Generalni štrajk 11. studenoga bio je snažan pokazatelj snage španjolskih radnika i mladih.
Dana 11. studenoga milijuni ljudi sudjelovali su u generalnom štrajku. Do dva milijuna ljudi izašlo je na ulice, unatoč silovitoj kiši koja je zahvatila mnoge dijelove zemlje.
Generalni štrajk sazvan je nakon vala gnjeva izazvanog brutalnim i bezosjećajnim deložiranjem Maricarmen 23. rujna. Od te 87-godišnje žene s invaliditetom zatraženo je da poveća mjesečnu stanarinu s 500 eura na više od 2600 eura, nakon što je jedan „lešinarski fond” kupio zgradu u kojoj je ona provela cijeli svoj život. Dva tjedna kasnije preminula je u bolnici.
Uslijedili su masovni prosvjedi u Madridu, Barceloni i mnogim drugim gradovima. Na središnjem madridskom trgu, Puerta del Sol, podignut je šatorski kamp. Pokret za stambena prava zatražio je sazivanje generalnog štrajka, instinktivno prepoznajući da je to najučinkovitiji način za intenziviranje borbe.
Ogroman pritisak
Pod golemim pritiskom odozdo, i prilično nevoljko, sindikalna birokracija glavnih sindikata, CCOO-a i UGT-a, bila je prisiljena pozvati na generalni štrajk. No, odabrali su datum što je moguće udaljeniji od masovnog pokreta, nadajući se da će pritisak splasnuti.
Dio njihove računice bio je i taj da će generalni štrajk poslužiti za mobilizaciju glasova za vladajući PSOE, stranku Pedra Sáncheza, koja je raspisala prijevremene izbore za 29. studenoga.
Kako se dan generalnog štrajka približavao, ni CCOO ni UGT nisu učinili ono što je bilo potrebno kako bi osigurali uspjeh štrajka. Nije bilo jasnih zahtjeva, već samo nejasna i općenita lista želja. Održano je vrlo malo skupova sindikalnih povjerenika, a još manje sastanaka na samim radnim mjestima.
Jedan drug iz Barcelone izvijestio je da je na njegovom radnom mjestu održan masovni sastanak na kojem su sindikalni predstavnici objasnili razloge štrajka… ali glasovanje nije provedeno. Obrazloženje je glasilo: „ovo je već zakonski generalni štrajk; nije potrebno da ga radnici na tom radnom mjestu podržavaju glasovanjem!”
Tome treba dodati činjenicu da su u mnogim sektorima čelnici CCOO-a i UGT-a omraženi jer su u prošlosti potpisivali nepovoljne sporazume bez savjetovanja s radnicima. U posljednje vrijeme održan je niz štrajkova usmjerenih izravno protiv sindikalne birokracije i njoj prkoseći – primjerice, štrajkovi radnika u metalnoj industriji u Cádizu, Murciji, a sada i u Tarragoni, zatim štrajkovi nastavnika u Kataloniji te radnika u Airbusu.
Štoviše, posljednji put kada su sindikalni čelnici pozvali na generalni štrajk bilo je još 2012. godine – prije 14 godina. Mnogi od njih se vjerojatno više ni ne sjećaju što je sve potrebno za organizaciju takvog događaja!
U razdoblju prije štrajka nije bilo jasno koliko će on biti uspješan. Nesumnjivo je vladalo veliko ogorčenje, uz široku podršku zahtjevu za priuštivim stanovanjem. Također je bilo jasno da među mladima, kao i u sindikatima stanara te drugim manjim, borbenijim sindikatima, vlada militantno raspoloženje. No, to nije uvijek dovoljno za stvaranje dinamike potrebne za uspješan štrajk.
Pokazivanje snage
No, na kraju je odaziv na štrajk bio masovan. Glavni sindikati nisu si mogli dopustiti neuspjeh, stoga su mobilizirali svoju snagu u najvećim radnim kolektivima i ključnim sektorima. To je, uz prethodno spomenute čimbenike, osiguralo uspjeh štrajka.
Proizvodnja u tvornicama automobila potpuno je stala, a u štrajku je sudjelovalo više od 90 posto radnika. Tisuće ljudi okupile su se u prosvjednim skupinama još prije ponoći kako bi osigurale prekid noćnih smjena, zaustavljanje prometa te paraliziranje logističkih centara i prometnih čvorišta.
Unatoč skandaloznoj zlouporabi propisa o „minimalnoj usluzi” – za što je zaslužna vlada – odaziv je posvuda bio značajan. Iako štrajk nije obuhvatio sve sektore, nedvojbeno je poslužio kao demonstracija snage.
Možda jedno od najznačajnijih obilježja štrajka bilo je masovno sudjelovanje mladih. Riječ je o cijeloj jednoj generaciji koja nikada nije doživjela generalni štrajk pa je za njih ovo bilo iskustvo koje je donijelo mnogo novih spoznaja.
Diljem zemlje zabilježeno je policijsko nasilje, napadi palicama i uhićenja, osobito u situacijama kada su prosvjednici pokušali blokirati velike trgovačke centre, poput robne kuće El Corte Inglés u Valenciji. Valja podsjetiti da je španjolska Nacionalna policija pod nadležnošću ministra unutarnjih poslova Marlaske, člana vlade Pedra Sáncheza koju čine PSOE i koalicija Ujedinjena ljevica (Izquierda Unida).
Vlada je glumila podršku štrajku, no policija je svejedno napala štrajkačke straže. Baskijska i katalonska policija postupile su na sličan način, što je bilo i za očekivati.
Do kraja dana, diljem zemlje – u velikim gradovima, ali i u manjim mjestima – okupile su se goleme mase ljudi. U Barceloni je cijela avenija Passeig de Gràcia bila ispunjena demonstrantima; organizatori su naveli brojku od 400.000 ljudi.
U Madridu ni obilna kiša nije odvratila prosvjednike, koji su ispunili četiri različite rute, no nisu uspjeli stići do krajnjeg odredišta jer je policija za razbijanje demonstracija odlučila krenuti u juriš na potpuno miran skup. Neki procjenjuju da je ondje bilo 600.000 ljudi, iako je teško procijeniti točnu veličinu takve mase.
Radnička klasa potlačenih naroda masovno je izašla na ulice u zajedničkom danu borbe na cijelom teritoriju španjolske države.
Velike demonstracije održane su diljem Baskije, kao i u Galiciji, Asturiji, Zaragozi, Valencijskoj zajednici i mnogim drugim krajevima. U Andaluziji, oluja – kojoj je nadjenuto ime – nije spriječila održavanje vrlo masovnih prosvjeda u Sevilli, Malagi i drugim gradovima.
Još jednom se pred svima pokazala snaga radničke klase. Nijedna žarulja ne svijetli, niti se kotač okreće, bez izričitog dopuštenja radničke klase – kako je to volio ponavljati Ted Grant.
Štrajk je poprimio šire razmjere nego što su to željeli sindikalni vođe iz redova CCOO-a i UGT-a, iako oni pritom nikada nisu izgubili kontrolu nad njim. Ovaj masovni prikaz snage nedvojbeno će ojačati povjerenje radnika u vlastite snage, njihovu sposobnost za borbu te spremnost na poduzimanje izravnih akcija radi poboljšanja vlastitih uvjeta.
Nacionalni izbori
Utjecaj štrajka osjetit će se i na predstojećim nacionalnim izborima 29. studenoga, u obliku većeg broja glasova za PSOE, a u manjoj mjeri, potencijalno, i za koaliciju Frente Amplio. Mnogi u Španjolskoj strahuju od posljedica dolaska na vlast desničarske vlade koju bi činili PP i Vox te će glasati kako bi to spriječili.
Moramo biti jasni: činjenica da su reakcionarni desničarski demagozi iz stranke Vox zabilježili značajan rast u anketama javnog mnijenja od prošlih izbora (uglavnom na štetu tradicionalne desne stranke PP) te da bi desničarska koalicija mogla osvojiti dovoljno mjesta za formiranje vlasti, izravna je posljedica mlakih, polovičnih mjera vlade Pedra Sáncheza.
PSOE, koji je na vlasti uz podršku nestabilne parlamentarne većine, nije u potpunosti proveo čak ni vlastita predizborna obećanja. Iako za sebe tvrdi da je „najprogresivnija vlada u povijesti” i povlađuje ljevici po pitanjima poput genocida u Gazi, ta je vlada tek neznatno poništila zakonske napade koje je provela prethodna desna vlada PP-a (vezane uz radnička i demokratska prava), a istovremeno je dopustila ogroman porast poslovnih profita.
Masovni stambeni pokret, koji se pojavio prije šest tjedana, razotkrio je duboko nagomilano nezadovoljstvo među mladima – nezadovoljstvo koje može računati na simpatije i podršku širih slojeva radničke klase. Spoznaja da kapitalističko tržište ne može riješiti stambeni problem postala je općeprihvaćena činjenica.
Sve veći broj mladih shvaća da je potrebna borba protiv kapitalizma u cjelini. Socijalističke i radničke parole postale su raširene, a mnogi se približavaju ideji komunizma, čak i ako možda još ne razumiju u potpunosti što ona podrazumijeva. To se zasad djelomično odražava u snažnom rastu „Socijalističkog pokreta” (Socialist Movement).
Drugovi iz organizacije Organización Comunista Revolucionaria – španjolske sekcije RCI-ja – energično djeluju unutar tog pokreta i aktivno su sudjelovali u generalnom štrajku. Naš je broj zasad skroman, ali u ovakvom okruženju naši redovi brzo rastu.
Teško je predvidjeti što slijedi. Vjerojatno će se sva pozornost stanovništva sada usmjeriti na izbornu arenu. Hoće li se Pedru Sánchezu isplatiti rizičan potez raspisivanja prijevremenih izbora? Hoće li samopouzdanje radničke klase i njezin instinktivni otpor prema desnici biti dovoljni da spriječe koaliciju PP-a i Voxa u osvajanju parlamentarne većine? Ishod izbora potpuno je neizvjestan.
Prema anketama, PSOE bilježi blagi porast podrške, no ona je i dalje četiri postotna boda ispod rezultata ostvarenog 2023. godine. PP zadržava razinu podrške iz 2023., dok je Vox – stranka smještena desno od PP-a – značajno poboljšala svoje izglede. Budući da stranke lijevo od PSOE-a plaćaju cijenu svog sudjelovanja u vladi, trenutačne prognoze ukazuju na to da bi desna koalicija mogla osvojiti apsolutnu većinu.
Desna koalicijska vlada – koja bi provodila napade na pravo na pobačaj i mirovine, drastično rezala socijalnu potrošnju i djelovala na vrlo provokativan način – vjerojatno bi potaknula masovnu eskalaciju klasne borbe.
No, čak i ako PSOE nekako uspije osigurati dovoljno zastupničkih mjesta i sastaviti vladajuću koaliciju, strukturni problemi španjolskog kapitalizma time neće nestati. Na primjer, vlada PSOE-a našla bi se pod golemim pritiskom da poduzme značajne mjere po pitanju stanovanja. To bi značilo zadiranje u kapitalistička imovinska prava – potez na koji PSOE nije spreman.
Crvena jesen
Španjolski generalni štrajk također je dio šireg pokreta diljem Europe, u kojem nagomilano nezadovoljstvo – uzrokovano krizom troškova života, nedostatkom cjenovno pristupačnog stanovanja, godinama mjera štednje, porastom vojnih izdataka i drugim čimbenicima – doseže točku vrenja. Tome pridonosi i radikalizacija generacije mladih koja je odrasla u razdoblju nakon krize kapitalizma iz 2008. godine, usred egzistencijalne ekološke krize i genocida u Gazi – sve su to čimbenici koji su doveli do njihove radikalizacije.
Svjedočili smo kako je masovni pokret učenika i mladih u Francuskoj prisilio glavne sindikate na sazivanje generalnog štrajka 5. studenoga, a potom ponovno i 17. studenoga. Slična se situacija razvila u Italiji, što je dovelo do masovne mobilizacije 30. listopada, a sada i do generalnog štrajka 20. studenoga. Generalni štrajk organizira se i u Grčkoj, 25. studenoga.
Pokret se, različitim intenzitetom, razvija i u Belgiji, Irskoj, Portugalu, Danskoj i drugim zemljama. Poziv na štrajk mladih protiv militarizma diljem Europe, zakazan za 20. studenoga, mogao bi postati središnja točka kroz koju će se izraziti nagomilani gnjev. Milijuni mladih diljem kontinenta prate razvoj masovnih pokreta u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji te se žele pridružiti borbi, budući da su i njihovi uvjeti slični.
Ti su pokreti, naravno, ograničeni nedostatkom revolucionarnog vodstva. S vremenom će jenjati, iako bi prije toga mogli još znatno napredovati. Ono što neće nestati jesu uvjeti duboke kapitalističke krize u Europi, koji su te pokrete i potaknuli.
Eksplozije klasne borbe, generalni štrajkovi, masovni pokreti i daljnja radikalizacija – počevši od mladih – postali su nova normalnost.
