Kuba se sada suočava s gotovo potpunim nestankom struje nakon što je Trump nametnuo naftnu blokadu otoku. Cilj je jasan: američki imperijalizam vidi priliku da konačno slomi Kubansku revoluciju nakon 67 godina neumoljivih napada. Dužnost je svjetskog radničkog pokreta okupiti se u obrani Kubanske revolucije.
Američki vojni napad na Venezuelu 3. siječnja odsjekao je Kubu od jednog od njezinih najvažnijih dobavljača energije. Prodaja venezuelanske nafte karipskom otoku već se smanjivala tijekom posljednjeg desetljeća zbog ekonomske krize u Venezueli. Sada je potpuno zaustavljena jer SAD kontrolira protok venezuelanske nafte i njezinu prodaju.
Trump je 29. siječnja izdao skandaloznu izvršnu naredbu, opisujući Kubu kao „neobičnu i izvanrednu prijetnju“ američkoj nacionalnoj sigurnosti te zaprijetio uvođenjem kaznenih carina svakoj zemlji koja prodaje naftu otoku. Glavna meta ovog nečuvenog imperijalističkog maltretiranja bio je Meksiko, koji je nekoliko dana ranije već otkazao pošiljku nafte Kubi, a koju je poslala državna tvrtka Pemex.
Nakon ekonomskog sloma Venezuele, Meksiko je postao glavni dobavljač nafte Kubi. Posljednja pošiljka nafte iz Meksika stigla je na otok 9. siječnja.
Zemlja se oslanja na uvoz nafte za oko 60 do 70 posto svojih energetskih potreba, a ostatak dolazi od kubanske nafte i drugih izvora energije, uključujući solarne panele. To znači da, lišena vitalne žile, zemlja polako stagnira, uz rizik od potpune humanitarne krize.
Humanitarna kriza
Kubanska vlada morala je poduzeti hitne mjere kako bi dala prioritet osnovnim uslugama i smanjila potrošnju energije. Državne tvrtke prešle su na četverodnevni radni tjedan, prelazeći na rad od kuće gdje je to moguće. Došlo je do značajnog smanjenja javnog prijevoza, uključujući rjeđe polaske međugradskih autobusa, vlakova i trajekata.
Veliki kulturni događaji otkazani su, uključujući Međunarodni sajam knjiga u Havani i Sajam cigara. Prodaja goriva ograničena je i odvija se isključivo u američkim dolarima. Školska nastava je skraćena, a sveučilišta su prešla na učenje na daljinu.
Nestanci struje, koji su već pogađali kubanske gradove, sada traju dulje i u nekim pokrajinama dosežu 16 sati dnevno. To također utječe na mogućnost kuhanja, čuvanja hrane u hladnjacima, korištenje ventilatora i osvjetljavanja domova, radnih mjesta ili škola. Elektivne kirurške intervencije i nehitne medicinske konzultacije odgođene su. Pacijenti kojima je potrebna dijaliza sada su prisiljeni živjeti u medicinskim ustanovama jer ih država ne može prevesti.
U nekim slučajevima, nedostatak struje doveo je do nestanka vode. Sve je teže prevoziti hranu od proizvođača do tržnica u gradovima, a uvozni proizvodi ne mogu se odvesti iz luka do prodajnih mjesta.
Prodaja zrakoplovnog goriva je obustavljena. Kao rezultat toga, sve tri kanadske zrakoplovne tvrtke koje lete na otok otkazale su sve svoje usluge te će obavljati samo repatrijaciju kanadskih turista koji su već na otoku. Španjolske zrakoplovne tvrtke najavile su da će se gorivom opskrbljivati u Dominikanskoj Republici. Ruske zrakoplovne tvrtke također su otkazale letove i najavile repatrijaciju ruskih turista. Naravno, nestašica goriva ima jako negativan utjecaj na turizam, jedan od glavnih izvora prihoda zemlje.
Što Trump želi?
Trump steže omču oko vrata kubanskog naroda do točke gušenja. Financial Times je 30. siječnja izračunao da Kuba ima zalihe nafte za još samo 15 do 20 dana.
Kada su ga pitali da odgovori na upozorenje meksičke predsjednice Sheinbaum da će naftna blokada dovesti do humanitarne krize, Trump je neozbiljno odgovorio:
„Možda hoće, možda neće. Mislim da će prije nego što dođe do humanitarne krize htjeti razgovarati, htjeti će postići dogovor.“
Trump je također izjavio da Kuba „već razgovara“ sa SAD-om, iako su kubanski dužnosnici zanijekali da se vode ikakvi formalni pregovori.
Naravno, ako vas netko davi, a zatim se odreknete svojih dragocjenosti kako bi vas pustio, to se teško može nazvati „dogovorom“. No što čovjek u Bijeloj kući traži od Kube?
Jasno je da je jedan aspekt Trumpovog najnovijeg napada na Kubu onaj opisan u dokumentu o američkoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji, čiji je cilj ukloniti američke protivnike iz zapadne hemisfere. Izvršna naredba od 29. siječnja posebno spominje ruski obavještajni objekt na otoku. Washington želi da Kuba bude pod punom dominacijom američkog imperijalizma te da prekine ekonomske, političke i vojne veze s Rusijom i Kinom.
U svojim nedavnim izjavama o Kubi, Trump je spomenuo da u SAD-u postoji mnogo kubanskih Amerikanaca koji su “vrlo loše tretirani”. To je referenca na Zakon Helms-Burton, koji se odnosi na pojedince i tvrtke čija je imovina oduzeta tijekom revolucije, što je dugogodišnji izgovor za američke imperijalističke napade na Kubu.
Jasno je da “gusano” mafija iz Miamija igra preveliku ulogu u američkoj politici (i demokratskoj i republikanskoj). U Trumpovoj administraciji prvenstveno je predstavlja Marco Rubio.
U stvarnosti, ono što vidimo nastavak je, u znatno pojačanim razmjerima, višedesetljetne blokade Kube koju je nametnuo američki imperijalizam, a koju je formalizirao predsjednik Kennedy 3. veljače 1962.
Dajući „obrazloženje“ za blokadu, zamjenik državnog tajnika Mallory napisao je 1960. da je Kubanska revolucija toliko popularna da je „jedini predvidljivi način otuđivanja unutarnje podrške razočaranje i odbojnost temeljena na ekonomskom nezadovoljstvu i teškoćama“. Kako bi to postigao, predložio je „liniju djelovanja koja… čini najveći napredak u uskraćivanju novca i opskrbe Kubi, smanjenju monetarnih i realnih plaća, izazivanju gladi, očaja i rušenju vlade.“
Cilj je jasan: srušiti Kubansku revoluciju. Sredstva su također jasna: izazvati glad i očaj kako bi se izazvali društveni nemiri, što bi dovelo do rušenja vlade, ili prisiliti kubansku vladu da u pregovorima odustane od revolucije.
Hoće li se pojaviti “Delcy Rodríguez iz Havane”?
Kapitalistički mediji na međunarodnoj razini odrađuju svoj dio posla širenjem svakakvih glasina. Desničarski, reakcionarni ABC u Madridu tvrdio je da se kontakti na visokoj razini između Kube i SAD-a već odvijaju u Meksiku, preko Alejandra Castra Espína, koji je igrao ulogu u tajnim pregovorima što su doveli do Obaminog “odmrzavanja” 2014. godine.
“Liberalni” list El País, također iz Madrida, zauzet je potragom za osobom u kubanskoj vladi koja bi mogla biti “Delcy Rodríguez iz Havane”, odnosno netko s kim SAD “može poslovati”. Fokusirali su se na Óscara Péreza-Olivu Fragu, pranećaka Fidela i Raúla Castra:
“Prema nekoliko analitičara, on bi mogao igrati istu ulogu na Kubi kakvu je Delcy Rodríguez igrala u Venezueli. On je tehnokrat koji ima kvalifikacije da postane predsjednik Kube u slučaju pregovora s Washingtonom.”
Čini se da “liberalima” u El Paísu ne pada na pamet da SAD nemaju nikakvo pravo odlučivati tko će biti predsjednik Kube te da je Delcy Rodríguez postala vršiteljica dužnosti predsjednice Venezuele tek nakon brutalnog vojnog napada Washingtona, u kojem je šef države otet!!
Službeno izraženi stav kubanske vlade jest da su otvoreni za dijalog sa SAD-om, sve dok se on odvija bez “pritiska ili preduvjeta”, na “ravnopravnoj osnovi”, uz puno poštovanje kubanskog suvereniteta i bez “miješanja u unutarnje stvari”.
To očito nije ono što Washington želi. Zahtijevaju predaju i spremni su je postići potpunom naftnom blokadom, bez obzira na njezin utjecaj na živote kubanskog naroda. Implikacija je da, ako ne uspiju izazvati predaju na taj način, američki imperijalizam može posegnuti i za izravnom vojnom agresijom. Brodovi američke mornarice kruže u blizini sjeverne obale Kube, a zrakoplovi za elektronički nadzor nadlijeću karipski otok.
Tijekom trenutne eskalacije napetosti, američki glasnogovornici, uključujući Rubia i Trumpa, rekli su da žele da Kuba “otvori” svoje gospodarstvo i provede “ekonomske reforme” koje bi američkim tvrtkama omogućile ulaganje u sektore poput turizma, bankarstva i telekomunikacija.
Pod “otvaranjem” ne misle samo na dopuštanje američkih ulaganja. Ako američke tvrtke ne ulažu u Kubu – kao što to čine tvrtke iz Europe, Kanade i drugih zemalja – to je zbog desetljećima starih američkih zakona o blokadi!!
Ono što oni zapravo podrazumijevaju pod “reformama” i “otvaranjem” nije ništa drugo nego demontaža planskog gospodarstva na kojem se temelje uspjesi revolucije.
Kuba napuštena od svojih buržoaskih “saveznika”
Suočena s tako neposrednom prijetnjom, nameće se pitanje: kako se može obraniti Kubanska revolucija?
S institucionalnog gledišta, Kuba nikada nije bila toliko izolirana kao što je sada. Uvodnik u revolucionarno lijevoj kubanskoj publikaciji La Tizza opisuje situaciju kao:
“Kada gotovo sve ‘nesvrstane’ vlade ili one s ‘progresivnom’ retorikom gledaju na drugu stranu; kada blokovi navodne integracije, savezi, forumi, zajedničke komisije i kongresi izbjegavaju praktičnu i materijalnu obvezu prema Kubi i nude, najviše, izjave o svom užasu i nemoći.“
Ovo je precizan opis trenutne teške situacije Kubanske revolucije. Venezuelanska vlada Delcy Rodríguez, unatoč proklamacijama suvereniteta, nalazi se u položaju polukolonijalne podređenosti Washingtonu. To se jasno vidi u činjenici da je potpuno prekinula opskrbu Kube naftom, koja je činila oko 34 posto uvoza energije na otok. Caracas nije čak ni priznao da je prekinuo tu opskrbu, niti je dao ikakvo javno objašnjenje.
U Meksiku je vlada Claudije Sheinbaum postupila u skladu s Trumpovim uputama i prijetnjama te također prekinula opskrbu Kube naftom, koja je činila dodatnih 44 posto njezina uvoza sirove nafte. Njezina je vlada poslala prijeko potrebnu humanitarnu pomoć (uglavnom hranu), ali je javno izjavila da ne može “ugroziti interese Meksika” nastavkom opskrbe naftom.
Kubi je trenutno, više od svega, potrebna upravo nafta. Hrana je svakako dobrodošla, ali bez goriva se ne može prevoziti, niti se bez električne energije može konzervirati. Po tom ključnom pitanju Sheinbaum nije spremna afirmirati suvereno pravo Meksika na trgovinu s drugom suverenom zemljom. Granice buržoaskog nacionalizma time su okrutno razotkrivene.
Druge latinoameričke zemlje ponudile su riječi podrške i javno kritizirale Trumpovu naftnu blokadu, ali nijedna nije poduzela konkretne korake da je prekine. Kina i Rusija također su prosvjedovale, ali zasad je sve ostalo na riječima. Mnogo hvaljeni multipolarni svijet, koji je trebao osigurati bolje uvjete za suverenitet malih nacija, pokazao se samo praznom retorikom suočen s moći američkog Južnog zapovjedništva na Karibima.
Prema izvješću u Izvestiji, izvori u ruskom veleposlanstvu u Havani rekli su da se “u bliskoj budućnosti očekuje da će Rusija Kubi isporučivati naftu i naftne derivate kao humanitarnu pomoć“.
Rusija je već podvrgnuta drakonskim američkim sankcijama, pa Trumpova prijetnja kaznenim carinama ima manji utjecaj, ali ostaje pitanje kako bi se nafta prevozila u trenutku kada je ruska flota pod američkim sankcijama i kada se tankeri povezani s Rusijom zapljenjuju na Karibima, Indijskom oceanu, sjevernom Atlantiku i Sredozemlju.
Kako La Tizza objašnjava:
“Kina i Rusija izražavaju podršku i osudu retorikom, ali nijedna nije pokazala spremnost podijeliti sudbinu kubanskog naroda suočenog s izravnom agresijom. Simbolična podrška, strateški proračun i otok prisiljen da se gotovo sam suočava s pažljivo izazvanom eskalacijom rata. Ne očekujemo ništa od vanjskih sila. Kao što je rekao Antonio Maceo: ‘Bolje je ustati ili pasti bez pomoći nego dugovati zahvalnost tako moćnim susjedima.’ Već smo odavno naučili da u odlučujućim trenucima Kuba može računati samo na vlastiti narod.“
Samo radnici svijeta mogu spasiti Kubu!
Na čiju još pomoć može računati Kubanska revolucija u ovom presudnom vremenu? Uvodnik La Tizze pokazuje pravi smjer: “Narodi svijeta – ustanite s Kubom!“, kazuje naslov. „Kome drugome bismo se trebali obratiti ako ne narodima, da se suočimo s ovom imperijalističkom opsadom koja se pojačava što je Kuba sve usamljenija i napuštenija?“
Oni ispravno apeliraju na narod Sjedinjenih Država:
“Posvećeni da se suprotstavimo planu pretvaranja Kube u Gazu Kariba, prvo se obraćamo vama, narodu Sjedinjenih Država, u svoj vašoj beskonačnoj raznolikosti. Svakom građaninu koji više ne može podnijeti diktatorsko ludilo koje vlada Bijelom kućom. Vama, koji živite opkoljeni bezbrojnim problemima društva koje je daleko od toga da bude “ponovno veliko” (“great again”). Obraćamo se vama, koji se sjećate svakog od ratova u kojima su bogati postajali bogatiji, a siromašni siromašniji, i u kojima se jedino što se vratilo kući – kada se išta vratilo – bila beživotna tijela vaše djece. Ratovi koji nisu bili vaši, odlučeni u uredima, vođeni od strane mladića koji su, kako bi zaradili za život, bili prisiljeni uništavati druge.“
U ovim riječima ima puno istine. Sudbina Kubanske revolucije bit će u posljednjoj instanci odlučena u areni međunarodne klasne borbe. Vrijedi istaknuti da je trenutna situacija potvrda da se socijalizam ne može graditi u jednoj zemlji, a još manje na malom karipskom otoku 145 kilometara udaljenom od najmoćnije imperijalističke sile na svijetu. Gotovo tri desetljeća nakon 1959. Kubanska revolucija mogla je računati na vrlo povoljan ekonomski odnos sa SSSR-om. Da, taj je odnos došao s nizom političkih kompromisa i doveo do ozbiljnih poremećaja u kubanskom gospodarstvu. Ali, ipak, omogućio je revoluciji predah.
Kada se Sovjetski Savez raspao, kao rezultat vlastitih birokratskih staljinističkih deformacija, Kubanska revolucija ostala je sama i prolazila kroz izuzetno teške uvjete posebnog razdoblja. Izbijanje Venezuelanske revolucije pružilo joj je još jednu slamku spasa, i ekonomsku i političku. Zauzvrat, kada je Venezuelanska revolucija ušla u krizu kao rezultat neuspjeha u eksproprijaciji vladajuće klase, Kuba se ponovno izolirala. Pritisak prema kapitalističkoj restauraciji povećao se.
Ova dva primjera naglašavaju činjenicu da revolucija koja ukida kapitalizam ne može dugoročno preživjeti u izolaciji.
Sada, opet, Kuba može računati samo na vlastiti narod, ali i na narode svijeta; to jest, na radničku klasu, siromašno seljaštvo i revolucionarnu mladež svijeta. Ovo nije apstraktna govorna figura, već konkretno pitanje.
Jedino što može prisiliti meksičku vladu da prekine svoju podložnost imperijalističkim diktatima svog moćnog sjevernog susjeda bio bi masovni pokret meksičkog naroda, njegovih sindikata i masovnih organizacija, njegove mladeži i seljaštva. Isto vrijedi i za Kolumbiju i Brazil, dvije zemlje koje proizvode naftu, s vladama koje su izabrali radnici i siromašni. Moćna Federacija naftnih radnika u Brazilu zahtijevala je da Lulina vlada pošalje naftu na Kubu. Brazilska sekcija RCI-a pokrenula je kampanju s istim sloganom.
Naravno, Trump je zaprijetio kaznenim carinama svakoj zemlji koja prodaje naftu Kubi, ali ako bi zemlje poput Meksika, Kolumbije i Brazila prkosile takvoj prijetnji, i to na temelju snažnog masovnog pokreta protiv imperijalizma, američki imperijalizam našao bi se u teškom položaju. Takav pokret našao bi odjek unutar samih Sjedinjenih Država: među desecima tisuća mladih koji su se mobilizirali protiv genocida u Gazi, među milijunima koji su se suprotstavili brutalnim napadima ICE-a na migrante, te među milijunima razočaranih radnika koji su glasali za Trumpa jer je obećao da će stati na kraj “vječnim ratovima” i stranim vojnim avanturama.
Alternativa snažnoj mobilizaciji radničkih masa diljem kontinenta i šire jest uništenje Kubanske revolucije i svih njezinih benefita.
Ne govorimo samo o materijalnim dobicima, posebno u područjima stanovanja, obrazovanja i zdravstva – sada ozbiljno potkopanim desetljećima blokade, izolacijom revolucije i puzajućim kapitalističkim protureformama. Govorimo i o nacionalnom suverenitetu, neovisnosti zemlje od imperijalističke dominacije.
Kao što su rekli drugovi iz La Tizze: „Revolucija je morala biti socijalistička da bi bila nacionalno-oslobodilačka.“ Jedini način na koji se Kuba mogla osloboditi od Sjedinjenih Država bila je eksproprijacija kapitalista i zemljoposjednika. Obnova kapitalizma na Kubi značila bi ponovno pretvaranje otoka u polukoloniju SAD-a, kao što je to bilo prije 1959. godine.
Pobjeda SAD-a na Kubi također bi značila daljnji napredak tzv. Donroeove doktrine, ponovno uspostavljanje američke polukolonijalne dominacije nad cijelim kontinentom. U pitanju nije samo Kubanska revolucija, koliko god važna ona bila s gledišta svjetskog radničkog pokreta, već i trenutni napad američkog imperijalizma da podjarmi ono što smatra vlastitim dvorištem.
Iz tog razloga, pridružujemo se glasovima naših kubanskih drugova: ustanite radnici svijeta, ustanite s Kubanskom revolucijom.
Tekst je objavljen 16. veljače 2026.
