Dolazak Donalda Trampa na čelo SAD-a doveo je do kraha međunarodnog poretka koji se čvrsto držao još od kraja Drugog svjetskog rata. Ovaj poredak, većim dijelom, oivičen NATO paktom kao savezom SAD i evropskih imperijalističkih sila predstavljao je stub dominacije zapadnog imperijalizma ne samo na evropskom već i svjetskom tlu. Relativni pad američkog imperijalizma i uspon Kine koja izaziva američku dominaciju, natjerali su Trampa na potez povlačenja SAD iz uloge svjetskog hegemona kako bi pažnju preusmjerio na zaštitu američkih interesa od kineskog uticaja u Latinskoj Americi. Ova američka spoljna politika prepušta EU da se sama nosi odbranom svojih ekonomskih i političkih interesa.
Ovakvo redefinisanje odnosa i uspostava novog poretka neminovno dovode i do preslagivanja odnosa i na Zapadnom Balkanu koji je više od 30 godina bio pod kontrolom američko-evropske sprege koja je oblikovala balkanske odnose. Ovo je bilo najočitije u Bosni i Hercegovini kao jednoj od najkompleksnijih tačaka Balkana. Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma i kraja rata 1995. SAD i EU su BiH stavile u stanje protektorata, a visokog predstavnika za BiH kao političku figuru iznad domaćih političkih aktera. Njegova uloga je bila da balansira između frakcija vladajuće klase unutar BiH, garantuje uređenje države definisano Dejtonskim sporazumom i na kraju krajeva štiti ekonomsko-političke interese zapadnog imperijalizma.
Upravljanje protektoratom BiH
Svih ovih godina, SAD i EU su imale manje više jednake interese i viziju kako da održavaju stabilnost bosanskohercegovačkog protektorata. Međutim, poremećaj američko-evropskih odnosa je morao dovesti i do prvih političkih žrtava u BiH. Ta prva žrtva će upravo biti doskorašnji visoki predstavnik Kristijan Šmit.
Počekom maja ove godine Šmit je podnio ostavku nakon pet godina vršenja mandata visokog predstavnika. Ova ostavka je došla nakon nekoliko mjeseci medijskog pisanja da je američka administracija nezadovoljna njegovim radom i da mu više neće pružati podršku. Bio je to jasan signal da nova Trampova administracija u SAD nema isto viđenje uloge visokog predstavnika u BiH kao EU i prošla Bajdenova administracija koja je stajala uz evropsku vladajuću klasu.
Da SAD i EU nemaju isti stav i viziju oko daljnjih planova za upravljanje dejtonskom BiH kao svojim čedom, pokazuje i saga oko izbora novog visokog predstavnika. U vrijeme pisanja ovog teksta, još uvijek nema konsenzusa oko imenovanja novog visokog predstavnika u BiH. S jedne strane, američka administracija gura italijanskog diplomatu Antonija Zanardija Landija, kojeg podržava i Italija. S druge strane, Francuska i Njemačka kao i druge EU države podržavaju francuskog diplomatu Renea Trokaza. U nemogućnosti da u nekoliko navrata izaberu novog upravnika u BiH, došlo se do privremenog kompromisnog rješenja imenovanjem vršioca dužnosti visokog predstavnika, a ova uloga pripala je Luisu Krišoku dosadašnjem zamjeniku Kristijana Šmita i supervizora za Brčko Distrikt koji je ovu funkciju preuzeo 1. jula.
Južna interkonekcija
Kao glavni razlog Šmitove ostavke i razmimoilaženja u vizijama SAD i EU treba tražiti u strateškom projektu Južne gasne interkonekcije. Čak je i Šmit u intervjuima za medije nakon ostavke potvrdio da je Južna interkonekcija i njeno uređenje glavni razlog američkog pritiska na njega i otkazivanja podrške njegovom mandatu.
Izgradnja infrastrukture Južne gasne interkonekcije u BiH je jedan od glavnih strateških projekata i za SAD i za EU. Ova interkonekcija bi trebala povezati Bosnu i Hercegovinu s hrvatskom gasnom mrežom te terminalom za ukapljeni prirodni gas (LNG) na ostrvu Krku. Taj terminal ključna je infrastrukturna tačka koju podupire EU, a čiji je cilj smanjenje zavisnosti o ruskim energetskim izvorima. BiH sav gas uvozi iz Rusije putem gasovoda starog 40 godina koji prolazi kroz Srbiju i Bugarsku, duž rute Turskog toka. Godišnji uvoz iznosi oko 225 miliona kubnih metara, prema Agenciji za statistiku, a plaćanja Gaspromu procjenjuju se na oko 75 milion evra godišnje. EU namjerava prekinuti zavisnost od uvoza ruskog gasa do januara 2028. godine čime se povećava pritisak na države ovisne o ruskim opskrbnim pravcima.
Trvenja između SAD i EU oko ovoga gasovoda se tiču kontrole samog projekta. SAD želi da se privatna američka kompanija AAFS Infrastructure and Energy odredi kao investitor i nosilac razvoja projekta. Vlasti Federacije BiH su čak donijele izmjene zakona kojim bi se projekat Južne gasne interkonekcije sprovodio putem navedene američke kompanije koja je registrovana u Sarajevu u novembru 2025. godine. Ambasada SAD-a u Sarajevu javno je podržala projekat i organizovala sastanke između bosanskohercegovačkih funkcionera i predstavnika ove kompanije.
Inače prema dostupnim podacima, ova američka kompanija je u vlasništvu Džesija Binala, bivšeg člana pravnog tima američkog predsjednika Donalda Trampa, dok je potpredsjednik Džozef Flin, brat bivšeg savjetnika za nacionalnu bezbjednost SAD-a Majkla Flina.
Za EU je sporno što bi ovaj projekat bio u potpunosti u privatnom vlasništvu američke kompanije, a EU bi prekinula zavisnost od ruskog gasa samo da bi ponovo zavisila od tuđeg gasa, u ovome slučaju američkog. Tu je naravno i pitanje profita koji bi se slijevao na privatne račune kapitalista i biznismena bliskih Trampu. Dodatno tu je i pitanje državne imovine u BiH koja je neuralgična tačka među frakcijama vladajuće klase u BiH. Dok su Šmit i bošnjački političari insistirali da nosilac projekta bude državna bosanskohercegovačka kompanija BH Gas, hrvatska strana, podržana i od Milorada Dodika, insistira da kontrola opskrbe gasom bude pod kompanijom sa sjedištem u Mostaru. Zbog ovog stava je Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH, bio pod prijetnjom sankcija prošle američke administracije. Izmjena zakona Federacije BiH i ulazak američke kompanije AAFS Infrastructure and Energy podržani su od strane Čovića kao zaštita hrvatskih interesa u BiH iza kojeg stoji Hrvatska.
Zaokret američke politike prema Zapadnom Balkanu
Ovakva najnovija dinamika američko-evropskih odnosa i odnosa SAD ka BiH su odraz zaokreta i promjene dosadašnje američke spoljne politike ka balkanskim državama. Prema izvještaju U.S. State Department američkom kongresu, američka politika intervencionizma i izgradnje balkanskih država je završena. SAD će sada na Balkanu isključivo biti zaokupljena realizacijom sopstvenih ekonomskih interesa kroz saradnju sa balkanskim vladama kako bi se stvorili uslovi za profitiranje američkih kompanija. Isti dokument definiše tri glavna prioriteta američke politike na Balkanu: održavanje regionalne stabilnosti, jačanje ekonomske i energetske saradnje te suzbijanje uticaja Rusije i Kine i organizovanog kriminala. Iz ovoga je jasna Trampova politika prema projektu Južne gasne interkonekcije koja u obzir ne uzima potrebe i interese EU već je isključivo zaokupljena ekonomskom računicom Trampa i njegovih kapitalističkih ortaka.
U ovome svjetlu treba gledati i prošlogodišnje ukidanje sankcija Miloradu Dodiku koji od odmetnika postaje regionalni igrač na kojega se može osloniti američka administracija u održavanju stabilnosti BiH. Dok je Dodik posljednjih godina bio trn u oku i za EU i Bajdenovu administraciju kao rušitelj države BiH i Putinov agent, isti se uspio održati kao faktor u BiH i nakon sudske presude kojom mu se zabranjuje obnašanje javnih i političkih funkcija. Kao što smo i pisali, ova presuda je došla nakon odluke Kristijana Šmita da izmjeni krivični zakonik kako bi uklonio Dodika. Više od godinu dana nakon te presude, Dodik je politički živ, dok je Šmit primoran na ostavku. Nema sumnje da je Dodikovo lobiranje za ukidanje američkih sankcija njemu i ljudima bliskim režimu došlo upravo igranjem na kartu da se Trampu i američkim biznismenima omogući pristup infrastrukturnim i energetskim projektima, a zauzvrat garantuje Dodiku i njegovoj bulumenti prilika za opstanak na vlasti.
Imperijalističko mešetarenje
Zaoštravanjem kapitalističke krize jačaju sukobi i nova pregrupisavanja imperijalističkih sila. Stari poredak stvari se mijenja pred našim očima. U državama perifernog kapitalizma, kao što je BiH, uspostavljeni odnosi pod tutorstvom imperijalizma koji su važili neko vrijeme sada se redefinišu. Trampova politička vizija američkih interesa na prvom mjestu ne mare za diplomatskim kodeksima i dogovorima koji su uspostavili njegovi prethodnici.
Bosna i Hercegovina kao dio turbulentnog Balkana, sa svojim kompleksnim dejtonskim ustrojstvom je od svog nastanka bila tlo za razračunavanje imperijalističkih mešetara. Dok se mijenjaju odnosi između EU i SAD, domaći političari i vladajuća klasa pokušavaju pronaći i izbalansirati nove saveze i uhvatiti se za skute novih imperijalističkih gospodara. Cilj ovoga je oduvijek bio isti – ostati na vlasti i dobiti mrvice nakon rasprodaje zemlje i resursa stranom kapitalu. Još jednom se velike priče o odbrani suvereniteta i nacionalnih interesa svode na fraze iza kojih se nazire slaba domaća buržoazija koja nikad u istoriji nije igrala progresivnu i nezavisnu ulogu u odnosu na imperijalističke sile. Oni su uvijek bili pijuni na šahovskoj tabli velikih sila.
Istorija nam pokazuje i drugu stranu. Svaka nova definisanja odnosa među imperijalističkim silama su donosile tektonske poremećaje društva. Novi odnosi su izazivali ratove ali i uspone klasne borbe. Balkan kao trusno područje ukrštanja interesa imperijalizma ponovo može biti poprište uspona klasne borbe. Kao i ranije, ova borba može ponovo ujediniti balkanski radni narod u zajedničkoj borbi protiv domaće vladajuće klase, a ta borba ujedno mora biti i protiv njihovih tutora i pravih gospodara Balkana – imperijalisičkih sila bile one sa Zapada ili Istoka. Samo takva borba može ispisati nove stranice istorije solidarnosti, ekonomske i kulturne saradnje balkanskih naroda na višoj razini.
