U toku posljednjih deset dana španska politika je okrenuta naopačke. Deložacija 87-godišnjakinje, Maricarmen, iz njenog stana u Sainz de Baranda ulici u Madridu 23. septembra pokrenula je slijed događaja koje je malo ko očekivao, ali koji su ipak bili usko vezani za cijelu situaciju.
Stambeno pitanje je preko 15 godina jedno od ključnih pitanja unutar Španije. Bilo je tako i 2011. godine u toku ‘indignados’ ili 15M pokreta, u toku kojeg su hiljade ljudi okupirale javne trgove širom Španije 15. marta, kao znak protesta protiv posljedica krize 2008. godine. Jedan od okidača tog masovnog pokreta su bile rekvizicije domova onih koji nisu bili u stanju platiti hipoteke. Kao odgovor na njih pojavio se aktivni i militantni pokret koji se, između ostalog, organizovao da bi fizički spriječio izbacivanja iz stanova.
Petnaest godina kasnije ništa se nije promijenilo – ako išta, situacija je postala gora. Divlji rast špekulacija na tržištu stanova je za posljedicu imalo kupovanje stambenih zgrada od strane “lešinarskih fondova”. Ovi fondovi su koristili sve moguće načine izbacivanja postojećih stanara da bi mogli masivno povećati stanarine – što se upravo desilo i Maricarmen – ili da bi izuzetno profitabilno izdavali stanove kao kratkotrajne apartmane za turiste.
Iskra koja je zapalila dolinu
Brutalno iseljavanje Maricarmen, koja je živjela u svom stanu 70 godina i koja je koristila kolica, je služilo kao iskra koja je zapalila dolinu.
Desetine hiljada je marširalo Madridom naredne subote u sklopu masovne demonstracije bijesa, što je kulminiralo okupiranjem trga Puerta del Sol, u scenama koje su ličile na originalni 15M pokret.
Vlada Pedra Sáncheza, podržavana od strane krhke parlamentarne većine, je već bila na izdisaju. Retorika kojom se koristila, o tome kako je ona “najnaprednija vlada ikada”, se nije poklapala sa realnim životnim uslovima porodica radničke klase i prije svega mladih unutar radničke klase.
SPAIN UPDATE: Mass mobilisations for housing rights over the weekend. A clamour for a general strike. Sanchez to call early election. https://t.co/ZLz7W1u12x https://t.co/0ZpMn3X0BC
— Jorge Martin ☭ (@marxistJorge) October 4, 2026
Dok je on snimao “good-vibes” snimke sa Zohranom Mamdanijem u New Yorku, policija pod kontrolom njegove vlade je izbacivala staricu iz svog stana na nosilima hitne pomoći, nakon što se krvavo obračunala sa stambenim aktivistima.
Okupacija trga Sol je imala mnogo toga sličnog sa onom uspostavljenom u toku 15M pokreta, ali su postojale i bitne razlike. U 2011. godini postojalo je jako anti-političko raspoloženje među slojem indignadosa. Na ljevičarske organizacije je gledano sa sumnjom i njima nije bilo dozvoljeno da postavljaju svoje zastave ili donose svoje materijale, a u određenim slučajevima je došlo i do otvorenog neprijateljstva.
Ovog puta crvene zastave su se ponosno vijorile preko trga i komunističke organizacije su otvoreno radili na organizaciji pokreta. Vremena, kao i svijest, su se promijenila.
Cinične kalkulacije
Sánchezova vlada osjetila je priliku da povrati izgubljeno. U razgovorima sa svojim partnerima u vladi i vanjskim pristalicama, sastavila je dva dekreta s nizom mjera za rješavanje stambene krize.
Ideja je bila lukava: napraviti neke blage ustupke kako bi se deaktivirao pokret, a istovremeno obnovio progresivni imidž vlade.
Masovni pokret na ulicama nije smatrao da su dekreti išli dovoljno daleko. Nakon toga, ideja o pojačavanju borbe pozivanjem na opći štrajk počela je dobijati podršku.
Ali najbolje osmišljeni planovi Sánchezove vlade ubrzo su krenuli po zlu. Katalonska sitnoburžoaska stranka Junts, nakon što je pristala na sadržaj jednog od dekreta, odlučila je da se suprotstavi oboma, pridruživši se reakcionarnim španskim desničarskim nacionalistima PP i Vox. Kada je u pitanju vladajuća klasa, klasni interesi uvijek nadmašuju nacionalne podjele.
I tako su u petak, 2. oktobra, vladine uredbe odbačene uz povike hiljada demonstranata ispred zgrade: „sramota, sramota“ i „ne predstavljate nas“. U većini slučajeva, blage reforme sadržane u uredbama imale su podršku 75% stanovništva, uključujući većinu birača desničarskih stranaka.
Pedro Sánchez je sada raspisao prijevremene izbore za kraj novembra, u nadi da će ih moći predstaviti kao: „Ja želim provesti progresivne mjere, ali mi je potrebno da mi date potrebnu većinu.“ Ali kao odgovor, mnogi će pomisliti: „Pa, imao je sedam godina da provede ove mjere, jedini razlog zašto se sada povukao bio je pritisak s ulica… i zbog cinične političke kalkulacije.“ Ne bi pogriješili da tako misle.
Za one koji protestuju na ulicama, i za milione koji ih podržavaju, Sánchezovi dekreti su nudili premalo i došli prekasno.
Madrid: Sanchez govt housing decrees defeated as PP, Vox and Catalan nationalist Junts vote against. These decrees contained mild housing reform measures to attempt to de-activate the mass movement in the streets. Fuel to the fire, general strike is posed. https://t.co/QeasDuNbyr
— Jorge Martin ☭ (@marxistJorge) October 2, 2026
Masovni pokret
Tokom vikenda ponovo su održane masovne demonstracije širom zemlje, a najveća je bila u Madridu 3. oktobra gdje je na ulice izašlo oko 200.000 ljudi. Četiri različite kolone su se okupile, dovodeći demonstrante iz radničkih naselja glavnog grada. Prisustvo revolucionarnih socijalističkih i komunističkih organizacija na ovim demonstracijama bilo je primjetno, s obzirom da se vijorilo more crvenih zastava.
Demonstracije, koje je sazvao Sindikat stanara (SI), predvodio je ogromni transparent koji je velikim slovima pozivao na opći štrajk, uz tri zahtjeva pokreta: smanjenje stanarina za 50 posto, ugovori o stanarinama na neodređeno vrijeme, zabrana deložacija i eksproprijacija lešinarskih fondova. Ovi zahtjevi idu mnogo dalje od blagih vladinih reformi sadržanih u dekretima koji su odbijeni u petak.
Velike demonstracije su održane i u Sevilli, Granadi, Malagi, Baskiji, Oviedu, Galiciji, Burgosu i na Kanarskim ostrvima. U Valenciji je ogromna gomila probila policijske kordone kako bi stigla do Palau de les Arts gdje se održavao “Samit o nekretninama”. U Barceloni je protest odgođen zbog upozorenja na opasnost od poplave.
Male fašističke bande pokušale su se organizirati kako bi očistile kampove u Madridu i Sevilli, ali su se s njima brzo i odlučno obračunale hiljade militantne, antifašističke omladine koja se okupila da ih otjera.
Pošto je parlamentarni put za sada zatvoren zbog neuspjeha dvaju dekreta, lopta je sada čvrsto u dvorištu masovnih mobilizacija na ulicama.
Sindikat stanara predložio je opći štrajk, a ideja je privukla maštu miliona. U subotu, 3. oktobra, El Diario je objavio anketu javnog mnjenja koja je otkrila da bi 73% stanovništva podržalo opći štrajk zbog stambenih pitanja, uključujući preko 60% onih koji glasaju za desničarske stranke PP i Vox.
Zapaljivi materijal na sve strane
Masovni pokret koji je to pratio transformirao je scenu španske politike, kojom su sedmicama dominirale desničarske šovinističke i antimigrantske teme, nakon što su desetine hiljada ljudi prešle špansku granicu u enklavi Ceuta. Nakon sedmica pretvaranja da brane prava “prvenstveno Španjolaca”, desničarski demagozi nisu znali šta da kažu o Maricarmen, španskoj državljanki koju je deložirala predatorska španska kompanija.
Mnogi, uključujući mnoge i na ljevici, pa čak i na revolucionarnoj ljevici, žalili su se na takozvani “uspon reakcije”, prikazujući pesimističnu viziju “pomaka udesno”, ako ne i neposredne opasnosti od dolaska fašizma na vlast.
Istina je da je kriza kapitalizma dovela do masovne krize legitimnosti svih institucija buržoaskog režima. Ako ljevica ne da jasan antikapitalistički, antiestablišmentski odgovor, onda je uspon antiestablišmentskih demagoga na desnici neizbježan, iako su daleko od toga da budu u snažnoj i čvrstoj poziciji.
Kad god se na ljevici ponudi alternativa, situacija se može brzo i eksplozivno promijeniti. To smo vidjeli u Francuskoj s protestima učenika, a to smo vidjeli i u Španiji po pitanju prava na stanovanje.
Anketa je pokazala da 83% stanovništva podržava, u potpunosti ili djelomično, zahtjeve pokreta, a to uključuje 65% onih koji glasaju za desničarsku PP i, još značajnije, 65% onih koji glasaju za Vox!
Iseljenje Maricarmen, poraz Sánchezovih dekreta i okupacija Sola bili su udarci čekićem koji su potresli svijest, ali naravno, svijest je već oblikovana dubokom stambenom krizom koja je pogodila Španiju posebno od 2008. godine.
Dominantna ideja danas, koja je postala ustaljeni zdrav razum, je da stanovanje ne može biti roba već mora biti pravo. Trenutni slogan Sindikata stanara je “stati na kraj stambenom biznisu”. Ovo je dubok zaključak, koji je direktno protivan temeljima kapitalističkog sistema. Nadalje, to je zaključak potkrijepljen konkretnim zahtjevima koji idu upravo u tom smjeru. Pitanje stanovanja ne može se riješiti unutar kapitalističkog sistema, a mnogi u pokretu već počinju dolaziti do tog zaključka.
Događaji u Španiji posljednjih nekoliko dana sadrže mnoge lekcije. Jedna od njih je da je jedini efikasan način da se reakcionarnim demagozima izvuče tepih ispod nogu, ponuditi hrabar antikapitalistički program za rješavanje stvarnih društvenih problema koje oni koriste za promociju svojih ideja. Istovremeno, male fašističke bande koje se organizuju na marginama moraju biti očišćene s ulica militantnom direktnom akcijom hiljada ljudi.
Šta je sljedeće? Sánchez je već raspisao prijevremene izbore za kraj novembra. Ali čini se da interne ankete koje je naručio PSOE pokazuju da je on u opasnoj poziciji i da nije zagarantovano da će pobijediti u novembru. To nosi rizik stvaranja još goreg odnosa snaga, ukoliko PSOE izgubi mjesta.
Osim što pokušava ojačati vlastitu poziciju, Sánchez je također raspisao prijevremene izbore jer je vladajuća klasa u panici zbog potencijalnih implikacija ovog pokreta. Izbori bi bili najbolji način da se obezbijedi siguran izborni kanal za bijes na ulicama i izbjegne opći štrajk.
Stambeni pokret je postigao više u deset dana masovnih akcija nego u godinama parlamentarnih debata. Ovo je put naprijed. Opći štrajk sam po sebi ne bi riješio pitanje, ali bi masovno promijenio ravnotežu snaga. Protestni štrajk od 24 sata ne može srušiti kapitalizam, ali ipak radničku klasu čini svjesnom vlastite snage, zato ga se sindikalni lideri boje.
Evropska crvena jesen
Nije slučajno da se pokret u Španiji odvija istovremeno s još jednom masovnom socijalnom eksplozijom u Francuskoj. Brutalna policijska represija nad protestnim pokretom učenika dodatno je pojačala vatru. Različiti dijelovi radničke klase su se već mobilizirali, a sada se udružuju.
Sindikati obrazovanja pozvali su na štrajk u znak podrške studentima 6. oktobra. Sve glavne sindikalne federacije pozvale su na solidarnost s pokretom učenika istog dana, iako se obično ustručavaju jasno pozivati na opći štrajk. Lokalni, regionalni i sektorski sindikati pozivaju na zajednički štrajk sa studentima. Poljoprivredni sindikat Confederation Paysanne također je pozvao na solidarnost sa studentima i apelirao na svoje članove da dovezu traktore na demonstracije.
Pitanje fizičke odbrane učenika koje je brutalizirala policija zauzelo je centralno mjesto u pokretu. U nekoliko većih gradova (uključujući Le Havre i Bordeaux), sindikalni militanti su izašli kako bi formirali zaštitne barijere kako bi branili učenike od policije.
UnitéCGT, militantno lijevo krilo glavne sindikalne federacije, ispravno je postavilo pitanje o potrebi za općim štrajkom i okupacijom fabrika:
“Stoga ovo podrazumijeva, poput poziva na opći štrajk u maju ‘68. u znak solidarnosti sa studentima i kao odgovor na zahtjeve radnika, poziv na nacionalni međuprofesijski štrajk što je prije moguće.”
“Ovo također podrazumijeva da moramo svugdje podići svijest o apsolutnoj neophodnosti da se svi zajedno odmah uključimo u borbu kroz štrajkove, djelovanje na ekonomiju i okupaciju radnih mjesta.”
“MOBILIZIRAJMO SE, KROZ ŠTRAJKOVE GDJE GOD JE MOGUĆE, DA POJAČAMO POKRET, UJEDINIMO BIJES I SPRIJEČIMO DA VLAST NAPADA NAŠU DJECU!“
Francuski buržoaski list Le Monde upozorio je u svom editorijalu na opasnost od „koalicije bijesnih“, misleći na zajednički pokret studenata i radnika. Ali je onda ispravno istakao kako „javni deficit i državni dug Francuske lišavaju vladu bilo kakvog manevarskog prostora“.
Ako Španija i Francuska vriju, sigurno Italija ne zaostaje mnogo. U Belgiji je također bilo protesta učenika.
Ovi događaji su odgovor pesimistima i skepticima koji govore o „usponu reakcije“ i „općem periodu pomjeranja udesno“. Oni pokazuju da postoji akumulacija zapaljivog materijala svuda, koji se može zapaliti bilo kojim brojem slučajnih iskri.
Pokreti u Španiji i Francuskoj dešavaju se na prvu godišnjicu masovnih štrajkova „blokirajmo sve“ u Francuskoj i političkih općih štrajkova za Palestinu u Italiji, koji su u to vrijeme bili izraz duboke malaksalosti među radnicima i omladinom širom Evrope.
Cijeli kontinent je bure baruta, u čijem korijenu leži duboka kriza evropskog kapitalizma. Ogromni dugovi i budžetski deficiti prisiljavaju vlade da provode masovna smanjenja i mjere štednje, što ih zauzvrat čini izuzetno nepopularnim i rizikuje izazivanje masovne društvene eksplozije u jednoj zemlji za drugom.
Masovni pokreti su na dnevnom redu. Ključno pitanje je izgraditi revolucionarno vođstvo sposobno da ih vodi do pobjede.
Naprijed, ka evropskoj crvenoj jeseni!
