Demonstracije i štrajk 22. rujna označili su odlučujuću prekretnicu za palestinski pokret u Italiji. Sav bijes i gađenje nagomilani zbog sve žešćih postupaka Izraela, svo ogorčenje zbog sudioništva i odvratnog licemjerja talijanske i zapadnih vlada, konačno su se izlili u demonstracije koje su se proširile cijelom zemljom.
 |
| Izvor: palinfoen, Twitter |
[Izvorno objavljeno na talijanskom na rivoluzione.red]
Najmanje pola milijuna ljudi izašlo je na ulice u desecima i desecima demonstracija, velikih i malih, koje su održane diljem Italije. 100 000 u Rimu, 40 000 u Bologni, 40 000 u Milanu po obilnoj kiši, 15 000 u Napulju. Mnogi manji gradovi u provincijama također su doživjeli mobilizacije.
Proboj nije obilježen samo njihovim brojem, koji zasjenjuje demonstracije održane u protekle dvije godine. Odlučujući je skok naprijed u masovnoj svijesti: prijelaz iz izolacije, frustracije i ljutnje koji nisu pronašli izlaz, do odlučnosti da se nešto učini, da se djeluje kolektivno.
Zatvaranje za Gazu
Ovom danu su prethodile gigantske demonstracije u Đenovi 30. kolovoza koje su pratile odlazak Globalne Sumud flotile. Tom prilikom, apel kolektiva lučkih radnika – „ako diraju Flotilu, blokirat ćemo sve, niti jedna pošiljka neće proći“ – imao je veliku prednost što je u središte stavio jedno odlučujuće pitanje. Naime: borba se može i mora temeljiti na snazi radničke klase, na sposobnosti radničkog pokreta da blokira promet, da napadne profit tvrtki koje sudjeluju u genocidu, da doista dovede vladu Giorgie Meloni u krizu.
Ovo je napredna polazna točka, koja nadilazi jednostavnu solidarnost, koliko god bila nužna, i ide ravno u srž problema. Vanjska politika vlade nije samo sramotna, već je usko povezana s njezinom ekonomskom i socijalnom politikom usmjerenom protiv radnika, mladih i žena, kao i s njezinom politikom ponovnog naoružavanja, smanjenja socijalnih izdataka i sprovođenja represivnih zakona. Borba za Gazu također znači borbu za nas same.
Netanyahuova vlada već dvije godine djeluje nekažnjeno, bombardirajući i napadajući Gazu, nastavljajući anektirati Zapadnu obalu, oslobađajući rasističku žestinu doseljenika i bombardirajući jednu zemlju za drugom po volji, a da nitko nije ni prstom mrdnuo. Licemjerni govori o „izraelskom pravu na obranu“ ili potrebi za „proporcionalnim odgovorom“ stvorili su duboku mržnju prema državi Izrael.
Postavlja se pitanje, sve više u ljutnji nego u tjeskobi: kako je moguće da se sve to događa, a da nitko ne reagira? Na kraju se reakcija na genocid manifestirala u ovom velikom danu prosvjeda. Odlučnost, volja za borbom, zdravi bijes i želja za iskupljenjem bile su dominantne teme u svim demonstracijama.
Pokret usprkos pasivnosti sindikata
22. rujna bio je i oslobađajući prekid od paralize i plašljivosti parlamentarne „opozicije“ lijevog centra i čelnika talijanskog sindikata Opće konfederacije rada (CGIL).
Ovaj pokret ne može se razumjeti bez osvrta na protekla desetljeća. Posebno je u posljednjih 15 godina došlo do pada plaća, pogoršanja životnih uvjeta; napada na javno obrazovanje, zdravstvo, mirovine i usluge; fanatičnih i uništavajućih zakona i autoritarizma. Sve se to događalo usred pasivnosti sindikalne birokracije koja se doslovno zatvorila u svoje urede, u svoj vlastiti svijet, potpuno odvojena od radničke klase koju tvrdi da predstavlja.
Pitanje štrajka – tj. korištenja klasične metode borbe radničkog pokreta – već su jasno stavili na stol lučki radnici Đenove. Politički štrajk protiv genocida i protiv sudioničke vlade: to je ideja koja je počela dobivati na značaju. Napad na Flotilu u luci Tunis i, prije svega, nova invazija Izraela na grad Gazu ubrzali su situaciju.
U žurbi, bez pripreme, bez jasnih smjernica, bez ikakve perspektive, tajništvo CGIL-a pokrenulo je štrajk za petak, 19. rujna. Želeći oprati ruke od situacije poput Poncija Pilata, pozvali su na dvosatni štrajk – prepuštajući lokalnim organizacijama ili dijelovima radnika da produže njegovo trajanje – koji je isključivao prijevoz, škole i javni sektor zbog zakona protiv štrajka. Ritualni, rutinski piketi pozvani su za poslijepodne.
Očito je to bila inicijativa pokrenuta s jedinom svrhom spašavanja obraza i distanciranja CGIL-a od poziva lokalnih sindikata na štrajk 22. rujna, koji je planiran već neko vrijeme.
Međutim, datum 19. rujna, koji je u birokratskoj logici tajništva CGIL-a trebao „zatvoriti slučaj“, imao je neočekivanu posljedicu: u sve borbenijem okruženju koje se razvijalo, pridonio je širenju ideje da postoje štrajkovi za Gazu. Štoviše, među mnogim sindikalnim povjerenicima i članovima samog CGIL-a, koji su u danima koji su prethodili štrajku pokušali izvršiti pritisak na aparat pitanjem zašto nije bilo štrajka 22.9. jasno se pojavilo kritičko mišljenje.
Ukratko, namjerno prekinuti štrajk paradoksalno je dao poticaj ideji: „moguće je štrajkati“. A početni pokret iskoristio je datum 22.9. kao sredstvo za otvaranje jaza koji je sindikalna birokracija htjela držati zatvorenim.
Posebno u školama, a donekle i u zdravstvu i drugim javnim sektorima, stoga je postojalo svjesno, političko sudjelovanje i prekid između širokih dijelova radnika i njihovih pasivnih sindikata.
Primili smo desetke izvješća od naših aktivista na tim radnim mjestima, a u manjoj mjeri i u tvornicama i tvrtkama u privatnom sektoru, o tome kako su manje-više velike skupine i krugovi radnika prilazili sindikalnim povjerenicima kako bi pitali što treba učiniti 22. rujna, tražeći upute o tome kako sudjelovati. Ta je prisutnost bila očita na ulicama: nije bilo transparenata RSU-a ili sindikata na razini poduzeća, ali su postojali bezbrojni transparenti i plakati koje su izradile skupine radnika, signalizirajući svoju prisutnost.
Bio je to šamar u lice i zaslužena lekcija za vodstvo CGIL-a, koje, u svojoj samodopadnosti, nije ni shvatilo da je „postavilo pozornicu“ za štrajk kojem se namjeravalo suprotstaviti.
Budimo jasni: 22. rujna nije bio opći štrajk. Osim škola, gdje su mnoge institucije ostale zatvorene ili otvorene s vrlo malo nastave, u drugim sektorima nije bilo prekida rada. Privatni sektor nije štrajkao, iako su u demonstracijama bile prisutne skupine radnika i sindikalnih povjerenika, mnogi od njih također članovi CGIL-a.
Međutim, politički značaj tog dana daleko je nadilazio broj ljudi na ulicama. I pitanje generalnog štrajka sada se postavlja na konkretan i neizbježan način: veliki, jedinstveni generalni štrajk koji ujedinjuje sve radnike koji se žele suprotstaviti vladi, koji prevladava podjele stvorene sindikalnim birokracijama i zakonima protiv štrajka te iskorištava potencijal koji smo vidjeli 22. rujna.
Mladež u pobuni
Drugi sektor koji je odigrao odlučujuću ulogu u demonstracijama bili su srednjoškolci. Nešto više od tjedan dana nakon ponovnog otvaranja škola, bez vremena za pravu organizaciju, gotovo bez skupova, letaka ili propagande osim na društvenim mrežama, studenti su izašli u velikom broju, dajući sadržaj demonstracijama i odlučno oblikujući njihov karakter.
Ovo je dolazak na scenu generacije rođene i odrasle u potpunosti u godinama krize sustava. Ne može se čak ni reći da su njihove iluzije o sustavu razbijene: za one koji su danas mlađi od 20 godina, iluzije nikada nisu ni postojale.
 |
| Izvor: Ukrain4Pal, Wikimedia Commons |
Pozadina koja je oblikovala svijest studenata su godine ekonomske krize, zatvaranje svih životnih izgleda, ratovi i očito diskreditiranje svega što predstavlja službenu vlast: političara, masovnih medija itd. Nikome od njih se više ne vjeruje, i to s pravom! Doista, instinktivna reakcija je da je sve što se kaže ‘odozgo’, od strane onih na vlasti, automatski lažno i mora se poništiti. Ta svijest prisutna je već nekoliko godina, ali je često slijedila skrivene, često individualne, a ponekad i krivudave puteve. Danas izlazi na površinu i transformira se u kolektivnu akciju, punu ljutnje i nade.
Stoga je to bila odlučujuća prekretnica. Ali potencijal ovog pokreta ide daleko dalje od toga. Za svakog prosvjednika koji je izašao na ulice, postoje dva, pet ili deset drugih koji bi se sutra mogli pridružiti pokretu, potaknuti i motivirani ovim demonstracijama. Samo pogledajte ogromnu solidarnost koju su demonstracije okupile, prolaznici su pljeskali, mahali, a neki su bili dirnuti do suza.
Prvi zadatak je upravo proširiti i organizirati ovaj pokret, krenuti prema novim mobilizacijama velikih razmjera. Ali to je i opsežna rasprava, podizanje političke svijesti i razumijevanja te postavljanje ciljeva za napredak.
Brana je pukla
Naši neprijatelji su oslabljeni i uplašeni. Histerična reakcija vlade i gotovo svih medija nije slučajnost. Čupaju si kosu zbog (potpuno marginalnih) sukoba koji su se dogodili u Milanu u pokušaju da sakriju stvarnost pokreta koji preuzima teren i izaziva ih.
Slabi su i zato što je desnica na vlasti već tri godine, a sva obećanja koja su dali pokazala su se kao čista demagogija. Mogu samo lajati i prijetiti, pokušavajući okupiti svoje lojaliste. Ali ni jedan ni deset ‘sigurnosnih dekreta’ nisu dovoljni da zaustave masovni pokret.
Tek smo na početku, ali jedno je jasno: otvorila se pukotina u brani pasivnosti koju je nemoguće zatvoriti, i iz te rupe pokret se može širiti. Spontanost koja je obilježila ove demonstracije može i mora pronaći organizirani izraz.
Učinimo svaku školu središtem za raspravu i djelovanje! Ujedinimo ih u koordinacijske odbore, skupštine gdje možemo raspravljati i odlučivati kako nastaviti ovu borbu. Pojačajmo pritisak u tvornicama i na radnim mjestima! Pritisnimo sindikate, prisiljavajući ih da prekinu svoj rutinski pristup i zauzmu jasan stav.
Ujedinimo borbu protiv genocida u Gazi s borbom za rušenje ove sudioničke vlade, protiv politike ponovnog naoružavanja, protiv politike štednje koju zahtijeva buržoazija i, u konačnici, protiv kapitalističkog sustava koji nas osuđuje na budućnost rata, siromaštva i ugnjetavanja!
● Zaustavimo genocid!
● Proširimo mobilizaciju! Za generalni štrajk kako bismo srušili vladu koja sudjeluje u genocidu!
● Studenti i radnici ujedinjeni u borbi!
Tekst je objavljen 24. rujna 2025.
