Prema The New York Timesu, rat protiv Irana nije bio osmišljen u Washingtonu, nego u Jeruzalemu. Plan je uobličio Benjamin Netanyahu, koji ga je potom u veljači, na sastanku u Bijeloj kući, predstavio Trumpu i njegovom kabinetu radi odobrenja.
Tekst originalno objavljen 12. lipnja, prije posljednjeg sporazuma između SAD i Irana
Četiri mjeseca kasnije, Trump je postao očajan čovjek. Svi početno istaknuti američki ratni ciljevi tiho su povučeni, a jedino što Trump trenutno želi jest sačuvati obraz i ponovno otvoriti Hormuški tjesnac.
Netanyahu ima drugačije zamisli. Njegovi ciljevi, znatno različiti od američkih, uključuju širenje teritorija okupiranih Izraelom, razgradnju Irana te, ponajprije, zadržavanje Sjedinjenih Država u dugotrajnom ratu. Stoga on nastoji ugušiti primirje i obnoviti neprijateljstava neprekidnim provociranjem Iranaca u Libanonu.
„Ti si jebeno lud“, rekao je Trump nedavno Netanyahuu izravno preko telefona, „završio bi u zatvoru da nije mene. Spašavam ti guzicu. Svi te mrze sada. Svi mrze Izrael zbog ovoga.“
Ipak, primirje izgleda sve krhkije. Trump nije u mogućnosti natjerati Iran da prihvati bilo kakvu drugu opciju koja ne bi izgledala kao predaja s Trumpove strane. Stoga bi Netanyahu mogao dobiti šta hoće preko Trumpa. Nakon posljednje razmjene između Irana i Izraela, Trump je bijesno ukorio Netanyahua zbog napada na Iran. „Ja donosim odluke“, podsjetio ga je, iako neuvjerljivo.
Od 7. listopada 2023. Izrael, čini se, određuje tempo događaja, vodeći rat na sedam frontova, dok su se SAD naizgled dopustile da ih se vodi. Država od 350 milijuna stanovnika koja se prostire na cijelom kontinentu vodi se postupcima, koji se pokazuju izuzetno štetnim za njezine interese, od strane male nacije sa manje od 10 milijuna stanovnika, koja zauzima malo područje zemlje udaljeno 9000 km.
Ovakav dojam da Izrael diktira Americi je dodatno ojačao antisemitističke teorije zavjere. Međutim, ovaj neobičan odnos ipak zahtijeva objašnjenje, koje se, kako se pokazuje, svodi na nešto znatno jednostavnije od zavjere.
Podrijetlo odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Izraela
Odnosi između Sjedinjenih Američkih Država i Izraela počeli su se razvijati u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. U to se vrijeme Bliski istok započeo izdizati kao ključna regija za Sjedinjene Države, koje su se uzdizale do statusa glavne svjetske kapitalističke supersile.
Zašto je Bliski istok toliko važan? Nafta je zasigurno igrala određenu ulogu. Do 1970. američka proizvodnja sirove nafte dosegnula je vrhunac, a nakon toga počela opadati. Istodobno, dugotrajni industrijski procvat poslijeratnog razdoblja doveo je do rastuće američke potražnje za naftom iz područja Perzijskog zaljeva.
No nafta je samo dio jednadžbe. Jednako važan čimbenik bio je strah američke vladajuće klase od komunizma. S obzirom na blizinu Sovjetskog Saveza i revolucionarne potrese koji su zahvatili regiju od 1950-ih, Bliski istok bio je jedno od ključnih bojišta Hladnog rata.
Danas su američki imperijalizam i Izrael toliko isprepleteni da je lako steći dojam da su oduvijek imali takav odnos; da je Izrael od samog početka nastao kao uporište američkih interesa u regiji. No stvarni tijek događaja bio je drukčiji.
Pa kako se razvio odnos SAD-a i Izraela?
Godine 1948., u vrijeme Nakbe, primarni cilj rastućeg američkog imperijalizma bio je istisnuti opadajući utjecaj Britanije s Bliskog istoka.
Britanci su održavali vlastitu dominaciju uglavnom kroz djelovanja niza reakcionarnih monarhija. Osnivanje Izraela Amerikancima je u tom smislu odgovaralo – slabilo je britanski utjecaj. Predsjednik Truman stoga je brzo priznao državu Izrael.
Međutim, američki imperijalizam nije želio isključivo oslabiti Britansko Carstvo. Želio je preuzeti cijelu franšizu, što je značilo usmjeravanje reakcionarnih arapskih monarhija u vlastitu sferu utjecaja. Amerikanci su stoga u toj fazi pazili da ne zapale arapsko javno mnijenje protiv sebe pretjeranom podrškom novoj državi Izrael, koja se učvrstila kroz nasilje i etničko čišćenje Arapa.
Kao što je već razmatrano drugdje, SAD ipak je podržavao Izrael, ali uglavnom neizravno, ponajprije kroz zapadnonjemačke reparacije i privatnu pomoć američkih židovskih kapitalista.
No 1950-ih američka se politika suočila s novim izazovom. Reakcionarne arapske monarhije počele su se rušiti poput domina diljem regije, dok su radikalni arapski nacionalistički časnici, oslanjajući se na mase, pokretali pučeve, počevši s pučem Slobodnih časnika u Egiptu 1952.
I ovdje su se, suočeni s nečim novim, stratezi američkog imperijalizma kretali empirijski, tražeći rješenja u hodu. Naime, egipatski kralj Faruk bio je britanska, a ne američka marioneta. Možda su Amerikanci mogli surađivati s Naserom?
Stoga je predsjednik Eisenhower 1956., kada je Naser nacionalizirao Sueski kanal – a Izraelci, Britanci i Francuzi su na to odgovorili okupacijom Sinajskog poluotoka – bijesno zahtijevao njihovo povlačenje.
Može li se danas uopće zamisliti američki predsjednik koji zauzima takav stav prema Izraelu? Moglo bi se svakako zamisliti takve zahtjeve prema Britaniji i Francuskoj, ali ne i prema Izraelu!
Posljedice Sueske krize ugrozile su izraelske odnose s SAD-om na gotovo deset godina. Nije slučajno da je Izrael 1950-ih i 1960-ih godina razvijao vlastiti nuklearni program, iza leđa Sjedinjenih Država, i u tajnoj suradnji s francuskim imperijalizmom.
Međutim, ta se američka politika ubrzo pokazala neuspješnom. Egipat je, od balansiranja između velikih sila, sve više počeo naginjati Sovjetskom Savezu od kojeg je počeo dobivati znatne količine oružja. I Sirija je krenula u istom smjeru. Potom je 1958. izbila revolucija u Iraku i hašemitska monarhija je bila srušena te zamijenjena nacionalističkim časnicima koji su nastojali slijediti Naserov primjer.
Američka se politika morala prilagoditi. Krajem 1950-ih predsjednik je proglasio tzv. ‘Eisenhowerovu doktrinu’: SAD će intervenirati gdje god procijeni da je potrebno ‘obuzdati komunizam’, što je i činio u Jordanu i Libanonu.
Maska je bila odbačena. Američki imperijalizam otvoreno je nastupio kao agresivna imperijalna sila u regiji, spremna na vojnu intervenciju radi obrane vlastitih interesa.
Nakon Šestodnevnog rata: Izrael, ‘nepotopivi nosač zrakoplova’
Problem je bio u tome što su Sjedinjene Države bile zaokupljene ratom u Vijetnamu. Ono što je Amerikancima na Bliskom istoku bilo najpotrebnije bio je snažan i dobro naoružan posrednik preko kojega bi mogli djelovati. Upravo je u tom kontekstu predsjednik Kennedy 1963. potpisao prvi veliki sporazum o vojnoj suradnji izravno s Izraelom.
No, stvarna prijelomna točka u američko-izraelskim odnosima je nastupila 1967. godine, kada je Izrael odnio pobjedu u Šestodnevnom ratu.
U spektakularnom preventivnom napadu Izrael je uništio cjelokupno egipatsko ratno zrakoplovstvo prije nego što je ono uopće uspjelo poletjeti. Potom je u kratkom vremenu zauzeo Zapadnu obalu od Jordana, Golansku visoravan od Sirije te ne samo Pojas Gaze nego i čitav Sinajski poluotok sve do Sueskog kanala, oduzet Egiptu.
Američka vladajuća klasa bila je oduševljena. U jednom potezu, dvije glavne saveznice Sovjetskog Saveza u regiji (Egipat i Sirija) pretrpjele su težak poraz, bez sudjelovanja ijednog američkog vojnika. Od tog trenutka novac, oružje i obavještajna potpora počeli su strujati u smjeru Izraela.
Od tada je Izrael, preračunato prema današnjoj vrijednosti novca, primio više od 330 milijardi dolara pomoći. Sjedinjene Države gospodarski i vojno izgradile su ga u regionalnu supersilu: moćnu malu Spartu sposobnu ratovati u ime Amerike.
Podaci o vojnim izdacima zorno prikazuju razmjere izraelskog izobličenog, militariziranog gospodarstva. Do 1967. ova je potrošnja iznosila manje od 10 posto BDP-a – što je i tada bilo visoko prema većini međunarodnih mjerila. Zatim, 1967. je porasla na više od 15 posto te nastavila rasti. Vrhunac vojne potrošnje je dosegnut 1975., kada je premašila čak 30 posto(!) BDP-a, a sve do 1986. nije se spuštala ispod 15 posto.
Tijekom cijelog razdoblja od 1967. do kraja Hladnog rata, Izrael je bio svojevrsni naoružani logor, održavan američkim dolarima. Postao je, kako je to opisao američki general Alexander Haig, „najveći nepotopivi američki nosač zrakoplova na svijetu“.
Zauzvrat za tu potporu, Izraelci su svojim američkim pokroviteljima višestruko uzvratili uslugu.
Izraelska pobjeda u Šestodnevnom ratu – kao i kasniji sukobi početkom 1970-ih – gotovo su neposredno nakon Naserove smrti 1970. pridonijeli povratku Egipta u američku sferu utjecaja pod vodstvom Sadata.
I u Siriji je poraz pridonio padu lijevo orijentiranih časnika stranke Baas te omogućio uspon desnog krila pod vodstvom Hafeza al-Asada 1970. godine, koji je pokrenuo politiku infitaha (otvaranja), započevši time proces obnove kapitalizma.
Nije stoga čudno što je Izrael uživao toliko divljenje svojih pokrovitelja – američkih i zapadnih kapitalističkih klasa.
Veze koje su povezivale dvije zemlje postajale su sve čvršće i brojnije. Izrael je privukao značajna ulaganja zapadnog kapitala. Izraelski tehnološki sektor danas je među vodećima u svijetu u područjima kibernetičke sigurnosti, te tehnologije AI bespilotnih letjelica i robotike, ponajprije zahvaljujući privilegiranom odnosu koji uživa unutar američkog vojno-industrijskog kompleksa, čijim je vrijednim produžetkom postao.
Taj je odnos doista povlašten. Izrael ne samo da prima najveću količinu američke vojne pomoći na svijetu, nego je i jedina država kojoj Sjedinjene Države dopuštaju da dio te pomoći koristi za potporu vlastitoj vojnoj industriji, umjesto da sredstva troši na kupnju američkog naoružanja.
Istodobno je Mossad postao važna sastavnica američkog obavještajnog sustava. Američki general George Keegan opisao je doprinos izraelskih obavještajnih službi Sjedinjenim Državama kao „ekvivalentnima pet CIA-a“.
U brojnim ratovima Izrael je zaplijenio velike količine sovjetske opreme i naoružanja, što je Sjedinjenim Državama omogućilo da zadrže prednost u utrci u naoružanju. Pomogao je Amerikancima doći do sovjetskih radarskih sustava, tenkova pa čak i borbenih zrakoplova. U jednom slučaju Mossad je čak uspio navesti iračkog pilota da sovjetski MiG preleti izravno u Izrael.
Moglo bi se navesti još mnogo primjera, no bit je jasna.
S obzirom na usluge koje je Izrael pružio američkom imperijalizmu i na vrijednost koju je pritom stekao, nije nimalo iznenađujuće što je tijekom toliko desetljeća osvojio srca i umove američke vladajuće klase. Potpora toj maloj državi postala je neupitno dvostranačko uvjerenje.
Njegovi najgorljiviji pristaše oblikovali su moćan lobi – najutjecajniji lobi u američkoj politici. Osim brojnih američkih židovskih kapitalista i vodećih krugova židovske zajednice, proizraelski lobi uključuje i jednako snažan dio evangeličkih kršćanskih cionista.
Zajednički su radili na jačanju kulturnih, gospodarskih i političkih veza, na ušutkivanju anticionističkih glasova te, iznad svega, na osiguravanju što izraženije proizraelske politike u Washingtonu. Nastojali su što čvršće povezati sudbine ovih dviju država.
Valja ipak naglasiti: uspon proizraelskog lobija nije uzrok ovog posebnog odnosa, nego prije njegova posljedica. Naklonost američke vladajuće klase prema Izraelu ne treba proizraelski lobi kao objašnjenje ništa više nego što njezino neprijateljstvo prema Kubanskoj revoluciji zahtijeva kubanske gusano lobije kao objašnjenje.
No čak i onda kada su postupci Izraela, iz perspektive objektivnog promatrača, očito štetni interesima američkog imperijalizma, što možemo vidjeti?
Ova snažna struja mišljenja unutar američke vladajuće klase, taj instinkt, potican proizraelskim lobijem, nastavlja držati Sjedinjene Države u koraku s Izraelom, čak i onda kada se interesi dviju zemalja počinju razilaziti. Ipak, kao i svemu drugome, i u tome postoje granice.
Izrael ima vlastite interese
Izraelska vladajuća klasa oduvijek je imala vlastite zasebne interese, koji su u velikoj mjeri odvojeni od interesa Sjedinjenih Država. Izrael je često bio znatno spremniji prkositi svojim pokroviteljima kada je riječ o ostvarivanju tih interesa nego što su Sjedinjene Države bile spremne prkositi Izraelu!
Odakle Izraelcima taj prkosni stav? Kalkulacija izraelske vladajuće klase je jednostavna. Za američki imperijalizam odnos s Izraelom predstavlja sve ili ništa. Ili Izrael zadržava vojnu nadmoć u regiji, ili je gubi.
Amerikanci se mogu žaliti na postupke izraelske vlade, mogu privremeno obustaviti isporuke oružja, ali izraelske su vlade iz generacije u generaciju procjenjivale da će Sjedinjene Države u konačnici ipak stati na njihovu stranu.
Stoga je izraelska vladajuća klasa agresivno gurala vlastite interese, često i izravno suprotstavljena američkim predsjednicima. To je uključivalo i otvoreno neprijateljske poteze prema samim Sjedinjenim Državama, uključujući industrijske špijunaže i krađe nuklearnih tajni, kao i dosljedno provođenje vlastite ekspanzionističke politike dalje nego što bi to američki predsjednici željeli.
Tijekom 1980-ih, Reagan – koji je bio proizraelski orijentiran čak i prema standardima američkih predsjednika – bio je zatečen činjenicom da je Izrael 1981. bombardirao iračku nuklearnu elektranu Osirak bez ikakvog prethodnog upozorenja Sjedinjenim Državama. Također je bio ogorčen kada je Izrael 1982. započeo bombardiranje Bejruta.
Čak je telefonski nazvao izraelskog premijera Begina, čije su snage tada napredovale prema Bejrutu, i optužio ga da čini „holokaust“! Teške riječi za jednog američkog predsjednika, koje su tek nedavno nadmašene Trumpovim vulgarnim ispadima protiv Netanyahua, u trenutku kada ovaj prijeti Bejrutu.
U konačnici, Reagan je podržao svaki od izraelskih stravičnih zločina u Libanonu. Štoviše, upravo je on bio predsjednik koji je najviše učvrstio ‘poseban odnos’ s Izraelom. Definirao je nove, jedinstvene razine strateške i vojne suradnje, s brojnim povlasticama koje su iz toga proizašle za Izrael, pa je čak i financijski spasio Izrael kada je njegova izrazito deformirana militarizirana ekonomija 1985. zapala u hiperinflaciju i bankarsku krizu.
To je obrazac koji se provlači kroz cijelu priču:
- izraelski premijeri djeluju kako žele;
- američki predsjednici negoduju;
- Izrael dobiva što želi.
Baš kao što je taj jedinstveni ‘posebni odnos’ u američkoj vladajućoj klasi proizveo fanatičnu odanost Izraelu koja je nadživjela točku u kojem je prestala biti racionalna, tako je i izobličio psihologiju izraelske vladajuće klase, koju ponajviše utjelovljuje Benjamin Netanyahu, dominantna figura izraelske politike od 1990-ih.
Okrutan mali nasilnik na školskom igralištu samouvjereno maltretira ostalu djecu jer vjeruje da ima velikog nasilnika na svojoj strani.
U procurilim snimkama iz 2001. Netanyahu je samodopadno objašnjavao novinarima kako je potkopavao Sporazume iz Osla. Na pitanje brine li ga hoće li time razljutiti Amerikance, odgovorio je: „Znam što je Amerika. Amerika je nešto što se može vrlo lako pomicati.“
Izraelska vladajuća klasa osjeća da iza sebe ima punu snagu najmoćnijeg carstva na Zemlji te se navikla tom potporom upravljati kao slavinom.
Psihologija američke vladajuće klase
Ovdje se, međutim, nameće možda ključno pitanje: Sjedinjene Države su imale interes izgraditi Izrael kao tu malu Spartu. No Hladni rat je završio. Istodobno, nafta iz škriljaca znači da Sjedinjene Države, umjesto da ovise o nafti iz Perzijskog zaljeva, danas spadaju među najveće svjetske izvoznike.
Američki interesi su se promijenili. Pa zašto se onda američka vladajuća klasa nije također promijenila? Njezina ljubavna veza s Izraelom se nastavlja.
Svijest klasa ne razvija se odmah i u potpunom skladu s događajima. I svijest američke vladajuće klase oblikovana je u ovo što jest nakon gotovo osam desetljeća neometane dominacije.
Establišment u Sjedinjenim Državama – neokonzervativni republikanci i liberalni demokrati – dijeli u osnovi jedinstven pogled. Jedni tvrde da neograničena američka snaga donosi ‘sigurnost’ i ‘blagostanje’; drugi smatraju da su Sjedinjene Države dužne održavati tzv. ‘poredak temeljen na pravilima’.
Oba pristupa svode se na isto: Amerika može i mora djelovati posvuda; Amerika može i mora ostati svjetska hegemonijska sila. To je gotovo subjektivistički, postmoderni pogled na svijet. Ako Amerika nešto želi, ona to može i ostvariti. Ovo je isključivo pitanje volje, stvarnost se može ostaviti po strani!
To su ljudi koji donose odluke, koji, zajedno s Izraelom, u ovom trenutku djeluju kako bi srušili primirje s Iranom, koliko god to bilo suludo. Oni žive u drugom svijetu od ostatka čovječanstva u kojem mogu činiti što žele, a Izrael im je pouzdani „nepotopivi nosač zrakoplova“, a ne krizom opterećena obveza.
I Trump također živi u prošlosti. Razmotrimo Iran. Koji je američki građanin prije izbijanja rata u veljači znao gdje se nalazi otok Hark? Trump je znao. Još 1988. izjavio je da bi, da je on predsjednik, „zapravo sredio Hark“.
Cijela američka vladajuća klasa odavno točno zna gdje se Hark nalazi. Ona nije naviknuta na poniženja, a gdje ih doživi, ondje se njima opterećuje. Poniženje koje su pretrpjeli u Iranu 1979. – uspostavom vladajuće strukture Islamske Republike u Iranu i talačkom krizom u američkom veleposlanstvu – desetljećima im je ostalo u političkom pamćenju.
Razum ima vrlo malo veze s njihovom politikom. ‘Razumno’ bi za Amerikance sada bilo priznati poraz i pregovarati o povlačenju iz sukoba. To bi značilo priznanje iranske kontrole nad Hormuškim tjesnacem i znatno smanjen američki utjecaj u regiji.
No američka vladajuća klasa ne može zamisliti svijet u kojem je njezina moć ograničena. Čak im je i sama ideja pregovora gotovo strana. Amerika ne pregovara. Pregovaranje znači kompromis. Ako Amerika nešto želi, ona maltretira, zastrašuje i uzima.
Stoga takozvani ‘pregovori’ koji su prethodili ovom ratu uopće nisu bili pravi pregovori. Oni su bili tek sredstvo za kupovanje vremena, dok se vojna oprema premještala u regiju. Iranski su pregovarači još uvijek sjedili za pregovaračkim stolom u Omanu u trenutku kada je Amerika pokušala odrubiti glavu režimu.
Može se dodati i da su pregovori koje su Amerikanci vodili s Rusijom oko Ukrajine bili jednako neozbiljni, što odražava temeljno istu psihologiju.
Prekretnica
Ovo je kako stvari stoje već desetljećima. No, sve naposljetku doseže svoje granice. Na kraju, kvantiteta mora prijeći u kvalitetu. Prije svega, američko obuhvaćanje oblikovalo je Izrael u društvo koje danas razdiru njegove vlastite unutarnje proturječnosti.
S jedne strane, Izrael se predstavlja kao ‘jedina demokracija’ Bliskog istoka. S druge strane, razina zakonski sankcionirane diskriminacije Palestinaca ugrađena u izraelsko zakonodavstvo ismijava takvu tvrdnju, dok Zakon o naciji iz 2017. službeno definira ne-Židove kao građane drugog reda.
S jedne strane, on je dom nekim od najnaprednijih visokotehnoloških industrija na svijetu. S druge strane, razvio je golemu masu fanatičnih doseljenika koji vjeruju u doslovnu istinitost Tore.
S jedne strane, Izrael ima najveći broj ‘jednoroga’ (tvrtki vrijednih više od milijardu dolara) u odnosu na BDP naspram bilo koje zemlje u svijetu. S druge strane, bilježi jednu od najviših razina siromaštva u OECD-u.
Samo šest mjeseci prije 7. listopada 2023. sve te proturječnosti izbile su na površinu. Izrael su potresli masovni prosvjedi, ‘generalni štrajkovi’ i građanski neposluh. Vladajuća klasa bila je u međusobnom sukobu.
Netanyahu je uspješno prekrio te proturječnosti jednim ratom za drugim, počevši od Gaze. Time je odgodio sudnji dan, produbljujući proturječnosti u izraelskom društvu do krajnjih granica.
Riječ je o maloj zemlji. Nakon tri godine kontinuiranog rata s regrutnom vojskom, disciplina se navodno počinje raspadati unutar okupacijskih snaga u Libanonu. Više od polovice pričuvnika ne odaziva se mobilizacijskim pozivima IDF-a. 63 posto časnika želi napustiti vojsku.
Ekonomske poteškoće su sve izvjesnije. Tehnološki startupi su u rasulu. Značajan dio radno sposobnog stanovništva nalazi se u vojsci. Problemi mentalnog zdravlja poprimaju razmjere epidemije. Iznad svega, Izrael je pretrpio golem psihološki udarac. Slika koju je vladajuća klasa gradila, da je Izrael nepobjediva sila, je srušena. Cionistička država više ne može tvrditi da ispunjava svoje temeljno opravdanje postojanja: da može jamčiti sigurnost židovskog stanovništva Izraela.
U svakoj fazi Netanyahu je podizao uloge kako bi održao svoju vladu i spasio vlastitu političku poziciju. Dosad je u tome uspijevao. No unutarnje proturječnosti u Izraelu više puta su prijetile ponovnim izbijanjem, svaki put u još silnijem obliku – kao što je bilo primjetno u bijesu obitelji talaca, kao i ultraortodoksnih Židova kada im je bilo zaprijećeno ukidanjem izuzeća od vojne obveze.
Sve to će u konačnici dosegnuti svoje granice.
Budućnost američko-izraelskih odnosa
No, i odnosi između Sjedinjenih Država i Izraela također moraju dosegnuti svoje granice. Događaji posljednje tri godine duboko potkopavaju potporu Izraelu unutar Sjedinjenih Država.
Prije 7. listopada 2023. većina Amerikanaca izražavala je veće suosjećanje s Izraelom (54 posto) nego s Palestinom (31 posto). Takvo stanje trajalo je desetljećima.
Danas, manje Amerikanaca podupire Izrael (35 posto) nego Palestinu (41 posto). Među mladima su ti omjeri još izraženiji. Velika većina podupire Palestinu (53 posto) naspram Izraela (31 posto).
Ovo su dosad neviđeni pomaci u svijesti američke javnosti. Prema riječima kongresmena Demokratske stranke Ro Khanne: „Nikada nisam vidio tako brzu promjenu javnog mnijenja po bilo kojem pitanju, uključujući istospolni brak […] kao u vezi odnosa SAD-a i Izraela.“
Demokrati osjećaju taj pritisak. Donacije proizraelske lobističke skupine AIPAC postale su politički teret za dio demokratskih političara, do te mjere da je otkriveno kako se AIPAC u pojedinim slučajevima koristi neprozirnim kanalima financiranja kako bi izbjegao identifikaciju. Pritisak osjećaju i republikanci. I unutar MAGA baze dolazi do podjela po tom pitanju, pri čemu figure poput Tuckera Carlsona optužuju Trumpa da je od politike ‘Amerika na prvom mjestu’ (‘America First’) prešao na ‘Izrael na prvom mjestu’ (‘Israel First’).
Je li, unatoč svemu, moguće zamisliti prekid između Izraela i Sjedinjenih Država u nekoj točki? Bez obzira na mjesto koje Izrael zauzima u psihologiji američkog imperijalizma, postoji i drugo razmatranje koje ćemo pokušati ilustrirati jednom malom analogijom.
Prije nego što je započeo pad američkog imperijalizma, prije nego što je postao svjetski hegemon, tu je bio britanski imperijalizam.
Nakon Prvog svjetskog rata, Britanci su postavili Ronalda Storrsa za vojnog guvernera Jeruzalema, upravo u trenutku kada su preuzimali Palestinu kao njeni novi kolonijalni gospodari. Zabavljalo ga je to što se naziva „prvim vojnim guvernerom Jeruzalema još od Poncija Pilata“. Britanci su poticali židovsku migraciju te poticali podjele između Arapa i Židova.
U svojoj autobiografiji, napisanoj prije osnivanja Izraela, Storrs je objašnjavao da se britanskim imperijalistima javila ideja stvaranja sebi „malog lojalnog židovskog Ulstera usred mora potencijalno neprijateljskog arabizma“. Kao što je katolička Irska u 17. stoljeću bila naseljavana protestantima u pokušaju osiguravanja uporišta britanskih interesa, tako su i imperijalisti poput Storrsa zamišljali Židove u sličnoj ulozi među Arapima.
Taj ‘mali lojalni židovski Ulster’ u osnovi se i ostvario, samo što je bio lojalan Amerikancima umjesto Britancima.
Moguće je povući određene paralele između Bliskog istoka i Irske. Kako je britanski imperijalizam opadao, kako se njegovo carstvo raspadalo, tako su se mijenjali i njegovi interesi u Irskoj. Do poslijeratnog razdoblja Sjeverna Irska se deindustrijalizirala, a potreba za stalnom prisutnošću radi zaštite od europskih rivala na zapadnoj obali Britanije je nestajala – i Britanija i njezini suparnici bili su pretvoreni u male američke vazale.
Stoga Britanija više nije imala interes održavati podjelu Irske. Njezin ‘lojalni Ulster’ odradio je svoju funkciju. Međutim, Britanci su stvorili Frankensteinovo čudovište. Ulsterski lojalizam nije jednostavno nestao iz povijesti. Nastavio je poticati kaos i progon katolika. Iznjedrio je figure poput velečasnog Iana Paisleya, s njegovim propovijedima protiv papizma.
Do kraja 1960-ih te su proturječnosti prijetile eskalacijom u građanski rat. Bez obzira na to što su Britanci možda željeli – a u to vrijeme im je možda i odgovaralo ‘pustiti’ Sjevernu Irsku – postali su taoci vlastite prošle politike. Nisu se mogli povući. Bili su sve dublje uvučeni.
Britanske su trupe poslane na ulice Irske i ondje su ostale vezane desetljećima, dok su se bombaški napadi proširili i na britanski teritorij. Čak i danas Sjeverna Irska i dalje stvara probleme znatno oslabljenom britanskom kapitalizmu. Dovoljno je pogledati val nasilja koji smo vidjeli proteklog tjedna.
Poput pauka zarobljenog u vlastitoj mreži, britanski imperijalizam bio je uhvaćen u proturječnostima koje je sam ispleo u prošlosti i koje su nekoć služile njegovim interesima, ali iz kojih se više nije mogao izvući.
Američki imperijalisti učinili su isto, ali u daleko većem razmjeru, zapetljavši cijeli Bliski istok i stvorivši ‘mali lojalni Ulster’ s ekspanzionističkim ambicijama i nuklearnim oružjem. Čak i kad bi bili sposobni trezveno sagledati stvarnost – a ne pokazuju da jesu – ne bi se mogli izvući iz tog kaosa, koji sve više postaje važan čimbenik ubrzanja njihova opadanja.
