Stotine hiljada ljudi u Kašmiru pod upravom Pakistana, koji se obično naziva Azad Kašmir, svojom hrabrošću i herojstvom ispisuju novo poglavlje historije dok pakistanska država provodi jednu od najbrutalnijih represija kojima smo svjedočili u posljednjem periodu.
Narodni akcioni komitet (Awami Action Committee – AAC) u Azad Kašmiru predvodi historijski marš prema Muzaffarabadu kako bi izvršio pritisak za ispunjenje svojih zahtjeva. Tokom protekle tri godine, usljed prethodnih masovnih marševa, vlade Azad Kašmira i Pakistana prihvatile su te zahtjeve. Međutim, oni do danas nisu provedeni.
Ovoga puta državne vlasti odlučne su da slome ovaj masovni pokret putem masovnih ubistava i brutalne represije, pri čemu su prešle sve granice okrutnosti viđene u posljednjim decenijama.
Marš je trebao krenuti iz različitih dijelova Azad Kašmira 9. juna i, prolazeći kroz više gradova, stići u Muzaffarabad. Međutim, državne vlasti pokrenule su val terora već 5. juna, kada je jedan od centralnih vođa pokreta, Sardar Umar Nazir, ranjen iz vatrenog oružja na policijskom kontrolnom punktu u blizini Rawlakota. Čudom je preživio pokušaj atentata – metak mu je okrznuo uho – dok je dugogodišnji aktivista Shahzeb Habib, koji je upravljao automobilom, ubijen.
Ranije istog dana, vlada je AAC proglasila terorističkom organizacijom i zabranila njen rad. Istovremeno je raspisala izbore, uprkos ranijem obećanju da će prije njihovog održavanja provesti izborne reforme koje je predložio AAC. To obećanje nikada nije ispunjeno.
U noći 6. juna, kada su se hiljade ljudi okupile na sahrani Shahzeba Habiba u Rawlakotu, paravojne snage, uključujući Rangerse, Punjab Constabulary i Frontier Constabulary, pristigle iz Pakistana, otvorile su neselektivnu vatru na okupljene, pri čemu su ubijene desetine ljudi.
Prema novoj praksi koju primjenjuje pakistanska država, tijela ubijenih u masakrima zaplijenjena su od strane vlasti i odvežena na nepoznate lokacije. Neki izvještaji navode da je toga dana ubijeno više od stotinu ljudi. Nakon toga uveden je policijski sat u Rawlakotu, a na svakoga ko bi ga prekršio sigurnosne snage pucale su bez upozorenja.
Dugi marš
Uprkos svoj toj brutalnosti, dugi marš započeo je prema planu 9. juna, a kolone ljudi iz različitih dijelova Azad Kašmira krenule su prema Rawlakotu. Svaka kolona morala se probijati kroz sukobe sa sigurnosnim snagama, u kojima je ponovo poginulo na desetine ljudi.
U Kotliju je najmanje šest osoba ubijeno kada su sigurnosne snage otvorile paljbu na okupljene građane. Kada su ljudi ranjene prevezli u bolnicu, sigurnosne snage su ih slijedile i otvorile paljbu unutar bolnice, pri čemu je ubijeno i ranjeno još više ljudi, uključujući jednu ženu. Slični incidenti dogodili su se i na više drugih mjesta. Uprkos tome, desetine hiljada ljudi na kraju su stigle do predgrađa Rawlakota.
Rukovodstvo AAC-a objavilo je početak protesta u obliku višednevnog sjedenja (sit-in) u Dareku, na periferiji Rawlakota, zahtijevajući da državne vlasti povuku sve svoje snage i ukinu sve mjere poduzete protiv AAC-a. Istovremeno su poručili da se neće povući i da će nastaviti svoju borbu ukoliko država odbije njihove zahtjeve.
Protest u Dareku traje do danas, a sukobi između demonstranata i državnih snaga nastavljaju se gotovo svakodnevno.
Od 9. juna gotovo sve aktivnosti u Azad Kašmiru potpuno su zaustavljene. Na cestama nema saobraćaja, a sve trgovine i kancelarije su zatvorene. Opći štrajk traje već gotovo mjesec dana bez prekida. Državne vlasti pokušavale su svim sredstvima prekinuti štrajk i prijetile su trgovcima ozbiljnim posljedicama ako ne otvore svoje radnje, naročito u Muzaffarabadu. Uprkos tome, nisu postigle nikakav uspjeh.
Demonstranti su također zatvorili sve ulazne tačke Azar Kašmira iz pravca Pakistana, koje država nije uspjela ponovo otvoriti. Time su uspostavili vlastitu blokadu tih prijelaza. Istovremeno je država blokirala dopremanje osnovnih životnih potrepština, uključujući hranu, lijekove i druge neophodne proizvode.
Pakistanska država pokušava slomiti štrajk blokadom čitave regije sa oko četiri miliona stanovnika. Ipak, demonstranti ostaju odlučni da se odupru represiji koja podsjeća na metode koje Izrael primjenjuje protiv Gaze.
Istovremeno, pakistanska država pokrenula je intenzivnu propagandnu kampanju u nacionalnim medijima. Političari i medijske ličnosti svakodnevno govore protiv ovog masovnog pokreta. AAC se prikazuje kao teroristička organizacija koju finansira Indija, a gotovo svakodnevno objavljuju se navodni novi “dokazi” koji ga povezuju s indijskom državom.
Ovaj pokret, koji uživa ogromnu podršku stanovništva Azad Kašmira, prikazuje se kao zavjera protiv Pakistana. Država je raspisala nagradu od 10 miliona pakistanskih rupija za četvoricu glavnih vođa pokreta.
Uprkos svim tim pokušajima, podrška pokretu nastavlja rasti i dostigla je nivo bez presedana. Posebno je značajno masovno učešće žena, koje su u hiljadama pristupile protestima i dale novi zamah pokretu u jednom od njegovih najtežih perioda.
Od 14. juna nadalje u različitim gradovima počeli su protesti žena i djece, a hiljade žena pridružile su se glavnom protestnom kampu u Dareku kod Rawlakota. Govori aktivistkinja bili su među najborbenijima; otvoreno su govorile o spremnosti da žrtvuju svoje živote za ovaj pokret i iskazivale odlučnost da se suprotstave brutalnosti države.
Pokret također uživa snažnu podršku kašmirske dijaspore širom svijeta. U Londonu su održana dva velika protesta ispred pakistanske ambasade. Brojni sindikalisti, članovi parlamenta i drugi aktivisti kašmirskog porijekla izrazili su podršku pokretu i pozvali pakistanske vlasti da okončaju represiju i prihvate njegove zahtjeve.
Uprkos tome, pakistanska država i njeni poslušnici u vladi Azad Kašmira nastavljaju s nasilnim obračunima s demonstrantima. Gotovo svakog drugog dana stižu izvještaji o novim sukobima u kojima aktivisti gube živote.
Prošle sedmice uhapšen je i jedan od glavnih vođa AAC-a, Shaukat Nawaz Mir iz Muzaffarabada, dok je tajno putovao prema Rawlakotu kako bi izrazio solidarnost s demonstrantima. Od tada se ne zna gdje se nalazi, a država ga još nije izvela pred sud. Nakon njegovog hapšenja održani su protesti u više gradova Azad Kašmira, a centralno rukovodstvo pozvalo je na masovne proteste i protestna okupljanja 5. jula, na šta je odgovor bio historijski veliki odziv.
Protesti 5. jula
Državne vlasti pokušale su 5. jula slomiti proteste i ugušiti pokret. U kasnim noćnim satima 3. jula pokrenule su veliki napad na glavni protestni kamp u Dareku. Nekoliko hiljada pripadnika sigurnosnih snaga, uz podršku desetina oklopnih vozila, krenulo je iz Rawlakota prema mjestu protesta s namjerom da napadne kamp i likvidira okupljene demonstrante.
Taj napad osujećen je zahvaljujući taktici aktivista, koji su rušenjem drveća postavili prepreke na njihovom putu. Napadači su se morali povući bez uspjeha, ali su tokom povlačenja više od sat vremena pucali u zrak.
Posebno je značajno da su stanovnici okolnih područja koji su spavali u svojim kućama potrčali prema protestnom kampu čim su čuli pucnjevu kako bi pomogli u odbrani od napada sigurnosnih snaga.
To jasno pokazuje odlučnost oko 100.000 ljudi koji već gotovo mjesec dana učestvuju u protestnom kampu. Oni nisu zastrašeni intenzivnom pucnjavom, već su spremni suočiti se s protivnikom.
Ovaj događaj dao je pokretu novi zamah, pa su 5. jula stotine hiljada ljudi izašle na proteste i protestna okupljanja širom Azad Kašmira. U gotovo svakom gradu izbili su sukobi sa sigurnosnim snagama, a poginule su još desetine demonstranata.
Prema jednom izvještaju, tokom protesta metkom je ubijena beba dok ju je majka držala u naručju. Jedan dugogodišnji aktivista ubijen je u Mirpuru, dok su se u Muzaffarabadu također vodili žestoki sukobi sa sigurnosnim snagama.
Govori održani na glavnom protestnom skupu u Dareku, kojem je prisustvovalo više od 150.000 ljudi, bili su najradikalniji u proteklih mjesec dana. Svi prisutni izrazili su odlučnost da borbu nastave do kraja. Okupljenima se obratila i drugarica Hina Zain iz Inqalabi komunističke partije (RCP) Kašmira, koja je izjavila da radnička klasa Pakistana i cijelog svijeta podržava ovaj pokret te da treba nastaviti borbu do pobjede, koja će predstavljati pobjedu radnika svuda.
Rukovodstvo AAC-a ponovo je dalo vladi rok od tri dana da ispuni njihove zahtjeve te najavilo da će 9. jula predstaviti svoje naredne korake.
Kojim putem dalje?
Pokret je stigao do odlučujuće tačke u sukobu između suprostavljenih klasa. Pakistanska država upotrijebila je gotovo sva raspoloživa sredstva i metode kako bi ga slomila, ali u tome do sada nije uspjela.
Protiv pokreta su korištene politička propaganda i parlamentarne mjere koje su provodile kompromitirane političke stranke, ali bez uspjeha. Te stranke nisu u stanju okupiti ni nekoliko stotina ljudi bilo gdje u Azad Kašmiru, a ipak se nalaze na vlasti i pripremaju se za nove prividne izbore zakazane za 27. juli. Neki političari, uključujući i jednog bivšeg premijera, bili su fizički napadnuti od okupljenih građana kada su pokušali posjetiti vlastite izborne jedinice.
Potpuno je razotkriven bankrot pravosuđa, birokratije i svih ostalih državnih institucija. Građani sada jasno vide da su te institucije otvoreni protivnici naroda Kašmira.
Pakistan se oduvijek predstavljao kao branilac prava kašmirskog naroda i optuživao indijsku državu za ugnjetavanje stanovništva Kašmira pod indijskom okupacijom. Sada je svima postalo očigledno licemjerje svih onih izjava pakistankse države o „solidarnosti” s kašmirskom braćom i sestrama. To je, inače, predstavljalo jedan od glavnih ideoloških stubova pakistanske države tokom proteklih sedam decenija.
Međutim, sada pakistanska država u Azad Kašmiru vrši zvjerstva slična onima koja indijska država čini u dijelu koji okupira već sedam decenija.
Kada je 2019. godine vlada Narendre Modija ukinula poseban ustavni status Kašmira, indijske vlasti koristile su sačmarice s kugličnim mecima (pellet guns) protiv demonstranata u Srinagaru i drugim gradovima. Prošlog mjeseca, pakistanske vlasti također su koristile isto oružje protiv demonstranata u Rawlakotu, iako je Pakistan ranije na međunarodnim forumima osuđivao upravo takvu praksu Indije.
Mnogi aktivisti i politički lideri u dijelu Kašmira pod indijskom upravom, koji su ranije smatrani pristalicama Pakistana, također su osudili brutalnost pakistanske države. To pokazuje da se pakistanske vlasti bore za vlastiti opstanak i vjeruju da bi još jedna pobjeda ovog pokreta ozbiljno potkopala autoritet države.
AAC mora preuzeti vlast
S druge strane, pokret je sada prerastao iz masovnog pokreta za osnovna prava u pokret koji ima potencijal da preuzme vlast u svoje ruke.
Ukoliko bi rukovodstvo AAC-a povelo stotine hiljada ljudi u maršu prema gradu Rawlakotu i povelo odlučnu borbu protiv hiljada pripadnika sigurnosnih snaga kako bi grad vratilo pod svoju kontrolu, situacija bi se dramatično promijenila. Ljudi širom Azad Kašmira već podstiču rukovodstvo na takav korak – da krene naprijed, preuzme Rawlakot, a zatim nastavi marš prema Muzaffarabadu.
Rukovodstvo AAC-a oklijeva da to učini jer strahuje da bi u takvoj borbi bilo izgubljeno mnogo života. Umjesto toga, poziva vlasti na mirno rješenje putem pregovora. Međutim, situacija je dostigla tačku s koje nema povratka. Ako pokret bude poražen u ovom trenutku, državne vlasti će pokrenuti pravi pakao. Ubit će stotine aktivista i uhapsiti hiljade pod optužbom za terorizam.
Već sada se svakodnevno pretresaju i ruše kuće mnogih aktivista. Žene u tim domaćinstvima izložene su ponižavanju tokom tih akcija. Vlasti svakodnevno upućuju nove prijetnje. Medijska kampanja postaje sve otrovnija. Aktivnosti solidarnosti širom Pakistana i na društvenim mrežama guše se brutalnom silom, a neki aktivisti su uhapšeni ili im je zaprijećeno samo zato što su organizirali manje skupove podrške.
U ovoj situaciji postoji samo jedan put naprijed: ući u Rawlakot i voditi predstojeću bitku za njegovo preuzimanje. Protestni kamp ne može trajati neograničeno, niti se rukovodstvo može beskonačno ograničavati na pozive na masovne proteste i okupljanja. Oklijevanje rukovodstva po ovom pitanju moglo bi biti kobno za pokret, s teškim posljedicama ne samo za radničku klasu Azad Kašmira nego i cijelog Pakistana.
S druge strane, ako rukovodstvo pozove na ulazak u Rawlakot i njegovo preuzimanje od sigurnosnih snaga poslanih iz Pakistana, dobit će ogromnu podršku, a stotine hiljada ljudi – uključujući žene i djecu – izaći će da se bore zajedno s njima.
Pobjeda u ovoj odlučujućoj bici potpuno bi promijenila situaciju i otvorila pitanje vlasti. U tom trenutku rukovodstvo AAC-a trebalo bi se proglasiti novom vladom i krenuti prema Muzaffarabadu kako bi preuzelo vlast. U stvarnosti, rukovodstvo već sada ima moć da formira vladu, ali to još nije objavilo.
Nakon što objavi svoju namjeru da preuzme vlast, rukovodstvo bi također trebalo predstaviti sve mjere za koje se zalaže, uključujući besplatno zdravstvo, obrazovanje dostupno svima te okončanje luksuznog načina života državnih zvaničnika i političara koji žive na račun javnih sredstava. Također bi trebalo proglasiti pravo na zaposlenje za sve i univerzalne penzije.
Ove mjere pridobile bi ogromnu podršku radničke klase u Pakistanu. Nova vlada uživala bi široku podršku. Ona bi također trebala osuditi imperijalističke sile i njihove institucije, uključujući Ujedinjene nacije i druge ‘organizacije za ljudska prava’ širom svijeta. Umjesto toga, trebala bi pozvati radničku klasu širom svijeta na međunarodnu solidarnost.
Trebala bi pozvati predstavnike sindikata iz različitih zemalja da javno podrže ovaj pokret, počevši od radnika iz cijelog Pakistana. Konačna pobjeda pokreta moguća je jedino ako kapitalistički sistem bude srušen socijalističkom revolucijom, ne samo u Azad Kašmiru nego na cijelom Indijskom potkontinentu, uključujući Pakistan i Indiju.
Potrebno je uspostaviti socijalističku federaciju koja će jednom zauvijek okončati nacionalno ugnjetavanje Kašmiraca i osloboditi desetine miliona ljudi u ovoj regiji od bijede, siromaštva, beskrajnih ratova i krvoprolića.
Sve ove mjere u potpunosti su ostvarive u sadašnjim okolnostima. Svako u Azad Kašmiru to osjeća u vlastitim venama, u svakoj kapi krvi. Ali za provođenje tako smjelih i radikalnih mjera potrebno je rukovodstvo koje posjeduje široku viziju i revolucionarnu odlučnost.
Vidjeli smo masovne pokrete posljednjih godina širom regije – u Šri Lanki, Bangladešu i Nepalu. U svakom od tih slučajeva omražene vlade bile su srušene nakon izbijanja masovnih pokreta koji su tražili radikalno rješenje za probleme naroda. Međutim, ni u jednom od tih slučajeva narod se nije uspio organizovati i preuzeti vlast u vlastite ruke. Zbog toga, promjene vlada nisu donijele stvarno olakšanje ljudima. U Azad Kašmiru ta mogućnost još uvijek postoji – naredni dani pokazat će može li postati stvarnost.
Drugovi iz Inqalabi komunističke partije aktivno učestvuju u ovom pokretu i prenose ovu poruku narodu. Oni su među onima koji se suočavaju s brutalnošću države te učestvuju u organizaciji logistike i drugih aktivnosti pokreta. Naše drugarice odigrale su ključnu ulogu u mobilizaciji žena i u borbi protiv konzervativnih elemenata koji su tome pokušavali stati na put. U narednim danima naši drugovi spremni su izvršiti svaku revolucionarnu dužnost i podnijeti svaku žrtvu koja bude potrebna za pobjedu pokreta.
Pozivamo sve drugove Revolucionarne komunističke internacionale (RCI) i radnike svijeta da podrže ovaj pokret i osude brutalnost pakistanske države.
Povreda jednog je povreda svih!
Naprijed do pobjede u Azad Kašmiru!
Radnici svih zemalja, ujedinite se!
Tekst je objavljen 7. jula 2026.
