U januaru 2025. godine, italijanski pisac Ezio Gavazzeni ponovo je otvorio užasan neriješen slučaj podnošenjem prijave javnom tužilaštvu u Milanu. Radilo se o bogatim pojedincima koji su otišli u Bosnu tokom opsade Sarajeva i platili velike svote novca da bi im bilo dozvoljeno da pucaju na nevine civile. Samo iz ‘zabave’.
Ova tema nije u potpunosti nova. Već je bilo nekoliko svjedočenja 90-ih, ali ona nikada nisu shvaćena ozbiljno i često su smatrana neprovjerenim ratnim glasinama. Ali ova ‘urbana legenda’ se pokazala istinitom. Bezobzirni, sadistički buržuji – koji podsjećaju na maskirane oligarhe u korejskoj TV seriji Squid Game – zaista su učestvovali u ovoj groznoj razonodi.
Gavazzeni je svoju istragu zasnovao na radu slovenačkog reditelja Mirana Zupaniča, autora dokumentarca Sarajevski safari iz 2022. godine, koji je producirala Al Jazeera Balkans. Al Jazeera je kasnije zatvorila svoju balkansku podružnicu, ali svrha koju je katarski medij imao prikazivanjem ovog filma bila je da ukaže na patnje muslimanskih Bošnjaka.
Samo zahvaljujući ovoj intervenciji izvan Evrope, ova priča je ponovo dospjela u centar pažnje. Ovaj horor, koji dovoljno govori o trulom srcu evropske vladajuće elite iz koje su uglavnom dolazili ovi „turisti“, mogao je veoma tiho pasti u zaborav da je prepušten toj istoj eliti.
Bosanski rat
Dajmo prvo malo konteksta. Pad Berlinskog zida 1989. i raspad Sovjetskog Saveza 1991. doveli su do krize svih takozvanih “socijalističkih” režima u Istočnoj Evropi, i onih koji su bili u savezu sa sovjetskim blokom i onih koji nisu. Jugoslavija nije bila u savezu sa SSSR-om, ali je slijedila sličan staljinistički model: plansku ekonomiju u kojoj je kapitalizam ukinut, ali radnička demokratija nije implementirana, jer je političku vlast držala birokratska kasta.
U procesu potaknutom pritiskom stranog imperijalizma, nacionalne birokratije koje su se razvile u jugoslovenskoj federaciji pod Titovom vlašću došle su u prvi plan, slijedeći svoju vlastitu sitno nacionalističku viziju, što je na kraju dovelo do podjele zemlje na današnjih sedam zasebnih republika (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Kosovo, Makedonija), koje su sve pod dominacijom stranog kapitala.
Bosanski rat izbio je 1992. godine kao dio šireg jugoslovenskog građanskog rata. Bosna je u Titovo vrijeme bila odlukom ZAVNOBIH-a definirana kao republika sastavljena od tri ravnopravne etno-religijske grupe: bosanskih Muslimana, katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba. Tokom građanskog rata neprijateljstvo između ove tri grupe bilo je svjesno podsticano, a etnički sastav područja nasilno je promijenjen etničkim čišćenjem.
Opsada Sarajeva (1992-1996) vjerovatno je bila najkrvavija epizoda ovog rata. Neumoljivo granatiran od strane snaga bosanskih Srba koje je podržavao Beograd, grad je bio odsječen od hrane, vode i medicinskih potrepština. Hiljade sarajevskih civila ubijeno je, mnogi od snajperista postavljenih da ciljaju bunare, mostove i tržnice: ključna mjesta koja su civili morali posjećivati radi preživljavanja. Sve se to dešavalo dok su snage Ujedinjenih nacija bile prisutne na terenu, u okviru vrlo neefikasne mirovne misije.
‘Lovci’
Edin Subašić je bivši agent vojne obavještajne službe Bosne i Hercegovine. On je jedan od originalnih izvora cijele priče. Prljava tajna prvi put je otkrivena bosanskoj obavještajnoj službi kada je mladi srpski ratni zarobljenik rekao svojim ispitivačima da je u Bosnu stigao kao dobrovoljac/plaćenik autobusom. Ovaj autobus je također prevozio pet italijanskih ‘ratnih turista’ na liniju fronta. Italijani su sa sobom nosili skupo lovačko oružje i opremu. Jedan od tih „lovaca“, čovjek iz Milana, objasnio mu je da su platili kako bi mogli ubijati sarajevske civile.
Istraga je navodno dokazala postojanje organizirane mreže koja je upravljala transportom bogatih snajperista do brda oko Sarajeva (a ponekad i do Podrinja), gdje su ih pratili pripadnici vojnih specijalnih snaga i nacionalističke srpske vojske.
Prema Subašiću, grupe su se sastojale od pet do osam “učesnika safarija”, a takve grupe su provodile svoje ubilačke rutine svakog vikenda, počevši od 1992. godine. Navodno su ove vikend ubice uglavnom bili muškarci u tridesetim ili četrdesetim godinama, a među njima su uglavnom bili Italijani, Kanađani, Amerikanci i Rusi, ali nije isključeno da su u to bili uključeni i bogate ubice iz drugih sredina.
Na snazi je bio cjenovnik. Različiti izvori daju različite brojke, ali se kreću u rasponu od 50.000 do 300.000 dolara. To je cijena po ubistvu. Cijene su se razlikovale ovisno o kategoriji kojoj je određena žrtva pripadala. Vojnici i radno sposobni muškarci bili su jeftiniji za ubiti nego djeca. Njihovi vojni pratioci očito nisu određivali cijene na osnovu bilo kakve vojne vrijednosti ciljeva, već prema stepenu u kojem je njihovo ubistvo zadovoljavalo potrebu za zločinom bogatih stranih serijskih ubica.
Novac može kupiti patnju
Najskuplje ljudske mete bila su djeca. Izvještaji se razlikuju o relativnim cijenama žena i starijih osoba. Većina ljudi ne bi dozvolila nikome da im plati da se bave aktivnošću koja je moralno odvratna kao što je oduzimanje života djece i nevinih odraslih osoba. Prezrena manjina bi mogla prevazići svoja moralna ograničenja u zamjenu za veliku, a ponekad čak i prilično malu isplatu. Ovi bogati monstrumi, umjesto toga, željeli su platiti velike količine vlastitog novca da bi upravo to iskusili. To je potpuno novi nivo zla.
Gavazzeni je rekao: „Ovi ljudi nisu ubijali iz mržnje ili ideologije, već iz osjećaja svemoći“. Očigledno nešto nije u redu u mozgovima ovih ljudi. Ali ovo nas zapravo ne zadovoljava kao objašnjenje. Prema svim izvještajima, oni nisu bili disfunkcionalne osobe, otpadnici ili poremećeni kriminalci. Ovakvo ponašanje nije bilo rezultat ratne traume ili neke duboko ukorijenjene etničke mržnje.
Vjerovatno su ubijali većinom Bošnjake samo zato što su bili ljudski plijen dostupan u to vrijeme. Rasizam i islamofobija sigurno mogu igrati ulogu u ovoj horor priči, ali pretpostavljamo da bi iskoristili bilo koju drugu priliku. S obzirom na to kako su dehumanizirali svoje žrtve, specifični detalji o ubijenima očito su im bili nebitni.
Ne znamo mnogo o identitetima ovih ubica, ali znamo nešto. Italijansko pravosuđe navodno pokušava da uhvati neke od njih, a do medija su stigli rijetki detalji. Traži se muškarac iz Milana, za kojeg se kaže da je bogati vlasnik klinike za kozmetičku hirurgiju. Drugi je navodno povezan sa krajnjom desnicom. Pretpostavlja se da njihovo poznavanje oružja potiče više iz luksuznog lova nego iz prethodnog vojnog iskustva. Subašić je komentarisao:
„U svakom slučaju, svi su oni dio miljea bogatih i vjerovatno uticajnih ljudi u svojim zajednicama. Imaju pravne resurse da se zaštite u istrazi, kao i politički uticaj da je ometaju.“
Postavljamo hipotezu da je ovo uglavnom bila demonstracija moći. U kapitalizmu, novac može slobodno postati svemoćna sila i pokretačka snaga kapitalističkog društva. Novcem se može kupiti sve, uključujući i druge ljude: njihov trud, njihovo vrijeme, njihova tijela – čak i njihove živote. Također se može kupiti i sloboda za bilo koji zamislivi zločin ili grijeh.
Vladajuća klasa je trula
Za ove bogate i moćne buržuje, plaćanje ubijanja civila u Bosni se ne razlikuje od trošenja na druge „luksuzne“ stvari. Naravno, manje je okrutno i sadističko, možda je bez krvi, ali osnovna motivacija je zapanjujuće slična.
Zašto bi suosnivač Microsofta, Paul Allen, platio milione da kupi borbeni avion MiG-29? Samo zato što je mogao. Zašto su neki članovi Kluba mladih konzervativaca na engleskim koledžima palili novčanice pred beskućnicima kao ritual prelaska? Čovjek koji je na kraju postao premijer Britanije navodno se bavio istom razonodom. Dodajte još nekoliko nula i novčanica koja se ruga beskućniku postaje cijena za ubistvo sarajevske djevojčice.
Neobično visok udio direktora (CEO-a)i drugih pojedinaca u kapitalističkim ešalonima ima psihopatske osobine, prema nekim široko citiranim studijama (npr. Babiak, Neuman, Hare, Corporate Psychopathy: Talking the Walk, 2010, ali Fanon i saradnici daju veće brojke u svojim kasnijim radovima). U medijima se ovo često sažima kao „jedan od pet CEO je psihopata“. Sa marksističke tačke gledišta, to je zbog kapitalističkog načina proizvodnje koji bira one koji su najpogodniji za zadatak nadgledanja samovrednovanja kapitala.
Ovaj zadatak propisuje iskorištavanje radnika, obmanjivanje kupaca, uništavanje slabijih konkurenata i agresivno lobiranje u političkoj sferi. Potreban je nemilosrdni manijak da bi se to radilo 24/7 na najefikasniji način, potpuno zanemarujući pričinjenu društvenu štetu. Stvarnost buržoaskog života, u kojoj sve ima cijenu i gdje se uspjeh postiže gaženjem drugih, prirodno je sklona stvaranju takvih pojedinaca.
Ovo počinje u vrlo ranoj dobi, na poligonima za obuku vladajuće klase: skupim školama i elitnim klubovima, raskošnim VIP događajima, socijalnim mjehurima „visokog društva“ u kojima sve ima cijenu.
Socijalizam nije samo uništavanje nehumanog društvenog sistema, već i uklanjanje društvenih odnosa koji uopće proizvode nehumane ljude.
Tekst je objavljen 08. januara 2026.
