Produbljivanje krize kapitalizma uzrokuje ogromnu političku nestabilnost diljem svijeta. U tom kontekstu, porast broja „autoritarnih” i „populističkih” vlada izazvao je mnogo rasprava o usponu politike „jakih vođa”. Ali što to točno znači? U ovom članku, Ben Gliniecki razmatra prirodu kapitalističke države i koncept „bonapartizma”, kako ga je razvio Marx, kako bi odgovorio na ovo pitanje i pružio uvid u utjecaj klasne borbe na današnju politiku.
Tekst originalno objavljen 12. travnja 2024.
Uobičajena tema među buržujskim komentatorima danas je uspon takozvanih „jakih vođa”. Kaže se da posljednjih godina dolazi do „demokratske recesije”, koja proizvodi sve autoritarnije vođe koji prijete vrijednostima liberalne demokracije. Ovo izaziva veliku zabrinutost kod „odgovornog” krila vladajuće klase.
Prošle godine, Gideon Rachman, glavni komentator za vanjske poslove Financial Timesa iz Britanije, objavio je knjigu pod nazivom „Doba jakih vođa: Kako kult vođe prijeti demokraciji širom svijeta”, u kojoj upozorava na rastuću prijetnju liberalnoj demokraciji.
U svojoj knjizi, Rachman svrstava dugi popis vođa u kategoriju „jakih vođa”, uključujući: Vladimira Putina, Recepa Tayyipa Erdoğana, Xija Jinpinga, Narendru Modija, Viktora Orbána, Borisa Johnsona, Donalda Trumpa, Mohammeda bin Salmana Al Sauda, Benjamina Netanyahua, Jaira Bolsonara, Andrésa Manuela Lópeza Obradora i Abiya Ahmeda.
Rachmanova analiza usredotočuje se na nabrajanje onoga što je zajedničko ovim autoritarnim vođama: nacionalizam, antipatija prema „globalnim elitama”, kult ličnosti, korištenje društvenih medija i sklonost korupciji, među ostalim. Ono što izostavlja jest objašnjenje temeljnih procesa koji dovode do stvaranja ovih režima.
Rachman, primjerice, tvrdi da je Putinov režim u Rusiji zasnovan na korupciji i nacionalizmu. No, to ne objašnjava ništa. Korupcija i nacionalizam prisutni su, u većoj ili manjoj mjeri, u svakom kapitalističkom režimu u svim vremenima. Zašto i kako su korupcija i nacionalizam u Rusiji stvorili Putinov režim u određenom povijesnom trenutku, ostaje neobjašnjeno.
Umjesto toga, Rachman pruža površinske prikaze izoliranih, individualnih „jakih vođa”, čime politiku svodi na proizvod karakteristika i hirova pojedinaca. To ne samo da zamagljuje važne razlike među režimima, poput onih između Putina i takozvanih „populističkih” vlada poput Trumpove, već nas također ostavlja potpuno nesposobnima izvući ikakve zaključke za budućnost, ako slijedimo Rachmanov pristup.
Ono što Rachmanu nedostaje jest analiza klasne borbe u svakom društvu, ali i na globalnoj razini. Svaki pokušaj razumijevanja države i njezina političkog karaktera bez procjene stanja i tempa klasne borbe u određenom trenutku vodi ka površnosti.
S druge strane, Karl Marx je proučavao povijest i razvoj klasne borbe, njezinu putanju i političke oblike koje ona stvara.
„Povijest svih dosadašnjih društava”, pišu Marx i Engels u Komunističkom manifestu, „jest povijest klasnih borbi.” [1] Politički režimi koji će definirati povijest razdoblja u kojem danas živimo nisu proizvodi medijski vještih spin-doktora niti predsjednika koji su podmitili prave ljude. Oni se mogu razumjeti jedino kao proizvod određene faze klasne borbe.
U svojoj knjizi Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea, Marx je analizirao uspon na vlast još jednog „jakog vođe”, Napoleona III., a teorijski zaključci koje je izveo ostaju neizostavan alat za razumijevanje prirode države i perspektive za takozvane „jake vođe” danas.
View this post on Instagram
Marksistička teorija države
Kako bismo razumjeli politički karakter određenog režima, bilo da se radi o liberalnoj demokraciji ili diktaturi, potrebno je prvo shvatiti ulogu države u društvu.
Država je instrument klasne vladavine. Ona je u vlasništvu i pod kontrolom vladajuće klase u svakom društvu. Na primjer, moderne države su tisućama niti povezane s interesima kapitalista.
Poznata je praksa tzv. „rotirajućih vrata” između svijeta biznisa i vlade, koja omogućuje da ministri i državni službenici lako prelaze između državnih regulatornih tijela i tvrtki koje bi trebali regulirati. Lobisti velikih korporacija imaju stalan pristup vladinim ministrima, koristeći razne oblike „uvjeravanja”, uključujući mito i prijetnje, kako bi oblikovali vladinu politiku u skladu s interesima buržoazije. Sudovi, zatvori, policija i vojska koriste se za obranu privatnog vlasništva bogatih, dok se prava siromašnih na stanovanje i hranu ili ignoriraju, ili se osvajaju kroz klasnu borbu.
Vladini ministri, najviši državni službenici, suci, generali, policijski šefovi i drugi državni funkcioneri obično dolaze iz uskog društvenog sloja, odgojenog i obrazovanog sa svjetonazorom kapitalističke klase. U Velikoj Britaniji, 65% najviših državnih službenika pohađalo je elitne privatne škole, kao i 65% viših sudaca, 70% generala i 65% najviših ministara u vladi.
Ovaj odnos između države i vladajuće klase nije jedinstven za kapitalizam. Zapravo, država je instrument klasne vladavine otkad se prvi put pojavila u povijesti, prije otprilike 5.000 godina. Otkako je društvo postalo podijeljeno na eksploatatorske i eksploatirane klase, država postoji kako bi regulirala sukob između njih, koji bi inače razorio društvo.
Kako Engels objašnjava:
„[Država] je priznanje da se ovo društvo zaplelo u nerješivu proturječnost sa samim sobom, da se podijelilo na nepomirljive suprotnosti koje je nemoćno da savlada. A da ove suprotnosti, klase sa suprotnim ekonomskim interesima, ne bi u jalovoj borbi iscrple i sebe i društvo, postala je neophodnom sila koja prividno stoji iznad društva i koja treba da ublažava konflikt, da ga drži unutar granica ‘poretka’.” [2]
Međutim, daleko od toga da je neutralni arbitar između suprotstavljenih klasa, država je instrument u rukama dominantne klase u društvu, koji joj čuva vladajuću poziciju i odnose vlasništva. Kako Engels dalje objašnjava: „Glavna veza civiliziranog društva je država, koja je u svim tipičnim periodima bez iznimke država vladajuće klase, i u svim slučajevima ostaje u suštini mašina za držanje u pokornosti potlačene, eksploatirane klase.” [3]
Zbog toga državni organi imaju zakonski priznati monopol na upotrebu nasilja kroz policiju, vojsku i zatvore. I zbog toga su Marx i Engels napisali da je „izvršna vlast moderne države samo odbor za upravljanje zajedničkim poslovima cijele buržoazije.” [4]
Kako bi uspješno očuvala odnose vlasništva unatoč klasnom sukobu, i opravdala svoju monopolizaciju nasilja, država mora izgledati kao da stoji iznad društva, do određene mjere otuđena od njega. Mora koristiti veličanstvenost i mistifikaciju kako bi prikrila svoju ulogu instrumenta vladajuće klase.
Feudalni monarsi Europe tvrdili su da vladaju po božanskom pravu, odabrani i vođeni od Boga. S druge strane, moderne „demokracije” maskiraju se jezikom „glasovanja”, „ljudskih prava” i „vladavine zakona”.
Ove „demokratske” fasade igraju korisnu ulogu za kapitaliste. Prvo, omogućuju kapitalističkoj klasi kao cjelini da vrši kontrolu nad temeljnim mehanizmima države, kroz svoje plaćene predstavnike u parlamentu, masovnim medijima, pravosuđu, velikom državnom birokracijom i oružanim snagama.
Kratkotrajnost vlade Liz Truss 2022. godine u Britaniji jasno je to pokazala. Reakcija tržišta na Trussove politike, zajedno s oštrim izjavama kapitalističkih institucija poput IMF-a, prisilile su je na odstupanje unutar 44 dana. Dovoljno je postaviti pitanje bi li Liz Truss mogla zatvoriti svoje kritičare iz vladajuće klase, da se shvati pravi odnos između kapitalista i njihovih državnika.
Osim toga, buržoaska „demokracija” stvara iluziju izbora kod birača, koji mogu birati pojedince i političke stranke, bez ikakve stvarne prijetnje kapitalističkom sustavu. To pridonosi mitu da je država neutralna i da stoji iznad sukobljenih klasa u društvu.
Zbog toga, kada su svi drugi uvjeti jednaki, najefikasniji tip države pod kapitalizmom je demokratska republika.
Kako Lenjin objašnjava: „Demokratska republika je najbolja moguća politička ljuštura kapitalizma. Zbog toga kapital, zavladavši tom najboljom ljušturom, utemeljuje svoju vlast tako solidno, tako sigurno, da nikakva smjena ni ličnosti, ni ustanova, ni stranaka buržoaske demokratske republike ne potresa tu vlast.” [5]
Monopolizacija nasilja i otuđenje države od društva ključni su za njezinu učinkovitost kao oružja vladajuće klase. No, pod određenim uvjetima, te stvari mogu poprimiti vlastiti život. Engels objašnjava:
„Međutim, kao izuzetak nastupaju periodi kada klase koje se međusobno bore gotovo uravnotežuju svoje snage, i onda država za neko vrijeme dobiva izvjesnu samostalnost u odnosu na obje klase i prividno nastupa kao posrednik među njima.” [6]
Vladajuća klasa, poput čarobnjakovog šegrta, može otkriti da je prizvala sile koje više ne može kontrolirati.
Na primjer, 2000. godine Vladimir Putin postao je predsjednik Rusije i odmah zatvorio i protjerao Vladimira Gusinskog, medijskog mogula, vlasnika banke i magnata nekretnina, čiji su mediji kritizirali predsjednika.
Putin se zatim okomio na Mihaila Hodorkovskog, naftnog magnata, najbogatijeg čovjeka u Rusiji i političkog protivnika. Godine 2003. Hodorkovski je zatvoren, a njegovo bogatstvo i imovina zaplijenjeni.
Umjesto da bude sluga ruske vladajuće klase, Putin djeluje kao njezin gospodar. Ovaj fenomen, gdje se državni aparat uzdiže iznad ostatka društva s „velikim vođom” na čelu, Marx je nazvao „bonapartizmom”.
Bonapartizam
Ovo nije prvi put da se država, koja se navodno smatra slugom vladajuće klase, okrene protiv svojih bivših gospodara. Arhetip ovog fenomena bio je sam Napoleon Bonaparte.
Napoleon je došao na vlast u jeku Francuske revolucije, točnije, u vrijeme kada je njezin zamah počeo jenjavati. Počevši od 1789. godine, savez buržoazije, poluproleterskih masa Pariza i francuskog seljaštva srušio je monarhiju, dao zemlju seljacima i započeo rat protiv feudalne Europe, otvarajući put za razvoj kapitalizma.
Revolucionarni Komitet za javnu sigurnost pokrenuo je jakobinski teror protiv kontrarevolucionarnih snaga koje su pokušavale obnoviti monarhiju. No, ohrabrene uspjehom, pariške su mase počele ići dalje, uzimajući slogan „Sloboda, jednakost, bratstvo” doslovno i počevši poduzimati mjere protiv privatnog vlasništva.
Ovo je bio vrhunac revolucije, ali jedan od kojeg su se buržoazija i seljaštvo povukli. Brojniji od pariške „rulje”, počeli su okretati klatno u drugom smjeru. Prvo je Robespierre srušen, a s njim i Komitet za javnu sigurnost, te su zamijenjeni Direktorijem, koji je pokrenuo novi, „bijeli” teror protiv najrevolucionarnijih elemenata, zahtijevajući uspostavu „reda”, pod čime su mislili na novouspostavljeni buržoaski poredak.
Buržoazija je 1789. godine pozvala mase u borbu, ali nakon što je srušila monarhiju, nije mogla odlučno uspostaviti kontrolu nad situacijom. Borba je bila u zastoju, a odlučujući faktor postala je sirova sila.
Uhvaćena između rojalističkih zavjera i ustanka, poput Chouansa (moharhističkih pobunjenika) na zapadu, te prijetnje ponovnog uspona jakobinaca u Parizu, buržoazija je žudjela za „stabilnom vladom” i konačnim krajem „anarhije”.
Napoleon, svjež nakon vojnih uspjeha i uživajući lojalnost vojske, koja je uglavnom bila regrutirana iz seljaštva, postao je spasitelj kojeg su mnogi tražili. Abbé de Sieyès, vodeći član Direktorija, Joseph Fouché, ministar policije, i Charles-Maurice de Talleyrand, ministar vanjskih poslova, pozvali su Napoleona da iskoristi vojsku kako bi srušio njihovu vlastitu vladu 18. brumairea, osme godine Republike (9. studenog 1799.).
Nakon dolaska na vlast, Bonaparte je balansirao između zaraćenih klasa. Buržoaziji je obećavao red i kraj nereda i revolucionarnih smetnji, a vojnicima i masama obećavao je da će spasiti revoluciju od rojalističkih zavjera. Sve to vrijeme uzdizao je sebe i svoj aparat sile iznad svih klasa u društvu.
Unatoč demagogiji, koja je često bila proturječna i eufemistična dok je pokušavao biti sve za svakoga, Napoleon je branio sustav privatnog vlasništva uspostavljen buržoaskom revolucijom.
Nije imao izbora u tome jer je njegova baza podrške bilo seljaštvo, koje je činilo većinu vojske. Oni nisu imali interesa za zahtjeve pariških poluproletera i željeli su sačuvati privatno vlasništvo nad zemljom koju su dobili revolucijom od monarhije.
Napoleon je branio sustav privatnog vlasništva uspostavljen buržoaskom revolucijom, a kako je gospodarstvo raslo, uspio je smiriti mase dok je konsolidirao svoju vlast. Formalno je podržavao revoluciju, dok je u stvarnosti likvidirao politički režim koji je ona stvorila, zadržavajući samo novu ekonomsku osnovu kapitalizma koja je zamijenila feudalizam.
Nakon što je osigurao svoju poziciju, oslanjao se na silu. Izgradio je mrežu špijuna, ponovno otvorio monarhističke zatvore, cenzurirao tisak, obnovio crkvu i krenuo u vojne avanture i pljačke u inozemstvu. Vladavina je postala diktatorska, a 1804. godine Napoleon se okrunio za cara. Sve to predstavljeno je kao fait accompli (gotova stvar), a zatim izglasano na „plebiscitu” (referendumu) bez slobode rasprave i bez alternativnih opcija.
Unatoč promjeni političkog režima u diktaturu, Napoleon nije promijenio temeljni buržoaski karakter postrevolucionarnog sustava. Nije poništio ključne dobitke revolucije, poput ukidanja feudalnog vlasništva i preraspodjele zemlje. Promijenio je samo politički karakter režima, pretvarajući ga iz demokracije u diktaturu s velikim državnim aparatom koji su plaćali i buržoazija i mase.
Ovo je arhetip bonapartizma, koji je Trocki definirao kao „birokratsko-policijsku vladu koja se uzdiže iznad društva i održava se na relativnoj ravnoteži između dvaju suprotstavljenih tabora”, postavljajući se kao „nepristrani sudac” nacije. [7]
Takvi vođe vladaju golom silom, podređujući sve svojoj izvršnoj vlasti, bez promjene temeljne klasne prirode režima. Često se nasilje primjenjuje protiv pojedinih članova vladajuće klase ili njezinih dijelova, kao i protiv masa, dok režim balansira između klasa.
Napoleonov nećak, Louis Bonaparte, gotovo je doslovno slijedio primjer svog strica kada je 1851. vojnim udarom srušio Drugu francusku republiku i sljedeće godine proglasio sebe carem.
U Osamnaestom brumaireu Louisa Bonapartea, Marx je objasnio kako je, u svojoj borbi da potisne mase nakon revolucije 1848., buržoazija bila prisiljena demontirati sve demokratske institucije države kako bi spriječila da ih preuzmu „crveni” iz Socijaldemokratske partije. Istovremeno, buržoazija je davala sve veću moć izvršnoj vlasti, na čelu s predsjednikom Bonaparteom, koji je na kraju bio „podignut na ramenima pijane vojske, koju je potkupio viskijem i kobasicama”, kako je to Marx opisao. [8]
Ti pijani vojnici ubili su stotine radnika koji su prosvjedovali protiv Louis Bonaparteova udara i uhitili desetke tisuća, dok je uvedena stroga cenzura tiska.
Nasilje i represija nisu bili usmjereni samo protiv radnika, već, kako je Marx objasnio: „Buržoaske fanatike za red ubijale su pijane rulje vojnika su na njihovim balkonima, njihovi su domovi oskvrnuti, a kuće bombardirane iz zabave.”
Nasilje nad pojedinim članovima buržoazije i pljačka koju su provodili Bonaparteovi ljudi nikada nisu ugrozili temeljnu buržoasku prirodu društva. Privatno vlasništvo uvijek je bilo očuvano. Pojedini članovi buržoaske klase nisu nužno bili zaštićeni od posljedica vladavine mačem, ali buržoazija u cjelini bila je spremna tolerirati Bonaparteove ekscese sve dok je osiguravao „red” i kraj razdoblja revolucionarnih previranja nakon 1848. [9]
Putinova Rusija
Ni Napoleonov režim, niti onaj njegova nećaka, ne služe kao točan nacrt za današnje režime. Kada marksisti opisuju režime kao ‘bonapartističke’, koriste analogiju s Napoleonovim režimom, a ne doslovnu repliku.
Ipak, postoje određene sličnosti između Napoleona Bonapartea i Vladimira Putina, iako daleko od potpunog kopiranja.
Obnova kapitalizma u Rusiji ranih 1990-ih bila je ogroman udarac za ruske mase. To je izazvalo pravu eksploziju gangsterizma među novoizniklom ruskom buržoazijom. Državna imovina je rasprodana, a korupcija je prodrla u sve slojeve društva.
Pod predsjednikom Borisom Jeljcinom, degeneracija kapitalističke klase i patnja radnika postali su toliko izraženi da je postojala stvarna opasnost od masovnog nezadovoljstva, koje je nekoliko puta i izbilo na površinu. Kao odgovor na to, „demokratski” režim Borisa Jeljcina uveo je sve represivnije mjere, uključujući i granatiranje Ruskog kongresa s poslanicima koji su bili još uvijek unutra 1993. godine.
Takve bi metode liberalni komentatori obično smatrali prilično „autoritarnima”, no zanimljivo je da je Jeljcin u to vrijeme bio hvaljen kao hrabri vođa i branitelj demokracije u buržoaskom tisku. Razlog je jednostavan: Jeljcinova represija nije predstavljala vladavinu mačem nad svim klasama, već je bila alat u rukama kapitalističke oligarhije, iako u osobito nestabilnim okolnostima.
Kako je kriza eskalirala, ne samo Jeljcin, već je i čitav vladajući establišment postao omražen u očima masa. Valovi štrajkova i okupacija tvornica zahvatili su zemlju između 1996. i 1998. godine, izražavajući militantno protivljenje obnovi kapitalizma. No, golemi potencijal ovog pokreta prokockali su takozvani komunistički vođe.
Neuspjeh radničke klase da sruši režim nije okončao krizu i nestabilnost u ruskom društvu. U takvim očajnim uvjetima, zakon i red počeli su se urušavati, a otmice i ubojstva bogatih poslovnih ljudi postali su česti. Ovo je užasnulo novostvorenu klasu kapitalističkih „oligarha”, koji su se obogatili pljačkom državne imovine.
Trebalo je naći „neutralnog čovjeka”, nekoga tko bi zaštitio imovinu oligarha, ali bez prevelike povezanosti s američkim imperijalizmom i raširenom korupcijom u državi. Vladimir Putin, bivši agent KGB-a i vrhunski birokrat, bio je taj čovjek. U početku se nije nametnuo naciji; bilo ga je odabralo jedno krilo oligarhije i predstavljen je narodu kao prekid s prošlošću.
Putin je došao na vlast 1999. godine, obećavši oligarsima da će zaštititi njihovo bogatstvo, pod uvjetom da ga podrže. Istodobno, javno je udarao po određenim ruskim kapitalistima optužujući ih za korupciju, dok se predstavljao kao „prijatelj naroda”.
Balansirao je između sukobljenih klasa, dajući obećanja i demagoške izjave svima, dok je istovremeno ojačao svoj državni i sigurnosni aparat, podižući ga iznad društva i nametnuvši svoju vlast svim klasama.
Pod Putinom, državni aparat je znatno ojačao. Klasna borba dosegla je određenu ravnotežu, uzrokovanu međusobnom iscrpljenošću sukobljenih klasa. Buržoazija je bila slaba i nesposobna izravno vladati, dok mase nisu bile sposobne preuzeti vlast. Iako ta situacija nije došla na isti način niti iz istih razloga kao u Napoleonovoj Francuskoj, rezultat zastoja između klasa bio je sličan.
Takva situacija ne može trajati zauvijek. Na kraju, mora se pronaći izlaz iz krize, a kada ga nije moguće pronaći političkom vladavinom jedne klase nad drugom, pronaći će se kroz „posebne oružane snage” koje čine državu, s „jakim vođom” na čelu.
Nedugo nakon Putinovih izbora 2000. godine, u ruskim novinama Kommersant objavljen je dokument koji je procurio, a koji je bio nacrt za jačanje ruskog državnog aparata kako bi se olakšala Putinova vladavina.
Dokument, nazvan Revizija broj šest, izložio je planove za širenje uloge Federalne sigurnosne službe (FSB), ograničavanje neovisnosti medija i manipulaciju izbornim rezultatima uz pomoć državnog nadzora i tajnih operativaca.
Ovo je postavilo ton Putinove Rusije u posljednja dva desetljeća. Njegovi politički protivnici bivaju uhićeni ili čak ubijeni. Namještao je izbore i kršio ruski ustav.
Državni aparat je pod Putinom znatno ojačao dok je on učvršćivao svoju vlast. Iako država štiti rusku kapitalističku klasu, ona nije pod njezinom izravnom kontrolom. To je ono što Putinov režim čini bonapartističkim.
Trump, Johnson i Bolsonaro
Ako uzmemo neke od drugih režima koje spominje Rachman, poput onih Donalda Trumpa, Borisa Johnsona i Jaira Bolsonara, i zapitamo se može li se ista analogija s Napoleonovim režimom primijeniti, otkrivamo da to nije moguće.
Donald Trump, Boris Johnson i Jair Bolsonaro nisu došli na vlast kao rezultat zastoja u klasnoj borbi. Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Brazil nisu doživjeli klasne potrese poput Francuske revolucije iz 1789. ili obnove kapitalizma u Rusiji početkom 1990-ih.
U stvari, u vrijeme njihovih izbora, u sve tri zemlje radnička klasa tek je počinjala pokazivati snagu i pripremati se za borbu.
Primjerice, u SAD-u, pokret Black Lives Matter (BLM), koji je izbio nakon ubojstva Georgea Floyda za koje su zaslužni policajci iz Minneapolisa, bio je jedan od najvećih masovnih pokreta u američkoj povijesti, a dogodio se tijekom Trumpova predsjedništva.
Od 26. svibnja do 22. kolovoza 2020. bilo je više od 7.750 prosvjeda povezanih s BLM-om u više od 2.240 mjesta diljem zemlje. Snaga ovog pokreta natjerala je gradsko vijeće Minneapolisa da glasa za potpuno raspuštanje svoje policijske uprave.
Slično tome, u Brazilu su milijuni radnika 14. lipnja 2019. štrajkali protiv Bolsonarovih napada na mirovinski sustav i obrazovanje. Prosvjedi su održani u 380 gradova diljem zemlje, dok su Bolsonarovi pokušaji da organizira protuprosvjede privukli samo oko 20.000 ljudi u većim gradovima.
Daleko od toga da su ti sukobi bili dovedeni do mrtve točke, klasna borba u ovim zemljama tek se počela zahuktavati. Dakle, svrstati Trumpa, Johnsona, ili Bolsonara u isti koš s Putinom predstavlja ozbiljnu pogrešku u dijagnozi faze kroz koju prolazi klasna borba u tim zemljama.
Istina je da su Trump, Johnson i Bolsonaro, kao pojedinci, bili donekle izvan kontrole svojih vladajućih klasa. Sva trojica su iznosila demagoške apele masama, dok su istovremeno bili članovi vladajuće klase. Njihova „anti-establišment” retorika imala je elemente balansiranja između klasa.
Međutim, individualne motivacije vođa samo su mali dio jednadžbe. Čak i želja Trumpa, Johnsona, ili Bolsonara da postanu bonapartistički vođe nije dovoljna da ih učini takvima. To ovisi o ravnoteži klasnih snaga u društvu i o fazi kroz koju prolazi klasna borba.
U sva tri slučaja državni aparat, a posebno oružane snage, ostali su čvrsto pod kontrolom vladajuće klase, a ne pod kontrolom nepredvidljivih lidera poput onih u Bijeloj kući, Downing Streetu ili Palácio da Alvorada.
Godine 2019. Boris Johnson je suspendirao britanski parlament, zaobilazeći demokratske ustavne procedure kako bi progurao zakone o Brexitu, odluku koju je kasnije poništio Vrhovni sud.
Slično tome, Bolsonaro je u svoju vladu uveo brojne vojne kadrove, uključujući aktivne generale i druge zapovjednike. Prijetio je da će vojska provesti vlastito prebrojavanje glasova na predsjedničkim izborima 2022. godine, zbog navodnih pristranosti u sudstvu i izbornim sudovima.
U međuvremenu, Trump je maltretirao novinare koji mu se nisu sviđali, uključujući i oduzimanje njihovih novinarskih iskaznica, te je pozvao na poništavanje američkog ustava. Kao i Bolsonaro, optužen je za pokušaj manipulacije izbornim rezultatima.
Jasno je da ova trojica nisu klasični buržoaski demokrati. Bolsonaro gleda na vojnu diktaturu u Brazilu s nostalgijom, dok Trump otvoreno izražava divljenje Putinovu bonapartističkom režimu. Međutim, jedan čovjek ne čini režim.
Unatoč preziru prema buržoaskim demokratskim normama, Johnson, Trump i Bolsonaro vladali su unutar tih normi. Nijedan njihov režim ne može se okarakterizirati kao vladavina mačem.
Kada se Louis Bonaparte suočio s mogućnošću gubitka predsjedničke funkcije Druge francuske republike ustavnim putem, pokrenuo je vojni udar, osiguravši lojalnost većine vojske i njenih vrhova. S druge strane, Bolsonaro i Trump, suočeni sa sličnim problemom, poticali su naoružane gomile svojih pristaša, koje su tada pokušale zauzeti vladine zgrade. No, u oba slučaja, oružane snage države brzo su i odlučno slomile te pokušaje, ostajući čvrsto pod kontrolom vladajuće klase.
Slabost ovih „pokušaja puča” pokazala je koliko su Trump i Bolsonaro zapravo malo mogli računati na podršku snaga organiziranog nasilja, bez obzira koliko su to željeli. U slučaju Trumpove avanture, teško je vjerovati da je očekivao da će njegova gomila pristaša uopće stići do Kapitola. Čini se da ni sami „pobunjenici” nisu imali jasan plan, s obzirom na to kako su besciljno lutali hodnicima, pljačkali automate i fotografirali se.
Okvalificirati režim kao bonapartistički znači proglasiti ga diktaturom, u različitim stupnjevima ozbiljnosti. To očito ne vrijedi za Trumpove, Bolsonarove ili Johnsonove režime. Također nije postojala mogućnost da uspostave takav režim dok su bili na vlasti. Razlog za to upravo je ono što Rachman propušta primijetiti ili namjerno ignorira: klasna ravnoteža snaga u tim zemljama.
Perspektive za bonapartizam danas
Gideon Rachman tvrdi da živimo u „Dobu jakih vođa” i prikazuje katastrofičan scenarij u kojem jedna po jedna zemlja pada pod vlast bonapartističkih vođa, koji zauvijek prijete liberalnoj demokraciji.
Ova ideja često se ponavlja među komentatorima, uključujući one na takozvanoj ljevici. Međutim, jednostavno označiti svaku vladu koja nam se ne sviđa kao „autoritarni” ili čak „fašistički” režim, predstavlja površnu i netočnu analizu. Takva lijenost vodi do pesimizma koji je karakterističan za one koji ne razumiju ulogu i moć radničke klase. Bez razumijevanja različitih režima, nećemo imati nikakve šanse da ih srušimo.
Stvarni karakter sadašnjeg razdoblja na globalnoj razini obilježen je revolucijom i kontrarevolucijom, u kontekstu burne klasne borbe.
Klasna borba se intenzivira zbog neviđene krize u kojoj se nalazi kapitalistički sustav. Kristalina Georgieva, glavna direktorica IMF-a, izjavila je u listopadu 2022. da razdoblje relativne stabilnosti, niskih kamatnih stopa i niske inflacije ustupa mjesto svijetu u kojem „bilo koja zemlja može skrenuti s kursa lakše i češće”.
Dodala je:
„Iskusili smo temeljnu promjenu u globalnoj ekonomiji, iz svijeta relativne predvidljivosti… u svijet s više krhkosti – većom neizvjesnošću, višom ekonomskom volatilnošću, geopolitičkim sukobima i češćim i razornijim prirodnim katastrofama.” [10]
Dubina ove krize izaziva ogromnu nestabilnost na svim razinama društva. Liberalno-demokratski režimi ulaze u krizu zbog polarizacije među masama i unutarnjih podjela unutar vladajuće klase. Upravo ti fenomeni, a ne jednostavni „autoritarizam”, objašnjavaju pojavu nepouzdanih i nestabilnih vlada, poput onih Johnsona i Trumpa. Ovi primjeri ne pokazuju neizbježan pad društva u bonapartističku vladavinu, već slabljenje vladajuće klase i njezina režima.
Istovremeno, kriza izaziva oštar porast klasne borbe u mnogim zemljama diljem svijeta, a radnička klasa je u mnogima od njih neporažena i spremna za borbu.
Čak i u zemljama s ukorijenjenim bonapartističkim režimima, poput Irana, ne govorimo o svježe nametnutim diktatorima koji vladaju nad pokorenom i poraženom radničkom klasom. U slučaju Irana, režim je proizašao iz poraza revolucije 1979., od kojeg se radnička klasa očito oporavila.
Masovni pokret potaknut krajem 2022. ubojstvom mlade žene, Mahse Amini, koju je ubila moralna policija, uzdrmao je iranski režim do temelja i predstavlja najnoviji potres u nizu koji se pojavljuju od 2018. godine.
U Rusiji, Putinova popularnost je toliko poljuljana zbog ekonomske krize koja traje od 2015. da je režim prestao objavljivati rezultate anketa o odobravanju. U takvim okolnostima, Putin je pojačao represivne mjere i iskoristio rat u Ukrajini kako bi okupio stanovništvo oko sebe. Ovi znakovi ne ukazuju na stabilan režim koji vlada nad iscrpljenom radničkom klasom, već na to da se temelji režima urušavaju uslijed sve veće nestabilnosti, što predviđa još veću klasnu borbu u bliskoj budućnosti.
Sličan obrazac vidimo u Kini, gdje koncentracija vlasti u rukama Xija Jinpinga također odražava istu nestabilnost u temeljima režima KPK, koji više nije uvjeren da može vladati metodama iz prošlosti.
U svakoj zemlji glavna prepreka revoluciji nije golema moć „jakih vođa”, već slabo i kukavičko vodstvo radničke klase.
Svugdje, vladajuća klasa pokušava pojačati sredstva represije suočena s bijesom masa. To pokazuje da sve kapitalističke države, bilo da su diktature ili demokracije, moraju braniti kapitalistički sustav. Danas, svaki režim na svijetu je manje siguran nego što je bio u prošlosti. Međutim, u naprednim kapitalističkim zemljama, vladajuća klasa je izuzetno oprezna kada je riječ o bilo kakvim potezima prema vladavini mačem, jer bi to izazvalo snažan odgovor među radničkim masama. Ako išta, takav bi potez učinio revoluciju vjerojatnijom, a ne manje vjerojatnom, i najtrezniji predstavnici kapitalističke klase to znaju.
Ova perspektiva ne bi nas trebala učiniti samozadovoljnima. U uvjetima ekstremne kapitalističke krize s jedne strane, i nedostatka revolucionarnog vodstva radničke klase s druge strane, mogu se pojaviti razni fenomeni. Ako vladajuća klasa ne može stabilizirati svoju vlast zbog krize, a radnici su spriječeni preuzeti vlast i riješiti krizu socijalističkim sredstvima, moguće je da bi se izvršna vlast mogla početi uzdizati iznad društva na bonapartistički način.
Trocki je analizirao međuratne režime u Francuskoj i Njemačkoj i okarakterizirao ih na ovaj način. Objasnio je da je Doumergueova vlada u Francuskoj, koja je došla na vlast 1934. na čelu vlade „Nacionalnog jedinstva” i počela vladati izvan kontrole parlamenta, bila bonapartistička. Kako je rekao: „Zahvaljujući relativnoj ravnoteži između tabora kontrarevolucije koji napada i tabora revolucije koji se brani, zahvaljujući njihovoj privremenoj međusobnoj neutralizaciji, osovina vlasti je podignuta iznad klasa i iznad njihove parlamentarne zastupljenosti.” [11]
Međutim, dok je Napoleonov režim bio utemeljen na međusobnoj iscrpljenosti klasa, „relativna ravnoteža” koja je podupirala Doumergueovu vladu temeljila se na očekivanju revolucije u vrijeme duboke kapitalističke krize. Zapravo, oluja ekonomske, socijalne i političke krize koja je pogodila taj režim preplavila ga je i potopila unutar devet mjeseci, usred generalnog štrajka i prijetnji građanskog rata.
Uspon stabilnih režima, bilo liberalno-demokratskih ili bonapartističkih, nije na dnevnom redu. Umjesto toga, nestabilnost i kriza su u usponu svugdje.
Martin Wolf, glavni ekonomski komentator Financial Timesa, ukazao je na „porast broja takozvanih ‘anokracija’ – zemalja s nekoherentnim, nestabilnim i neučinkovitim vladama”, napomenuvši da je broj ‘anokracija’ porastao „s 21 u 1984. i 39 u 1989. na 49 u 2016.” [12]
Bonapartistički režimi uzdižu se balansiranjem između glavnih sukobljenih klasa kada je u klasnoj borbi postignuta ravnoteža. No, svaka ravnoteža u nadolazećem razdoblju bit će izuzetno nestabilna. U mjeri u kojoj burna klasna borba izbaci na površinu režime s bonapartističkim obilježjima, oni će vjerojatno biti krhki i kratkotrajni. Kako je Trocki rekao: „Bonapartizam ne može postići stabilnost sve dok tabor revolucije i tabor kontrarevolucije nisu odmjerili svoje snage u borbi.” [13]
Također treba istaknuti da su u 1930-ima čak i moćne kapitalističke zemlje poput Francuske i Njemačke imale velike seljačke slojeve. Danas je klasna ravnoteža snaga u svijetu mnogo više nagnuta u korist radničke klase.
Nikada nije bilo više radnika na planetu nego danas, kao posljedica proletarizacije seljaštva i sitne buržoazije u mnogim zemljama. Prema Svjetskoj banci, 56% svjetske populacije – 4.4 milijarde ljudi – trenutačno živi u gradovima, a velika većina njih su radnici. Društvena baza za reakciju i bonapartizam, na kojoj je, na primjer, počivao Napoleonov režim, smanjena je.
U naprednim kapitalističkim zemljama seljaštvo je potpuno iskorijenjeno. To će još više otežati uspostavljanje čak i relativno nestabilnih bonapartističkih režima, što znači da se suočavamo s produženim razdobljem revolucije i kontrarevolucije, u kojem će radnička klasa imati nekoliko prilika preuzeti vlast.
Kako se boriti protiv bonapartizma
Instinkt mnogih radnika i mladih da se bore protiv bilo kakvih autoritarnih tendencija je zdrava reakcija. Međutim, ključno je postaviti pitanje kako radnička klasa može obraniti i izboriti se za demokratska prava.
Neki tzv. „ljevičari” traže savez s liberalnim buržujima radi zaštite. Liberali, poput Gideona Rachmana, tvrde da ne vole vladavinu mača te da preferiraju liberalne demokratske institucije kao najbolji način za obranu privatnog vlasništva i interesa buržoazije. Stoga neki na ljevici zaključuju da treba formirati što širi „ujedinjeni front” protiv „autoritarnih” ili čak „fašističkih” tendencija političara poput Trumpa, Bolsonara i Johnsona.
Međutim, upravo je izravna vladavina liberalne buržoazije dovela do pojave ovih populističkih vlada. Liberali su ti koji su provodili mjere štednje i donosili zakone protiv sindikata. Povijest nas uči da, kada se suoče s mogućnošću revolucionarnog svrgavanja kapitalizma, buržoaski liberali će se uzdati u potencijalnog diktatora koji obećava očuvanje kapitalizma, rađe nego da predaju vlast radnicima. Primjer za to je podrška slobodoljubivog časopisa Economist brutalnoj Pinochetovoj diktaturi u Čileu.
Marx sjajno objašnjava ovaj proces u Osamnaestom brumaireu Louisa Bonapartea. Pokazuje kako su buržoaski liberali, suočeni s rastućom radničkom borbom, postupno predali sve više moći Bonaparteu u ime „obnavljanja reda” u društvu.
Marx sumira ovaj proces: „Tako industrijska buržoazija sluganski plješće ‘bravo’ državnom udaru od 2. prosinca, uništenju parlamenta, padu vlastite vladavine, diktaturi Bonapartea.” [14]
Ovo nas uči da se bonapartizam ne može pobijediti uz pomoć liberalne demokracije.
Marksistički pristup, kada je klasna borba u stanju krhke ravnoteže, jest poticati razrješenje te ravnoteže u korist radničke klase. Rušenjem te ravnoteže sprječavamo bonapartistu da balansira između klasa i uzdigne se iznad klasne borbe koristeći vladavinu mača.
To se dogodilo u Rusiji između veljače i listopada 1917. godine. Kerenskijev režim, koji je preuzeo vlast nakon Februarske revolucije i svrgavanja cara, pokušao je postati bonapartističkim.
Radnici su se pokrenuli, ali su imali slabo vodstvo u Sovjetima koje nije bilo spremno preuzeti vlast u ime radničke klase. S druge strane, buržoazija je bila previše slaba da zadrži vlast.
Kerenski je obećavao i jednog i drugoj strani sve, balansirajući između njih i pokušavajući da se osloni na vojsku. Umjesto da se pridruže ovim manevrima, kao što su to učinili menjševici, Lenjin, Trocki i boljševici zauzeli su nezavisnu poziciju radničke klase – sažetu u sloganu: „Sva vlast Sovjetima”.
Lenjin je u to vrijeme objašnjavao: „Kerenskijeva vlada je nesumnjivo vlada koja čini prve korake prema bonapartizmu.” Dodao je da ne bi bilo „ništa drugo nego glupo filistarstvo gajiti ustavne iluzije”, umjesto toga tvrdeći da je nužno „započeti pravu i upornu borbu za svrgavanje bonapartizma, borbu vođenu u širokom političkom opsegu i temeljenu na dalekosežnim klasnim interesima.” [15]
Ova jasna, neovisna proleterska linija prekinula je nestabilnu ravnotežu u korist radnika i spriječila Kerenskog, ili bilo kojeg drugog diktatora, u stvaranju bonapartističkog režima.
Bonapartizam se može pobijediti samo neovisnom borbom radničke klase za vlast, a ne kolaboracijom s drugim klasama. Stravični događaji koji se trenutačno odvijaju u Sudanu pružaju važno upozorenje u tom pogledu. [16]
Ovo je lekcija za radnike posvuda. U Rusiji ili Kini, na primjer, marksisti nemaju ništa zajedničko s liberalnom buržoazijom koja kuka zbog nedostatka buržoaske demokracije. Također ne zagovaramo politiku klasne kolaboracije koja bi nas vodila u suradnju s buržoaskim liberalima.
Zagovaramo borbu protiv ovih režima, koja se temelji na revolucionarnim metodama i snazi masa, predvođenih proletarijatom. Pod bonapartističkim režimom takva borba može uključivati korištenje demokratskih zahtjeva i slogana, ali naglašavamo da se ta prava mogu osigurati samo kroz borbu radničke klase.
Ova neovisna proleterska politika je osnova na kojoj se gradi revolucionarna partija. Najviša odgovornost marksista je razviti takvu politiku i stvoriti sredstvo, u obliku revolucionarne partije, kako bi tu politiku prenijeli u radnički pokret. Samo tako naša borba protiv bonapartizma, kapitalizma i klasnog društva može biti uspješna.
Izvori
[1] K. Marx, F. Engels, Klasici marksizma, svezak 1, Wellred Books, 2013., str. 3
[2] F. Engels, Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države, Wellred Books, 2020., str. 155-156
[3] ibid., str. 162
[4] Klasici marksizma, svezak 1, str. 5
[5] V. I. Lenjin, Država i revolucija, Wellred Books, 2019., str. 14
[6] Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države, str. 157-158
[7] L. Trocki, Borba protiv fašizma u Njemačkoj, Pathfinder Press, 2019., str. 443-444
[8] K. Marx, Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea, Wellred Books, 2022., str. 113
[9] ibid., str. 14
[10] K. Georgieva, Snalaženje u krhkijem svijetu, imf.org, 6. listopada 2022.
[11] H. Marcuse, Jednodimenzionalni čovjek, Routledge i Kegan Paul, 2002., str. 128
[12] Borba protiv fašizma u Njemačkoj, str. 577
[13] ibid., str. 444
[14] Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea, str. 105
[15] V. I. Lenjin, Lenjinova sabrana djela, svezak 25, Progress Publishers, 1964., str. 220
[16] Vidi https://www.marxist.com/sudan-bloody-clash-erupts-within-counter-revolution.htm
