Od svog izlaska u veljači 2025. godine, film Igora Bezinovića Fiume o morte! postao je dotad neviđena senzacija u gradu Rijeci, a u manjem kapacitetu i diljem Hrvatske i Italije, te je danas službeni hrvatski kandidat za Oscara. Radi se o filmu koji tematizira 16 mjesečnu okupaciju Rijeke od strane talijanskog artiste i veterana prvog svjetskog rata Gabriele D'Annunzia, kojem često pripisuju titulu “djeda fašizma“. Ne čudi stoga što je ovaj film doživio toliku popularnost upravo u vremenima ekonomske krize i političke nestabilnosti kada Gramscijeva čudovišta ponovno izlaze iz ormara povijesti.
U svom sat i pol dugom djelu redatelj Igor Bezinović izlaže neke od osnovnih aspekata povijesnih okolnosti koje dovode do stvaranja fašističkog pokreta. U naraciji je naglašeno da D'Annunzio u Rijeku, čiji je politički status nakon pobjede savezničkih sila neizvjestan, dolazi uz potporu talijanskih kapitalista, a dočekuje ga masa imućnih građana dobrim dijelom pripadnika sitne buržoazije kao garda poslušnih kolaboratora, te s njim ustanovljuju folklor fašizma (u prvom redu rimski pozdrav i govor s balkona) već prvog dana okupacije. Ova, takozvana “financijska legija” prikazana je kao ključni pokretač iza D’Annunzijevog pohoda, a čitav pothvat započet je s obećanjem da će talijanski kapitalisti moći preuzeti riječku luku i industriju nakon uspješne okupacije.
Bezinović čitav film prikazuje kao spoj sadašnjosti i prošlosti, to jest, koristi kombinaciju arhivskih snimki i fotografija sa scenama snimljenim u suvremenoj Rijeci, u koje su likovi izmješteni iz svog povijesnog konteksta. Tako dobivamo scene D'Annunzija i njegovih „legionara“ kako marširaju današnjim Korzom među masom zbunjenih prolaznika. Ideja iza ovoga je prikazati paralele između sadašnjosti i budućnosti, odnosno prikazati fenomene fašizma, klasne borbe i buržoaskog spletkarenja ne kao ograničene na jedan minuli povijesni period već kao danas jednako aktualne kao i prije preko 100 godina.
Još jedna zanimljiva metoda tehničke alegorije postignuta je korištenjem isključivo lokalnog stanovništva u svim ulogama. Unatoč tome što je redatelj ciljano tražio Fiumane (riječke Talijane) za uloge naratora, a dominantni jezik filma je riječki dijalekt talijanskog, Bezinović postavlja riječke Hrvate, Talijane, Srbe, Bosance, pa čak i Albance u ulogu D'Annunzija (sedam glumaca dijelu ovu ulogu), kao i u uloge njegove vojske i civilnih kolaboratora. Na ovaj način autor nastoji anacionalizirati fašizam – iako su protagonisti priče iz prošlog stoljeća Talijani, fašizam nije ograničen ni na nacije ni regije, a uz to nije niti proizvod jednog velikog pojedinca poput D'Annunzija koji je u fašističkoj Italiji nosio titulu „proroka fašizma“, već rezultat materijalnih uvjeta, odnosno krize kapitalizma. U tom smislu bilo tko je mogao igrati povijesnu ulogu D'Annunzija kao što ju može igrati i sedmorica glumaca na filmskom setu.
Film također vjerno prikazuje apsurde fašizma – D'annunzijev glavni antagonist nije slaba i polukolonijalna, kompradorska jugoslavenska vlada u velikom dijelu i naslonjena u to doba na njemački i talijanski kapital koja s Italijom spori oko statuse Rijeke, već upravo talijanska kraljevska vlada koja na kraju vojnom silom ruši D'Annunzijev eksperiment grada-države. U međuvremenu Rijeka je ekonomski opustošena, slavensko stanovništvo je desetkovano, a D'Annunzijeve sile pljačkaju okolne krajeve pod izlikom diplomatskog incidenta između Italije i Jugoslavije. U isto vrijeme odvija se svjetski val radničkih revolucija kao odgovor na ratnu krizu i uspješnu rusku revoluciju, u Jugoslaviji približno istovremeno dolazi do velikog vala štrajkova te komunistička partija biva trećeplasirana na prvim parlamentarnim izborima nakon rata, a kao rezultat toga, kraljevska vlada donosi Obznanu kojom se zabranjuju sve socijalističke i komunističke organizacije. Sličan se scenarij događa i u Rijeci rastućom radikalizacijom osiromašene radničke klase. U filmu je prikazano kako D’Annunzijeva vlada dekretom kao odgovor na ovaj razvoj zabranjuje sve socijalističke organizacije, a radnike koji šire socijalističko štivo kažnjava izgonom iz grada. Ovdje se jasno ocrtava prava uloga fašizma – lomljenje radničkih organizacija i partija kako bi se očuvala vladavina buržoazije i nasljednog plemstva.
Film završava scenama otkrivanja kipa D'Annunzija postavljenog u Trstu 2019. godine, te riječkog spomenika oslobođenja. Narator objašnjava – za Talijane je D'Annunzio danas ekscentrični pjesnik i nacionalni simbol, a za Riječane je fašist i simbol talijanske okupacije grada. Ovime nažalost izostaje oštra i nedvosmislena osuda okupacije u korist prikazivanja više perspektiva u skladu s postmodernom etikom, kao i strahom od antagoniziranja talijanskih partnera u filmskoj produkciji. Italija se do danas nije adekvatno suočila s vlastitom fašističkom prošlošću. Postavljanje kipa D’Annunzija predstavlja čin kojim vladajuća klasa Italije slavi ovog fašističkog diktatora, istovremeno mu ispirući reputaciju, a relativizacija njegove povijesne uloge također služi kao zeleno svjetlo još uvijek postojećim iredentističkim elementima koji svojataju Istru i Rijeku, pogotovo u jeku desnog zaokreta talijanske vlade. Iz tih razloga izostanak oštrije osude D’Annunzija i živućeg talijanskog imperijalizma predstavlja propust.
Ipak, radi se o nedvojbeno antifašističkom filmu čiji autor pokušava prikazati ekonomsku i povijesnu osnovu nastanka fašizma. U tom smislu ovo je vjerojatno politički najprogresivniji dugometražni film nastao nakon hrvatske samostalnosti, i preporučujemo ga za gledanje.
Tekst originalno objavljen u 9. broju štampanog izdanja Komunističke revolucije
