Građani Gospića u Lici su još 2019. krenuli primjećivati kako im pristiže u grad sve veći broj kamiona koji svoju finalnu destinaciju pronalaze na zemljištu bivšeg industrijskog kompleksa PPK Velebit. Sa znatiželjom su krenuli ispitivati što se događa i bilo im je objašnjeno kako će se u kompleksu uspostaviti proizvodnja montažnih objekata koji bi se pravili od plastike koja nije za reciklažu. No vrlo brzo je postalo jasno da nikakvi proizvodi ne izlaze van kompleksa, već su samo kamioni s otpadom ulazili. Uočeno je da se otpad zapravo trpa u rupe u zemlji i zakopava. Tj. postalo je jasno da se ovo zapravo koristi kao ilegalno odlagalište otpada. Već su onda neki građani svojevoljno proveli analize uzoraka otpada i shvatili da se radi o potencijalno ogromnom zagađenju tla i vode kroz razne spojeve, među ostalim tzv. PFAS vječne kemikalije. Iz tvrtke i nadležnih institucija su inzistirali da ne treba praviti slona iz miša i kako se situacija prenapuhuje. Između svibnja 2022. i travnja 2024. godine na područje Gospića iz Italije dovezeno je 12.338 tona plastičnog otpada. Iz Slovenije je u istom razdoblju stiglo dodatnih 1.480 tona, dok je dio otpada dolazio i iz Njemačke te od hrvatskih tvrtki. Toliko o prenapuhavanju.
Što je najgore, županijska vlast je ovoga bila svjesna vrlo rano i u svibnju 2024. godine tražili su da se firmi Tipos resurs ukine dozvola za gospodarenje otpadom. Županija je dozvolu ukinula 3. lipnja 2024. godine, ali je izdala novu već 12. listopada 2024. godine. Nakon toga je inspekcija zaštite okoliša ponovno zatražila ukidanje dozvole i to se dogodilo 18. veljače 2025. godine, pet dana nakon što su prvooptuženi vlasnici firme Monika i Josip Šincek uhićeni. Josip Šincek sada tvrdi kako je s prijašnjim državnim odvjetnikom Mikulićem diskutirao o tome što se zapravo radi s otpadom, ali mu je ovaj poručio da će, progovori li o tome, njega i njegovu obitelj strpati u zatvor te da se ne igra s ‘velikim dečkima’. Kao i uvijek, svi od same firme, preko županijske vlasti, pa do same države bili su kroz mrežu korupcije povezani u ovoj profitabilnoj avanturi i sada se samo trude naći žrtveno janje koje mogu ponuditi ljudima u Gospiću kojima je u kolovozu prekipjelo. Koliko su Gospićani bijesni pokazuje izjava lokalnog aktivista Ante Franića. On kaže da građani ne vjeruju u tvrdnje Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i ministrima kada kažu da nema ugroze. „U Gospiću se dogodilo nešto što se nikad u 36 godina nije dogodilo – ljudi su zviždali HDZ-u. Nikad se to nije dogodilo. Ne zviždalo, to je bila nesnosna buka.” Ovo pokazuje ozbiljnost situacije, nezadovoljstvo s vladom HDZ-a dolazi do ekstremnih proporcija u samoj srži njegove podrške, a Lika je upravo bila jedna od njegovih uporišta desetljećima.
Neka parlamentarne igre započnu!
Kada je postalo očito da ovo neće biti skriveno pod tepih samo tako, sve oporbene stranke su krenule skakati na priliku. Sazvana je izvanredna sjednica sabora za kraj kolovoza. Ono što je svim oporbenim kampanjama bilo zajedničko je postavljanje HDZ-a i Plenkovića kao glavne mete koji su viđeni kao glavni uzrok korupcije. Dalija Orešković je rekla da „svatko tko nakon svega ovoga glasa, podupire ili traži opravdanje za HDZ, ili nije bistre pameti ili mu savjest nije čista”. S druge strane Miro Bulj je Vladu nazvao „otpadnom mafijom” i rekao da je povezana u sustavu otpada koji je usporedio sa zemunskim klanom. „Plenković je to sve ucelofanio i napravio, ozakonio, funkcionira po ovom pitanju otpada kao Zemunski klan”. Velika većina radničke klase bi se složila da nam je dosta HDZ-a, no moramo se zapitati da li nas samo zamjena vladajuće stranke dovodi do realne promjene. Je li u pitanju samo korupcija HDZ-a ili je problem dublji?
Stvar postaje jasnija kada se osvrnemo na zahtjeve koje je predsjednik Milanović predložio za glasanje u saboru. Ukratko mogu biti sumirani kao: hitno ukloniti opasni otpad, utvrditi političku i kaznenu odgovornost, građanima pružiti potpune informacije o zdravstvenim i ekološkim rizicima i da institucije djeluju brže i transparentnije. Ovi zahtjevi se možda čine očiti i zdravorazumni, ali u stvarnosti ih možemo usporediti s pokušajem apeliranja na altruizam i dobre namjere tigra koji nam skače za vrat.
U svojem pokušaju da spasi lice, Plenković je kontrirao napadima na stranku Možemo! jer oni sami imaju ekološke probleme u Zagrebu kao što je slučaj Jakuševca. Ovo je naravno samo njihov neiskren pokušaj opravdavanja, ali svejedno ukazuje na dublju istinu. Možemo! često opravdava odugovlačenje u saniranju problema poput onog u Jakuševcu tako da govore da im je ostavljen tuđi i prije stvoreni problem, te naglašavaju da imaju određene budžetne granice.
Na popisu ministarstva zaštite okoliša trenutačno stoji 5 drugih prioritetnih crnih točaka u HR, pored Gospića, i ne nalaze se samo u mjestima gdje HDZ vlada. Dapače, Pazin u Istri je jedna od crnih točaka, a u Pazinu vlada Možemo!. Ovo odlično ilustrira da nije pitanje namjera već granica koje ti sustav neizbježno postavlja u saniranju ovakvih problema. Građani su od listopada 2019. prijavili 21 tisuću slučajeva nelegalnog odlaganja otpada diljem zemlje. Ovo naravno uključuje sve od najmanjih slučajeva, kao nelegalnog odlaganja starog namještaja, pa do odlaganja tona građevinskog materijala. No sigurno je da ovakvih lokacija ima diljem zemlje, neovisno o tome koja stranka gdje vlada.
Hrvatska, kao manje razvijena zemlja, nema snažne kompanije koje konkuriraju na svjetskom tržištu i akumuliraju ogromne profite. U sektoru gospodarenja otpada u EU dominiraju sofisticirane tvrtke poput francuskog Veolia i SUEZ-a ili njemačkog Remondisa. Ako netko u Hrvatskoj želi pokušati konkurirati na europskom tržištu ili čak konkurirati strancima na svojem, oslanjat će se na svoje najjače atribute koji su slabije regulative i time jeftiniji troškovi. Ekološki zdrava sanacija otpada je mnogima pod pritiskom konkurencije, u Hrvatskoj, ali i u ostatku EU, trošak previše. Ovo je kako smo uspjeli završiti kao „smetlište Europe”.
Ako ovo sve nije dovoljno, kapitalizam je danas na svjetskoj razini u dubokoj krizi: rastuća inflacija, protekcionizam, dugovi, militarizacija i usporavanje ekonomskog rasta svi stavljaju rastući pritisak na državne budžete da se preusmjere financije iz školstva, zdravstva, pa i ekološkog očuvanja. Hrvatska nije iznimka u ovom procesu. No treba naglasiti kako ovakvih slučajeva ima diljem Europe pa i u najnaprednijim zemljama. Ikakve iluzije o ekološki osvještenoj Europskoj uniji i njenim zakonima koji bi nam trebali pomoći su štetne. Zakoni su na kraju dana samo „pravila” koje oni na vlasti biraju ili ne biraju provoditi ovisno o trenutačnim interesima, a vladajućima u EU je svakako u interesu da imaju ovakva smetlišta gdje mogu izvoziti svoje smeće i očuvati okoliš te političku stabilnost kod kuće.
Prosvjed bez politike i ideologija?
Kako se situacija razvijala, građanska inicijativa „Gospić je naš dom” pozvala je na veliki prosvjed u Zagrebu protiv ekološke devastacije u Lici. Od početka se moglo vidjeti da će ovo biti značajan prosvjed. U Hrvatskoj se posljednjih par godina drastično intenzivirao bijes prema HDZ-u koji samo čeka neki kanal kroz koji se može izraziti. No dublje od toga, primjetljivo je širenje manjka povjerenja u sve stranke i cijeli establišment. U približavanju prosvjeda rasla je ideja da ovo nije politički prosvjed i da predstavlja nešto što treba ujediniti sve protiv ovakve očite devastacije naše prirode. Pričalo se je o prosvjedu „bez ideologija”.
Ovakva „apolitičnost” je danas na rastu diljem svijeta. Ona u srži naravno ne predstavlja odbijanje tih pokreta i masa da sudjeluju u donošenju odluka o političkom životu svojih zemalja, dapače, samim time da se razvijaju masovni pokreti pokazuje da želja masa za direktnim donošenjem odluka i time sudjelovanja u politici raste. Ono što zapravo predstavlja je odbijanje trenutačnog političkog establišmenta i političara koji su viđeni kao nešto strano i protiv interesa većine. Kada običan radnik/ica čuju politika oni pomisle na Plenkovića, Milanovića, sabor i institucije koje ih godinama izdaju. Naravno da odbijaju imati ikakvog posla s time.
Kod značajnog sloja ljudi razvijao se sentiment da se ne može vjerovati nijednoj stranci da predvodi ovu borbu. Ovo je kod određenog sloja išlo toliko daleko da su odbili doći na prosvjed jer su ga vidjeli samo kao pokušaj da, pogotovo lijeva oporba kroz SDP i Možemo, dobije na vlastitoj popularnosti. Ovo je i razlog zašto je centralna organizacija ovog prosvjeda bila do prije nepoznata inicijativa. „Gospić je naš dom” je odbila ikakvu službenu afilijaciju s nekom strankom i u njihovim zahtjevima, sličnim onima od Milanovića, nisu išli dalje od traženja hitne sanacije otpada i postavljanje bolje infrastrukture za sanaciju sličnih slučaja u zemlji.
Nisu bili voljni pozvati ni na potrebu promjene vlasti jer bi to riskiralo ono što oni vide kao „politiziranje” prosvjeda.
Sam prosvjed koji se dogodio 05.09. bio je jedan od 5 najvećih u povijesti Hrvatske. Bez da upadamo u sekundarne diskusije o točnom broju ljudi, prosvjed je zasigurno okupio više desetaka tisuća ljudi i samim time se može smatrati vrlo značajnim.
Moramo se zapitati je li službena politička nepristranost bila snaga prosvjeda ili njegova slabost? Nakon prosvjeda bila su dva sentimenta prisutna, jedan kako je uspio ujediniti lijeve i desne radnike te pokazati da se možemo zajedno boriti za nešto, a drugi da prosvjed nije išao dovoljno daleko i neće ništa temeljno promijeniti. Ovdje trebamo naglasiti ono što je nedvojbeno bio najveći uspjeh prosvjeda. Uspio je, nakon godina ponavljanja sentimenta kako se Hrvati nisu sposobni ni za što okupiti i boriti, pokazati obrnuto. Ovo je samo po sebi progresivno i zasigurno ima osvježavajući efekt na moral radničke klase koja se polako budi za nove borbe.
Treba isto naglasiti kako je ovaj prosvjed pokazao da stari trikovi huškanja nacionalizma i anti-komunizma slabe kao alat vladajućih. Index je objavio screenshot iz jedne whatsapp grupe članova i simpatizera HDZ-a koja navodno pokazuje kako je medijski tim HDZ-a uputio ljude da proglašavaju one koji podržavaju prosvjed ekstremnim ljevičarima, antihrvatima, jugoslavenima i mrziteljima svega što je hrvatsko. No posljednja riječ je ostala prosvjednicima koji su na ovakav sentiment odgovorili ismijavanjem Thompsona koji je, nekoliko dana ranije na svom koncertu u Vukovaru, pričao kako je 1991. bio spriječen da se ide boriti u Vukovar, a ljude je sada zanimalo što ga je spriječilo da dođe prosvjedovati za Hrvatsku danas. Tako su ironično riječi njegove pjesme postale anti-nacionalistički meme nakon prosvjeda: „Ako ne znaš šta je bilo, nek ti kaže Lika!”.
Neki su rekli da prosvjed nije zapravo ujedinio ljude oko nečeg značajnog jer je pitanje ekologije i ljudskog zdravlja toliko osnovno da ne može biti podjela oko tog pitanja. Desno ili lijevo, ako ti je krumpir otrovan nećeš ga pojesti. Ovakvo razumijevanje propušta cijelu sliku. To da se ovaj prosvjed uopće dogodio se ne može svesti samo na pitanje bijesa oko afere u Lici, već na postepenu akumulaciju nezadovoljstva s posljedicama neuspjeha kapitalizma u Hrvatskoj. Posljednja pahuljica koja padne prije lavine nije uzrokovala lavinu koliko je cijela struktura pahuljica na koju je posljednja pala.
Naravno, pitanje ekološke katastrofe samo po sebi nije nebitno. Diljem Balkana ekološka pitanja igraju ulogu u razvoju bijesa prema posljedicama kapitalizma. Nedavna „Flamingo” revolucija u Albaniji je započela oko pitanja ekološkog uništenja, a i studentski pokret u Srbiji je bio prethođen pokretom protiv ozloglašene, multinacionalne, rudarske kompanije Rio Tinto i pokušajem iskopavanja litija. Svi ljudi naravno cijene prirodnu ljepotu zemlje iz koje dolaze, ali na Balkanu mnogi vide našu prirodnu ljepotu kao posljednji netaknuti teritorij ekstremne korupcije i devastacije. Jedina lijepa i čista stvar koja nam je ostala i koja nam još može dati ponos. Možda su vladajući pozatvarali tvornice, uništili poljoprivredu, osakatili zdravstvo i školstvo, ali barem nam je ostalo naše lijepo more, planine, jezera i doline.
U Hrvatskoj gdje je turizam temelj ekonomije, to uzima još veći značaj. Sada smo došli do točke gdje korupcija ne uništava društvo samo na indirektne načine, već direktno truje našu vodu, hranu i okoliš.
To da su se ljudi ujedinili „samo” oko ekologije mora biti promatrano kao dio dužeg procesa razvoja radničke svijesti u kojem kontradikcije sustava pokazuju radničkoj klasi gdje joj zapravo zajednički interesi leže te da je na njoj da direktno preuzme vlast. Naravno, ne treba prenaglašavati gdje se u tom procesu nalazimo. Afera Gospić nije preko noći potpuno ujedinila radničku klasu i na prosvjed su došli i otišli ljudi koji podržavaju stranke od Možemo pa do Mosta. No radnička klasa se neće ujediniti samo pod utjecajem krize kapitalizma. Ono što je prijeko potrebno za tu ujedinjenost je njena vlastita radnička partija koja može artikulirati program oko kojeg se možemo ujediniti. Ovdje možemo pronaći glavni uzrok službene „apolitičnosti” prosvjeda. Sve postojeće „lijeve” partije koje bi trebale predstavljati interese radničke klase rade upravo obrnuto kako bi bili „razumni i tolerantni” rukovodioci krize kapitalizma.
Tako se SDP i Možemo plasiraju kao opcije koje nude hrvatski kapitalizam bez korupcije, bez ekoloških katastrofa i drugih problema koji su svedeni na političku stranku HDZ-a. Ovo je zašto ove stranke ne mogu ponuditi neki širi politički program koji će prosvjed učiniti jačim i dovesti do šireg jedinstva radnika. Jer bi takvi zahtjevi bili zahtjevi za uništavanje kapitalizma, a ne samo HDZ-a.
Onda možemo reći da „apolitičnost” znači odbijanje establišmentskih stranaka i njihovog miješanja u organizaciju prosvjeda i da je to bila njegova snaga, ali manjak jasnog političkog programa i plana borbe pored prosvjeda je bila njegova slabost.
Hrvatska nadstrešnica?
Pitanje koje se svima vrti po glavi je – može li se iz ovoga razviti neki veći pokret? Sam Plenković je pokušao smiriti situaciju tako da naglasi kako ovo nije usporedivo s padom nadstrešnice u Novom Sadu, ali većini je očito da nema velike razlike. Finalni plan za sanaciju otpada koji je vlada implementirala planira odvoz oko 650 tona otpada u cementare u Našicama i Koromačnom. U oba ova mjesta otpad je već krenuo stizati čime su izazvani manji lokalni prosvjedi koji su okupili nekoliko stotina ljudi. Uz to, ljudi su sve više krenuli povezivati ovu aferu sa sličnim ekološkim problemima kao izgradnjom megafarmi poput one panirane u Sisku, koja je također izazvala veći prosvjed u Zagrebu nekoliko mjeseci ranije. Nedavno je i u Ludbregu izbio prosvjed protiv izgradnje još jedne megafarme.
Nemamo kristalnu kuglu da bi mogli predvidjeti točno kako će se događaji razviti i hoće li će ovo kroz tri, pet ili koliko god mjeseca postati veći pokret. Ono što definitivno možemo je povezati ovaj događaj s generalnim političkim perspektivama za Hrvatsku i svijet, te predvidjeti u kojem smjeru će se Hrvatska razvijati. Kapitalizam diljem svijeta je ušao u ozbiljnu krizu koja vodi ka dubokoj ekonomskoj krizi, više ratova i time političke nestabilnosti. Hrvatska će neizbježno biti upletena u tu krizu na ove ili one načine te je rast prosvjeda i štrajkova neizbježan. Ovo već dovodi do masovnih društvenih eksplozija od Nepala i Indonezije, preko Srbije i sada Španjolske i Francuske.
Takve eksplozije čekaju i Hrvatsku te pitanje toga što će ih okinuti nije centralno. Mogao bi biti novi razvoj ove afere ili novih ekoloških katastrofa, ali i bilo što od skandala utaje poraza, izdavanja mita, rasta inflacije, rezanja javnih usluga ili neki drugi problem hrvatskog kapitalizma. Ono nama najbitnije je što radnička klasa treba da bi u ovom procesu pobijedila, a to je razvoj nezavisne radničke politike.
Mržnja prema HDZ-u koja postaje sve dublja reflektira rastuću mržnju prema problemima hrvatskog kapitalizma koje vladajući HDZ trenutačno personalizira najjasnije, ali jedina alternativa je da radnička klasa preuzme vlast i upravlja društvom u interesu većine. Komunisti se u procesu izgradnje takve alternative moraju postaviti kao njen najdalekovidniji element.
Izgradnja komunističke partije se neće dogoditi preko noći. Radnička klasa će morati proći kroz određena iskustva, testirajući razne stranke i programe u pokušaju da nađe rješenje za svoj problem. Iskustva koja će ju kroz vrijeme i naš rad sve više približiti ka našem komunističkom programu. Programu koji se ne planira samo riješiti HDZ-a, već i cijelog kapitalističkog sustava izgrađenog 90-ih kroz mafijaške metode koje su duboku korupciju stavile u sam DNK hrvatske države. Većina ljudi na prosvjedu je itekako bila svjesna da se od politike ne može pobjeći, ali oni žele neku novu politiku, politiku radničke većine. To je upravo ono što mi gradimo i ako se s nama slažeš, pridruži nam se.
