Bojim se da se dok čitate ove retke nisu zbili neki novi događaji i promijenili sliku svijeta. Jer ako je išta sigurno, to je da ništa u svjetskoj politici nije sigurno i normalno. Za sada su dva procesa najvažnija: bijesni rat u Ukrajini, gdje imperijalističke snage Rusije osvajaju dio po dio teritorija zemlje koja bi trebala biti u nekakvom savezu s europskim snagama i SAD-om, te vojni udari na Iran od strane SAD-a, koji ne rezultiraju očekivanim blitzkriegom najmoćnijeg hegemona u povijesti. Oba procesa traju dulje od prvotno planiranog i za oba ne znamo kakav će ishod imati. Jasno je samo da će biti promjena dubljih od ovih koje osjećamo danas.
Ukrajinski rat možemo promatrati kao proksi rat Zapadnog imperijalizma protiv Rusije. Iranski rat samo je zbližio Rusiju i Iran. S druge strane Kina, kao i Rusija, opskrbljuje Iran nizom proizvoda koji se koriste izravno u vojnim operacijama, ili kojima Iran može razviti bolju proizvodnju suvremene vojne opreme. Naposljetku, službeni stav Kine jest da je rat SAD-a i Izraela protiv Irana ilegalan. Ocrtava se blokovska podjela, SAD sa saveznicima, te Kina s Rusijom, Iranom, Brazilom itd. Brazil i Indija igraju ulogu posrednika i ovi režimi balansiraju između SAD-a i Kine. Blokovi nikada nisu ni bili jednoglasni i uniformni, pa tako nisu ni danas.
Nakon završetka Hladnog rata, s raspadom deformiranih radničkih država, američki imperijalizam postao je neprikosnoveni gospodar „Novog svjetskog poretka“. Liberalizam je objavio „kraj povijesti“ velikih konflikata, trijumf, prema njima, slobode i demokracije i konačno ubjeđivanje svjetskih nacija da je napredak moguć samo u kapitalizmu. Sve što je trebalo učiniti jest razvoj tehnologije i čovječanstvo će biti oslobođeno nacionalizama, siromaštva i ratova. Naravno, za ovo je bilo potrebno jamstvo, a to je „dominacija kroz cijeli spektar“ s „unipolarnom hegemonijom“. Iz tog vremena potječu i druge fraze u kojima se veliča slika SAD-a kao „svjetskog policajca“. Vjera američke buržoazije u sebe kao spasitelja, kao emancipatorske sile, bila je grandiozna.
I za manje od 35 godina, poredak koji je prema njihovim vizijama trebao trajati stoljećima počeo se slamati. Umjesto obećane ekonomske dobrobiti od sveopćeg mira, započela je nova utrka u naoružanju, a životni standard na Zapadu stagnira, dok indeks ljudskog razvoja ostatka svijeta bilježi najnižu stopu rasta u posljednjih 75 godina. SAD je od najvećeg vjerovnika postao najveći dužnik. U 2025. godini savezna je vlada potrošila tisuću milijardi dolara na neto otplate kamata na dug, mnogo više nego na vojni proračun (895 mlrd $).
Izjava Williama Burnsa, ravnatelja CIA-e, da SAD više nema osiguran neosporen primat, suprotna je retorici američkih senatora u eri nakon Hladnog rata. On navodi i druge važne zaključke, osim toga da je završena era nakon Hladnog rata, i da je dugoročni strateški izazov Kina, kao i da je Rusija hitni geostrateški izazov osobito nakon napada na Ukrajinu, a i iz svog područja navodi da CIA mora investirati više u novu tehnologiju za izviđanje Kine.
Kraj globalne dominacije SAD-a popraćen je krizom globalizacije, što je uzrokovano organskom krizom kapitalizma, a ne rastom perifernih ekonomija, posebno ne rastom Kine kao bivše nerazvijene zemlje kako razmišlja stručnjak za špijunažu. Tijek povijesti mijenja se pod djelovanjem kriza, trgovačkih i hladnih ratova, velikih fiskalnih deficita, nezadovoljenih potreba za infrastrukturom, prestrukturiranja trgovine i ponovne militarizacije svijeta. Trump je samo simbol protekcionizma i stezanja globalnih ekonomskih veza.
Izravna strana ulaganja, jedan pokazatelj globalne ekonomije, smanjena su. Velika većina investitora tvrdi da narasle geopolitičke tenzije utječu na njihove odluke o ulaganjima. Neke procjene kažu da su izravna strana ulaganja pala za oko 10 posto i da su ispod razine prije pandemije.
Američki kapitalisti u svojim stranim pothvatima zaštićeni su snagama SAD-a u svojim osvajanjima tržišta i maksimiziranju profita. A za to oni trgovinu pretvaraju u oružje, nude benefite prijateljima, a kazne rivalima. A kada baš zagusti, zvecka oružje, šalju egzekutore ili lansiraju rakete. Korištenje vojne sile svakako je dio imperijalističkih politika, ali nije ograničeno samo na to. Ima mnogo različitih načina kako postići interese vladajuće klase. Prema marksistima, imperijalizam nije prosto uporaba oružja za osvajanje novih teritorija i sfera utjecaja. Ovo je vrlo jednostrano gledanje na pojavu koju smatramo posljednjom stepenicom povijesnog razvoja kapitalizma. Imperijalizam je prije svega koncentriranje ekonomije, gomilanje kapitala, monopoliziranje, i stvaranje odgovarajućeg državnog aparata, dakle i oružanih snaga, za podršku i njegovo širenje. Imperijalistički ratovi nisu ništa više nego nastavak ekonomije drugim sredstvima.
Ruska invazija na Ukrajinu je imperijalistička zato što proizlazi iz potrebe oporavljene ruske buržoazije za očuvanjem posljednje sfere utjecaja, za iskorištavanjem rudnih i prirodnih bogatstava i izlaza na Crno more, a time i obrane svojih daljnih interesa, a to bi kao najmanji preduslov imalo zabranu NATO vojnih snaga i baza na teritoriju Ukrajine. Invazija se nije dogodila zbog kršenja ljudskih prava i pojave neonacističkih bandi, povezanih s vlastima, koje djeluju protiv naroda u Ukrajini. Rat se dogodio jer je NATO pakt trebao doći do Rusije. Prvi val širenja NATO-a prema Rusiji 2004. godine (na Baltiku) dogodio se u razdoblju prije oporavka ruske ekonomije i njezine nemoći da utječe na agresivnu politiku SAD-a i njihovih europskih saveznika. No, nakon 2008. godine dogodila se intervencija u Gruziji, koja je pogurala rusku vojsku u novom smjeru. Ako usporedimo obrambene proračune u 2004, 2014. i 2024. godini uočavamo sljedeći rast (u milijardama dolara): 14, 84 i 140. Deseterostruki rast, gdje je čak 7,5 posto BDP-a u 2024. godini namijenjeno obrani. Rusija ima cilj angažiranja osoblja od 1,5 milijuna ljudi u obrani, koja je reformirana, profesionalizirana i spremna za vojnu mobilizaciju.
Rusija u Ukrajini ratuje neizravno sa Zapadnim imperijalizmom, sa širenjem Europske unije koja je također zahtijevala zaustavljanje i poništavanje ekonomskih sporazuma s Rusijom, gdje se tražilo ukidanje određenih pogodnosti Rusiji. Zapravo, one su i ukinute 2013. nakon čega je uslijedio državni udar 2014. gdje je SAD imao izravan utjecaj. To je bio početak otvorenih sukoba u razvijenijem rusofonom dijelu Ukrajine i aneksije Krimskoga poluotoka. Ovi sukobi dobili su novu dimenziju u veljači 2022. kada je Rusija uspjela osvojiti oko 20 posto ukrajinskog teritorija. Borbe se nastavljaju zato što iza otpora višestruko slabije ukrajinske vojske stoje zapadne sile, s financijama i logistikom.
Jedno krilo američkog imperijalizma, u liku Trumpa, pokušalo je povući svoje kandže i premjestiti ih bliže. Venezuela je njegov prvi plijen, a drugi će vjerojatno biti Kuba. Grenland je ionako njegov po vojnim bazama. Da se Trump uspio tiho povući iz Ukrajine, to bi značilo poraz američkog imperijalizma u Ukrajini. Istodobno bi to bio i udarac njemačkom i francuskom imperijalizmu.
Mnogima je bitno naglasiti da iako čvrsto stojimo protiv najvećeg demona, SAD-a i njegove imperijalističke politike, to apsolutno ne znači da podupiremo manjeg demona, Rusiju s njezinim imperijalizmom. Nama će svakako biti drago da SAD dobije po nosu, ali istodobno se zgražamo nad sudbinom običnog naroda u Ukrajini.
Ono što je jasno jest da se američka vlast ne odriče Ukrajine, zajedno s podrškom njezinog vojnog krila NATO-a. EU je planirala integraciju Ukrajine u svoju šarenu hegemoniju, po uzoru na brojne druge zemlje u regiji, ali je nemoćna odvratiti Rusiju. Više nitko ne razmišlja o mogućnosti da Rusija vrati osvojene teritorije Ukrajini. Ovo ni po kojoj logici neće biti pobjeda SAD-a, EU i njihovih sluga iz vlade Zelenskog. A ako nije pobjeda, onda je poraz.
Kad smo kod poraza, rat prema Iranu neki su američki komentatori prozvali sramotom kakva nije viđena od poraza u Vijetnamu. SAD i Izrael ne uspijevaju u svojim inicijalnim namjerama, naprotiv teokratski režim je jači, ojačan neizravno pitanjem nacionalnog ponosa koj ne dopušta da se narod preda pred omraženim Izraelom i SAD-om makar i s nebrojenim žrtvama.
Istine radi, ovo nije prvi poraz američkog imperijalizma. Rat u Afganistanu protiv talibana, koji je također bio ogroman trošak financija na naoružanje i podmićivanje, završio je povlačenjem pred talibanima. Ako netko smatra uspješnom neku akciju SAD-a, to se može reći za Irak s rušenjem diktatora Saddama Husseina, ali svakako milijuni mrtve iračke djece, pojava vjerskog fundamentalizma i Islamske države, ne idu baš u korist tamošnjeg stanovništva. Libija je još tragičniji primjer imperijalističke intervencije rušenja režima, gdje je uspješno ubojstvo Gadafija i vojna pobjeda SAD-a i NATO-a donijela samo ropstvo, bijedu, unutarnje podjele u ovoj do tada lijepoj i stabilnoj mediteranskoj zemlji.
Pri analizi stanja američke vojske ne smije se izvući samo jedan podatak i od njega napraviti cijela bajka. Treba razmotriti tendencije, i to višedesetljetne. Na prvom je mjestu visina vojnog proračuna. On raste razmjerno rastu BDP-a. Usporedimo dvije godine: 2008. i 2024., rast s 655 na 997 milijardi dolara s izdvajanjem od 4,2% i 3,4%. U istom razdoblju kineska izdvajanja porasla su sa 60 milijardi na 314 milijardi sa skromnim izdvajanjima od 1,9% tj. 1,7% BDP-a. Na sljedećem grafikonu predstavljen je taj usporedni rast, izračunat s prilagodbama za inflaciju.
Ne može se a ne primijetiti apsolutna superiornost financija SAD-a za obranu u odnosu na financije NR Kine. Iz ovog grafikona jasno se vidi da SAD ostaje mnoga veća vojna sila od Kine.
Razmotrimo broj američkih vojnika izvan SAD-a na stalnim misijama, a ne u borbenim operacijama. Kretanja su od 253.190 do 176 tisuća u 2000, 2010. i 2024. godini redom. Ako se pogleda broj američkih vojnika raspoređenih u inozemstvu primjećuje se tendencija pada, i to za oko trećinu, i to zbog povlačenja vojnika iz baza u Njemačkoj, Južnoj Koreji, Japanu, iako su povećani na istočnom krilu NATO-a kao i na Pacifiku. Dakle američka vojska i unatoč neuspjesima ostaje najjača vojska na svijetu, opremljena najsuvremenijim oružjem, kadrovski spremna i s velikom živom silom. Prema tome možemo zaključiti da SAD troši više financijskih sredstava na neljudske resurse, kao što su nove tehnologije u zrakoplovstvu, dronovi, rakete i sl. SAD troši i više na plaće i mirovine za profesionalne vojnike zbog efekta niskog morala. Moral američke vojske proizlazi iz morala vladajuće klase, a on nije u svom zenitu. Naprotiv, nikada u novijoj povijesti nije vladalo toliko razočaranje mladih prema „administraciji“, kako se oni vole nazivati. Ova elita bogataša, milijardera i njihovih političara, opijena je raskalašenim i perverznim životom, a obični Amerikanac stavljen je u mašineriju nestabilnosti, lošeg obrazovnog i zdravstvenog sustava, koji nikako da reformiraju.
Po pitanju ljudstva, SAD ima oko 1,3 milijuna vojnika (aktivno vojno osoblje) naspram 2,03 milijuna u Kini i 1,5 milijuna u Rusiji. Naravno da broj osoblja nije jedini pokazatelj vojne snage, SAD ima manje, ali zato raspolaže većim vojnim proračunom, ima globalnu mrežu baza, najveću flotu nosača zrakoplova i znatno veći kapacitet za uporabu sile diljem svijeta.
Iluzija multipolarizma
Dominacija SAD-a kao jedine supersile je završena. Ona je u svakom pogledu najveća sila, ali prema nemogućnosti da provede hegemoniju posvuda (Ukrajina, Iran itd.) u relativnom je padu i stavljena je u položaj natjecati se s drugim imperijalističkim silama. No, u gotovo cijeloj povijesti kapitalizma bilo je više sila koje su se natjecale za utjecaj i hegemoniju – svijet je bio multipolaran. Faza u kojoj se nalazi današnji svijet također je multipolarnost.
Kako se ovo odražava na klasnu svijest? Američki imperijalizam izvršio je brojne smjene vlada koje nisu bile po njegovoj volji, izvršio brojna ubojstva, sabotaže, suradnju s podzemljem i druga kriminalna djela, i konačno, radi ekonomskih i političkih interesa postavio se protiv radničkog i narodnog pokreta diljem cijele Zemaljske kugle. Kao takav američki imperijalizam postao je omražen od klasno osviještenog radnika. Zapadni imperijalizam uspijeva isisati čak 2 tisuće milijardi dolara godišnje iz zemalja u razvoju u vidu isplate samo duga na osnovu kamata. Od cjelokupnog rada na Zemlji čak 90 posto proizlazi iz Globalnog Juga koji ostavuje samo 21 posto prihoda.
U lijevim krugovima kruži mišljenje da rast ekonomija i vojne snage Kine i Rusije, ponekad i Indije, donosi političku protutežu prema supersili SAD-u. Ova protuteža osigurala bi, prema njima, vladavinu međunarodnog prava i prestali bi vojni konflikti. Preostale nacije razvijale bi se slobodno na svjetskom tržištu i natjecale za veću kvalitetu roba. Ovo je službena linija ruske i kineske diplomacije, a lokalno i srpske. Predsjednik Vučić otvoreno govori o balansiranju između velesila u multipolarnom poretku, koji bi prema njemu donio veću manevarsku poziciju manjim zemljama, povećao im geopolitičku cijenu i izvukao ekonomske i političke dobrobiti umjesto da budu ograničene jednim dominantnim blokom. Novoizabrani predsjednik Bugarske, Rumen Radev, zauzima slične stavove, osobito kada je riječ o inicijativi Pojas i put i ekonomskom otvaranju, pa čak i strateškom partnerstvu Bugarske s NR Kinom. Marginalne političke struje desnice imaju proruske stavove i u Makedoniji, no rastuća parlamentarna Ljevica ima službenu politiku multipolarizma.
Nažalost, ideja multipolarnog poretka podržana je u najvećem dijelu komunističkog pokreta (u Rusiji, Kubi, SAD-u i većini KP iz Latinske Amerike). Jedina značajna komunistička partija koja odbacuje multipolarni svijet jest grčka, koja tradicionalno utječe na nekoliko lokalnih partija. I reformističke partije zagovaraju multipolarnost (Podemos, Syriza ili Varoufakis, Die Linke) zato što smatraju da je utjecaj Rusije i Kine progresivan. Oni svoj argument crpe iz više izvora: činjenica je da kineska ekonomija raste dok zapadne ekonomije stagniraju, Kina je glavni globalni investitor i gradi infrastrukturu diljem zemalja koje su otvorene prema njihovoj ekonomiji te da Kina i Rusija kao sljedbenica SSSR-a imaju antikolonijalnu povijest i prijatelji su porobljenih naroda s Globalnog Juga.
Previd je u tome što kineske investicije služe razvoju tržišta za kineske usluge i robu, izgradnja infrastrukture služi bržem protoku kineskih dobara, a u novije vrijeme i izvozu proizvodnjih kapaciteta kao novi modus operandi kineskog imperijalizma. Lenjin nikada nije napisao da je imperijalizam batinanje i nasilje. On ga opisuje kao najvišu točku razvoja kapitalizma, dakle ekonomije, gdje je uporaba nasilja nužna za održavanje ekonomske nejednakosti i ugnjetavanje masa u zemljama pod utjecajem strane dominacije. Naše simpatije prema ugnjetavanima iz Afrike i Latinske Amerike spadaju u odbacivanje dominacije američke i europske eksploatacije. Znamo da je antiimperijalistički sentiment ovih naroda ispravan. Ono čemu se nadamo jest da ćemo shvatiti potreba razotkrivanja imperijalizma vlastite države, odnosno da je borba američke radničke klase protiv američke elite najbolji i jedini način za poraz imperijalizma.
Multipolarizam gleda prema Kini i Rusiji poluotvorenih očiju, kao na države koje nisu agresivne i osvajačke. Mnogi se nadaju da je multipolarni poredak, u kojem će kandže SAD-a biti skraćene, rješenje za krvavu dominaciju SAD-a.
Rat u Ukrajini u kojem se hegemonija SAD-a sukobljava s ruskim nacionalnim interesima može se razriješiti porazom Rusije. Ovo bi značilo pad Putina i krizu u ruskom društvu te povratak u 1990-e. Ne isključuje se ni građanski rat u zemlji s najviše nuklearnih bojnih glava. Radnička klasa bit će podijeljena po sektaškim linijama i potres će odnijeti nove žrtve. Rat u Ukrajini može imati i ishod poraza SAD-a, odnosno povlačenje istočnog krila NATO-a. Poraz Amerike u Ukrajini kao i u Iranu otvoreno i jasno će pokazati da je moguć i drugi ishod velesile koja je pumpala mišiće i zanijela se da će kazniti svaku neposlušnu silu. Lokalni vladari su provodili sužanjsku politiku i gušili lokalne pokrete. Ohrabrene mase ovaj put će snažnije pružiti otpor. Ovo će imati odjeka u antiimperijalističkom pokretu diljem cijelog svijeta kao impuls za nastavak borbe.
Njemačka kancelarka Merkel na sastancima s Putinom 2007. godine izrazila je spremnost na suradnju i razumjela zabrinutost ruske elite, pa je obećala ustupke za Ukrajinu i Gruziju. Njemački imperijalizam znao je da je pregovaranje i podjela sfere utjecaja za njih bolji način rješavanja problema širenja dominacije SAD-a. No Njemačka je, zbog strateškog partnerstva sa SAD-om, morala djelovati agresivnije radi širenja svog utjecaja prema Istoku. Podrška koju njemačka vladajuća klasa preko Olafa i Merza daje Zelenskom je astronomska. I budalasta. Zato će ih poraz američke politike u Ukrajini stajati glave. S političke scene nestat će tradicionalne njemačke stranke, a više ili manje val potresa trest će redom svaku europsku državu.
U tim uvjetima neće moći tako lako proći klevetanja SAD-a i EU-a kao dežurnih krivaca za nesposobnost lokalne elite da osigura napredak. U Makedoniji, vlasti koje su se izgradile na ideologiji euroatlantskih integracija morat će prije prilagoditi svoj oportunistički malograđanski put ili nestati. Ekonomija Makedonije u potpunosti je podjarmljena njemačkom i EU kapitalu. A kriza europskog kapitalizma je neizbježna. Ovo će biti početak političke oluje.
Naš je cilj objasniti da relativni pad SAD-a i multipolarni poredak neće donijeti stabilnost i mir, naprotiv, produljit će kapitalizam u njegovoj agoniji, a imperijalizam će nastaviti s novim užasima.
