Gradovi La Paz i El Alto su već sedmicama obuzeti maršovima, borbama s policijom, štrajkovima i blokadama započetim borbom protiv protureformi i inflacije. Ta borba je sada otišla dalje od tih zahtjeva i poziva na pad desničarske vlade. Kako je ovo započelo i kuda ovaj pokret ide?
Više od 120 osoba je povrijeđeno i barem 7 ubijeno od strane policijske represije od početka ovog pokreta 1. maja. Jedan čovjek, vičući na ulici, uspio je opisati opće raspoloženje naroda:
“Drugovi! Rekli smo šta je dosta, dosta je! … Ne želimo više tlačitelje! U Boliviji nam ne treba više tlačitelja. U Boliviji ne bi trebalo biti tlačitelja i potlačenih. Želimo napredak za svakog! Narodu Bolivije želim reći: ako želimo napredovati, moramo ići do kraja.”
Milionima ljudi širom svijeta ovaj pokret predstavlja inspiraciju i nadu. Pažljivo se prate vijesti o radnicima i seljacima koji okupiraju čitave gradske četvrti i postavlja se pitanje ko zapravo vodi društvo. Prošle subota, konvoj ministra javnih radova Mauricia Zamore na putu da probije blokadu napadnut je iz zasjede. Radnici i seljaci su ga gađali kamenjem i štapovima dinamita. Zamora je pokušao pobjeći makadamom samo da bi opet upao u zasjedu prije nego što je napokon uspio pobjeći. Državni aparat sada mobilizira buldožere i vojsku radi uklanjanja blokada koje su sprečavale prolaz trgovine vrijedne više miliona dolara.
Ali slike i videi ne govore cijelu priču. Ova borba se razvija već godinama.
Paz el Incapaz
Predsjednik Bolivije Rodrigo Paz pobijedio je na izborima prošlog novembra. Period “medenog mjeseca” njegovog predsjedništva skoro pa nije ni postojao. Kao što smo napisali u vrijeme njegovog izbora:
“Za sada ljudi čekaju: imaju velike nade za nadolazeću vladu – rješenje za krizu, poslove, sigurnost, budućnost za njihovu djecu. Već možemo reći da će ove nade ostati neispunjene. Svi buržujski ekonomisti se slažu da Boliviju čekaju stroge mjere štednje, “teške godine”. Predstoje napadi protiv cijelog niza prijašnjih dobitaka.”
Ovi napadi su ubrzo i došli. U decembru država je ukinula subvencije na gorive, zbog čega je cijena benzina porasla za 84%, a cijena dizela za više od 100% (od 3,72 do 9,80 Bs. po litru)
Pored toga, benzin i dizel koji se sada uvozi je loše kvalitete i uništio je hiljade automobila. Radnici plaćaju više, a dobivaju smeće. Paz je obećao poboljšanje ekonomije, ali je situaciju samo učinio puno gorom za jako kratko vrijeme.
Njegova vlada nije došla do moći zato što je narod htio mjere štednje, već zato što je tradicionalna stranka radnika i seljaka, Movimiento al Socialismo (MAS) slomljena.
Tokom svojih 20 godina na vlasti, MAS je na izborima pobjeđivao sa ogromnim marginama. Njihovi programi reformi su drastično umanjili siromaštvo i poboljšali životni standard. Međutim, njihov program nikad nije raskinuo s kapitalizmom i bio je baziran na povećanju prihoda od zakupnine plina i ruda. Kada je cijena ovih dobara opala tokom 2010-ih, opao je i državni budžet, te je vlada počela napadati radnike, protiveći se zahtjevima za povećanjem minimalne plate i prozivajući radnike koji štrajkaju “pijunima desnice”.
Kao rezultat toga, MAS je izgubio svoju popularnost, što je postavilo scenu za katastrofu na izborima 2025.
Podjele između vođa MAS-a, Evo Moralesa i Luis Arce, samo su produbili podjele u stranci. Ovo ostavlja ogroman politički vakuum na ljevici Bolivije upravo u trenutku kada globalna kriza kapitalizma lomi ekonomiju Bolivije na komade.
Drugi krug predsjedničkih izbora bio je izbor između Paza i Tuto Quiroga, otvorenog predstavnika reakcionarske bolivijske oligarhije. Mnogi su glasali za Paza samo da Quiroga ne bi pobijedio jer se Paz namjerno predstavljao kao umjerena opcija na centru.
Iskra trenutnog pokreta
Kao katalizator za trenutnu borbu služilo je proglašenje dekreta 1720 koji je za cilj imao privatizaciju manjih posjeda i inkorporiranje istih u velike posjede. Ovo je teško za postići u zemlji kao što je Bolivija gdje postoje jake revolucionarne tradicije odbrane zemlje od baš ovakvih napada. Uklanjanjem restrikcija protiv korištenja zemljišta kao kolaterala za zajame, nadali su se da će moći doći do ovih zemljišta komad po komad kada siromašni seljaci više ne budu u mogućnosti plaćati svoje kredite.
Bolivija je jedna od država sa najnepravednijom podjelom zemljišta u svijetu. Trenutno postoji 500 000 – 600 000 farmera sa manjim zemljišnim posjedima što čini 84% farmi u Boliviji, ali koje zauzimaju manje od 3% ukupnog zemljišta. Ovi mali zemljoposjednici proizvode većinu hrane koja se konzumira unutar države. Razlog je to što veliki zemljoposjednici koji čine samo 1,2% farmi, ali drže 80% ukupne, koriste tu zemlju samo za komercijalne uslove kao što su soja i šećerna trska. S obzirom na to, implementacija dekreta 1720 bi značilo uništenje bolivijskog suveriniteta što se tiče hrane.
Glavni savez sindikata, Central Obrera Boliviana (COB) je došao pod izuzetno veliki pritisak zbog svojih nesposobnih dogovora tokom kampanje protiv povećanja cijene goriva u decembru. Mario Argollo, vođa COB-a, je odlučio potpisati dogovor sa vladom za ukidanje ovog povećanja cijene, u vrijeme kada je mobilizacija već započela i bio je u vrlo jakoj poziciji da zahtijeva puno više. Zbog ove odluke naišao je na mnogobrojne i teške kritike i u nadolazećim mjesecima bio je i pod kritikama od samog COB-a.
Zbog povišenja cijene goriva zbog rata u Iranu, inflacija je porasla na 20% na početku ove godine. Pod neprekidnim pritiskom, COB je pozvao na ampliado nacional, tj. veliku skupštinu za Prvi maj u La Pazu protiv dekreta 1720. Ovo se podudarilo sa maršem od 1100 kilometara hiljade autohtonih seljaka iz amazonskih teritorija Beni i Pando koji su planirali doći u La Paz na isti dan. Obje skupine su zahtijevale povećanje plata radi borbe protiv inflacije, dok su grupe seljaka zahtijevale i ukidanje dekreta 1720. COB je potom proglasio opći štrajk na neodređeno vrijeme, a predstavnici deset najvećih organizacija u državi su potpisali “Dogovor o jedinstvu i odanosti” sa ciljem rušenja Pazove vlade.
Mase ovaj put nisu bile voljne prihvatiti vrstu dogovora napravljenog tokom kampanje protiv povećanja cijena goriva. Njihov militarizam i radikalizam je ubrzo uklonio vođe COB-a sa vodećih uloga. Kada je Argollo prvog maja proglasio opći štrajk, vjerovatno je smatrao da će to biti tek jedna u nizu mobilizacija koje se se dešavale u državi. Ubrzo je i sam priznao da je loše procijenio situaciju, rekavši da su običan narod i obični službenici nadjačali vodstvo.
Problem leži u tome što nema ličnosti koja bi zamijenila ove vođe ponudivši jasnu alternativu. Ne postoji ujedinjavajući program, a nivo organizacije među masama je vrlo ograničen i po svojoj prirodi skoro u potpunosti spontan, uzrokovano nesposobnošću trenutnih vođa da preuzmu pravu inicijativu.
Svaki dan na vidjelo izlazi još slučajeva potpisivanja dogovora između vodstva i vlade iza leđa običnog naroda, samo da bi ti isti dogovori kasnije bili u potpunosti odbijeni od strane masa koji više nisu voljni dopustiti da ih se vuče za nos. COR u El Altu, FEJUVE i CSUTCB su samo neki od sindikata u kojim su samoproglašene vođe nedavno potpisali dogovore bez znanja običnih članova, misleći da se mogu, kao u prijašnjem periodu, nastaviti bahato ponašati bez ikakvih posljedica.
U Boliviji postoji tradicija korištenja masovnih marševa i blokada kao adut za pregovaranje radi izvlačenja koncesija, sa vođama koje koriste izuzetno radikalnu retoriku, ali bez ikakve stvarne volje za zauzimanjem političke moći. Tretiraju pokret kao česmu koja se može pustiti i zatvoriti kad god oni žele.
Država je izdala naloge za hapšenje vođa COB-a koji su time primorani da odu u skrivanje. Ovo će samo dodati ulje na vatru i neće riješiti nijednu od kontradikcija koje bivaju izražene na ulicama.
Klasne podjele u pokretu
Jedna od glavnih slabosti trenutnog vala borbi jeste činjenica što su vođe COB-a pokrenule opći štrajk bez da su sproveli nužne političke i organizacione pripreme za isti. Zbog toga je pokret koncentrisan najviše na glavni grad bez pravih štrajkova ili mobilizacije u gradovima i proleterskim centrima izvan njega. Više odjelnih COB sindikata (COD-ovi) se nisu pridružili pokretu i čak nisu ni pozvali na proteste iz solidarnosti.
Izjave sa mjesta dešavanja ukazuju na zbunjenost izvan La Paza i El Alta gdje je pridruživanje pokretu minimalno, a skupovi za 1. maj nisu ni održani. Mnogi članovi COB vodstva su otišli u La Paz dok su zanemarili organizovanje u svojim lokalnim mjestima zbog čega su protesti za 1. maj u gradovima poput Cochabamba ostali pusti.
Ovaj manjak koherentnog slogana, programa i vodstva su dopustili da nastali vakuum bude ispunjen od strane vanjskih elemenata.
Većina stranaca koji ovaj pokret prati putem društvenih mreža su vjerovatno vidjeli rudare kako marširaju ulicama. Ono šta oni ne znaju jeste da su to većinom cooperativistas iz Federación Departamental de Cooperativas Mineras (Fedecomin).
Cooperativistas broje oko 100 000 – 120 000 pripadnika. To su nesigurni radnici koji rade na dnevnim ugovorima i koji nemaju ista prava i privilegije kao rudari COB-a. Fedecomin nije sindikat, već federacija šefova. Politički, ovaj blok djeluje u korist manjih do većih vlasnika, mnogi od kojih su zaradili bogatstva na rudarenju zlata. Fedecom je često u sukobu sa COB-om i čak općenito radničkom klasom. Njihovi zahtjevi su bili veće subvencije na gorivo, deregulacija rudarenja, dalja privatizacija rudarskog sektora.
Rudari COB-a, koji su viđeni kao avangarda radničke klase i koji su bili na čelu većine najvećih borbi, na početku ovog pokreta nisu izašli u velikim brojevima. COB organizira 10 000 – 15 000 redovno plaćenih rudara u državnoj firmi COMIBOL i koji su organizirani u moćnu rudarsku federaciju FSTMB.
COB zahtijeva nacionalizaciju i jače regulacije za zaštitu zdravlja i prirode. Fedecomin je stao protiv povećanja minimalca jer bi to značilo da bi oni morali i svoje radnike više plaćati, iako većina njihovih radnika nije pod zaštitom radničkih prava, nemaju privilegije i plaćeni su manje od minimalca.
Vođe cooperativista postigle su dogovor sa državom prije dvije sedmice koji im je dao dalja dopuštenja da kopaju u zaštićenim područjima i oprostilo im milione bolivianosa u dugovima ka državnom zdravstvenom autoritetu, Caja Nacional de Salud (CNS). Usljed ovakve odluke, CNS je proglasilo izvanredno stanje s obzirom da je planirani novac odjednom samo ispario.
Najnevjerovatnije je to što je predsjednik Fedecomin-Potosí, Óscar Chavarría, na pitanje da li će njegovi rudari pomoći skloniti blokade COB-a i autohtonih stanovnika rekao: “Mogli bi. Kao što znate Fedecomin-Potosi je velik i mogli bi koristiti našu moć na taj način.”
Kada je upitan o sloganu “Izbaciti Rodrigo Paza”, dodao je:
“Ne slažemo se s tim, kao i ostale firme koje protestuju. Za nas, ovo se ne tiče politike — kao što znate, COB i druge institucije su iskoristile naše legitimne primjedbe da se bore za političku moć, ali mi ne. Kao što smo rekli, nećemo dopustiti staroj vladi da se vrati u ovu zemlju.”
Rudari koji marširaju pod zastavama Fedecomina su iskren element iskorištavan od istih ljudi koji prave dogovore sa predsjednikom iza kulisa. Ovo je zlatna prilika koju COB treba iskoristiti da ih otuđi od njihovih vođa i organizira ih unutar COB-a, a ne da ih ostavi na milost njihovih šefova.
Zasad, ovaj štrajk i pokret je u potpunosti izvan kontrole COB-a. Fedecomin i drugi sektori su postigli dogovore, ali u vrijeme pisanja protesti se nastavljaju u glavnom gradu i blokade i dalje traju, zahtijevajući pad vlade.
Deja vu
Bolivija ima ponosnu revolucionarnu tradiciju. Dvadeset prvo stoljeće je počelo sa nizom radničkih, seljačkih i autohtonih ustaničkih pokreta, završavajući sa “Ratom vode” u Cochabambi 1999-2000.
U toj pobjedničkoj borbi, radnici i seljaci su se suprostavili svim pokušajima privatizacije vode kroz niz ustanaka.
Potom slijede dva “rata plina” u februaru i oktobru 2003. i maju i junu 2005. godine. Ovo su bili ustanički pokreti započeti zahtjevima za nacionalizaciju plina. Masa radnika i seljaka je paralizirala državu sa blokadama cesta i moćnim općim štrajkom. Zgrade vlade su bile okružene rudarima naoružanim dinamitom. Predsjednik je bio prinuđen dati ostavku.
COB se mogao dokopati moći i čak su govorili o tome u svojoj izjavi. Međutim, nisu uspjeli situaciju razviti do svog logičkog zaključka.
Ova masovna radikalizacija je dovela do pobjede MAS-a na izborima. Preuzeli su političku moć, ali nisu raskinuli s kapitalizmom. Dvadeset godina kasnije, opet smo u sličnoj situaciji visoke inflacije i opadanja životnog standarda. Pouke iz prošlosti su jasne: ili će pokret radnika i seljaka preuzeti moć ili će biti potisnut i pokoren i prilika će biti izgubljena.
Trenutno stanje blokada i mobilizacije ne može trajati vječno. Država je iskoristila koncesije, čak neke koje ne može ni priuštiti, da potkupi dijelove pokreta. Istovremeno i nagrađuju i kažnjavaju.
Paz je nedavno upozorio da je država došla do tačke pucanja nakon mjeseci protesta, dok je kongres nedavno izglasao da učini proglašavanje izvanrednog stanja lakšim za predsjednika i da u sklopu toga iskoristi vojsku da povrati kontrolu. Ali vlada ostaje slaba, ne želeći rizikovati dalje provokacije ka pokretu sa potpunom reakcijom. Napreduje sporo, iako na ulicama La Paza i El Alta nastavljaju fizički napadati radnike i ispaljivati suzavac.
Možemo biti sigurni da radnici u Argentini, Čileu, Ekvadoru, Peruu itd. pažljivo prate ovaj pokret s obzirom da se i oni suočavaju sa istim problemima inflacije i ekonomskog kolapsa. Ovaj pokret jeste počeo u neidealnim uslovima, ali ne mogu sada stati napola. Nužno je da COB proširi borbu.
U svrhu ujedinjavanja protesta, nužno je razviti jedinstvenu platformu zahtjeva: za šta se borimo? Zahtjevi različitih sektora moraju biti sjedinjeni u jednu borbu zahtijevajući povećanje plata i automatsku indeksaciju cijena i plata, kraj represiji, povlačenje naloga za hapšenjem, kažnjavanje odgovornih, ukidanje povećanja cijena goriva, mjere kojim bi bogati platili za krizu.
Bolivija je bogata zemlja po mineralima, biološkoj raznolikosti i poljoprivredi. Njezino plodno tlo bi moglo othraniti cijele države u Južnoj Americi. Ali kapitalisti i imperijalisti pretvaraju ovu državu u pakao na zemlji. Na kraju, pitanje danas je isto kao i pitanje 2000-ih: da li će se radnici dokopati moći ili će reakcija pobijediti? Ne postoji nijedna druga opcija.
Tekst je objavljen 29. maja 2026.
