Kina je izrasla u vodeću svjetsku industrijsku silu. Gotovo svakodnevno dolaze vijesti o novim tehnološkim otkrićima koja dolaze iz Kine.
Ova država, koja je prije samo dva desetljeća još uvijek bila zarobljena u zaostalosti, danas je u titanskom rivalstvu sa SAD-om, u kojem se uspješno drži. U međuvremenu, američki imperijalizam, daleko najjača sila na planeti, nalazi se u slijepoj ulici, zapleten u mrežu proturječnosti.
Ovo rivalstvo sada je glavna os oko koje se danas vrti svjetska situacija.
Kako je kineska ekonomija uspjela to postići? I što to znači za krizu svjetskog kapitalizma?
Nesumnjiv uspon
U svjetskoj ekonomiji obilježenoj stagnacijom, rast BDP-a Kine odnedavno se kreće oko pet posto, što je značajan rast u apsolutnim brojkama za ekonomiju koja je sada tri puta veća od japanske ekonomije. Još važnije, ova stopa daleko nadmašuje starije imperijalističke sile: Sjedinjene Države rastu po stopi od 2,8 posto, dok EU stagnira na samo 0,1 posto, s industrijom u padu.
Za razliku od mnogih starih imperijalističkih sila čije su industrije stagnirale i propadale u korist financijskog kapitala, kineski industrijski sektor ostaje živahan i već sada dominira na svjetskoj razini. Prema časopisu The Economist, Kina sama čini 30 posto svjetske proizvodnje, više nego SAD, Njemačka, Japan i Južna Koreja zajedno. Nema znakova zaustavljanja, budući da kineska industrijska proizvodnja s dodanom vrijednošću, odnosno nova vrijednost koju stvara industrija, nastavlja rasti oko pet do šest posto godišnje.
Treba pogledati i što Kina danas proizvodi. Prošla su vremena kada je Kina proizvodila samo nekvalitetnu odjeću, igračke i svakodnevne potrepštine. Riječi “Made in China” sada su povezane s najnaprednijim tehnološkim proizvodima na svijetu. Od 2020. godine, Kina dominira svjetskom proizvodnjom kompjutera i elektronike, kemikalija, strojeva i opreme, motornih vozila, osnovnih metala, prerađenih metala i električne opreme.
Štoviše, Kina je postala sila u istraživanjima i inovacijama. Danas je sedam od deset najboljih svjetskih istraživačkih institucija, prema Nature Indexu, kineskih. Dominira u području robotike kako po broju prijavljenih patenata (dvije trećine dolaze iz Kine), tako i po broju instaliranih robota, više nego ostatak svijeta zajedno. „Tamne tvornice“, gotovo potpuno robotizirane tvornice koje zapošljavaju tako malo radnika da im nije potrebna rasvjeta, primjenjuju se u mnogim područjima proizvodnje.
Čak i u sektorima gdje postoje prepreke u nadogradnji zbog snažnog potkopavanja od strane SAD-a, kao što je industrija poluvodiča, kineska neovisnost nastavlja se brzo poboljšavati. Američki pokušaji blokade Kine od najnaprednije tehnologije u ovom području zapravo potiču napredak Kine u razvoju najmodernijih alternativa za proizvodnju naprednih mikročipova.
Iako je većina tih inovacija primijenjena na potrošačku robu, primjena u vojne svrhe ubrzano slijedi. Da spomenemo samo neke, Kina je predstavila dronove koji mogu plivati pod vodom i letjeti u zraku; velike podvodne dronove; i dronove na mlazni pogon koji bi svakom ratnom brodu mogli omogućiti da funkcionira kao nosač zrakoplova. Svi ti razvojni projekti ponižavaju i plaše kineske konkurente na Zapadu.
Slika je kristalno jasna: Kina se razvija u ogromnim razmjerima koji izazivaju dominaciju SAD-a u mnogim područjima. Oslobodila se ovisnosti o stranim investicijama i proizvodnji s niskom dodanom vrijednošću, postavši moćna imperijalistička država. Kako je to postignuto? Može li se ovaj razvoj nastaviti bez proturječnosti?
„Privilegiji zaostalosti“
Ključni materijalni faktor koji objašnjava zapanjujući napredak Kine leži u njezinoj početnoj točki.
Dok se starije kapitalističke zemlje nose s teretom godina nagomilanih proturječnosti, neučinkovitosti, dugova i drugih problema s proizvodnim snagama, Kina je bila zaostala zemlja (iako s važnom industrijskom bazom) u usporedbi sa Zapadom kada se priključila svjetskom kapitalističkom tržištu. Visokotehnološka industrija nije postojala i mogla se graditi od nule.
Ipak, Kina nije morala razvijati industriju od samog početka. Od početka je mogla primijeniti najnaprednije tehnike dostupne iz cijelog svijeta.
To je dio neujednačenog i kombiniranog razvoja kapitalizma kao svjetskog sustava, što je Trocki uočio još davno u Rusiji:
„Privilegij povijesne zaostalosti – a takav privilegij postoji – dopušta, odnosno prije svega prisiljava na usvajanje svega što je već spremno i to unaprijed, preskačući čitav niz među stupnjeva. Divljaci bacaju lukove i strijele i odmah prelaze na puške, bez da su prošli put između tih dvaju oružja u prošlosti. Europski kolonisti u Americi nisu počinjali povijest ispočetka. Činjenica da su Njemačka i Sjedinjene Države sada ekonomski prestigle Englesku bila je omogućena upravo zaostalošću njihovog kapitalističkog razvoja. S druge strane, konzervativni kaos u britanskoj industriji ugljena – kao i u glavama MacDonalda i njegovih prijatelja – je plaćanje za prošlost kad je Engleska predugo igrala ulogu kapitalističkog pionira. Razvoj povijesno zaostalih nacija nužno vodi do posebne kombinacije različitih faza u povijesnom procesu. Njihov razvoj u cjelini dobiva neplansku, složenu, kombiniranu narav.”
Shenzhen, sada treći najveći grad Kine, najjasniji je primjer ove transformacije. Godine 1980. bio je tek ribarsko selo s 30.000 stanovnika. Određen kao prva „specijalna ekonomska zona“ u koraku prema restauraciji kapitalizma, brzo je izrastao u centar telekomunikacijske opreme do sredine 1990-ih, a početkom 2000-ih postao je „svjetska tvornica“, proizvodeći mobilne telefone za zapadne brendove.
S promišljenom državnom intervencijom, Shenzhen je privukao masivne investicije i kvalificiranu radnu snagu, omogućivši mu nadogradnju na visokotehnološke industrije. Danas je slavljen kao „Silicijska dolina Kine“. Sve se to odvilo u samo četiri desetljeća.
Postoje brojni primjeri kako je Kina profitirala od privilegija zaostalosti, poznatih i kao „prednost kasnog dolaska“. Svemirska stanica Tiangong kineska samostalno operativna stanica i jedna od samo dvije trenutno operativne svemirske stanice, izgrađena je koristeći najnovija istraživanja i iskustva iz američkog i ruskog svemirskog programa. Sličan napredak postignut je u kineskoj informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji, brzom željezničkom prometu i rafiniranju rijetkih zemnih minerala, među ostalim sektorima.
Kina u potpunosti prepoznaje i koristi ovu prednost. Kao što je Fan Gang (樊纲), predsjednik državnog Kineskog razvojnog Instituta, jasno objasnio:
„Svake godine zemlja troši više od 30 milijardi dolara na kupnju intelektualnog vlasništva ili licencnih prava; i pohlepno uči i imitira nezaštićeno znanje. Kao kasni dolaznik, može pristupiti takvom znanju brže i jeftinije. Imitacija nije sramotna.”
Ali takvi „privilegiji zaostalosti“ sami po sebi nikako ne objašnjavaju kontinuirani kineski uspjeh. Mnogo je zemalja u svijetu koje su ostale zarobljene u zaostalosti i ne mogu iz nje izaći. Drugi ključni faktor uspjeha Kine leži u ulozi države pod vodstvom KPK.
Uloga bonapartističke države
Kinom upravlja jednopartijska diktatura pod Kineskom komunističkom partijom. Dok država podržava kapitalizam i potiskuje radničku klasu, također snažno intervenira na tržištu, držeći buržoaziju pod kontrolom i prisiljavajući je da slijedi njene smjernice o ponašanju i ulaganju kapitala.
Partijska država kontrolira nekoliko ključnih poluga ekonomije. Za razliku od većine kapitalističkih zemalja, monetarna i fiskalna politika središnje banke određuje se od partije. Država također ima većinsko vlasništvo nad najvećim komercijalnim bankama u zemlji – četiri od njih su sada najveće u svijetu – što omogućuje da se njihov kapital koristi u skladu s državnom politikom, prije nego radi kratkoročnih profita dioničara. Osim toga, država postavlja razvojne ciljeve za ekonomiju i prisiljava buržoaziju (tj. kapitaliste koji posjeduju poduzeća koja nisu u državnom vlasništvu ili kontroli) da se pokore putem subvencija ili regulacije.
Kapitalisti čije djelovanje ugrožava sistemsku stabilnost također se brzo ograniče. Na primjer, kad je direktor Alibabe Jack Ma pokušao pokrenuti rizični financijski pothvat Ant Grupacije – koji je prikupio zapanjujućih 34 milijarde američkih dolara od investitora – država je intervenirala, zaustavila projekt i privremeno ga poslala u egzil. Vlasti su zaključile da Ant Grupacija ima mnoge karakteristike viđene kod velikih zapadnih financijskih firmi, uključujući sumnjive sheme i neodgovorne prakse rukovodstva koje su prethodno izazvale krize poput one iz 2008. Ma je također postao simbol goleme nejednakosti u kineskom društvu. Odlučili su riješiti rizik rano, prije nego što se mogao pogoršati.
Jack Maovo osobno ponašanje također je natjeralo KPK da djeluje. U vrijeme pokretanja Ant Grupacije, Ma je javno prigovorio da su propisi nad financijskim sektorom previše restriktivni. S obzirom na njegovu popularnost i bogatstvo, takav javni komentar predstavljao je otvoren izazov autoritetu KPK, čin koji nije mogao biti nekažnjen, iako je bio član partije. KPK je u tome također dobio naklonost masa, jer je Jack Ma bio omražen zbog svoje arogancije i bogatstva.
Ova disciplinska mjera protiv pojedinog kapitalista nije bila izolirani slučaj. Iste godine kad je Ma bio kažnjen, KPK je kaznila niz kineskih poduzeća s kaznama od stotina milijuna dolara, što je utjecalo i na cijene dionica te koštalo investitore više od milijardu američkih dolara. U 2024., prema državnim medijima Global Times, ukupna vrijednost izrečenih kazni narasla je na 1,52 milijarde dolara. Osim toga, kapitalisti koji su proglasili bankrot našli su se na crnoj listi za buduće kreditne zajmove i zabranjeni su im luksuzni troškovi.
Na Zapadu, gdje su političari u džepu bogatih, buržoazija općenito vlada državom, poštuje se tzv. „vladavina prava“, a kapitalisti nisu izloženi riziku da budu kažnjeni. Njihova imovina je sigurna, ne moraju se skrivati ako kritiziraju vladu – zapravo, češće političari moraju popustiti pred voljom kapitalističke klase.
Usporedba između Elona Muska i Jacka Maa je poučna. Obojica su megalomanski tehnološki milijarderi s neobuzdanom željom da iznose svoje stavove pred svijetom. Ipak, ishodi s kojima su se suočili su izrazito različiti: Musk može kupiti politički utjecaj, sukobiti se s predsjednikom SAD-a, a da mu bogatstvo i državni ugovori ostanu netaknuti, dok je Ma godinama bio marginaliziran i oduzet mu je značajan dio poslovnog carstva od strane KPK.
Osim strogog kažnjavanja, država KPK koristi i „pristup nagrade i kazne” kako bi usmjerila tržište u određenom smjeru. Postoje ogromne subvencije, porezne olakšice i druge mjere za sektore koje država favorizira, a često ih predvode javno-privatna partnerstva s regionalnim vladama. Država također raspoređuje partijske kadrove i svoj aparat u privatna poduzeća, osobito ona koja smatra „industrijskim liderima“, kako bi osigurala da se ponašaju u skladu s državnom politikom.
Na taj način država također osigurava da manje kapitala odlazi u rizične i neproduktivne sektore, posebno financijski sektor. Dok na Zapadu milijarde odlaze u otkup dionica ili razne kripto-manije, Kina je 2017. godine zabranila domaće rudarenje i trgovinu kripto valutama, iako je bila najveće svjetsko kripto tržište u to vrijeme.
Relativna neovisnost kineske države od neposrednih interesa buržoazije daje joj dodatne alate za ublažavanje potencijalnih padova i kriza. Tako je riješena Evergrandeova kriza neplaćanja, kako bi se spriječio domino efekt na ostatak ekonomije.
Nedugo nakon što je Evergrandeov bankrot postao poznat, država je intervenirala formiranjem netransparentnog odbora za rješavanje krize. Državna poduzeća i nekoliko privatnih poduzeća mobilizirani su da preuzmu dio Evergrandeovog duga i dovrše započete projekte, dok su stotine milijuna dolara imovine direktora Hui Ka-yana zamrznute. Na taj način, iako problem i dalje traje, a kineski sektor nekretnina i dalje vrši pritisak na ekonomiju, izbjegnuta je potpuna kriza.
Za razliku od toga, kada je Lehman Brothers zapao u krizu nakon godina neprovjerenih riskantnih praksi, američka vlada nije uspjela spriječiti njegov kolaps, što je srušilo svjetsku ekonomiju. Ipak, nakon toga, američki Federalni rezervni sustav morao je izdvojiti milijarde za spašavanje drugih kompanija kako bi spriječio domino efekt, dok je direktor Lehman Brothersa zadržao stotine milijuna dolara plaće i bonusa.
Država je također poduzela mjere da preusmjeri investicije iz sektora nekretnina u proizvodnju, smatrajući da tako može smanjiti ekonomske rizike.
Disciplina nad buržoazijom je samo jedna strana priče. Kineska država prije svega brine o suzbijanju radničke klase.
Masama nikada nisu dana istinska demokratska prava, a posljednjih godina kontrola je još stroža. Internetska cenzura je sveprisutna i stalno se poboljšava uz pomoć napredne tehnologije nadzora. Naravno, svaki pokušaj osnivanja sindikata izvan državnih sindikalnih struktura nemilosrdno se suzbija.
Kako ne postoje istinske radničke organizacije, projekti poput instalacije Tamnih tvornica, koje ugrožavaju radna mjesta radnika, mogu proći neometano.
Ali država također drži drugu stranu klasne podjele pod kontrolom, kako bi održala ukupnu stabilnost sustava. Ponekad država intervenira u radničkim sporovima s poslodavcima na strani radnika, kako bi spriječila širenje nezadovoljstva. Nedavno je država poticala povećanje minimalne plaće, djelomično za poticanje potrošnje radi suzbijanja deflacije, ali i za smanjenje klasnog nezadovoljstva.
KPK je sve ovo uspjela ostvariti jer je prije restauracije kapitalizma u Kini već bila moćna, sveprisutna policijska država. Za razliku od sovjetske partije, KPK je strogo kontrolirala proces restauracije kapitalizma, zadržavajući snažnu poziciju u kineskom društvu dok je ekonomska tranzicija trajala, a Sovjetski Savez kolabirao.
U procesu transformacije Kine iz planske ekonomije u onu kojom dominiraju tržišne sile, motiv profita i privatno vlasništvo, KPK je zadržala glavne poluge ekonomije, posebno banke i određene strateške industrije, pod državnom kontrolom. Strana ulaganja su dobrodošla, ali su isključena iz izravnog vlasništva nad poduzećima.
S jedne strane, državna birokracija ne želi dopustiti da joj vlast preotmu strani imperijalisti ili sloj buržoazije. S druge strane, mora potiskivati radničku klasu u službi kapitalizma u cjelini, pa nema interesa da radnicima dopusti prava buržoaske demokracije, poput prava na osnivanje neovisnih sindikata.
Birokracija KPK mora stalno balansirati između buržoazije i radničke klase – što marksisti nazivaju „Bonapartizmom“, gdje se država uzdiže iznad bilo koje klase i vlada izravno policijskim metodama – kako bi sačuvala postojeći sustav.
Bonapartistički karakter kineske države ipak ima vrlo specifične uzroke i karakteristike. Marksova definicija bonapartizma odnosila se na zemlje u kojima je klasna borba u zastoju. U takvoj situaciji, pojavljuje se „snažna osoba“ koja obećava ponovno uspostaviti red pojačavanjem represivnih ovlasti države, ali pritom stječe značajan stupanj neovisnosti od vladajuće klase, iako je održavanje reda u interesu te klase.
Bonapartistički režim u današnjoj Kini nije proizašao iz zastoja u klasnoj borbi, nego iz birokracije koja je ranije prisvojila fekovine planske ekonomije, kasnije restaurirala kapitalizam i temelji svoje privilegije i interese na kapitalizmu. To se nije moglo dogoditi u Kini bez nastavka suzbijanja političke slobode radnika. Istovremeno je stvorena i klasa kapitalista koja je ovisna o toj državi.
Prisustvo bonapartističke države koja može snažno intervenirati na tržištu i disciplinirati ponašanje kapitalističke klase, uz „mladost“ kineske ekonomije, dalo je Kini veliku konkurentsku prednost nad zapadnim protivnicima.
„Duh Apolla”
Sa svojom težinom u društvu, državni aparat KPK može pokretati projekte istraživanja i razvoja na nacionalnoj razini, koordinirajući napore iznimnom brzinom – ironično, ne tako različito od načina na koji su Sjedinjene Države organizirale svoj pothvat tijekom svemirske utrke.
Kao što je istaknuo predavač na Harvard fakultetu Bruno Sergi u The Diplomat, odlučujući faktor uspjeha NASA-inog Apollo projekta nije bila slobodna tržišna konkurencija, već centralizirano vodstvo države. NASA je nadzirala ujednačen proces istraživanja, razvoja, proizvodnje i implementacije, s privatnim kompanijama koje su uglavnom bile podređene državnom smjeru.
U utrci za umjetnom inteligencijom Kina radi nešto slično. Kako Sergi objašnjava:
„Od „Plana razvoja nove generacije umjetne inteligencije“ Državnog vijeća iz 2017., Peking je postavio jasne ciljeve za vodstvo do 2030. potkrijepljene velikim ulaganjima u istraživačke institute, sveučilišne programe i industrijske parkove. Kineska sveučilišta su usko povezana s primijenjenim istraživanjem i razvojem, registriranjem patenata i suradnjom s tehnološkim divovima poput Baidua, Alibabe, Tencenta i Huaweija na komercijalizaciji inovacija. Kina može rasporediti opsežne objekte, podatkovne centre i odobrenja nevjerojatnom brzinom, kojoj bi svaki zapadni standard mogao pozavidjeti.”
No, isti duh usmjerene državne politike proteže se daleko izvan AI-a. U inicijativi „Made in China 2025“, predstavljenoj 2015, kineska država identificirala je tehnološke sektore u koje treba odlučno ulagati i koordinirala napore za tehnološku konkurentnost i neovisnost kineske industrije. Do 2024. preko 86 posto ciljeva Made in China 2025 je ostvareno, što se vidi upravo u spomenutim postignućima.
Sve ovo naglašava temeljnu točku: suprotno zagovornicima slobodnog tržišta, s obzirom na golemu podjelu rada potrebnu za napredak proizvodnih snaga danas i razmjere, centralizirana državna intervencija daleko je superiornija tržištu u pokretanju tehnoloških inovacija. KPK sada koristi tu sposobnost u razvoju umjetne inteligencije za napredak vlastitih interesa kao kapitalističke svjetske sile, u izravnoj konkurenciji sa Zapadom – i ostvaruje nevjerojatno brz napredak.
Je li ovo planska ekonomija?
Jasno je da kineska država danas može postaviti konkretne ekonomske ciljeve i usmjeravati ekonomiju da ih ostvari. Planiranje je očito prisutno.
Uzevši u obzir ovu činjenicu, kao i činjenicu da je vladajuća partija još uvijek nominalno Komunistička partija, što ekonomski sustav Kine obilježava ne kao „kapitalizam“ već kao „socijalizam s kineskim karakteristikama“, netko bi mogao pomisliti: je li današnja Kina planska ekonomija?
U nacionaliziranoj planskoj ekonomiji, pokretač ekonomske aktivnosti nije isti kao pod kapitalizmom. Ključne poluge industrije bile bi nacionalizirane, a proizvodnja bi se organizirala prema konkretnom planu koji izravno zadovoljava potrebe društva u cjelini, umjesto potrage za profitom.
Zbog toga više ne bi bilo anarhičnog tržišta s krizama prekomjerne proizvodnje i ciklusima rasta i pada. Naravno, zdrava planska ekonomija zahtijeva radničku kontrolu kako bi se izbjeglo rasipanje, loše upravljanje i korupcija.
Kina je u prošlosti imala nacionaliziranu plansku ekonomiju, iako bez demokracije za radničku klasu i pod diktaturom birokracije. Postigla je goleme dobitke za Kinu, oslobodila je od imperijalističke dominacije i zaostalosti te je uvela u moderno doba.
U desetljećima nakon toga, mnoge značajke bivše planske ekonomije uništila je sama KPK. Zajamčeno zapošljavanje, stanovanje i socijalna skrb danas su daleka prošlost. Iako su ostaci tog sustava još prisutni – npr. državno vlasništvo nad nekim važnim polugama ekonomije – sve u Kini, uključujući državna poduzeća, prvenstveno posluje radi profita i tržišnog udjela, a ne za društvene potrebe.
Industrijski planovi, poput Made in China 2025, služe tome da kineski proizvodi nadmaše konkurenciju na svjetskom tržištu. To je suština: unatoč snažnoj intervenciji države, tržišni pritisci i profitabilnost, dva osnovna stupa kapitalističke ekonomije, na kraju određuju kako ekonomija funkcionira.
Iako država može usmjeriti ekonomiju prema svojim ciljevima poticanjem i discipliniranjem kapitalista, pa čak i izravnim razvojem određenih tehnologija, tržišna ekonomija stalno potkopava ili mijenja ishode koje država želi postići. To se najčešće manifestira kao masovna prekomjerna proizvodnja i posljedična deflacija, zbog naglog priljeva investicija u sektore koje država favorizira.
Ovi rezultati postali su toliko rašireni da se za to pojavio poseban izraz, „involucija“, koji je spomenuo i sam Xi Jinping. To se odnosi na neželjeni učinak prekomjerne konkurencije u favoriziranim sektorima, gdje je iznimno teško čak i samo izjednačiti se i ostati u korak s konkurencijom.
Toliko novca ulazi u te sektore da vrlo produktivne tvrtke ne mogu steći tržišni udio, jer konkurenti rade isto. Rezultat su cjenovni ratovi, dugi radni sati i masovna prekomjerna proizvodnja. Ova tendencija bit će pogoršana nedavnim kineskim naporima za vodećim tehnološkim napretkom u svijetu.
Najbolji primjer je masovna prekomjerna proizvodnja električnih automobila. Državne politike i subvencije u posljednjim godinama brzo su stvorile nekoliko marki električnih automobila s ogromnim proizvodnim kapacitetom, što je dovelo do zasićenja tržišta električnih automobila. Potreba za prodajom tih automobila dovela je do kaotičnog cjenovnog rata, zbog kojeg kompanije posluju s gubitkom i postaju još ovisnije o državnoj potpori, umjesto obrnuto. Na taj način, država postaje žrtva vlastitog uspjeha.
Nacionalizirana planska ekonomija mogla bi odmah preusmjeriti te industrije na druge potrebe društva. Na primjer, ove tvornice mogle bi se lako preorijentirati na proizvodnju potrebne elektroničke ili računalne opreme za najsiromašnije kineske regije po niskoj cijeni ili besplatno, radi smanjenja ogromne regionalne nejednakosti.
Umjesto toga, sve što država može učiniti je regulirati politike subvencija regionalnih vlada i dopustiti propast određenih tvrtki. To nije brz proces i teško ga je centralnoj vladi provesti, unatoč snažnom aparatu.
Auto marke nalaze druge načine zaobilaženja državnih zabrana sniženja cijena i nastavak prodaje, poput ponude kupcima automobila kredita bez kamata, besplatnog mobilnog interneta i drugih pogodnosti. Kineska udruga trgovaca automobilima objasnila je da će, za postizanje željenog učinka, KPK morati biti spremna na dugu borbu.
Sve ovo je prirodni dio kapitalističkog razvoja. Nema ničeg „karakteristično kineskog“ u tome. Marks i Engels su opširno pisali o novim industrijama s visokim stopama profita koje su preplavljene investicijama, što snižava profite i izaziva krizu u tom sektoru. To zatim vodi do bankrota i konsolidacije sektora od strane nekoliko monopola. U Lenjinovoj knjizi Imperijalizam: Najviši stadij kapitalizma navodi se sljedeći opis britanskog imperijalizma tog vremena:
„Svako novo poduzeće koje želi držati korak s gigantskim poduzećima nastalima koncentracijom proizvelo bi toliku količinu viška robe da bi je moglo prodati samo uz ogromno povećanje potražnje; inače bi taj višak snizio cijene do razine koja bi bila neprofitabilna i za novo poduzeće i za monopolističke kombinacije.”
Ove riječi jednako vrijede za kapitalističku Kinu danas.
Na kraju dana, dok god ekonomski sustav počiva na anarhičnom tržištu, proizvodnji radi profita, nacionalnoj državi i privatnom vlasništvu, nijedna državna regulacija ne može spriječiti neizbježnu krizu prekomjerne proizvodnje, što se sada jasno vidi u Kini. KPK nema rješenja ni plana za ovu temeljnu proturječnost.
Ograničenja kapitalizma
Unatoč izvanrednom rastu zahvaljujući državnom vodstvu, kao i u mnogim naprednim kapitalističkim ekonomijama, Kina bilježi usporavanje stope rasta.
Kriza Evergrandea, koja opterećuje kinesku ekonomiju– gdje nekretnine igraju veliku ulogu – doprinosi usporavanju. Premda je državna intervencija spriječila kolaps razmjera financijske krize iz 2008, Evergrandeov problem neplaćanja i dalje traje i možda će trebati godine da se riješi, ako se uopće riješi.
Slično, dok država može pokušati suzbiti cjenovne ratove, privatna poduzeća i njihovi regionalni saveznici i dalje zaobilaze politike radi zaštite kratkoročnih interesa i profita.
Bez planske ekonomije, nema jednostavnih ili brzih rješenja za probleme koje izaziva anarhična dinamika tržišta.
Osim toga, kao i u svim kapitalističkim ekonomijama svijeta, u Kini je nagomilan ogroman iznos privatnog i javnog duga. Prije svega, krajem 2024. kineska država morala je uvesti ogroman paket fiskalnih poticaja za podupiranje potrošnje i financijskog tržišta, što je dodatno povećalo državni dug.
Za mase, troškovi života i nezaposlenost (posebno među novim svršenim studentima) stalno rastu. Pritisak na mlade posebno je izražen jer starenje stanovništva povećava teret na mlađe da brinu o starijima.
Socijalni programi poput socijalnog osiguranja (社保) i zdravstvenog osiguranja (医保) su pod pritiskom, jer sve više ljudi ne može plaćati doprinose. Tipične mjere štednje, poput povećanja dobi za odlazak u mirovinu, uvode se.
Bila bi pogreška izjednačiti trenutnu razinu štednje u Kini s onom na Zapadu. Kina je tek na početku tog procesa, dok zapadna vladajuća klasa već više od dva desetljeća provodi ovakve napade na radnike, bez naznaka povlačenja. Ipak, Kina ide istim putem – što je neizbježan ishod kapitalizma od kojeg nijedna država, pa ni najmoćnija, ne može pobjeći.
Ispod svega toga leži stalni problem ogromne prekomjerne proizvodnje. Ukupna iskorištenost industrijskih kapaciteta sada je 74 posto, najniža od 2020. godine. Industrija električnih vozila, gdje je problem posebno izražen, iskorištavala je samo 49,5 posto kapaciteta u 2024. Zbog toga je profitabilnost pala. Udio gubitaka industrijskih poduzeća porastao je s oko 10 posto u 2016. na oko 20 posto u 2024.
Kao što je već rečeno, domaća prekomjerna proizvodnja uzrokuje trajnu deflaciju i pad profitabilnosti. Na kraju, Kina će morati preplaviti svjetska tržišta svojim robama – što se već događa – ili se suočiti s propadanjem mnogih poduzeća uključenih u cjenovne ratove, što ugrožava milijune radnih mjesta.
Izgledi za klasnu borbu
Dinamičnost kineske ekonomije, posebno industrijskog sektora, oštro se razlikuje od američke ekonomije koja kaotično pokušava obraniti svoju dominaciju u svijetu, ili od europske ekonomije koja je očito u padu.
Ovaj nagli razvoj kineskih proizvodnih snaga zasigurno ostavlja dojam među masama da se njihov život može postupno poboljšavati pod vodstvom KPK. Doista, državni mediji jačaju taj dojam prikazujući pogoršanje života radničke klase na Zapadu, uz vrlo malo laži ili izobličenja.
Ratobornost SAD-a prema Kini, koja je nedavno pojačana i pod Bidenom i pod Trumpom, također je podsjetila kineske mase na sramotnu povijest kada je zemlja bila podijeljena i pod dominacijom zapadnih imperijalista. Prirodno je nastao antiimperijalistički, antizapadni osjećaj. To daje KPK priliku da cinično jača podršku poticanjem nacionalističke propagande.
Kako sve ovo utječe na klasnu svijest u Kini? U posljednjih 30 godina Kina je potpuno transformirana, a s njom i životi stotina milijuna ljudi. U jednoj generaciji, mnogi su od siromašnih seljaka u selima postali industrijski radnici u modernim gradovima, s mnogo višim standardom života i nadom da će njihova djeca živjeti još bolje. Nadalje, zemlja je snažna na svjetskoj sceni i pokazuje snagu u odnosu na konkurente.
Iako neki možda zamjeraju ili kritiziraju KPK, kontinuirani ekonomski rast i percepcija zapadnog neprijateljstva mogu suzbiti revolucionarne impulse, barem dok sustav izgleda da daje rezultate.
Ipak, klasna borba nikad ne raste ravnomjerno, niti je mehanički obrnuto proporcionalna gospodarskom prosperitetu. Vrlo često određeni stupanj ekonomskog rasta jača samopouzdanje radničke klase u borbi za vlastite interese.
Kao što je već rečeno, kinesko kapitalističko društvo prepuno je proturječnosti koje povremeno moraju izbiti na površinu. Ranije ove godine, dok je BYD osigurao dominaciju na svjetskom tržištu električnih automobila, vidjeli smo tisuće radnika BYD-a u Kini u žestokim borbama.
Drugi događaji – poput masovnih prosvjeda u Puchengu, Shaanxi u siječnju i Jiangyou, Sichuan u kolovozu 2025, gdje su tisuće prosvjedovale protiv birokratskog lošeg upravljanja školskim nasiljem, što je preraslo u širi pokret za demokratska prava – pokazuju da vrenje odozdo i dalje živi u društvu, izražavajući želju masa da odlučuju o vlastitoj sudbini i odupru se birokratskoj diktaturi.
Uspon u svijetu koji propada
Kina očito napreduje na mnogo načina, potiskujući dominaciju SAD-a u jednom polju za drugim u borbi za tržišta diljem svijeta. Iako je daleko od potiskivanja SAD-a, u mnogim je aspektima naučila bolje upravljati kapitalizmom nego Zapad.
Unatoč tome, iako se bolje nosi od svojih konkurenata, kineski kapitalizam raste dok se svjetski kapitalizam nalazi u najtežoj krizi u povijesti. Možda se donekle može obraniti od svjetskih kriza ili konkurencije američkog imperijalizma, ali se ne može potpuno izvući iz krize svjetskog kapitalizma. Pad izvan granica Kine neizbježno će utjecati na zemlju na značajan način. Kina također ne može neograničeno izbjegavati krizu prekomjerne proizvodnje iznutra.
Prije svega, kineski proletarijat – koji je znatno ojačao zajedno s ekonomijom – zauzima jedinstvenu poziciju na svjetskoj sceni. Prije ili kasnije, svijet će biti još zadivljeniji pokretom kineske radničke klase nego što je danas kineskim tehnološkim napretkom.
Tekst je objavljen 23. listopada 2025.
