Dana 28. siječnja u Skoplju je održan veliki radnički protest u organizaciji Saveza sindikata Makedonije (SSM), najveće sindikalne centrale u Makedoniji. Osim sindikalnog članstva i aktivista, na protestu su bili prisutni i mnogi nesindikalizirani radnici, a protest je također dobio podršku i od 5te sile, manje sindikalne konfederacije koja je pozvala na protest. Drugovi iz naše organizacije RKS bili su također prisutni i dali podršku protestu. Protest je dobio podršku od više organizacija i aktivističkih grupa, kao i od najvećih opozicijskih stranaka. Protestu je prethodila priprema i nekoliko tjedana “zagrijavanja atmosfere” od strane SSM-a. Centralni zahtjev protesta bilo je povećanje minimalne plaće na 600 eura i rast svih ostalih radničkih plaća za 100 eura. Trenutačno, minimalna plaća iznosi oko 400 eura i s najavljenim usklađivanjem na proljeće iznosit će oko 425 eura, što znači da dvije takve minimalne plaće ne bi popunile minimalnu sindikalnu košaricu u jednoj četveročlanoj obitelji koja iznosi preko 1000 eura.
Sukladno procjenama koje se kreću za najmanje 4.000-5.000 prisutnih, ovo sa sigurnošću predstavlja najveći radnički protest u Makedoniji u posljednjih desetak godina, što govori u prilog našim tezama o zaoštravanju klasne borbe i pritiska prema radničkoj klasi.
Oko ovog protesta postoji nekoliko bitnih elemenata koji se moraju podvući.
Prvo, očito je da sindikat ima strategiju ne popuštati i nastaviti s pritiskom. Već su se održale najavljene blokade Parlamenta, gospodarskih komora i Vlade za 10, 12. i 17. veljače. Sukladno najavama, u igri je i generalni štrajk što bi bio ogroman korak naprijed u klasnoj borbi, posebno ako znamo da kod nas nije bilo pravog generalnog štrajka od 2000. godine, odnosno više od 25 godina. Djelomično je bilo pokušaja organiziranja generalnog štrajka u lipnju 2022. godine od strane SSM-a.
Drugo, atmosfera na samom protestu bila je prilično naelektrizirana i na svakom koraku se osjećao gnjev radnika prema cijelom sustavu i njihova odlučnost za borbu. Protest je djelovao borbeno i moćno i nije bio još jedna klasična protestna šetnja aktivističkih slojeva.
Treće, sasvim ispravno, revolt se ne usmjerava samo prema političkim predstavnicima, već i prema centrima ekonomske moći. U sindikalnim govorima i pristupu nisu bile pošteđene gospodarske komore i cijelo vrijeme se aludira na to da vlada i gazde rade zajedno i sinkronizirano protiv interesa radničke klase što dodatno iscrtava klasni sukob u našem društvu.
Četvrto, vlada je odlučna ići “na nož” i ne pokazati slabost i popustljivost prema sindikalnim zahtjevima. Vladini predstavnici uporno izjavljuju da sindikalno vodstvo “ne želi dogovor” i da je “politički instruirano”. Vlasti je jasno da će svako popuštanje vratiti povjerenje radničke klase u vlastitu snagu i svaki presedan otvoriti nove frontove u budućnosti.
Sindikalni zahtjevi, ovako kako su postavljeni, ozbiljno postavljaju pitanje održivosti periferne kapitalističke ekonomije kod nas i (ne)mogućnosti njihovog ispunjenja u okvirima sadašnjeg sustava. Radnička borba destabilizira ionako krhki socioekonomski poredak u ovoj perifernoj zemlji. Zato, vrijedi se podsjetiti onoga što smo napisali prije nekoliko mjeseci:
“Sindikalno vodstvo kao napredni sloj radničkog pokreta, čija dužnost nije samo zastupati sindikalne zahtjeve, već gurati radnike i u političku borbu, nužno je da se izjasni i s političkim zahtjevima. Borba za očuvanje i unapređenje životnih uvjeta mora se povezati sa širom političkom slikom.
Radnici se moraju pripremati za napad, jer je to najbolja obrana. Mora se već na samom početku, radnicima dati do znanja njihova uloga u društvu, a to je da su oni temelj svakog razvijenog i suvremenog društva. Moć leži u njima, a sindikalno vodstvo ima zadatak probuditi i kanalizirati tu moć, prema otvoreno političkim zahtjevima za promjenom načina funkcioniranja što je jedini spas i izlaz iz cijele ove situacije. Radnička klasa ima potrebno znanje i povijesno iskustvo da reorganizira ovo društvo i stvori nove institucije putem kojih će demokratski planirati ekonomiju i cjelokupno življenje.”
Tekst je objavljen na makedonskom jeziku 24. veljače 2026.
