Hrvatska je službeno postala članica EU 2013. godine, nakon što je 2004. postala kandidat. Danas, nakon 13 godina članstva, prvotni val potpore Europi jenjava. Sve su popularniji političari koji makar nominalno izražavaju anti-EU retoriku, poput Zorana Milanovića. Prije nešto više od 10 godina ulazak se okarakterizirao kao put naprijed i početak izgradnje nove, “suverene Hrvatske” razrušene nakon rata, kao dio procesa udaljavanja od Balkana. Isti put nakon raspada Jugoslavije prošla je Slovenija, a Hrvatska je krenula njenim stopama.
Iako su mediji prepuni hvalospjeva prema europskoj politici te retorike da se tek moramo približiti “europskim vrijednostima”, općenito nije objavljena koherentna analiza što se dogodilo od ulaska naovamo. O duhu koji je tada vladao dovoljno govori isječak novina iz 2011:
Tako je iz odlučivanja o ulasku Hrvatske u EU narod isključen. Zašto? Zbog straha političke elite da bi referendum mogao propasti. A strah je otud što ta elita već jedanaest godina narod obmanjuje. Priča mu bajke o Europskoj uniji, ali mu ne govori o tome kako su moćne zemlje EU Hrvatsku dosad zakinule toliko da bi unatoč svim nevoljama Lijepa naša danas bila u solidnom stanju da toga zakidanja nije bilo, da nismo postali kolonija.
Kao što se zna, hrvatske su banke sanirane s oko 87 milijardi kuna, a zatim strancima prodane za oko šest milijardi kuna! Iz tih banaka već godinama vlasnici uzimaju goleme, milijardske profite i u najtežoj krizi, a hrvatsko gospodarstvo iscjeđuju velikim kamatama, mnogo većim nego što su u njihovim matičnim zemljama.*
Sam proces integracije u EU imao je značajne posljedice. Jedan od uvjeta bila je devastacija preostalog industrijskog sektora, poput brodogradnje. Servilna oligarhija slizana uz strane interese to čini bez otpora, uništavajući sektore koji su proizvodili vrijednost.
Ulazak u NATO 2008. godine utaborio je put Hrvatske kao dijela zapadnog bloka pod kontrolom SAD-a. Nestabilni Balkan bio je važan Zapadu kako ga ne bi prepustili ruskom utjecaju, pa su od Hrvatske napravili bazu za vlastite interese, što je za zemlju imalo katastrofalne posljedice.
Istodobno, ulazak u EU pod vladom tobožnjeg anti-EU retoričara Zorana Milanovića otvorio je zemlju većem pustošenju. Osim industrije, uništena je i lokalna poljoprivreda. Danas zemlja s najplodnijim tlom u Europi uvozi poljoprivredne proizvode iz zemalja poput Nizozemske, koje ne mogu konkurirati plodnoj ravnici Panonske nizine, posebice uz investiciju u nove tehnologije.
Danas, 2026. možemo reći da je većina suvereniteta nestala. Gotovo sve banke su u posjedu austrijskog i talijanskog kapitala. Čak i medije posjeduju strani konglomerati. Omjer izvoza i uvoza iznosi 57.8%, što znači da Hrvatska gotovo duplo više uvozi nego što izvozi. Industrijski kapaciteti su minimalni, a većina trgovačkih lanaca je u austrijskom i njemačkom vlasništvu. Radnik svoj rad plaća vladajućoj klasi u Beču ili Berlinu. Sve važne odluke donose se u Bruxellesu, Washingtonu i Berlinu.
Iluzija Europske unije i oporavak Hrvatske
Mnogi će reći da nam je Europa pomogla. Imamo jače putovnice, slobodno kretanje i EU fondove. Međutim, stvarnost je drugačija. Za svaki euro koji Hrvatska primi, plaća više u proračun EU putem PDV-a, poreza na dobit i trgovinskih deficita. To je kružni tok koji koristi izvođačima radova iz EU. Pravila nabave pogoduju tvrtkama sa sjedištem u EU, posebno njemačkim i austrijskim. Hrvatske građevinske tvrtke postaju podizvođači; profit i stručnost vraćaju se u središte. Državni proračun planira postojanje oko sljedećeg ciklusa financiranja EU, ne razvijajući neovisne fiskalne kapacitete; postaju pisci prijava za bespovratna sredstva za Bruxelles.
Turizam i nekretnine
Čest argument je lijepa obala i rekordni posjeti. No, austrijski/njemački kapital posjeduje hotelske lance, platforme i zrakoplovne tvrtke. To je hipersezonska nesigurnost s niskim plaćama, koja stvara radna mjesta u uslužnom sektoru, a ne industrijske kapacitete. Napuhuje cijene nekretnina, tjera lokalno stanovništvo iz gradova, uništava okoliš i lokalna gospodarstva, pretvarajući obalu u sezonsku koloniju. U Puli i drugim mjestima na obali su protesti lokalaca završavali hapšenjima.
Zaduživanje
Argument da kredit može popraviti ekonomiju prikriva stvarnost: potrošnju potaknutu dugom. Kredite izdaju banke u stranom vlasništvu (Intesa, Erste). Dug se duguje njima. Uvozimo potrošnju, a ne proizvodnju – njemačke automobile, austrijske uređaje, nizozemske proizvode. Trgovinski deficit raste, a osobni dužnički balon prijeti eksplozijom u sljedećoj krizi, što će dovesti do masovnih ovrha od strane stranih banaka.
Što EU nije popravila?
Suverenitet i industrijske kapacitete. Demografiju.
Nekada snažna brodogradnja demontirana je pravilima EU. Udio proizvodnje u BDP-u je smanjen. Poljoprivreda je preplavljena jeftinim, subvencioniranim uvozom iz EU, a lokalni poljoprivrednici izumiru. Energetskim sektorom dominiraju mađarske (MOL/INA) i talijanske (ENI) tvrtke. Banke i autoceste su u stranom vlasništvu. Mladi i kvalificirani radnici i dalje emigriraju. “Oporavak” nije zaustavio odljev mozgova jer nije stvorio visokovrijedna radna mjesta.
Kolonijalni ekonomski model u jednoj rečenici:
Hrvatska se “oporavila” kao platforma za turizam i usluge te potrošačko tržište za ključnu robu EU, financirana dugom od ključnih banaka EU, izgrađena sredstvima EU koja se vraćaju ključnim izvođačima radova iz EU.
Politički mehanizam: Stiftunzi i “demokracija”
“Hrvatski” sabor
Postoji poseban mehanizam pomoću kojeg se ovaj polukolonijalni model održava na životu. Moderni hrvatski sabor nema niti jednu partiju koja zastupa interese radničke klase ili vlastite hrvatske interese. Sve se mogu vezati uz fondacije povezane s njemačkim političkim opcijama: HDZ uz Konrad Adenauer Stiftung (CDU), SDP uz Friedrich Ebert Stiftung (SPD), a Možemo uz Heinrich Böll Stiftung (Zeleni). Ova povezanost nije tajna, ali je prešutna činjenica zašto je tako.
Kako njemački imperijalizam djeluje preko fondacija je slabo poznato. Cijela politička scena konstruirana je da spriječi stvaranje bilo kakve alternative. Civilno društvo i NGO-ovi financiraju se iz stranih fondacija koje kooptiraju mlade aktiviste i usmjeravaju ih prema “europskim vrijednostima”. Fondacije treniraju političku elitu u svojim školama kako bi je učinile servilnom zapadnom imperijalizmu.
Psihološko oružje: Nacionalizam kao sredstvo masovne hipnoze
Velike zastave, reprezentacija i obljetnice služe maskiranju jednostavne istine: Hrvatska je zemlja bez suvereniteta, podložna odlukama Bruxellesa, Washingtona i Berlina. Hrvatski sabor samo ratificira zakone izvana. Situacija nije alarmantna kao u Bosni, ali je slična i u drugim zemljama bivše Jugoslavije.
Dok je Jugoslavija bila zemlja sa razvijenom industrijom: brodogradnja, automobilska industrija (Srbija, Bosna), proizvodnja oružja, aluminij, veliko domaće tržište od preko 20 milijuna ljudi, nesvrstanu vanjsku politiku koja joj je omogućavala trgovinu s oba bloka, vlastitu razvojnu banku i kontrolu nad kreditima, slobodno kretanje i zajedničku infrastrukturu u cijeloj regiji bez granica, i sve to na bazi planirane ekonomije.
Unatoč svim manama Jugoslavije, ona je predstavljala daleko veći napredak za naše zemlje na ovim prostorima negoli bilo što ikada u povijesti, gdje smo tradicionalno na račvalištu imperijalnih sila koje se natječu za komade kolača na Balkanu dok domaće stanovništvo pati u teškim uvjetima.
Mnogi imaju mišljenje da će se situacija popraviti samo ako ljudi koji dođu na funkcije budu sposobniji te manje korumpirani. Ali upravo je status Hrvatske kao nebitne periferne zemlje, a isto vrijedi i za Srbiju i sve ostale zemlje na poluotoku, takav da se ona ni ne može izboriti s imperijalističkim piranjama te joj je jedino što preostaje da pleše između raznih vladara. Pa je tako Hrvatska europska i NATO, dok je Srbija ruska i kontra “zapadnih vrijednosti” i Europske unije. Međutim, sve ove podjele služe samo jednoj stvari, a to je da razjedine jugoslavensku radničku klasu koja je već tradicijom pokazala da je sposobna se izboriti sama za suverenitet u junačkom NOB-u. Raspad te zemlje je ono što imamo danas.
Obrazovana mladež odlazi u Njemačku ili Irsku. Radnik okrivi imigrante ili Srbe. Aktivist se pridruži nevladinoj organizaciji i radi na financiranom projektu. Apatični prate sport, opijaju se, skrolaju TikTok. Svaki je tlačni ventil koji raspršuje revolucionarnu energiju.
Što je alternativa? Prema suverenoj, socijalističkoj Hrvatskoj u Balkanskoj federaciji!
Naši izbori se često predstavljaju kao opcija između EU i siromašne, izolirane nacionalističke države. Izlazak iz EU samo bi promijenio režim u nešto sličnije Srbiji, gdje se imperijalne sile bore za kontrolu. Jedina alternativa je ona koja je postojala prije ratova: suverena socijalistička federacija balkanskih naroda. Ona bi predstavljala zajedničko tržište od 20+ milijuna ljudi ravnopravnih naroda, planiranu razmjenu resursa, kolektivnu obranu i društveno vlasništvo nad ključnim sektorima pod radničkom kontrolom. Balkanska socijalistička federacija bila bi dio Europske socijalističke federacije gdje umjesto konkurencije nacionalnih elita vlada suradnja radničkog naroda.
Naš zadatak nije nostalgija, nego izgradnja revolucionarne partije koja može ovu viziju ostvariti. Ako vidite istinu u ovim riječima, vaše mjesto je s nama u izgradnji te partije koja može okončati ovu kolonijalnu farsu.
Pridružite se Revolucionarnoj komunističkoj internacionali!
Izgradimo zajedno put prema zajedničkoj socijalističkoj federaciji!
Dolje s nacionalizmom, gore antiimperijalizam!
Tekst originalno objavljen u 10. broju štampanog izdanja Komunističke revolucije
