Mrzimo vas!
Ivan Goran Kovačić
Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu utrobe svih žena
Ispod doma našeg, bombom porušena.
Skotovi i gmazi,
Što psičete zrakom,
Na krvavoj stazi,
Za mračnim oblakom
Dostić će vas, zmije, osvetnička strijela
Iznad naših brda, dolina i sela.
Kukavice, vrane,
Psi tušinskih kurva,
U dno naše rane
Bijes će da vas surva,
Od otrovâ njenih kosti će vam gnjiti,
Dok se ne nasiti, dok se ne nasiti.
Naše ljute guje
Kroz kost će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat,
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit u crnoj vam krvi.
Srcem bismo jeli
Pogano vam meso,
Na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća.
Ovu je pjesmu veliki pjesnik i revolucionar Ivan Goran Kovačić napisao povodom fašističkog avionskog napada na partizansku kolonu u kojoj se i sam nalazio, u blizini Ibdara, u današnjoj Bosni i Hercegovini, 22. 3. 1943. godine.
Rođen 1913. u Lukovdolu, Gorski Kotar, u obitelji seoskih gostioničara od majke transilvanske Židovke i oca Goranina Hrvata, Goran je u suvremenoj hrvatskoj historiografiji pretežno prikazivan kao hrvatski rodoljub koji se Partizanima naivno pridružio u želji da se bori protiv fašizma, dok je zapravo bio gorući pobornik HSS-a (Hrvatska seljačka stranka) – što bi značilo liberal. Ipak, čak i površni pregled Goranovog lika i djela pokazat će da je istina kompleksnija od takvog tumačenja – iz tog sam se razloga dao u misiju pronalaženja prave istine o životu i uvjerenjima ovog meni omiljenog pjesnika. U tome mi je ponajviše pomogla knjiga Vlatka Pavletića Goran, koju preporučam svim čitateljima koji žele saznati više nego članak ovog formata može pružiti (unatoč kasnijim političkim skretanjima njezina autora).
Sunce se rodilo bolno
Prema V. Pavletiću oduvijek obilježen suosjećanjem i jakim emocijama, lošeg zdravlja ( šepav, bolesne štitnjače, u ranim dvadesetim godinama života obolio od tuberkuloze), Goran je od djetinjstva bio okružen obiteljskim tragedijama, koje su uključivale smrt dviju sestara i oca prije njegove desete godine, kao i obolijevanje mlađeg brata od tuberkuloze u djetinjstvu.
Motiv smrti je zato obilježavao njegovo stvaralaštvo. Ipak, njegova poezija nikada nije bila fatalistička ili beznadna – umjesto toga pjesnik se fokusira na borbu za život nasuprot smrti, za oslobođenje nasuprot tiraniji, čak i onda kada se moć smrti čini nepremostivom – zapravo Goran inspiraciju nalazi u dijalektičkim suprotnostima i njihovoj neraskidivoj povezanosti kao i neuhvatljivosti granice između svih krajnosti. Kako kaže Pavletić, “…(Goran je) čovjek koji se ne stidi svoje bijede, jer nalazi da su za nju krivi drugi, koje mrzeći prezire, a prezirući ih mrzi”, a Kovačić to sam opisuje ovako: “Umrijeti; da budem ono što jesam, a sav sam san, želja, težnja, mrak i svjetlo, zemlja i nebo!” Goranov odnos spram smrti zapravo je odnos čovjeka koji zbog svoje izloženosti smrti ne može poput prosječne osobe smetnuti s uma inherentnu kontradikciju koja postoji u ljudskom životu – mi smo živi, ali stalno umiremo, stanice naših tijela neprestano odumiru i zamjenjuju ih nove, a nakon što mladost i zdravlje prođu nastupa postepeni raspad koji nužno završava uništenjem svakoga od nas. Paradoksalno, Goran u ovoj činjenici nalazi golemu ljepotu, kao i utjehu, što ćemo kasnije vidjeti.
Jutro na selu
Nakon smrti Ivanova oca i djeda obitelj Kovačić zapala je u relativno siromaštvo. Ipak, Pavletić opisuje Ivana koji nikada nije dopuštao da ga materijalna oskudnost definira, navodi kako ga suvremenici opisuju kao izrazito darežljivog i suosjećajnog dječaka, što je sezalo do naivnosti i rasipnosti. Ove osobine će obilježiti kasniji Goranov karakter kao čovjeka solidarnosti i integriteta, no također idealista u konvencionalnom shvaćanju riječi. Goranove utopističke tendencije bit će osobito vidljive u načinu na koji u kasnijim godinama pristupa politici, no važno je naglasiti da ova tendencija proizlazi iz iskrene želje i vjere u mogućnost pravednog svijeta.
Ivan je od djetinjstva smišljao priče i rime, a poezijom se počeo baviti u gimnazijskim danima. Najstarije sačuvane Ivanove pjesme pisane su 1929. godine, kad je imao približno 16 godina. Iz ovog perioda pažnju plijeni pjesma Sestrin grob u kojoj se jasno pokazuju sve struje kasnijeg Goranovog stvaralaštva. Pjesma je pisana na specifičnom kajkavskom dijalektu vrbovačkog kraja, a tematizira smrt njegove mlađe sestre koja je preminula u prvoj godini života.
Dijalektalna i pastoralna poezija obilježit će Goranovo stvaralaštvo pogotovo u prvoj polovini 30-ih godina prošlog stoljeća, što će se podudarati sa erom pjesnikove najvatrenije podrške Hrvatskoj seljačkoj stranci.
Mlad seljak boluje u gradu
Završivši treći razred gimnazije, Ivan se zajedno s majkom i većinom preživjele obitelji preselio u Zagreb, gdje se brzo povezao sa scenom bohema i intelektualaca. Narušen društveni ugled udaljio je Kovačića od prosječnog pripadnika progresivne akademije kraljevine Jugoslavije, pa u jednoj opasci koju je napisao u pismu pjesniku Dragutinu Tadijanoviću Goran tako proziva njihovo licemjerje: Želudac je vrlo borben! A ljudi koji su meni predbacili, znajući dobro ko sam, (…)to su sinovi drž. odvjetnika, profesora na sve spremnih, velikih župana itd. Bar jedan njihov otac je ubio, odnosno objesio nekog iz proleterskih redova. Bar taj državni odvjetnik, tužilac. Ti ljudi izdaju pjesme: Ulica proleterska moja… itd. neiskrene, lažne, ti su ljudi sjedili u svojim sobama, hodali sa guvernantom po šetalištu, svlačili i oblačili odijela kao lutke; i tako dalje. (…)
I moji su seljaci, i moj je otac umro od tuberkuloze, i moja mati je sluškinja, i mi smo gladni i prnjavi. Pa da plačem? Nekad sam plakao i ja. Pa? Danas se zgražavam.”
Jasno je da je mladi Ivan Kovačić shvaćao klasnu razdaljinu koja ga je dijelila od njegovih sudrugova iz akademskog miljea, iako je kao sin obrazovane sitne buržoazije i sam uspijevao „apsorbirati“ akademsku poziciju. Goran je tako nakon u Zagrebu završene gimnazije upisao studij slavistike na filozofskom fakultetu, gdje je prvi puta počeo pisati novinske članke, što će mu biti glavno zanimanje do odlaska u Partizane. U novinskim člancima koje je tada pisao prvi se put počeo potpisivati pseudonimom Goran. Ovaj je potez istovremeno bio motiviran pomodarstvom, pošto su mnogi modernistički autori, a pogotovo oni koji su podržavali progresivne i potencijalno po sustav (i od sustava) opasne ideje koristili pseudonime, kao i pjesnikovom željom da svoj identitet neraskidivo poveže uz rodni seoski kraj. Zanimljivo, osobno ime Goran kroz povijest je bilo izuzetno rijetko, no zahvaljujući cijenjenosti Goranova lika i djela u SFRJ ovo će se ime pretvoriti u učestalo ime nadjenuto muškoj, ili u varijanti Gorana i Goranka ženskoj djeci.
Jedan pravi proleterski pjesnik
Ivanov se brat Zvonko u ranoj mladosti pridružio omladinskom krilu Komunističke partije Jugoslavije, što je postepeno utjecalo na Kovačićeve političke poglede, no pjesnik je u svome srcu držao selo s kojeg dolazi, i siromašno seljaštvo uz koje je stasao. Iz toga je razloga do kasnih tridesetih godina prošlog stoljeća pružao podršku HSS-u, u početku i jako revno, no moramo naglasiti da je ta podrška nalikovala ponajviše agrarnom socijalizmu a ne Mačekovu liberalizmu. Ovo je evidentno i iz famoznog govora povodom obljetnice Radićeve smrti 1935., radi kojeg je novčano kažnjen, a u kojem se poziva primarno na Radićevu ulogu u podizanju političke svijesti “seoskog radnog naroda” koji se mora izboriti protiv “pokvarene gospode” kako bi stekao političku i ekonomsku moć. Tu vidimo da je već u ranim danima Kovačića vodila jedino klasna solidarnost, a nikako nekakvi snovi o nezavisnoj liberalno-kapitalističkoj Hrvatskoj. Taj sentiment potvrđuje i citat iz pisma Dragutinu Tadijanoviću:
“Odbacujem sve efemernosti, sve nacionalne i socijalne trenutačnosti – hoću čovjeka, hoću ljude, hoću život!”
Kovačićeva otvorena podrška HSS-u prestala je krajem 30-ih godina kada je Mačekova izdaja hrvatskog seljaštva u korist političkih funkcija postala evidentna kroz sporazum Cvetković – Maček, a potpuno je raskrstio s tom strankom nakon proglašenja NDH i pasivnog stava koji je njezino vodstvo zauzelo spram fašističke diktature koja je nastupila.
Dimnjaci tvornički, divovi crveni
Sa postepenim zaokretom ka ljevici koincidira i promjena Goranovog izbora književnih tema. Dok je u ranim godinama Kovačićeva stvaralaštva dominirala tematika sela, a jezik je bio dijalekt, u srednjim dvadesetim godinama autorova života dominantna postaje s jedne strane introspektivna, a s druge društveno usmjerena tematika pisana na standardnom jeziku. Sasvim je moguće da je Kovačić ovaj pristup izabrao također ne bi li osigurao čitanost među gradskom publikom za koju je pisao, no sagledano u cijelosti postaje očito da je pjesnikova motivacija vjerojatno proizlazila iz želje da se posveti klasnoj naspram zavičajne tematike, i da piše za radničke mase koje slabije poznaju goranski dijalekt.
Goran se u svojoj poetici inspirirao velikim imenima 19. i 20. stoljeća, ali posebice engleskim i američkim autorima Keatsom, Coldridgeom i Poeom. U njegovoj poetici vidi se snažan utjecaj anglofone gotike, više u izboru riječi i pjesničkim slikama koje prikazuje, no u nekim seminalnim djelima poput Naša sloboda taj utjecaj se odnosi i na paranormalne motive. U pjesmi Mrzimo vas! posebno do izričaja dolazi njegovo korištenje mračnog i odbojnog jezika, čak i više nego u ostalim pjesmama iz partizanskih dana. Pjesnik je htio bez rukavica prikazati učinak fašističkih zvjerstava, kao i pravedni gnjev teroriziranog naroda. Ipak, čak i u ovoj pjesmi, evidentno je odsustvo fatalizma – ona je izraz čistog prkosa spram okupatora, unatoč strašnom disparitetu moći – ranjeni partizani kunu aviatizirane fašiste i obećaju im osvetu. Goranova ljubav prema životu i volja za borbu usprkos nemogućoj poziciji vidljiva je na sličan način i u Jami, gdje slijep i osakaćen seljak u predzadnjoj strofi želi poći s partizanima osloboditeljima u narodnooslobodilačku borbu.
Mračno doba
Kako je zahvaljujući bratu godinama bio vezan za rad KPJ, Goran je od početka rata simpatizirao s partizanskim pokretom. Pavletić prenosi svjedočanstvo Goranova poznanika, koji je s njim razgovarao u ranim danima 1942. Godine – tada su se počele širiti prve glasine o strašnim ustaškim pokoljima, a Gorana je posebno potreslo svjedočanstvo o selu pored Karlovca gdje su fašisti probili ruke srpskom stanovništvu i kroz rupe provukli žice kojima su ih vezali u kolonu – slična će se scena pojaviti u Goranovoj najvećoj poemi Jami koju je u to vrijeme i počeo pisati. Toga ljeta se Goran odlučio priključiti partizanima, što je već nagovijestio i u pjesmi Samome sebi (napisanoj između 1940. i 1941.) stihovima:
(…)
„Ali ako protrneš i zaplačeš
Radi tuđe nevolje, zar nije ona i tvoja?
Ako pobijesniš i vrisneš
Radi tuđeg poniženja, zar nije ono i tvoje?
Ako zavapiš radi tuđe nemoći
Da iskali jad, zar nije osveta tvoja?
Ako je tuđem djetetu zaklana majka
I obješen otac, zar nećeš svisnuti?
Zar nećeš vrisnuti?
Možeš li zatvoriti oči, kada teče vrijeme
Kao krvava rijeka?
Ako katkad i obmaneš čula,
Sanjaj samo osvetnik mač
Koji sja kao sunce!“
I također, u pjesmi Mračno doba iz 1941. gdje nagovješta:
Mračno je sunce, preduge noći,
I nigdje ne sjaš, moja zvijezdo –
Moram se vratit: u šume poći,
(…)
Mračno me doba zagušit neće,
Srkat ću smolu, jesti ću cvijeće!
Dani gnjeva
Goran je u zadnjim godinama prije rata bio javnosti poznat kao autor kratkih priča, publicističkih djela i novinskih članaka, te kao urednik nekoliko kulturnih časopisa (ali ne i kao pjesnik – to dolazi naknadno). Još više od toga je bio poznat kao protege već za života legendarnog Vladimira Nazora, budućeg predsjednika socijalističke Hrvatske. Zanimljivo je zato reći, da je upravo Kovačić manje politički aktivnog Nazora povukao u Partizane, čemu sam Nazor svjedoči. Goranovi kontakti, intelektualci i umjetnici povezani s partizanskim pokretom, poručili su Goranu da bi bilo od velike koristi da prije nego se priključi NOB-u nagovori Nazora da učini isto, jer bi to predstavljalo ogroman skok za moral među hrvatskim dijelom pokreta. Dugo su trajale polemike Nazora i Kovačića oko toga kako podržati narodnooslobodilački pokret. Nazor je svakako izražavao podršku, no smatrao se previše starim i nejakim da se izravno priključi borbi. Ipak, kada je došao čas, Goran je Nazoru postavio jednostavno pitanje:
„Žele vas. Biste li vi k njima?“
„Bih.“
I to je bilo sve. Kovačić i Nazor pobjegli su iz Zagreba pod okriljem noći, početkom zime 1942./1943., noseći svaki po dva mala putna kofera. Ubrzo su prešli u Slunj, pa u Bihać, koji je služio kao centrala AVNOJ-a gdje su ih dočekale fanfare – golema proslava koja je uključivala čitanja poezije i zborsko pjevanje revolucionarnih pjesama. Goran je u svojim prvim partizanskim danima počeo prolaziti transformaciju iz pjesnika-akademika u revolucionara izloženog najoštrijem ratu. Prema navodima suboraca koje prenosi Pavletić, jako je brzo u potpunosti prihvatio partijsku liniju KPJ. Spreman staviti glavu na panj, pridružio se divizijama koje su sudjelovale u aktivnoj borbi diljem Bosne i Hercegovine.
Oba pjesnika najprije su bili poslana u Hercegovinu, gdje su proveli zimu i proljeće, a Goran je u špilji blizu Livna napisao najveći dio Jame, čiju je prvu inačicu ponio sa sobom još iz Zagreba. U partizanskim danima je također je napisao pjesme poput Komunističkoj partiji, Partizanka, Partizanske noge, Naša pjesma i, naravno, Mrzimo vas!, koje savršeno stapaju sve estetske i tematske aspekte Goranova kasnog stvaralaštva. Ove pjesme svojim stilom oštro odudaraju od trenda realsocijalizma među hrvatskim pjesnicima iz vremena Drugog svjetskog rata, upravo zato što umjesto prikaza čistog trijumfa i jasne putanje iz revolucije ka socijalizmu, Goran prikazuje tešku borbu i ružnoću revolucionarnog rata koje postavlja u kontradikciju sa veličanstvenim obećanjem oslobođenja. Goranova revolucija se stoga čini kao mnogo veći i trijumfalniji događaj, borba običnog čovjeka protiv nadmoćnog zla. Vjerojatno je zato njegova poruka i ostala tako dugovječna i cijenjena za razliku od nekih drugih autora.
Moj grob
Nažalost, Goranova je sudbina zapečaćena tokom Pete neprijateljske ofenzive, poznate po Bitci na Sutjesci. Tokom prodora Sila osovine Goranova četa odsječena je od matične brigade i primorana na neuredno povlačenje u smjeru Crne Gore. Nijedan primarni izvor, pjesnik ili poznanik iz akademskih krugova više nije vidio Gorana živog. Prema najrelevantnijim svjedočanstvima, Goran je bio ranjen u borbi, i s drugom se i prijateljem dr. Simom Miloševićem sklonio u seljačkoj kući gdje su boravili oko mjesec dana, kada su ih otkrili četnici i obojicu smaknuli, u srpnju 1943. godine. Goranov je partizanski vijek tako trajao malo više od 6 mjeseci, a tek nekoliko mjeseci prije smrti napunio je 30 godina. Pukom srećom pjesnik je u tjednima prije početka ofenzive drugu na čuvanje povjerio prijepis Jame, koja je posmrtno objavljena 1944. godine.
Čak ni hrvatskoj historiografiji nije promakla ironija da je pjesnik koji u svojoj najvećoj, posthumnoj pjesmi opisuje ustaški zločin skončao od četničke ruke. Još je više ironično, ili pak zapanjujuće, da je Kovačić naizgled predvidio vlastitu smrt svojom pjesmom iz 1937. Moj grob, u kojoj opisuje kako bi volio biti pokopan:
U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.
Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, –
I kada se vrati, nek poravna trag.
Uistinu, Goran je pokopan u šumama brdovite Bosne, i njegov grob ostao je potpuno nepoznat desetljećima, a moguće i do danas (neizvjesno je jesu li ostaci kasnije identificirani kao njegovi zapravo njegovi). Sve ove okolnosti pretvorile su Kovačića u legendarnu figuru, partizanskog junaka koji nije bio sasvim jasan komunist, ali koji je svim srcem gorio za revoluciju, čovjeka koji je čitav život bolestan i akademski predisponiran, ali se oprostio od života u grotlu rata vlastitim izborom. Čovjeka koji je u mladosti ljubovao sa smrću i prerano se za nju oženio.
