Dana 30. listopada tisuće lučkih radnika iz više od 25 sindikata, u 113 luka na šest kontinenata, stupile su u štrajk. Riječ je o nadahnjujućem i iznimno koordiniranom prosvjedu protiv militarizacije, rata i napada na prava lučkih radnika. U svijetu kapitalističkog propadanja, u kojem se radnici i mladi svakodnevno suočavaju sa svim užasima i brutalnostima imperijalizma, ovaj međunarodni štrajk lučkih radnika svijetli je primjer za cijeli radnički pokret. No, na ovome ne smijemo stati.
Lučki radnici već godinama dosljedno preuzimaju vodeću ulogu u suprotstavljanju ratu i militarizmu. Od početka izraelskog genocida u Gazi prije tri godine, lučki radnici u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj, Francuskoj i mnogim drugim zemljama u više su navrata hrabro djelovali kako bi blokirali isporuke oružja na Bliski istok.
Pripreme za štrajk održan 30.10. trajale su mjesecima. Ideja o međunarodnom danu akcije lučkih radnika, pod geslom „Lučki radnici ne rade za rat”, pokrenuta je prije više od godinu dana na sastanku militantnih sindikata, čiji je domaćin bio talijanski sindikat USB. Nakon početnih sastanaka, uslijedio je niz rasprava među sindikatima iz cijelog Sredozemlja, što je rezultiralo donošenjem Istanbulske deklaracije, u kojoj stoji:
„Ponovno izražavamo svoje čvrsto NE ratnoj ekonomiji, planovima vlada za ponovno naoružavanje te planovima za militarizaciju luka i strateške infrastrukture, jer se naši resursi moraju koristiti za financiranje potreba ljudi, kao i za osiguravanje plaća te mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radnom mjestu.”
U tu svrhu:
„Sindikati moraju pojačati budnost, informirati radnike, razotkriti ratne terete te organizirati stalan, kolektivan i masovan otpor, koristeći sva raspoloživa sredstva.”
Upravo je takva borbenost potrebna. Doista, štrajk u petak 30.10. bio je kulminacija planova iznesenih u deklaraciji, no njegov je doseg bio znatno širi od prvotno zamišljenog mediteranskog okvira. Štrajkovi lučkih radnika bili su koncentrirani u Europi, ali su se odvijali i u svakom kutku svijeta – od Melbournea do Montevidea te od Mumbaija do Malmöa.
Lučki radnici imaju ključnu ulogu u globalnim opskrbnim lancima na kojima počiva imperijalizam, osobito od početka rata u Ukrajini te ratova u Gazi i Iranu. Nije slučajno što su štrajk u petak podržali radnici diljem Europe, s obzirom na to da je taj kontinent u posljednjih pet godina postao najveći svjetski uvoznik oružja.
Radnici koji sudjeluju u utovaru i istovaru oružja za imperijalističke ratove itekako su svjesni važnosti uloge koju imaju. Najavljujući štrajk, uključeni sindikati s pravom su osudili militarizaciju radnih mjesta lučkih radnika:
„Od zrakoplova do tenkova, od oružja do metaka, od eksploziva do streljiva, od uniformi do čizama – naše su luke postale baze za opskrbu i otpremu namijenjene ratu i genocidu.”
Upravo taj ključni položaj u transportnoj mreži daje lučkim radnicima jedinstvenu mogućnost da paraliziraju ratni stroj. Organizatori su procijenili da je štrajk u petak mogao omesti promet čak 52.000 kontejnera, ukupne vrijednosti 2,8 milijardi dolara. To pokazuje golemu snagu u ovom sloju radnika.
Nije teško zamisliti kakav bi golem učinak moglo imati djelovanje ovog militantnog dijela radništva u još većim razmjerima. Riječ je o dragocjenoj pouci na koju bi radnički pokret u cjelini trebao obratiti pozornost.
„Nećemo raditi za njihove ratove”
Važno je napomenuti da lučki radnici akciju od petka nisu povezali samo s borbom protiv rata i imperijalizma, već i sa širim političkim i ekonomskim zahtjevima. Kako je ispravno primijetio jedan lučki radnik u Italiji:
„Vaša vlada usmjerava 5 posto BDP-a u vojsku, a onda sjednete s njima za stol, a oni vam kažu: ‘Nemamo novca’. Tu postoji jebeni politički problem. To nije sindikalni problem.”
U Italiji se štrajk poklopio s danom masovne ulične akcije u kojoj su sudjelovale stotine tisuća radnika i mladih, boreći se protiv nepodnošljivih životnih i radnih uvjeta. Riječ je o važnom koraku, jer on povezuje borbu lučkih radnika sa širom borbom protiv svih kriza s kojima se suočavaju radnici i mladi. Riječima jednog člana sindikata USB u Genovi:
“U ovoj fazi, svaki sektor shvaća da samo udruživanjem snaga možemo doista snažno i jasno izraziti sve razloge zbog kojih izlazimo na ulice.”
Drugdje su radnici također organski povezali borbu protiv militarizma i rata s borbom za bolji život. Čelnik sindikata lučkih radnika u Pireju, najvećoj grčkoj luci, izjavio je za Reuters da si radnici ne mogu priuštiti čak ni gorivo kako bi otišli do supermarketa, a sve je to posljedica inflacije koju je, među ostalim, potaknuo rat protiv Irana.
No, lučki se radnici suočavaju i s neposrednijim rizikom uslijed aktualnih imperijalističkih sukoba. Stotine radnika na brodovima i u lukama poginule su posljednjih mjeseci jer su poslodavci inzistirali na nastavku rada, unatoč opasnosti da postanu mete u Crnom moru ili u području Hormuškog tjesnaca.
„Nećemo raditi za njihove ratove i nećemo postati topovsko meso”, izjavio je čelnik grčkog sindikata inženjera trgovačke mornarice. „To smo osjetili na vlastitoj koži, a osjetile su to i naše obitelji, živeći u neizvjesnosti hoće li se neki kolega vratiti kući.”
Takvi strahovi nisu svojstveni samo lučkim radnicima. Dijele ih radnici i mladi posvuda. Nije slučajno da se ovaj štrajk odvija paralelno s mobilizacijama u Francuskoj, Španjolskoj, Italiji, Albaniji, Brazilu i drugim zemljama. Sve su te mobilizacije posljedica rastućeg gnjeva među širokim slojevima eksploatiranih, koji su umorni od nedjelovanja te traže nova i radikalnija rješenja.
Štrajk lučkih radnika mora poslužiti kao uzor za ostvarivanje sličnih zahtjeva koji se postavljaju na međunarodnoj razini. Koordinirano, borbeno djelovanje radnika diljem svijeta, uz podršku radikalizirane mladeži, utjeralo bi strah u kosti imperijalističkim huškačima rata – onima koji tlače i izrabljuju kod kuće kako bi provodili pokolje u inozemstvu.
No, kao što su lučki radnici pokazali, takve taktike zahtijevaju visoku razinu organiziranosti i koordinacije.
Da bi se postigao uspjeh, potreba za koordiniranim međunarodnim štrajkovima – uzimajući za primjer lučke radnike – mora se proširiti na sve ključne sektore gospodarstva te povezati s revolucionarnim programom za preobrazbu društva.
Ova posljednja točka je ključna. Štrajk u petak pokazao je da lučki radnici mogu zaustaviti ratni stroj, no nije dovoljno da radnici samo drže poslodavce kao taoce. Oni moraju preuzeti vlast u svoje ruke. To je jedini način da se jednom zauvijek sruši kapitalistički sustav i ratovi koje on rađa.
