezultatima, što je imalo izravan negativan utjecaj na Kubansku revoluciju, pojačavajući njezinu izolaciju.
Jedini pouzdani saveznici na koje Kubanska revolucija može računati su svjetska radnička klasa i siromašne mase. Jedini put naprijed je politika svjetske socijalističke revolucije (za razliku od “multipolarizma” ili “borbe protiv neoliberalizma”). Sudbina Kubanske revolucije bit će u konačnici odlučena u areni međunarodne klasne borbe.
Određeni ustupci tržištu mogu biti nužni, ali treba objasniti da su to zastoji i da ne predstavljaju “usavršavanje kubanskog socijalističkog modela”. Oni moraju biti uravnoteženi oštrom borbom protiv korupcije i birokracije, koja se može voditi samo kroz najšire sudjelovanje radničke klase u vođenju države i gospodarstva.
Revolucionarna komunistička internacionala ponovno potvrđuje svoju bezuvjetnu podršku Kubanskoj revoluciji i posvećuje svoje snage najširoj mogućoj borbi za njezinu obranu. Poraz Kubanske revolucije bio bi korak unatrag za radničku klasu cijelog svijeta kao i za međunarodni revolucionarni pokret. Posebna je dužnost naše američke sekcije, Revolucionarnih komunista Amerike, da nastavi podizati zastavu obrane Kube od jenkijevskog imperijalizma.
U konačnici, izolacija Kubanske revolucije koja prijeti zapečatiti njezinu sudbinu rezultat je kašnjenja u izgradnji potrebnog revolucionarnog vodstva koje može dovesti radničku klasu na vlast diljem svijeta. Zato se ponovno obvezujemo da ćemo udvostručiti svoje napore u izgradnji svjetskih snaga revolucionarnog komunizma.
Dolje s američkim imperijalizmom – Branimo Kubansku revoluciju – Radnici svih zemalja, ujedinite se!
Tekst je objavljen 11. kolovoza 2026.
