U Hrvatskoj 65% ljudi kao glavni problem ističe korupciju, mito i klijentelizam. Popraćeno iza toga je inflacija i rast cijena sa 62%, a slijede nezadovoljstvo niskim plaćama i lošim standardom s 51% te male mirovine s 49%. Kako onda, pita većina ljudi, se možemo ovoliko baviti sa povijesnim događajima starima 80 godina. Malo bi bilo reći da je ove teme većini ljudi već „preko glave”.
Sve manje kruha, sve više igara?
Reći da je konstantno podizanje ove teme diverzija vladajućih od pravih problema radnog naroda ne govori puno što većina već ne zna. Ono što moramo odgovoriti je zašto baš ova tema. U društvu ne postoje duboke podjele oko hrvatsko-ugarske personalne unije ili bitke na Krbavskom polju već baš oko pitanja Drugog svjetskog rata. Zašto se država stalno poziva na ovaj rat i zašto on i dan danas izaziva takve emocije i snažna mišljenja?
Možda bi neki povjerovali da je u pitanju samo nostalgija ili mržnja starijih generacija prema bivšim vremenima koja će postepeno sa njima nestati, kada ne bi bilo indikatora da stavovi po ovom pitanju zapravo postaju sve snažniji. Prema rezultatima dvije ankete Instituta za društvena istraživanja provedenima 2021. i 2025. godine, koje su ispitanicima postavile pitanje što misle na koju bi stranu stali u Drugom svjetskom ratu, podrška postrojbama NDH je porasla sa 11,6% na 17%, podrška partizanima sa 26,4% na 29,9% a broj onih koji se ne bi opredijelili pao je sa 34% na 26%.
Da bismo razumjeli od kuda dolaze rastuće simpatije ovim pokretima, korisno je proučiti uvjete u kojima su oni izvorno niknuli. Prvi svjetski rat, u kojem su se dominantne svjetske sile borile oko raspodjele sfera utjecaja na račun radničke populacije, doveo je do Ruske revolucije 1917.g. Ovo je bio prvi put u povijesti da su mase uspjele na razini cijele jedne zemlje svrgnuti bankare, industrijalce i ostatak vladajuće klase te uzeti vlast u svoje ruke. Ovaj je veličanstveni događaj potaknuo val sličnih revolucija diljem svijeta, ali prvenstveno u Europi.
Takve su okolnosti gurale milijune radnika i radnica k idejama komunizma. Na toj osnovi stvorena je Komunistička partija Jugoslavije koja je netom nakon osnivanja na izborima 1920. u Kraljevini SHS već osvojila 12.4% glasova i odmah potom je zakonom zabranjena.
Međuratni period (1918. – 1939.g.) koji je pratio rat bio je karakteriziran kratkim ekonomskim usponom praćenim svjetskom krizom kapitalističkog sustava; izbila je velika ekonomska depresija, svjetska trgovina se raspala uslijed rasta protekcionizma i pada proizvodnje, inflacija je svugdje harala, životni standard je opao, a nejednakost je rasla i sve to u atmosferi rastuće militarizacije u pripremi za novi veliki rat.
Partizanski “istočni grijeh”
Vladajuća klasa je u komunizmu vidjela smrtnu prijetnju svojim privilegijama i bogatstvu. U obranu sustava koji se nije mogao izvući iz krize, osnovane su razne fašističke organizacije i paravojske koje su htjele silom eliminirati organizirani pokret radničke klase. Poraz njemačke radničke klase i uspon Hitlera postavio je uvjete za pokušaj spašavanja njemačkog kapitalizma kroz preuzmanje kontrole nad svim tržištima i resursima europskog kontinenta te kroz zaustavljanje smrtne prijetnje kapitalizmu uništenjem SSSR-a.
No radnici i seljaci SSSR-a se nisu predalii izvojevali su tešku pobjedu. Isto su napravile i jugoslavenske mase koje su, među ostalima, svrgnule ustaše i marionetsku NDH. U onome što je uslijedilo nalazi se ključ za razumjevanje nemogućnosti hrvatskog establišmenta da ikada prihvati partizane. To nije bio Bleiburg gdje su prema desničarskoj revizionističkoj povijesti umirale tisuće „nevinih Hrvata”. Ono što oni zapravo nikada neće moći oprostiti partizanima je to što su ukinuli kapitalizam i nacionalizirali krupni kapital. U tome leži “istočni grijeh” partizana. Mase su se usudile stati na kraj rasprodaji zemlje, dominaciji tržišta od stranog kapitala i privilegijama onih koji su se bogatili na bazi ovog korumpiranog sustava.
Država i relativizacija ustaša – zaljubljeni par
Hrvatska država je 90-ih ove progresivne korake poništila, restaurirala kapitalizam, ponovno široko otvorila vrata stranom kapitalu i zajedno uz njega na kriminalan način pokrala društveno bogatstvo koje su radnici desetljećima gradili i ponovno sebi izgradila Hrvatsku nezavisnu od želja i aspiracija radnog naroda, ali zato potpuno zavisnu od diktata i interesa zapadnog imperijalizma.
Bez obzira na genocid i apsolutan ekonomski raspad viđen pod NDH, hrvatska vladajuća klasa se osjeća bliže toj tvorevini zbog vlastite klasne pozadine i interesa koje je ona branila. Zato se, među ostalim, u Hrvatskoj od njenog osnivanja sprovodi postepena relativizacija ustaškog režima. Ovaj proces se u posljednjem periodu pogoršava upravo zbog pada životnog standarda koji u očima tisuća pokazuje da kapitalizam nije sposoban zagarantirati niti osnove civiliziranog života.
30 godina nakon rata ljudi se pitaju tko je i kakvu točno nezavisnost dobio; narod da odlučuje o svojoj budućnosti ili mala korumpirana manjina da ga potpuno pokrade. Ljudi počinju shvaćati da hrvatska država ne brani interese svih Hrvata, tj. radničke većine i time su privučeni alternativi koju je Jugoslavija nudila. Ovo je razlog zašto naši vladari sa jedne strane žele potpuno oblatiti njenu sliku, ali i zašto ih je strah to zapravo napraviti. Strah ih je reakcije naroda u kojem još uvijek postoje velike simpatije prema tradiciji partizana i stotine tisuća koji se sjećaju Jugoslavije i boljeg života, ali i sve većeg broja mladih koji u njoj vide alternativu današnjem korumpiranom kaosu.
Još jedan problem koji imaju je to što je dobar dio trenutnog establišmenta ili direktno pripadao birokraciji u Jugoslaviji i SR Hrvatskoj ili su joj pripadali njihovi roditelji. Prije prvih izbora 1990. u HDZ je prešlo oko 27 tisuća bivših članova Saveza komunista Hrvatske. Do kraja te iste godine, nakon izbora, pridružilo im se njih još 70 tisuća. Krajem 1990. članstvo HDZ-a koje je brojalo oko 100.000 je skoro potpuno bilo sačinjeno od bivših članova SKH.
U ovome leži bitan dio odgovora zašto je dio populacije snažno orijentiran protiv partizana i Jugoslavije. Stvarnost je da Jugoslavija nije bila država u kojoj su radnici direktno upravljali društvom već je to radio parazitski birokratski sloj privilegiranih karijerista koji su upravljali planskom ekonomijom – koju mi smatramo najprogresivnijim elementom Jugoslavije. Jednom kada taj sloj više nije mogao razvijati društvo dalje, uz manjak direktne kontrole radničke klase u proizvodnji koja je jedina mogla spasiti ekonomiju, odlučio se na svoju pretvorbu u pravu vladajuću klasu koja će direktno preuzeti kao privatno vlasništvo postrojenja kojima su do sada samo upravljali. Zato je od jednog dijela populacije hrvatska država viđena samo kao nastavak korumpirane vladavine stare „komunističke” birokracije.
Zbog toga, pored tradicionalnih desnih slojeva hrvatskog društva: branitelja, raznih lumpen slojeva (kronično nezaposleni, kriminalci…) i ljudi iz ruralnih područja, možemo razumjeti da dio radnika, ali i omladine, izmorene beskrajnom korupcijom, kad im se ponudi potpuno falsificirana slika NDH kao projekt borbe Hrvata za nezavisnost i pravo na odlučivanje o vlastitoj zemlji, vide u njoj određenu alternativu statusa quo. Još značajnije, s obzirom da relativizacija pokušava domovinski rat okititi ustaškom simbolikom poput pozdrava „Za dom spremni”, mnogi indirektno brane aspekte NDH, misleći da time brane domovinski rat i branitelje. No taj iskreni animozitet je od strane vladajućih onda preusmjeren u reakcionarne kanale stvaranja podjela među radnicima na bazi svega od vjere i nacionalnosti pa do seksualne orijentacije, sve kako bi se navodno obranilo „prave Hrvate katolike” – a zapravo par stotina najbogatijih kapitalista i njihov politički aparat.
Kako ovome stati na kraj?
Bez obzira na negativne aspekte Jugoslavije, komunisti ju brane zbog ukidanja kapitalizma i prostora koji je otvorila da naši narodi dožive dotad neviđen civilizacijski napredak. Sada je bitnije nego ikada znati kako možemo tu tradiciju obraniti od navale desničara i službenog revizionizma, a da radnici ne dobiju dojam da samo dosađujemo o starim temama bez da ponudimo odgovore na sadašnje probleme.
Dio establišmenta koji se načelno svrstava lijevo u obrani antifašizma: SDP, Možemo, Dalija Orešković…, pokušava obraniti te tradicije u sklopu kulturnog rata, potpuno odvojenog od klasne borbe. Za njih je to rat vrijednosti, identiteta i kulturnih normi, gdje se odgovornost za ove podjele stavlja na individualne radnike i njihova pogrešna uvjerenja. Ovakva taktika zanemaruje činjenicu da relativizacija proizlazi iz materijalnih interesa kapitalista i poretka koji oni održavaju. Istodobno, odbija priznati da je podjela radničke klase duž umjetno stvorenih linija uvijek bila i ostala u njihovu interesu. Ono najbitnije, odbija prihvatiti da je uspjeh partizana bio upravo u njihovom klasnom programu, tj. programu nacionalizacije i ukidanja kapitalizma, čiji je fašizam, u danom periodu, bio nužni proizvod.
Nastavljeno sudjelovanje ljevice u kulturnim ratovima ide na ruku vladajućima. Establišmentska ljevica od ovoga ne može pobjeći jer u srži oni svi prihvaćaju kapitalistički poredak u kojem su klasni interesi kapitalista dominantni nad interesima radničke većine. Zato su ograničeni u obrani radničkih interesa i ne mogu ići dalje od uljepšavanja lica kapitalizma. Trude se oprati zube tigru da bude ljepši kada nam skače za vrat.
Ono što nam zapravo treba jesu odgovori koji vežu tradicije partizana sa odgovorima na današnje probleme. Ne možemo se zadovoljiti samo sa Trnjanskim kresovima, koncertima partizanskih pjesama i antifašističkim tribinama te sličnim kulturnim događajima. Moramo ponuditi program klasnog rata koji nudi rješenja za visoku inflaciju, niske plaće, loše javne usluge pa i nacionalizam i militarizaciju. Svi ovi problemi u srži imaju isti uzrok – kapitalizam.
Cijeli sukob oko partizana i ustaša reflektira političku polarizaciju koja je u svojoj srži proizvod kontradikcija kapitalizma i njegove nemogućnosti da odvede društvo dalje od ratova 90-ih i bijesa koje to proizvodi. U tome i leži odgovor zašto se nismo oslobodili partizana i ustaša već 80 godina, jer pitanje koje je taj rat postavio: kapitalizam ili socijalizam, dan danas nije razriješeno na način koji radnicima nudi dobar život.
Mi komunisti smatramo da su naše ideje danas modernije i prikladnije nego što su bile 1945. ili čak 1848. kada je napisan Komunistički manifest. U njemu Marx objašnjava da tržišna konkurencija nužno vodi sve većoj centralizaciji kapitala i ka stvaranju velikih monopola, da će ovo voditi nužnim ekspanzijama najjačih firmi i država na nova tržišta kroz imperijalističke ratove, da kapitalizam ne može pobjeći od cikličnih kriza gdje je primoran uništavati ono što je gradio godinama prije, itd. Ovaj proces je danas otišao mnogo dalje nego u vrijeme Marxa ili partizana i cijeli svijet je pod dominacijom nekolicine najbogatijih zemalja i njihovih kompanija. Ovo najbolje vidimo u krunidbi prvog bilijunaša Elon Muska.
To je proces koji u Hrvatskoj i diljem svijeta stvara visoku inflaciju, niske plaće, korupciju, nacionalizam, itd. Jedino program nacionalizacije krupnog kapitala i uspostave planske ekonomije za ljudske potrebe, ovog puta na demokratskoj bazi, može dati rješenja potrebna za većinu. Ovo nije program jugonostalgije koji se bazira na slijepom prihvaćanju Jugoslavije kao svetinje bez mana. Ovo je program koji se oslanja na ono najprogresivnije u njenoj tradiciji i nudi odgovore na njene nedostatke. Prije svega, to je program koji nudi stvaranje svijeta u kojem ćemo daljnjim civilizacijskim napretkom napokon moći ostaviti 20. stoljeće u prošlosti.
