Vladajuća klasa u kapitalizmu ima već dugu povijest upotrebe nacionalizma kao čvrste poluge pripitomljavanja klasnog bijesa i manipulacije radničke klase i mladeži. Sličnu predstavu u svijetu gledamo i danas, kada se nagomilane kontradikcije kapitalizma pokušava pretočiti u tzv. kulturni rat. Na našim prostorima, nacionalizam je u 20. stoljeću višestruko iskazao svoju reakcionarnu i toksičnu narav, a isto iskazuje i danas. Revolucionarni pokret studenata i masa u Srbiji zaintrigirao je i inspirirao mnoge u Hrvatskoj, ali potom je nacionalizam uklizao te preusmjerio čitavu pozornost s gorućih socijalno-ekonomskih tema na povratak u prošlost.
Uloga nacionalizma u suvremenom kapitalističkom društvu slična je u gotovo svim krajevima svijeta. Progresivni potencijal nacionalnih pokreta odavno je pokazao svoja ograničenja. Ono što je nekoć služilo kao nužno vezivno tkivo raznih slojeva društva u obaranju feudalizma, u kapitalizmu 19. vijeka pretvorilo se u alat dominacije nove vladajuće klase – buržoazije. Kapitalistima je bilo potrebno da namjesto feudalnog nereda uspostave jedinstveno nacionalno tržište i nacionalnu državu, no međusobna konkurencija za prevlast na svjetskom tržištu vodila je trvenju i potenciranju nacionalizma. Buržoazija je sada po potrebi uvjeravala narodne mase da im je neprijatelj neka druga nacija. Ulaskom u fazu imperijalizma krajem 19. vijeka situacija se samo zaoštravala. Međutim, unutar tih istih nacionalnih država istovremeno se stvorio novi oblik klasnog antagonizma između buržoazije i radničke klase. Zadatak nacionalizma otada sastoji se u zamagljivanju klasnih razlika, sputavanju klasne svijesti i razbijanju internacionalnog povezivanja radničke klase. U ekonomski zaostalim, potlačenim i koloniziranim zemljama, nacionalni pokreti doveli su do zbacivanja kolonijalnih gospodara, ali nakon toga se u tim zemljama odigrao sličan scenarij. Dominaciju je preuzela domaća buržoazija kao periferna marioneta stranog imperijalizma. Ni ugnjeteni narodi poput Palestinaca ili Kurda danas ne mogu računati na solidarnost i pomoć svojih bogatih palestinskih ili kurdskih klanova koji su povezani s neprijateljskim režimima, već na solidarnost internacionalne radničke klase.
Nema spora da se u svim nacionalnim državama na kugli zemaljskoj nacionalizam koristi za ulogu očuvanja kapitalističkog statusa quo. Akumulirano nezadovoljstvo masa ne kanalizira se prema kapitalizmu kao stvarnom uzročniku nagomilanih problema, već prema ljudima druge kulture, boje kože, vjere, nacije itd. Umjesto širenja žara klasne borbe i atmosfere revolucionarnog poleta, stvara se ukočena atmosfera ugroženosti, panike i očaja, uz neizbježne teorije zavjere i poluinformacije. Ponovni izbor američkog milijardera Donalda Trumpa dao je posvuda krila raznim nacionalističkim i ksenofobnim demagozima da se pompozno promoviraju kao borci protiv globalizacije pod etiketom kvazi-suverenizma. Međutim, Trumpov suverenizam svodi se na ekonomski protekcionizam nastao kao odgovor na posljedice globalnog širenja svjetskog tržišta i jačanja Kine. I dok si velike kapitalističke sile mogu priuštiti protekcionističko ratovanje carinama, male zemlje, poput današnjih balkanskih država, o tome mogu samo sanjati. Nacionalistima ovdje uglavnom ostaje vječno prekopavanje po prošlim ratovima, kao i ksenofobija prema imigrantima te stranim radnicima, u kojima vide “pošast globalizacije”.
Nacionalizam i Balkan
Historijski proces razvoja modernih nacija na Balkanu odvijao se u kontekstu borbe protiv stranih vladara – Osmanskog carstva i Habsburške monarhije. Ovaj zakašnjeli, dug i kompliciran proces protezao se kroz čitavi 19.vijek, tijekom kojeg su se neki narodi uspjeli osloboditi i formirati vlastitu nacionalnu državu (Grčka, Rumunjska, Srbija, Bugarska), a drugi ostali zarobljeni pod kapom stranih vladara (Hrvati, Slovenci, Albanci…). Već u tom vijeku dolazi do međunacionalnih ratova novih balkanskih država uz upliv stranih interesa, a ova suparništva prenose se i u naredni 20. vijek. Kako se završetkom Prvog svjetskog rata oba carstva raspadaju, južnoslavenski se narodi udružuju u Kraljevinu SHS po mjeri sila Antante, uz prevlast srpske buržoazije i dvorske kamarile. Ova kraljevina bila je ekonomski zaostala periferija stranih sila, s mnoštvom nepismenog seljačkog stanovništva, potpuno nesposobna da razriješi međunacionalne odnose iznutra. Mogla je samo zaoštravati netrpeljivosti između postojećih nacija, poglavito Srba i Hrvata, te sputavati nacionalne aspiracije Makedonaca, bosanskih Muslimana i Albanaca. Silovitim izbijanjem Drugog svjetskog rata, Kraljevina Jugoslavija raspala se poput kule od pijeska.
Tijekom rata, razne balkanske nacionalističke struje ustaša, četnika, handžarovaca i drugih osokolile su se pod sponzorstvom stranih nacističkih i fašističkih gospodara. Krenulo je revanšističko “izravnavanje računa”. Uz genocid, rijeke krvi, masovna ubijanja i etnička čišćenja, balkanski nacionalistički kolaboratori čitavu su ratnu industriju i poljoprivredu upregnuli u interesu njemačke ratne mašinerije. Time su jasno potvrdili svoju zločinačku i marionetsku narav. Komunistička partija Jugoslavije krenula se odupirati dizanjem ustanka i stvaranjem zajedničke Narodnooslobodilačke borbe svih naroda. Od 1941. do 1945. formirala se masovna partizanska vojska sastavljena od pripadnika svih nacionalnosti, čime se borba za nacionalno oslobođenje pretočila u jugoslavensku socijalističku revoluciju. Konačni rezultat ratne pobjede bilo je osnivanje Federativne, narodne republike Jugoslavije. Doba monarhija i kraljevina postalo je prošlost.
Poslijeratni jugoslavenski socijalizam uspio je ovdašnjim narodima prvi put omogućiti značajan ekonomski uzlet opismenjavanjem ljudi, izgradnjom industrije, društvene stanogradnje, radničkih odmarališta, modernizacijom poljoprivrede i sl. Djelomično je razriješio i nacionalno pitanje, čime je utjecaj nacionalizma na ovim prostorima privremeno splasnuo. Po prvi put u povijesti, Makedonci, a kasnije i Muslimani, bili su priznati kao konstitutivni te ravnopravni u izgradnji nove socijalističke Jugoslavije. Međutim, Jugoslavija je od začetka bila prožeta raznim kontradikcijama. Naime, vlast nije imala radnička klasa preko svojih demokratski izabranih organa, nego partijsko-direktorska birokracija na čelu s doživotnim predsjednikom Titom. Unatoč društvenom vlasništvu, stvarna vlast odozdo nikad se nije razvila, pa je Jugoslavija bila i ostala deformirana radnička država. Rast industrije nije pratio rast radničke demokracije, nego birokratizacije i sve većeg raslojavanja između birokratskog sloja i radničke klase, sve veće nejednakosti među republikama i sl. U okolnostima tzv. tržišnog socijalizma sloj direktora, tehnomenadžera i republičkih partijskih rukovodioca davao je sve više maha vlastitim ambicijama, a decentralizacijske tendencije 1960-ih značile su jačanje republičkih birokracija.
Kako su republičke birokracije postajale sve nezavisnije, tako su od kraja 1960-ih počele sve više posezati za nacionalizmom. Tito je redovito balansirao između interesa radničke klase i interesa raznih republičkih birokracija, a kad bi njihova međusobna svađa izmakla kontroli, utrčao bi Tito kao proleterski Bonaparte i arbitrarno presudio. Nakon smrti vrhovnog arbitra 1980., republičke su se birokracije u drugoj polovici 80-ih povezale s nacionalističkim disidentima, emigracijom i stranim kapitalom kako bi likvidirali društveno vlasništvo. Bila je potrebna njegova privatizacija kako bi se uzeo čitavi plijen. Prvi pokusni baloni nacionalizma krajem 1980-ih bile su nogometne tribine. Četnici i ustaše opet su 1990. ušli u modu, ubrzo je izbio krvavi rat. Nacionalizam je 1990-ih poslužio novim elitama i tajkunima da se preko privatizacije usred rata ustoliče kao nova vladajuća klasa. “Nacionalna renesansa” preko noći se pretvorila u tajkunsku noćnu moru. Uz trube patriotizma i ratne slave, nastale su ekonomski neslavne nacionalne državice pod većinskom kontrolom zapadnog imperijalizma, te manjim dijelom ruskog i kineskog nakon 2000. Deindustrijalizacija, osiromašenje, strane investicije i banke, uvoz hrane, masovno iseljavanje, politička korupcija – neka su od zajedničkih obilježja država bivše Jugoslavije. Vladajuće elite i partije na ovim prostorima otada konstantno podgrijavaju nacionalizam i tenzije radi vlastitog opstanka te prikrivanja socijalno-klasnih problema.
Proces pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva u Hrvatskoj predvodio je HDZ. Ova nacionalistička stranka nastala je 1989. pod vodstvom partijskog otpadnika Franje Tuđmana s dvostrukim ciljem: izlaska Hrvatske iz socijalističke Jugoslavije i formalnog razvlaštenja radničke klase. HDZ je 1990-ih uslijed ratnih stradanja udovoljio tajkunima i uspješno opljačkao društveno vlasništvo, što je dovelo do ogromnog vala štrajkova te visoke stope nezaposlenosti, a onda nastavio s korupcijom i pljačkom u 21. vijeku. Ozbiljnu opoziciju slijeva nikad nije imao jer je u dva navrata vlast nakratko preuzeo SDP, ali samo da bi iznevjerio radničku klasu. Prvo u mandatu Ivice Račana 2000.-2003. nije kaznio privatizacijske pljačkaše, već je nastavio rasprodaju kompanija i omogućio ulaz stranom bankarskom, trgovačkom i telekomunikacijskom kapitalu, da bi u mandatu Zorana Milanovića 2011.-2015. također poslužio kao obična balkanska ekspozitura zapadnog kapitala. Na desnom, nacionalističkom spektru HDZ je bio i ostao neupitni hegemon još od Tuđmanovih dana. Otvaranjem pristupnih pregovora s Europskom unijom 2000-tih, vodstvo HDZ-a pomaknulo se prema centru i postalo vjerni saveznik Bruxellesa kojem zveckanje oružja na Balkanu ne treba. Stoga se kroz posljednjih 20-ak godina sporadično javljaju desne, proustaške stranke koje kritiziraju HDZ, ali na prvi mig hegemona uskaču u koalicijsku vladu radi pokojeg ministarskog mjesta. U aktualnom sazivu vlade HDZ je u koaliciji s jednom takvom strankom, Domovinskim pokretom. Uz Bruxelles izvana, vladavina HDZ-a iznutra oslanja se na prekrajanje izbornih jedinica i glasove ruralnijih krajeva kojima bacaju predizborne mrvice, podobne braniteljske udruge kojima se dodvoravaju te slične prepredene metode.
Revolucionarni pokret u Srbiji 2024.
Ustaljeni status quo na Balkanu prekinut je padom nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu 1. 11. 2024. U ovom tragičnom događaju život je izgubilo 16 ljudi. Bila je to kap koja je prelila čašu u očima srpskog stanovništva koje već više od 10 godina živi pod kriminalnim režimom Aleksandra Vučića. Riječ je o vladaru koji pokušava balansirati između služenja zapadnom, ruskom i kineskom imperijalizmu, pri čemu Srbiju vodi samovoljno uz oslonac na poslušne medije, represivni aparat i plaćene huligane, tzv. ćacije. Sa studentima u glavnoj ulozi, pokret u Srbiji dosegao je u posljednjih godinu dana neviđene skale, gigantske proteste, okupacije fakulteta, blokade cesta, štrajkove, a ušao je i u revolucionarne vode sazivanjem zborova. Međutim, bez potrebnog širenja zborova na većinu radnih mjesta, stvaranja štrajkaških komiteta, a prije svega bez daljnje revolucionarne perspektive i vodstva, revolucionarni pokret u Srbiji zadnjih se mjeseci nalazi u povlačenju, gdje glavni zahtjev postaje raspisivanje novih izbora. Pokret je bio izvanparlamentarno samoorganiziran i nije stekao potporu nijednog imperijalizma.
Stoga nije čudno da se već krajem 2024. solidarnost sa srpskim studentima proširila diljem regije. Hrvatski studenti organizirali su početkom 2025. prosvjede solidarnosti u nekoliko gradova, a raspoloženje na fakultetima radikaliziralo se. U svakodnevnim interakcijama sa studentima, članovi Revolucionarnog komunističkog saveza (RKS) uvjerili su se kako većina studenata i mladih apsolutno podržava pokret u Srbiji. U travnju su studenti u nekoliko hrvatskih gradova organizirali doček dobrodošlice srpskim studentima koji su odlučili trčati do Bruxellesa. Primjerice, organizaciju osječkog dočeka preuzela je lokalna inicijativa “Student uz studenta”, uz podršku brojnih volontera i građana. Nadalje, potaknuti štrajkom prosvjetara u Srbiji, dio hrvatskih prosvjetnih radnika ohrabrio se i odlučio proljetos na tzv. cirkularne štrajkove. Radnici Zvijezde i PIK Vrbovca stupili su u ofenzivni štrajk krajem svibnja uz sindikalnu parolu “U Srbiji može – u Hrvatskoj ne!”. Atmosfera na društvenim mrežama u Hrvatskoj također je pokazivala nedvojbene simpatije većine ljudi prema revolucionarnom pokretu u Srbiji, iako mediji, općenito neinformativni kakvi jesu, nisu izvještavali o zborovima. Indikativan je bio i nečiji grafit na spomeniku na središnjem zagrebačkom trgu: “Srbi se bore, a mi?”. Iz vizure vladajućeg establišmenta u Hrvatskoj, pokret masa u Srbiji postajao je sve opasniji. Očigledno je inspirirao mnoge da se usred inflacije, mršave ekonomske situacije i korupcije upitaju treba li nešto slično u Hrvatskoj.
Nekima se čini da je situacija u Hrvatskoj znatno bolja nego u Srbiji te da revolucija ovdje nije potrebna. Istina je da je stanje u Srbiji lošije, ali ne možemo zemlje uspoređivati kao da su zamrznute u vremenu. Ključno je pitanje: u kojem se smjeru Hrvatska razvija?
Rast BDP-a, kojim se vlada hvali, počiva na tri međusobno povezana stupa: turizmu, građevini i stranim investicijama. Sposobnost hrvatskog kapitalizma da ponudi imalo civiliziran život ovisi o dolasku turista iz bogatijih zemalja, gradnji nekretnina i infrastrukture te ulaganjima stranog kapitala i EU fondova. No kakve su perspektive tog modela u trenutku kada se diljem svijeta, a posebno u Zapadnoj Europi, produbljuje ekonomska kriza, uz usporavanje Njemačke na kojoj počiva velik dio europske ekonomije? Ta će se kriza neminovno prelijevati i u Hrvatsku, uz pogoršanje svih socijalnih pitanja. To već vidimo kroz inflaciju i rast vojne potrošnje nauštrb javnih usluga. Radnička klasa na to ne ostaje pasivna: niz štrajkova 2023. i 2024. bio je izravan odgovor na ove procese. Oni su privremeno utišani skromnim povećanjima plaća, financiranima većim državnim zaduživanjem. No dugove država na kraju uvijek pokušava naplatiti radničkoj klasi, što potvrđuju napadi na javne usluge diljem Europe, osobito u Francuskoj.
Prema projekcijama za 2026., hrvatski javni dug zadržava se ispod EU limita od 60 % BDP-a. Svako daljnje usporavanje europske ekonomije značit će pad životnog standarda i novi val štrajkova. Uz milijarde potrošene na naoružanje i uvođenje vojnog roka, država će vjerojatno udariti na zdravstvo, obrazovanje i ostale javne usluge kako bi platila za vojsku. Time će se klasni sukob intenzivirati, a u središtu tog sukoba nalaze se mladi. Dok je starijim generacijama još bilo moguće naći stabilan posao, otplatiti kredit, kupiti stan i osigurati nekakvu financijsku stabilnost, za mnoge mlade to postaje nedostižno. Zato je politička polarizacija danas najizraženija upravo među njima. Suočeni s vojnim rokom, skupljim obrazovanjem i nesigurnim zapošljavanjem, mladi postaju sloj društva najspremniji na borbu.
Thompson i reakcija
Bratimljenje i solidarnost hrvatskih i srpskih studenata nisu uznemirili samo vladajući HDZ, već i ekstremniju nacionalističku desnicu. Hrvatski nacionalisti otpočetka su na pokret u Srbiji gledali kao na “njihova posla”, a kasnija pojava ponekih nacionalističkih elemenata u srpskim masama poslužila im je da cjelokupni pokret u Srbiji označe kao četnički. Da je nacionalizam najkorisniji alat za skretanje s klasno-socijalnih tema pokazalo je novo ukazanje hrvatske nacionalističke ikone, Marka Perkovića Thompsona. Riječ je o ratniku i pjevaču koji je 90-ih bio jedan od najzaslužnijih za povijesni revizionizam i rehabilitaciju ustaškog pokreta, a otada se povremeno pojavljuje u javnosti kao desni korektiv HDZ-a, kad desnica procjeni da zemlja ide previše ulijevo. Oportunistička zagrebačka vlast dozvolila je Thompsonu da početkom srpnja 2025. na Hipodromu održi veliki koncert, na kojem je bilo oko 400 000 – 500 000 ljudi. Prije koncerta centrom Zagreba orile su se ustaške pjesme. Premda se u kasnijim anketama pokazalo da nisu svi došli zbog nacionalističkih stavova, nakon ovog koncerta desnica je dobila novi zamah. Na koncertu su bili i neki HDZ-ovi ministri, a premijer Plenković se par dana ranije u društvu obitelji slikao s Thompsonom, poslavši tako poruku podrške koncertu. Pokret u Srbiji, inflacija, ekonomska situacija i korupcija vlasti u Hrvatskoj – sve je to palo u drugi plan. Nacionalisti su započeli svoju uobičajenu galamu čime su zamaglili socijalne teme, na zadovoljstvo HDZ-a.
Uslijedio je niz napuhanih incidenata oko benignih događaja, čime su nacionalisti od kolovoza do studenog preuzeli medijski prostor. Akteri incidenata uvijek su bili isti – nogometni huligani i dio desnih branitelja. Standardni segment repertoara na tim okupljanjima bio je ustaški pozdrav “Za dom spremni”, kojeg je 1991. oživio paravojni HOS, a u javnosti naširoko popularizirao upravo Thompson. Ne treba ni spominjati da su ovim nizom nacionalističkih ispada teme klasnih i socijalnih problema dodatno potonule pod teretom tema prošlih ratova. Osim toga, nacionalisti su organizirali i manje prosvjede protiv stranih radnika.
Osim na svoje standardne institucije, političke stranke, medije, dio braniteljskih udruga i vodstvo Crkve, kapitalisti u Hrvatskoj uvijek mogu računati i na nogometne huligane. Navijačke huliganske grupe u Hrvatskoj stasale su uglavnom krajem 80-ih i brzo se uključile u nacionalističko nadmetanje sa srpskim grupama. Kako su najreakcionarniji dijelovi srpskih huligana počeli promovirati četništvo, tako su hrvatski ustaštvo, a zajednički neprijatelj bio im je jugoslavenski socijalizam. Nakon što su aktivno pomogli dovesti Tuđmana na vlast 1990., dio njih uključio se u redove specijalne policije i prvih ratnih brigada kad je 1991. izbio rat u Hrvatskoj. Pošto je srpski predsjednik Milošević uz četničku paravojsku na Hrvatsku poslao i JNA sa starim komunističkim simbolom petokrake, što mu je poslužilo da pokuša zakamuflirati svoje nacionalističke namjere, u očima navijača komunizam i srpski nacionalizam otada su izjednačeni. Iako ih je taj isti Tuđman vrlo brzo razočarao sredinom 90.-ih, navijačke grupe do danas nikad nisu kritički razmotrile privatizaciju i kapitalizam, već s koljena na koljeno prenose iste nacionalističke i antikomunističke stavove iz 90.-ih, čime ponosno stoje kao jedni od stupova obrane kapitalizma. Članovi RKS-a već su nekoliko puta od njih doživjeli fizičke napade i prijetnje. Ne treba sumnjati da će se ovaj huliganski sloj navijača, u scenariju zaoštrenja klasne borbe i samih naznaka moguće socijalne revolucije, uključiti u (para)policijske jedinice kako bi spašavali kapitalizam, privatno vlasništvo i privilegije elita. Time će i Hrvatska upoznati svoje “ćacije”.
Budući da sve manje ljudi vjeruje u liberalni poredak i vladajući establišment, jer na vlasti gledaju raširenu korupciju i licemjerje, a u svojim životima sve manje perspektive, neki radnici i mladi okreću se nacionalizmu kao pogrešnom iskazivanju bunta. Naime, izuzev pozdrava “Za dom spremni”, ustaški su simboli u Hrvatskoj zabranjeni, a ako korumpirani HDZ nešto zabranjuje, onda u tome mora da je nešto zanimljivo. Ovu zabludu aktivno pothranjuje ekstremna desnica, teatralno prikazujući “Za dom spremni” kao navodno posljednju branu od nasrtaja na domoljublje, nakon čega bi na red došao i sam Domovinski rat. Dakako, to je potpuna besmislica jer upravo taj rat služi kao vječni legitimitet HDZ-u i čitavom kapitalističkom poretku u Hrvatskoj. Osim toga, kako sve veći broj stranih radnika ruši ukupnu cijenu radne snage u pojedinim sektorima, u paru s nacionalizmom dolazi i ksenofobija, zapakirana u bunt protiv globalizacije, na čemu opet parazitira tradicionalno bezidejna ekstremna desnica. Naivnosti i zablude među dijelom radnika i mladeži mogu se stoga suzbijati jedino oruđem nezavisne, odlučne i revolucionarne klasne politike. Ljevičarsko, reformističko kompromiserstvo unaprijed je osuđeno na neuspjeh jer se, sasvim opravdano, percipira kao dio pokvarenog sistema.
Balkanska socijalistička federacija
Kao odgovor na spomenute eskapade nacionalizma, krajem studenog održani su marševi protiv fašizma u četiri hrvatska grada – Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru. Okupili su na tisuće ljudi raznih političkih profila koji se smatraju antifašistima, od liberala do komunista. Na ovim skupovima sudjelovali su i članovi RKS-a sa svojim agitacijskim materijalom koji je bio rado prihvaćen i poželjan. Najveći marš održan je u Zagrebu gdje se skupilo otprilike 10 000 ljudi.
Na zagrebačkom prosvjedu protiv fašizma pojavio se i natpis “Balkanska federacija bez država i nacija” koji je izazvao priličnu pozornost javnosti. Zbog jednog natpisa na tabli, kojeg je držalo dvoje nepoznatih ljudi, vrlo vjerojatno politički neorganiziranih, čitavi politički establišment digao se na noge. Krhko samopouzdanje hrvatske nacionalne države opet je izašla na vidjelo. Vladajući su se odmah pozvali na Ustav Republike Hrvatske koji u jednom članku brani “balkanske državne saveze u bilo kojem obliku”, misleći da su time ukratko ušutkali sve. Desna i lijeva oporba bila je na istom tragu, ali pitanje je što je uopće Ustav? Zašto bi njime ikoga ušutkali, zašto bismo ga poštovali? Ustav je najviši pravni dokument neke države, u ovom slučaju kapitalističke Republike Hrvatske. No, ako smo protiv kapitalizma, onda smo i protiv kapitalističke države, a onda logično i protiv ustava te države. Zalažemo se za socijalizam, radničku državu i radnički ustav.
Ideja spomenute balkanske federacije ima smisla ako počiva na planu socijalističke izgradnje. Države i nacije ne nastaju i ne nestaju po nečijoj želji već u skladu s povijesno-ekonomskim razvojem. Natpis s prosvjeda vjerojatno je zanemario ovu činjenicu. Balkanska socijalistička federacija treba biti jedinstvena ekonomska zajednica ravnopravnih radničkih država i naroda, sa zajedničkim demokratskim ekonomskim planom i ekvivalentnom razmjenom uz rad kao temeljnu mjernu jedinicu (pr. x tona žita za y tona ruda), bez profitiranja jednih na drugima, bez granica na kretanje ljudi i bez carina na protok proizvoda. Takva federacija, od Egejskog mora do Kranjske gore i od Jadrana do Crnog mora, bila bi korak prema Europskoj socijalističkoj federaciji.
Revolucionarna plima masa u Srbiji zauvijek je promijenila tu zemlju, ali i regiju. Vučić se ovog puta možda provukao, no ovaj pokret usjekao se u kolektivnu narodnu svijest. Mase su pokazale zube. Najnapredniji slojevi studenata, učenika i radnika pobunili su se protiv cijelog sistema, bez vjere u opoziciju, medije i institucije. Nedostajao im je revolucionarni program, perspektiva i organizacija. Reakcionari i nacionalisti nas vuku u 90.-e, ali nema više povratka nazad. Pokret u Srbiji pokazao je novi smjer naprijed – protiv vlasti, parlamentarne opozicije, medija i institucija. Odsad nadalje na sve događaje moramo gledati u skladu s tim smjerom, ali sa zadatkom revolucionarnog organiziranja i povezivanja. Cijeli kapitalistički sustav na Balkanu zaslužuje revolucionarno svrgavanje. Buržoaska Europska unija nije omogućila nikakav napredak osim lakše mogućnosti iseljavanja. Rusija i Kina gledaju svoje ekonomske interese dok se lažno predstavljaju kao alternativa. Neka u sljedećim revolucijama vladajuća klasa bankara, krupnih poduzetnika i njihovih političara strepi pred revolucionarnim i organiziranim masama.
Dolje s nacionalizmom – za radnički internacionalizam!
Umjesto balkanskih kapitalističkih državica – Balkanska socijalistička federacija!
Umjesto EU – socijalistička Europa!
