Makedonski premijer Zaev potpisao je sporazum s Ciprasom u kojem je riješen problem s imenom Makedonije preimenovanjem u Sjeverna Makedonija. Ova teška pilula za gutanje progurana je uz izgovor „stoljetnih težnji“ (sic!) nacije za euroatlantskim integracijama. Na oglasnim tablama je osvanuo agit-prop da ćemo imati besplatno liječenje u Europi i da je, ako se ne prihvati, ugrožena sigurnost (vjerojatno od članica NATO-a?). Rezultat poniženja bio je da Makedonija bude hitno primljena u NATO. To je dalo priliku bugarskoj buržoaziji da dovede u pitanje makedonski jezik i naciju, a posredno i da izrazi pretenzije na najromantičniji dio Bugarske, Ohrid, te da se vrši povijesna revizija s uljepšavanjem fašističke okupacije Makedonije od strane bugarskog carstva. Razgovori kafanskih pijanaca na Balkanu postali su službena politika.
No, srpski narod se sjeća uloge NATO-a u ratu 1999. godine i pruža otpor iluzijama sitnih balkanskih elita da „NATO će nas braniti, EU će nas hraniti“. Proračuni članica NATO-a bit će olakšani mnogo više nego ranije. Na primjer, u Hrvatskoj je u razdoblju 2014.-2025. BDP po glavi stanovnika porastao s 13,7 na 21 tisuću dolara, a u istom razdoblju troškovi obrane per capita porasli su s 248 na 431 dolar, a za Europu s Kanadom te statistike su: rast BDP-a per capita s 33 na 38 tisuća dolara, a s 466 na 867 dolara za troškove obrane. Činjenice govore glasno kada se vidi porast postotnog izdvajanja financija za NATO. Postoji pojačana militarizacija, djelomično ubrzana rusko-ukrajinskim sukobom. NATO je daleko od toga da slabi.
„Držati Ruse vani, Amerikance unutra, a Nijemce dolje“ poznata je rečenica lorda Ismaya, prvog generalnog sekretara Sjevernoatlantskog pakta, kojom se na vrlo direktan način predstavlja glavni razlog postojanja vojnog saveza. I tada kao i danas produžena je ruka američkog imperijalizma, ali kako objasniti sukobe i proturječnost da upravo SAD s Trumpovom politikom kao da ga gura u drugom smjeru, kao da se preispituje njegovo postojanje. Mogu li američka i europska elita sebi dopustiti luksuz da raspuste NATO? No, prema odgovoru se mora priložiti priča iz stvarne povijesti, a ne bajka, želje i fantazija.
Potreba da se stvori NATO
Svijet se značajno promijenio Drugim svjetskim ratom, a Europa posebno. Njemačka je bila uništena, a ekonomija, ali i znanost i umjetnost, tehnologija i tehnika, od europskog vođe u svim poljima, nacizam ju je pretvorio u prosjaka. Američki imperijalizam preuzeo je primat najjače kapitalističke države, a Sovjetski Savez proširio je svoj krug utjecaja, uspostavljanjem lojalnih režima u srednjoj i južnoj Europi, koji su vođeni staljinističkim politikama osnovali deformirane radničke države s birokratskom upravom, po ugledu na SSSR pod Staljinom. Utjecaj SSSR-a i Kineske revolucije bio je velik u otporu kolonija, posebno Indije, gdje svjetski kapitalizam kao cjelina, a i britanski imperijalizam, nisu bili svemoćni i nepobjedivi. Starim razvijenim kapitalističkim zemljama, poput Britanije i Francuske, već je bilo teško zadržati svoje kolonije iz kojih su osiguravale sirovine, jeftinu radnu snagu, stvarale ovisna tržišta. Sfere utjecaja opisane u Imperijalizmu kao najvišem stadiju kapitalizma od Lenjina prije Prvog svjetskog rata, bile su pod snažnim pritiskom deformiranja s jedne strane od američkog imperijalizma, a s druge strane od oslobodilačkih pokreta u samim kolonijama, koje su imale SSSR kao kontratežu imperijalizmu.
NATO je stvoren u travnju 1949, ali izravni prethodnik je Briselski ugovor iz 1948. između četiri europske sile, Francuske, Britanije, Belgije i Nizozemske. Ove četiri europske kolonijalne sile u prvim desetljećima 20. stoljeća uvidjele su da su drastično oslabljene i formirale Zapadnoeuropski obrambeni pakt, koji je bio usmjeren protiv SSSR-a. Ovaj slab pakt nije osnovan od SAD-a, i iako kratkotrajan, dobar je pokazatelj da SAD nisu jedini element u postojanju NATO-a. Propale zapadnoeuropske imperijalističke sile očajnički su pozvale velikog brata da im pruži zaštitu. I zapadnoeuropske sile nisu toliko nevine i naivne, naprotiv ostaju imperijalističke države, relativno oslabljene, ali suštinski ekspanzionističke. To je vrlo važno jer se najčešće NATO opisuje kao savez za interese SAD-a, što je točno, ali nepotpuno.
U travnju 1948. formalno je odobren Marshallov plan, kojim je upumpano oko 134 milijarde dolara u današnjem ekvivalentu za obnovu europske ekonomije putem subvencija i zajmova. Ovi masivni inputi pomogli su razrušenoj ekonomiji i djelovali protiv rastućeg utjecaja staljinizma. Kao posljedica Drugog svjetskog rata rođen je novi imperijalistički poredak, predvođen SAD-om. To je rođenje „međunarodnog poretka utemeljenog na pravnim osnovama“ ili „poretka međunarodnog prava“ (engl. rules-based order), česte fraze u koje danas nitko ne vjeruje.
Amerikanci su, s jedne strane, gledali sa strane na poniženu Europu. Do tada je američki imperijalizam svoju sferu utjecaja vidio u Zapadnoj hemisferi, s dominacijom nad Latinskom Amerikom (Monroeova doktrina). No, od sada su krčili put u ostatku svijeta potiskivanjem Europljana, a često pod plaštem podržavatelja prava na „samoopredjeljenje“ koloniziranih naroda, što su bili garanti da će se prihvatiti pravila kapitalističkog svijeta.
S druge strane, nisu mogli dopustiti da kapitalistička Europa previše propadne i padne pod sovjetsku sferu utjecaja. Zato je NATO služio u politici stabiliziranja pod budnim okom SAD-a.
Uz Britaniju, Francusku, Belgiju i Nizozemsku iz Zapadne Europe i SAD, NATO-u su se priključile i Kanada, Portugal, Italija, Norveška, Danska i Island. Osim islandskog naroda, koji je bio za zadržavanje neutralnosti, stanovništvo i stranke u ostalim državama bili su suglasni protiv prijetnje komunizma i straha od crvenih.
Članovi Ugovora
Najvažniji članci Ugovora Sjevernoatlantskog pakta svode se na tri. Članak 1 tvrdi da Pakt služi za rješavanje međunarodnih nesuglasica na miran način, što je blatantna laž ove agresivne vojne bande. Članak 4 nastavlja time da Organizacija mora osigurati konzultacije ako su teritorijalni integritet, politička neovisnost ili sigurnost zemalja članica pod prijetnjom. Iako se ne spominje u javnosti, samo se Turska tri puta pozvala na ovaj članak. Najpoznatiji članak 5 obveza je svake zemlje članice da svaki oružani napad na bilo koju članicu smatra napadom na sve članice. Ovaj je članak pozvan jednom, i to na vrlo sumnjiv način, od strane SAD-a nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. u New Yorku. Ovaj članak odnosi se na „kolektivnu samoobranu“.
Na službenoj web stranici NATO-a tvrdi se da je njegovo stvaranje bilo radi „sprječavanja sovjetskog ekspanzionizma“. Za Georgea Kennana, arhitekta politike Hladnog rata za „obuzdavanje SSSR-a“, osnivači NATO-a dobro su znali da staljinistička birokracija „nema namjeru napasti“ Zapad. No opasnost je bila politička. Proizlazila je iz planske ekonomije Sovjetskog Saveza, kojoj su se drugi mogli priključiti. Radikalizirani, pauperizirani radnici i mladež gledali su s nadom prema komunističkim partijama i SSSR-u kao osloboditeljima. To nije bilo samo u Europi nego i u kolonijama gdje je oslabila snaga europskih kolonijalista – na Bliskom istoku, u Africi i Aziji. Rastao je bijes i revolucionarne borbe, s kulminacijom u valu pokreta za neovisnost 1950-ih, 1960-ih i 1970-ih.
Zato je NATO rođen kao savez drugorazrednih imperijalističkih sila pod okriljem nove velike imperijalističke sile – SAD-a. Sigurno je da cilj nije bio obrana od sovjetske vojne moći, nego sprječavanje dolaska „komunizma“ u Europu i zaštita imperijalističkih interesa, posebno da se ne dopusti kolonijama i bivšim kolonijama da se vežu uz SSSR i sruše kapitalizam.
Hladni rat
A kako spriječiti opasnost od revolucije i sovjetskog utjecaja ako ne ponovnim naoružavanjem Europe i slanjem vojske. SAD i Kanada poslale su vojne savjetnike i milijarde u „uzajamnu obrambenu pomoć“. Godine 1962. kada se gradio Berlinski zid, bilo je više od 400 tisuća vojnika stacioniranih u Europi. Kako sami navode, 1958. godine uzajamna pomoć NATO-a blistala je s 5 milijuna vojnika, 30 tisuća aviona, 250 „strateških baza“ i flotom ratnih brodova. Do 1970. godine zemlje NATO-a posjedovale su više od 4 tisuće atomskih bombi, ispred SSSR-a s 1800.
Godine 1952. NATO blok nadmašio je prostor Sjevernog Atlantika i prodro na Bliski istok stvaranjem vojne baze Incirlik u Turskoj, doma nuklearnih bojevih glava i stranih trupa. To je bio dio politike SAD-a za „obuzdavanje“ strateškim opkoljavanjem SSSR-a. Baza je ubrzo iskorištena 1958. godine kada je izvršena invazija na Libanon kako bi se sačuvao prozapadni predsjednik Chamoun na vlasti.
U više navrata NATO je pomogao svojim zemljama članicama da slome antikolonijalne pokrete, posebno ako su komunisti bili u njihovim redovima. Takav je slučaj kada su meci, avioni i druga vojna oprema za zapadnoeuropske vojske dobiveni iz „uzajamne pomoći“ NATO-a završili iskorišteni protiv kolonijalnih ustanaka u Vijetnamu, Alžiru, Keniji, Angoli i Mozambiku. NATO je proširio svoju „samoobrambenu politiku“ na svoje članice radi veće kontrole u kolonijalnom svijetu. Takav je bio Bagdadski pakt između Turske, iranskog šaha, iračkog kralja Faisala i Pakistana. A NATO je osnovao i Organizaciju jugoistočne Azije SEATO između prozapadnih vlasti Australije, Tajlanda, Filipina i dr. kao „odgovor na komunističke pobjede u Indokini“.
U razdoblju Hladnog rata NATO je pasivno sjedio i gomilao oružje i vojsku. No s raspadom Sovjetskog Saveza NATO je postao aktivan igrač.
NATO nakon Hladnog rata
Priča o razlogu postojanja NATO pakta kao obrambenog saveza poljuljana je raspadom Sovjetskog Saveza. Ne samo da se NATO nije raspao, nego je pad SSSR-a značio pojavu jedine supersile na svijetu – SAD-a. Više nije bilo opreza da će, ako američki imperijalizam previše pritišće, staljinističke zemlje doći u pomoć. George Bush izjavio je da je rođen „Novi svjetski poredak“. To je značilo da zapadni imperijalisti više nisu imali korektiv nad svojom pohlepom u vidu Sovjetskog Saveza i da je došlo vrijeme za povećanje eksploatacije siromašnih, pod novom ideologijom „globalizacije i slobodnog tržišta“, gdje su zemlje Trećeg svijeta bile prisiljene smanjiti trgovinske barijere za zapadne kompanije i masovno provoditi privatizacije, smanjiti javne usluge i udariti na zakone o radu koji su štitili radnike. Takva agresivna ekonomska politika, s alatima poput Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i Svjetske banke, došla je i s daleko agresivnijom vojnom silom.
Veća intervencija u ranim 1990-ima bio je Zaljevski rat, gdje su SAD ozbiljno intervenirale kada je Irak napao Kuvajt. I miljenik SAD-a, diktator Sadam Husein koji je ubijao komuniste i borio se protiv Irana, odjednom je postao negativac. Po prvi put NATO je izravno sudjelovao u ratu dajući pomoć SAD-u kroz operaciju Južna straža.
NATO protiv Jugoslavije
Najjači razlog za postojanje novog NATO-a pružilo je dugo i krvavo raspadanje Jugoslavije.
Ujedinjeni narodi su 1993. godine dali zadatak NATO-u da uspostavi zonu zabrane letova nad BiH. Nakon obaranja 4 aviona koje je kontrolirala srpska vojska i zaoštravanja rata, zapovjednik NATO-a naredio je zračne napade bez konzultacije s UN-om.
Od ožujka 1999. nakon neuspješnih pregovora s Miloševićem, uslijedilo je 78-dnevno bombardiranje Srbije, Kosova i Crne Gore. Operacija pod imenom Savezničke snage proširila je djelovanje na civilne ciljeve, pri čemu su u napadima poginule stotine ljudi. To je prvi otvoreni rat nakon Drugog svjetskog rata koji nije prešao u kopneni sukob, ali je bio prekretnica jer se normalizirala ideja da su civilne žrtve nužno zlo za donošenje mira, pokvaren argument koji je metastazirao u Afganistanu i Libiji.
Kao najratobornije članice, SAD i Britanija bile su promoteri nove vojne razuzdane organizacije. Unutar NATO-a bilo je neslaganja, posebno Francuske, ali diplomacija je izgubila.
I kao sa Sadamom Huseinom, tako je i Milošević bio „dobar“ sve dok je rušio tekovine SFRJ u nacionaliziranoj ekonomiji. Sam zamjenik sekretara Strobe Talbott iz SAD-a izjavio je da Milošević nije postao njihov neprijatelj zbog kršenja ljudskih prava. Imali su takav stav prema srpskom nacionalistu „zbog otpora širem spektru političkih i ekonomskih reformi“, odnosno zato što Milošević nije provodio agendu privatizacije dovoljno brzo i pod njihovim diktatom.
Obrana kosovskih Albanaca, koji su desetljećima bili ugnjetavani, služila je kao izgovor za NATO bombardiranje. Upravo je njihov čovjek, Milošević, bio taj koji je stajao iza cijele politike aparthejda, a oni su to podržavali.
Afghanistan
Zemlja u koju je intervenirao Sovjetski Savez, a SAD su podržale mudžahedine kada su se borili protiv SSSR-a i revolucije, postala je novi poligon NATO-a 2001. Afganistan je prva zemlja na koju je izvršen napad pozivanjem na Članak 5 NATO-a.
Razlog za invaziju na Afganistan nije napad talibana na tornjeve u New Yorku nego preuzimanje interesa u naftnim i trgovačkim poslovima 1990-ih. Talibani su prekinuli veze s američkim naftnim kompanijama i nisu dopustili da se uhvate operativci Al Kaide. Dvadeset godina trajala je neuspješna okupacija Afganistana, da bi na kraju ponovno talibani došli na vlast i nastavili s reakcionarnom politikom.
Ironično je što jedina upotreba Članka 5 NATO-a za kolektivnu obranu nije bila obrana neke male i slabe države protiv opasnog snažnog napadača, nego kontranapad na bandu terorista koja je napala najjaču zemlju svijeta.
NATO danas
Kada se raspao Varšavski ugovor, NATO je brojao 12 država, a danas „nuklearni kišobran“ sadrži 32 članice. Poznata je izjava SAD-a upućena Gorbačovu da se NATO „neće proširiti ni pedalj na istok“. To je samo bila jedna od laži američkih diplomata.
Zemlje koje su orbitirale u sferi SSSR-a više ne vide interes u oslabljenoj Rusiji. Godine 1999. Češka, Mađarska i Poljska probile su led i postale članice NATO-a, a potom je u više valova gotovo cijeli istočni blok ušao u NATO. Ono što se događalo jest da se Rusija polako, ali sigurno, ekonomski stabilizirala i zbog toga postaje sigurnija u obrani protiv vojnog obruča koji stvara NATO. Takav je slučaj s Gruzijom kada ju je Rusija napala nakon otvorene želje vlasti da se zemlja priključi NATO-u 2008. godine.
Slučaj Ukrajine je identičan, ali mnogo krvaviji. Priključenje Ukrajine NATO-u, obećano 2008. godine, za Rusiju je neprihvatljivo. Treba se prisjetiti puča orkestriranog od Zapada 2014. protiv Janukoviča, kada je EU tražila od Ukrajine da prekine povlaštene ekonomske sporazume s Rusijom koje je potpisao Janukovič i da Ukrajina potpadne pod sferu utjecaja EU. Američki senator John McCain govorio je na prosvjedima Euromaidana, a službeno je transferirano 5 milijardi dolara za provođenje američkih politika u Ukrajini. Nakon pada proruske vlade, nova vlada bila je sastavljena od prozapadnih buržoaskih stranaka, među njima i stranke Svoboda (nasljednik neonacističke Socijal Nacionalističke stranke, antikomunistička, antiradnička, antiruska, suverenistička, rasistička i homofobna s organiziranim brigadama), a pozvan je na upravljanje i neonacistički Desni sektor.
Nova vlada priklonila se NATO-u, a nastavile su se provokacije prema Rusima u istočnim dijelovima zemlje. Nakon referenduma na Krimu, Rusija je anektirala taj poluotok gdje je prethodno bila stacionirana ruska flota. Sukobi su se zaoštravali unutar same Ukrajine.
Prijedlog da Ukrajina bude pozvana u NATO 2022. isprovocirao je Putina da naredi invaziju na nju. Za interese proširenja NATO-a prema Rusiji životima plaćaju Ukrajinci. Ono što je jasno jest da u ovom ratu pobjednik neće biti ni Ukrajina ni NATO.
Američki imperijalizam je u relativnom opadanju, a s time i NATO. To povlačenje slijedi nakon troškova dugih neuspješnih ratova u Iraku, Afganistanu i Libiji. Posebno je loša situacija u Libiji gdje je svrgavanje pukovnika Gadafija gurnulo malu mediteransku zemlju u srednji vijek, s pojavom ropskih odnosa.
Produžena kriza od 2008. godine, kao i kriza s koronom, guraju sve zapadne zemlje prema politici protekcionizma, politici koja vrhunac doseže u drugom mandatu Trumpa.
Još jedna nepoznanica u ovoj raspravi jest uloga Kine koja iz godine u godinu postaje sve veći faktor koji se želi natjecati sa SAD-om, barem u ekonomskoj sferi, jer je kineska Narodna armija daleko ispod snage u tehnici, tehnologiji i logistici u odnosu na američku i na NATO. No zbog tog relativnog slabljenja razvijenih zemalja, one očajnički traže način kako izaći kao pobjednici sa svojim saveznicima. Tako možemo objasniti milijarde koje se slijevaju u Ukrajinu, točnije prema korumpiranoj eliti, s ciljem borbe protiv Rusije. Istodobno taj isti Zapad podržava Izrael politički i vojno u teroru na Bliskom istoku. Odatle možemo objasniti i brojke koje smo naveli o povećanim izdvajanjima za vojne proračune svih članica NATO-a. Već smo duboko ušli u opasnu utrku u naoružanju. Zar nema jasnijeg prikaza stvarnih potreba zapadnog imperijalizma od upornog branjenja „suverenosti“ Ukrajine i zaštite leđa cionizmu u „pravu na samoobranu“, a to je zaštita vlastite pozicije na svjetskoj sceni i nastavak kontrole i eksploatacije slabih i siromašnih.
Trump svojom politikom nespretnosti nije promijenio smjer imperijalističke politike. Naprotiv, ekspanzionizam je otvoreno proveo napadom na Venezuelu u siječnju 2026. i pokušajem pokoravanja prirodnih resursa, nafte, pod američkim kompanijama. Trumpove izjave o preuzimanju kontrole nad Grenlandom, kolonijom Danske, saveznika u NATO-u, izazvale su buru reakcija u NATO zemljama, barem onim većima. Trumpova politika počiva na ideji da je Grenland strateško mjesto za vojnu obranu SAD-a i da ga zato treba kontrolirati. No istina je da je taj teritorij već pod vojnom kontrolom NATO-a, tj. SAD-a, ali stvar je u tome da američki imperijalizam nije pouzdan da će Danska, kojoj Grenland pripada kao kolonija, pouzdano štititi američke interese od konkurenata na otoku, primarno Kine i Rusije, te smatra ako je već SAD taj koji ga čuva, što on ne bi pripao njemu?
Prirodna bogatstva tog otoka također su meta američke buržoazije, ali za to sigurno postoje i druga rješenja. NATO će nastaviti postojati dokle god postoji i osnova za njegovo postojanje – američki imperijalizam i drugorazredne sile u kapitalističkoj Europi. Ironija je što je Danska kupila vojnu opremu za obranu Grenlanda od SAD-a. Ono što buržoazija danas doživljava jest otvoreno proglašenje „međunarodnog prava“ kao laži, iza koje stoji goli interes nasilnika, SAD-a, iskreno rečeno u govoru kanadskog premijera Marka Carneyja na summitu u Davosu u siječnju 2026.
Klasni rat protiv NATO-a
NATO pakt je čudovišna organizacija koja vrši agresiju i širi neprijateljstvo. Njegovi principi su vladavina prava jačega, stvaranje antagonizama i sukoba. NATO je vojni blok nastao iz potreba kapitalizma nakon Drugog svjetskog rata. Tijekom poslijeratnog buma, SAD je predvodio kapitalistički svijet protiv SSSR-a. Ali taj je bum odavno gotov, a kapitalizam je u izumiranju: sustav je rascjepkan na blokove, gdje se svatko bori da opljačka više. Kako vrijeme prolazi, te blokovske podjele različitih imperijalističkih sila postajat će sve izraženije.
Radnici i mladi ne trebaju podržavati svog eksploatatora i ugnjetavača ni kod kuće ni izvan granica. Protiv imperijalizma NATO-a mora se boriti cijeli radnički pokret i ne nasjedati na laži o demokraciji i slobodi, dok se financiraju banditi koji siju smrt diljem svijeta. To ne znači da treba podržati rusku elitu ili druge snage temeljene na antiradničkoj politici. Umjesto osuđivanja ovog ili onog režima, primarna zadaća radničkog pokreta mora biti borba protiv naših militarističkih, korumpiranih elita, koje su sluge zapadnih imperijalističkih interesa. Nemamo nikakvo povjerenje u imperijalističke blokove da mogu riješiti naše patnje; štoviše, smatramo da je ta podjela prijetnja uništenjem i ratom.
Za sprječavanje rata među narodima potreban je ujedinjeni front radnika svijeta. Fronta protiv ofenzive kapitala, s njegovim razoružanjem i pokoravanje. Samo tako možemo se nadati mirnom i prosperitetnom životu.
