Dana 12. 2. 2026. u centru Sarajeva se desila nesreća, ali ne obična tragična i nepredvidljiva saobraćajna nesreća, već još jedna posljedica zapuštanja ovog grada. Tog dana je, oko podne, iz šina iskočio tramvaj i, potpuno uništivši tramvajsku stanicu, usmrtio mladog studenta likovne akademije, Erdoana Morankića, te ranio više osoba uključujući sedamnaestogodišnjakinju kojoj je morala biti amputirana noga. Videosnimak iz jednog automobila pokazuje kako tramvaj prevelikom brzinom ulazi u krivinu pred stajalište, te usljed te brzine iskače iz šina. U vrijeme pisanja ovog članka još uvijek se ne zna uzrok ovakvog ubrzanja tramvaja.
Uskoro nakon nesreće uslijedili su pozivi na protest. Prvo je u pitanju bilo okupljanje kojim se odala počast Erdoanu, ali osjećaji nezadovoljstva i straha nisu bili skriveni. Mlade osobe intervjuisane na tom okupljanju isticale su da se plaše hodati ulicama svog grada i da im je dosta ovakvog “sistema”. Tramvaj koji je počinio ovu nesreću bio je jedan od starijih modela (preko 40 godina) za koje su Sarajlije navikle da se nerijetko kvare.
Vozač je bio priveden, međutim kolege su odmah stale u njegovu odbranu tvrdivši kako nije kriv. Naime, više vozača je izjavilo da taj model tramvaja nije u skladu sa standardima sigurnosti, da su kvarovi česti, te da se čak znalo dešavati da se tramvaj usljed prevelikog napona “zalijepi” i dobije ubrzanje koje je teško kontrolisati. Tvrdili su da se prijavom ovakvih kvarova zapravo ništa nije rješavalo, tramvaj bi otišao na servis, ali kvarovi ne bi bili popravljeni. Vozač je tvrdio da je, ulazeći u krivinu prevelikom brzinom, bio izbačen iz svog sjedišta i da nije imao način zaustaviti vozilo, pozivajući se na snimku iz kabine kao dokazni materijal. Velika je ironija što ta kamera zapravo nije radila još od novembra prošle godine, a ovo nije izolovani slučaj.
Nesreća se desila u četvrtak, a već u subotu su bili upriličeni veliki protesti. Isti su nastavljeni i u toku cijele iduće sedmice, a na njima su velikom većinom učestvovali studenti i srednjoškolci. Povodom ovih protesta premijer Kantona Sarajevo, Nihad Uk, dao je ostavku čime je i pala vlada kantona, no ona i dalje radi u tehničkom mandatu Neki od članova vlade su izjavili da, nisu bili obaviješteni da će Uk podnijeti ostavku.
Protesti su pozivali na ostavku premijera, ali i određenih ministara, pogotovo ministra za saobraćaj i komunikacije Adnana Štete (SDP), a glavni razlog zbog kojeggrađani Sarajeva znaju ime ministra saobraćaja jeste što je tokom njegovog mandata izvršena promjena šina i dobavljanje novih modela tramvaja. O stanju Sarajeva dovoljno govori činjenica da je osnovno održavanje i unapređivanje javnog prijevoza nešto što je stanovnike ovog grada zaista iznenadilo s obzirom da niko drugi, tokom 30 godina, nije obraćao pažnju na to.
Također, i direktor javnog preduzeća GRAS je dao ostavku, a vozač tramvaja je pušten iz pritvora i u daljem istražnom i sudskom postupku će se braniti sa slobode. Za ljude je ovo bila velika pobjeda jer su mnogi smatrali da će se sva krivica pokušati staviti upravo na vozača, te da će on služiti poput “žrtvenog janjeta”. Povjerenje u pravosudni sistem u BiH je skoro pa nepostojeće, čemu su svjedočile lične priče mnogih učesnika protesta, te taj strah nije bio neopravdan.
Ovu nesreću pokušava iskoristiti konzervativna SDA kako bi izvršila politički pritisak na kantonalnu liberalno centrističku vladu Trojke pred ovogodišnje opšte izbore u BiH. Predstavnici SDA su, naravno, uveliko komentarisali o nesreći, iako je upravo njihovo prijašnje upravljanje gradom ostavilo GRAS u multimilionskim dugovima. Nije neobično da se razni politički lešinari, kao što je SDA, pokušavaju politički okoristiti društvenim nezadovoljstvom. Svaki spontani pokret bez jasnog vođstva i sa heterogenim klasnim sastavom otvoren je za politička mešetarenja i kupljenje političkih poena. Skorašnji primjer smo mogli vidjeti i tokom revolucionarnog pokreta u Srbiji.
Iako još ne znamo direktne uzroke ove nesreće, ono što je u konačnicidovelo do nje jeste 30 godina zapuštanja firme GRAS, javnog preduzeća odgovornog za tramvajski saobraćaj u Sarajevu. To zapuštanje nije specifičnost Bosne i Hercegovine, već prirodni tok kapitalističkog sistema u kojem profit stoji iznad svega. U mnogim mjestima širom svijeta vidimo namjerno uništavanje javnog prijevoza na korist privatnih kompanija. Ono što je specifično Bosni i Hercegovini je ogroman nivo birokratije koji dopušta korupciji da nađe put do svih dijelova društva. Na primjer, u sedmicama nakon nesreće otkriveno je da u raspisanom tenderu za servisiranje kočnica na tramvajima nije bilo zahtjeva za bilo kakvim prethodnim iskustvom niti bilo kakvih garancija. Direktor kompanije “Vikler-promet”, koja se i jedina prijavila na tender, javno je izjavio da čak nikad nije radio na takvim kočnicama. Sigurno je da bi bilo kakva temeljna, pravedna istraga pronašla još mnogobrojne malverzacije u funkcionisanju GRAS-a, međutim nažalost građani BiH su dosad navikli da ne mogu računati na takve istrage.
Uz svu zbunjenost i neartikulisanost zahtjeva, pokret nastao usljed ovog događaja predstavlja najveću mobilizaciju masa od pokreta Pravda za Dženana i Pravda za Davida, te novi talas buđenja omladine u BiH. Protest solidarnosti održan je i u Banja Luci, što govori o nastavku tendencije povezivanja preko entitetskih i etničkih granica i činjenice da nedaće svih naroda u BiH zapravo imaju isti korijen. Protesti i njihovi zahtjevi se nisu jasno kristalisali, usljed nedostatka vođstva i struktura poput studentskih plenuma koji bi bili sredstvo za određivanje pravca pokreta, ali ovi protesti su definitivno izraz raspoloženja omladine u BiH, ali i odjek revolucije u Srbiji, čiji su uzroci bili vrlo srodni onima u Sarajevu.
U proteklih nekoliko godina u BIH i ostatku jugoslovenskog prostora vidjeli smo niz tragičnih događaja. Od Jablanice i Sarajeva, preko Novog Sada i Kočana, nevini ljudi su stradalikao žrtve korumpiranog i profiterskog sistema. Ovi događaji su izazvali tugu ali i bijes omladine i radnih ljudi i gurnuli ih u borbu protiv sistema u BIH, Srbiji i Makedoniji. Dužnost nas komunista je da ovu iskrenu želju za promjenom usmjerimo ka pravom krivcu koji nije apstraktni sistem bez imena. Korijen problema leži u kapitalističkom sistemu u kome se ulaganje u poboljšavanje infrastrukture i bezbjednost žrtvuju radi lične koristi i profita kapitalista.
Sa ovakvom perspektivom, pitanje sljedećeg tragičnog događaja nije kada će se desiti već je samo pitanje gdje, čime se borba za bolje društvo postavlja kao egzistencijalno pitanje. Skorašnji primjeri nam pokazuju da nam vladajuće klase na jugoslovenskom prostoru ne mogu i ne žele garantovati ni minimum bezbjednosti. Naša borba je za društveno uređenje po mjeri radnih ljudi i omladine u kojima nam kamenolomi, nadstrešnice i tramvaji neće ubijati budućnost.
