U ponedjeljak 28.9. u Zagrebu je započeo veliki štrajk gradskih radnika i radnica u javnom prijevozu, čistoći, održavanju zelenih površina, izgradnji cesta i drugim komunalnim poslovima. Uzrok štrajka je istek kolektivnog ugovora i zahtjev radnika za povećanjem osnovica plaće i drugih materijalnih prava. Štrajk je zahvatio gradski prijevoz ZET i neke podružnice Zagrebačkog holdinga, krovnog trgovačkog društva u kojem su Čistoća, Zrinjevac i druge gradske firme.
Odaziv na štrajk je ogroman pa gradom već danima ne voze tramvaji i autobusi, ne skuplja se smeće i ne obavljaju drugi komunalni poslovi, što je apsolutno nezabilježeno u novijoj povijesti grada. Za ovakvu situaciju kriva je prvenstveno gradska vlast i uprave gradskih firmi budući da su kolektivni ugovori (KU) istekli još prije ljeta; u ZET-u još u ožujku, a u Holdingu u svibnju. Sindikati su već krajem ožujka od grada zatražili početak pregovora za novi KU, ali je gradska uprava zavlačila, pa su pregovori počeli tek početkom lipnja. Budući da se do kraja kolovoza nije postigao dogovor, dana 28.8. pokrenut je postupak mirenja, a onda je 18.9. najavljen i štrajk koji je započeo 28.9. Prema ovoj kronologiji događaja, sasvim je jasno da su sindikati gradskoj vlasti Možemo! i SDP-a dali dovoljno vremena i da su poštovali sve korake u pregovorima.
Radnici ne mogu čekati vječno. Vozači, čistači i drugi komunalni radnici u Zagrebu moraju biti na raspolaganju svih sedam dana u tjednu, na sve blagdane i praznike, u sve tri smjene, pod svim vremenskim uvjetima. Unatoč tome, oni imaju niske osnovice (koje su ključne prilikom odlaska u penziju ili dizanja kredita), a dobar dio svoje plaće zarađuju putem neoporezivih dodataka. U tom pogledu njihov zahtjev za povećanje osnovice sasvim je razuman. Sindikati su prvo tražili dizanje od 19 posto, da bi kasnije spustili na 13 za ZET i 12 za Holding, dok je uprava nudila 4,5 posto. Do rješenja nije došlo, pa je pokrenut štrajk.
Možemovske manipulacije
Reakcija gradske vlasti na čelu s Možemovim gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem pokazala je da se Možemo! u rješavanju sporova s radničkom klasom ne razlikuje od vladajućeg HDZ-a. Dok u oporbi na državnoj razini podržavaju radničke prosvjede i pritom prozivaju HDZ-ovu vlast, na vlasti u Zagrebu ponašaju se identično kao HDZ. Možemo! i njihovi ideološki neutralni menadžeri na čelu uprava ZET-a i Holdinga prvo su u medije plasirali manipulativne platne liste vozača i čistača, pri čemu nisu objasnili razliku između osnovice i neoporezivih dodataka. Javnost je tako stekla lažan dojam da radnici imaju visoke plaće i neopravdano se bune. Sindikati su ovo demantirali, radnici ostali nepokolebljivi, a Možemo! se odlučio na sudsku tužbu, praksu koja se u HDZ-ovoj Hrvatskoj provodi već godinama u slučaju štrajkova (Croatia Airlines 2018., SDF Žetelice 2018., PZC Varaždin 2019. itd). Županijski sud u Zagrebu danas je zabranio štrajk i time asistirao Možemovoj antiradničkoj vlasti i gradonačelniku. Sudovi su već smislili svoje argumente, radnici se vratili na posao, a sindikati najavljuju sudsku žalbu.
Tomislav Tomašević je čovjek koji je svoj zanat ispekao u NGO sektoru i nema nikakve dodirne točke s radničkom klasom van toga. Njegovo fotografiranje u radnoj uniformi Čistoće iz 2023. danas podsjeća na teatralne populističke poze Milana Bandića. U ovom se štrajku prema sindikatima postavio čvrsto kao Margaret Thatcher, a tijekom pregovora od lipnja do danas nijednom se nije sastao s njima, već je te poslove delegirao šefovima uprave. A kakvi su to tek ljudi? Šef uprave ZET-a Marko Bogdanović je čovjek iz poslovnog miljea, koji je prije ZET-a radio u konzultantskoj firmi Delloite, pa onda u OMV-u kao direktor prodaje, a šef uprave Holdinga Ivan Novaković također je “iskusan menadžer”, koji je u Holding došao iz privatnog sektora, gdje je radio kao konzultant. Kako kaže stara izreka – “reci mi s kim se družiš, pa ću ti reći tko si“. Ako Možemo! u gradu na upravne pozicije postavlja ovakve ljude, onda ne treba čuditi što se prema sindikatima odnose po principu potezanja užeta. Dodatno, to zorno pokazuje kako je Možemo! najobičnija lijevo-liberalna, kapitalistička stranka.
Malograđanska histerija
Gradskoj vlasti su se u huškanju protiv štrajka pridružili i poneki mainstream mediji, na čelu s notornim liberalnim tabloidom Index.hr. Ovaj portal tradicionalno napada i ocrnjava štrajkove (još od štrajka Uljanikovih radnika 2018., prosvjetnih radnika 2019. itd.), pa ni u slučaju zagrebačkog štrajka nije ostao dužan. Index je inače portal koji primarno odražava sentiment i težnje frustrirane sitne buržoazije, koja je vječno bijesna na državu zbog poreza, te vječno ljubomorna na radničku klasu zbog sposobnosti organiziranog štrajkanja. Premda se na tom portalu znaju razotkrivati razne državne afere, njegov profil ostaje temeljno senzacionalistički i clickbaitovski, a taj primjer uglavnom slijede i drugi privatni mediji.
Index je štrajk napao iz svog raspoloživog arsenala, a budući da je u zadnje vrijeme sve više promožemovski nastrojen, možemovski profili i botovi nagomilali su se na Indexu, baš kao što inače rade HDZ-ovi botovi i sendvičari na desnijim portalima. Tako možemovska fan baza na Indexu i drugdje već danima potiče galamu protiv zagrebačkog štrajka, pri čemu uporno bez dokaza lupeta da iza svega stoji HDZ. Unatoč tome što su pregovori počeli još početkom lipnja prije otkrića ličke eko katastrofe, što nijedan sindikalist nema veze s HDZ-om, što je jedna od sindikalistica iz Čistoće članica Radničke fronte, možemovski fanatici ne odustaju od svoje teorije zavjere. Ni ogroman odaziv radnika štrajku ne pali lampice u njihovim glavama, jer oni misle da su radnici zavedeni pijuni, a ne ljudi svjesni svojih klasno-socijalnih interesa i prava. Iako sami sebe smatraju obrazovanijima, urbanijima i “progresivnijima” od desničara, ovi možemovski fanatici pokazali su identičnu količinu zatupljenosti i idiotizma.
Istina je da sindikalisti Holdinga i ZET-a nisu bili ovoliko borbeni u danima Bandićeve vlasti, već su se protiv agencijskog rada, otkazivanja KU i božićnica borili uglavnom putem kraćih štrajkova upozorenja i sudskih tužbi. No to opet ne znači da iza ovog štrajka stoji HDZ, koji pod svojom kontrolom nema nikakvu radničku bazu koju bi uopće mogao mobilizirati za štrajk. Nema spora da se HDZ i njihovi razni desni prirepci sada naslađuju jer mogu nakratko skrenuti temu s Like, ali, kao što smo već ustanovili, ovaj štrajk nastao je zato jer je radnicima još prije ljeta istekao KU. Uostalom, Zagreb nije glavni grad neke republike Možemo! nego cijele Hrvatske. Nepostojeći javni prijevoz, raskopane ceste i smeće na ulicama metropole hrvatskog kapitalizma ne odgovaraju vladajućoj klasi u cjelini, pa tako ni HDZ-u. Također, ofenzivni štrajk zagrebačkih radnika mogao bi lako potaknuti na isto i druge radnike u Hrvatskoj, a to vladajućem HDZ-u zasigurno nije u interesu. Prema tome, tvrdnje da je ovaj štrajk organizirao HDZ samo su halucinacije promožemovskih medija i fanova bez ikakvog uporišta u stvarnosti.
Posljedično, reakcija gradskih vlasti i medijska ofenziva protiv štrajka dale su poticaj izljevu raznih malograđanskih pobuda. Tako su neki građani na okretištu psovali radnike u štrajku i pokazivali im srednji prst, jednu štrajkbrehericu uzdigli su preko medija na status heroine, frustrirani čitatelji pisali su o “visokoj plaći vozača” i uspoređivali je sa svojom mizernom “fakultetskom” (umjesto da shvate da se i sami trebaju boriti za višu), a desni političar i poduzetnik Mario Radić izjavio je nečuvenu ekonomsku glupost da gradski radnici ne zarađuju svoj novac.
Konačno, medijski se opet stvorila netrpeljivost između radnika u javnom i privatnom sektoru. Naime, mnogim radnicima u privatnom sektoru su kolektivni ugovori, regres i druga materijalna prava nepoznanica, pa su jalni prema radnicima u javnom. Takav jal je potpuno pogrešan. Ne trebaju se radnici u javnom sektoru srozati na razinu bez kolektivnih ugovora, nego se radnici u privatnom sektoru trebaju uzdignuti na razinu sa kolektivnim ugovorima. Ako znamo da metalska, kemijska, tekstilna i mnoge druge industrije u Hrvatskoj još nemaju granski kolektivni ugovor – treba se boriti za njega! Trgovina i građevina primjerice imaju, ali ako su osnovice i druga prava preniski – treba se boriti za povećanja! U tom smislu štrajk radnika u Zagrebu samo pokazuje smjer naprijed.
Dvije frakcije
Veliki zagrebački štrajk prouzročio je nedvojbeni politički potres, čije će se amplitude tek osjetiti. Možemo! se sada pred mnogo širim slojem radništva prokazao kao lijevi pandan HDZ-u, koji se u slučaju štrajka služi istim manipulacijama i sudskim tužbama.
Današnji Zagreb u kojem tajkuni grade poslovne nebodere, a radnici štrajkaju, bila bi ujedno i slika sutrašnje Hrvatske da Možemo! i SDP preuzmu vlast. Na čelo državnih firmi postavili bi ideološki neutralne menadžere poput ovih u Holdingu i ZET-u, a sa sindikatima bi se pregovaralo po istom principu. Radnici u privatnom sektoru ostali bi uvelike neorganizirani, pri čemu bi ih mediji usmjeravali protiv radnika u javnom. Ekoloških katastrofa poput Like vjerojatno ne bi bilo, ali to ne znači da ne bi bilo korupcijskih afera poput zagrebačkog Hipodroma. Za dom spremni bi možda zabranili, no time ustaštvo ne bi splasnulo – budući da ne bi bilo osjetnog rasta životnog standarda, desnica u zrak dizala bi se čak i iz inata. Novce iz EU fondova vjerojatno bi povlačili nešto uspješnije, premda su to fondovi koje punimo mi sami, radnici EU, a prikazuju nam se kao velikodušni pokloni. Glavni ekonomski zadatak bio bi stabilni kreditni rejting, tj. lakše zaduživanje kod međunarodnih banaka.
Svi znamo da je desni “suverenizam” demagogija jer vladaju banke i korporacije, ali nisu li socijaldemokrati i zeleni također demagozi? Pa tko vlada u njihovom poretku nego banke i korporacije? Oni se nisu u stanju nositi ni s domaćim tajkunima, a gdje će tek s krupnim međunarodnim kapitalom? Budući da izvlaštenje krupnog kapitala (u čije se džepove slijeva ogroman fond našeg društvenog rada) njima nije opcija, javni budžeti su mršavi, mjere štednje su nužni rezovi, a štrajkovi su na sudu. Razlika između HDZ-a i Možemo! zapravo je razlika između desne konzervativne i lijeve liberalne frakcije kapitalističkog poretka.
U močvari dviju frakcija, jedina revolucionarna teorija i praksa koja nudi izlaz ostaje marksizam. Revolucionarni komunistički savez predan je upravo tom zadatku.
Živio štrajk i radnička borba za kolektivne ugovore!
Uz radnike ZET-a i Holdinga – protiv zagrebačke vlasti i uprave!
