Kada se Donald Trump vratio na mjesto predsjednika Sjedinjenih Američkih Država u januaru 2025. godine, evropski desni populistički lideri i političari bili su ushićeni.
„Vidim blistavu pobjedu, možda najveći povratak u historiji zapadne politike“, rekao je nedavno svrgnuti predsjednik Mađarske, Viktor Orbán. „Za svijet to znači nadu u mir.“
Nigel Farage, lider Reform UK, oduševljeno je izjavio da Trumpov ponovni izbor označava „početak zlatnog doba“.
I nije ni čudo što su bili ispunjeni radošću. Trumpov povratak značio je da je najmoćniji čovjek na svijetu – lider „slobodnog svijeta“ – njihov pokrovitelj; imali su moćnog saveznika u svojoj borbi protiv evropskog liberalnog establišmenta. Predsjednik je mogao ojačati njihov autoritet i legitimitet.
Ovo trijumfalno raspoloženje bilo je vidljivo na skupu “Patriots for Europe” (Patriote za Evropu) održanom u Madridu u februaru 2025. godine, gdje je Orbán popularizirao slogan „Make Europe Great Again“. Ličnosti poput liderke Nacionalnog okupljanja (Ressemblement National) Marine Le Pen te zamjenika italijanske premijerke Matteo Salvini govorili su o „rekonkisti “ Evrope.
Sa svoje strane, Trump i njegova administracija bili su veoma zainteresovani za saradnju s evropskim desničarsko-populističkim grupacijama, bez obzira na to da li su bile na vlasti ili u opoziciji.
U američkoj Strategiji nacionalne sigurnosti eksplicitno se navodi da „rastući uticaj patriotskih evropskih partija… daje razlog za veliki optimizam“, te da Washington „ohrabruje svoje političke saveznike u Evropi da promovišu ovaj preporod…“
To „ohrabrivanje“ bilo je potpuno očigledno nekoliko sedmica nakon skupa “Patriote za Evropu” kada je potpredsjednik JD Vance održao svoj ozloglašeni govor na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji.
U svom obraćanju, Vance je žestoko napao evropski liberalni establišment kao „unutrašnju prijetnju“, opasniju od Rusije ili Kine; ispravno je razotkrio licemjerje tih takozvanih „demokrata“ zbog poništavanja rumunskih izbora i podizanja „vatrenog zida“ oko AfD-a u Njemačkoj.
Bez sumnje, cilj ove strategije bio je zaobići zvanične evropske lidere i promovirati snage koje bi nastojale podrivati Evropsku uniju. MAGA krilo američkog establišmenta posmatra EU kao leglo liberalizma i „globalizma“. Šire gledano, Evropu vide kao teret američkim resursima i prepreku američkim interesima.
Pogoršavanje odnosa
Sve do ove godine, desni populisti širom svijeta bili su manje-više ujedinjeni u svojoj krstaškoj kampanji protiv „woke“ liberalnog establišmenta. Ostavili su po strani svoje razlike oko spornih pitanja poput Ukrajine, ekonomske politike itd. kako bi vodili borbu protiv zajedničkog neprijatelja: Atlantskih elita.
Međutim, u posljednje vrijeme odnosi između Trumpa i njegovih evropskih sljedbenika postali su zategnuti. Ispostavilo se da je prilično teško izgraditi „nacionalističku internacionalu“, naročito u trenutku kada svijet razdiru imperijalističke kontradikcije i nacionalni antagonizmi.
Ovaj raskol kuhao se već neko vrijeme. Zapravo, pukotine unutar desno-populističkog tabora – na pitanjima poput Ukrajine, ponovnog naoružavanja i Bliskog istoka – mogle su se primijetiti još na skupu „Patriots for Europe“ 2025. godine, kako je tada komentarisao Le Monde.
Ali te pukotine su sada prerasle u ogromne rascjepe, posebno nakon ogromnog poraza Orbána na aprilskim mađarskim izborima od pro-EU kandidata.
Nigel Farage, koji je nekada pozdravljao trumpovsko „zlatno doba“ i često se hvalio svojim bliskim prijateljstvom s republikanskim liderom, primjetno se distancirao od MAGA tabora. „Poznajem ga“, nonšalantno je rekao Financial Timesu prošlog mjeseca, „ali usputno.“
Nakon što je glasno i bezrezervno podržao američki rat protiv Irana – pozivajući Veliku Britaniju da se uključi u sukob – Farage je ubrzo počeo balansirati, a zatim potpuno povukao svoj stav. Čak je otišao toliko daleko da je priznao kako je Starmer bio u pravu što se nije pridružio Trumpovom ratu.
Slično tome, Le Pen je kritikovala Trumpove „haotične“ ratne ciljeve na Bliskom istoku i ukazala na „katastrofalne posljedice“ koje će sukob imati na cijene goriva. Ranije ove godine, štićenik Le Penove, Jordan Bardella, koji formalno vodi Nacionalno okupljanje (Rassemblement National), također je osudio Trumpove „imperijalne ambicije“ u vezi s Grenlandom i Venezuelom.
U Njemačkoj je Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland-AfD) – čiji je program izrazito anti-ratni – uputila oštre kritike Washingtonu. Kopredsjednik stranke Tino Chrupalla optužio je Trumpa za „ratne zločine“ u Iranu, pa čak pozvao na povlačenje američkih trupa iz Njemačke na partijskom kongresu u martu.
Najjavniji sukob ipak se dogodio između Trumpa i italijanske premijerke Giorgie Meloni, koja se nalazi u posebno neugodnoj poziciji. Ona je do sada smatrana najvećim pro-trump evropskim liderom – jedino joj je Viktor Orbán mogao parirati u pretjeranim hvalospjevima na račun američkog predsjednika.
Uživala je u tome da bude Trumpov favorit u Evropi i veliki dio svog autoriteta temeljila je na bliskosti s američkim predsjednikom.
Ali sada je bila prisiljena sukobiti se s Trumpom zbog rata s Iranom, pod pritiskom vlastite baze, ali i iz perspektive nacionalnih interesa italijanskog kapitalizma, koji nema šta dobiti – a mnogo toga može izgubiti ovom Trumpovom vojnom avanturom.
Nakon što je čak blokirala korištenje američke zračne baze na Siciliji, Trump ju je napao, rekavši italijanskim novinama da joj je „nedostajalo hrabrosti“ da se pridruži američko-izraelskim napadima.
Meloni se, zauzvrat, našla uvučena i u spor između Trumpa i Vatikana – djelimično zbog Trumpovih bogohulnih AI-generisanih memova u kojima sebe poredi, ni više ni manje, s Isusom Kristom.
„Smatram riječi predsjednika Trumpa prema Svetom Ocu neprihvatljivim“, rekla je Meloni, odražavajući pritisak pobožnih katolika iz svoje biračke baze. „Papa je poglavar Katoličke crkve i potpuno je ispravno i normalno da poziva na mir i osuđuje svaki oblik rata.“ Zamjenik premijerke Matteo Salvini ponovio je te stavove.
Sve je to izuzetno neugodno za Meloni, koja je ismijavana zbog svoje ranije povezanosti s Trumpom i naglog zaokreta koji je bila prisiljena napraviti.
Sama prepucavanja i lične nesuglasice ne mogu objasniti ovu naglu promjenu odnosa između Trumpa i njegovih bivših saveznika. Da bismo razumjeli globalno cijepanje takozvane „populističke internacionale“, potrebno je šire sagledati političke i geopolitičke potrese protekle godine.
Pritisak odozdo
Otkako je Trump prošlog januara stupio na dužnost, potpuno je uzdrmao svjetski poredak. Od njegovih donkihotovskih tarifnih ratova, koji su prijetili ekonomskom katastrofom, do razbijanja poslijeratnog zapadnog savezništva: parola Trumpove administracije bila je „America First“ (Amerika prva), a to je značilo „svi ostali posljednji“.
Rat s Iranom dodatno je povećao rizik široke ekonomske nestabilnosti, posebno kroz rast cijena energije. Trump je sve to proveo uz potpuno ignorisanje svojih evropskih „saveznika“, koji nisu bili ni konsultovani ni unaprijed upozoreni na napad. Nad Evropom, naročito nad običnim domaćinstvima, vise prijetnje nezaposlenosti, inflacije i nove energetske krize.
Povrh toga, među običnim Evropljanima generalno postoji negativna percepcija trumpovske Amerike, koju često vide kao nestabilnu zemlju ICE deportacija, policijske brutalnosti, političkih atentata i razvratne, korumpirane vladajuće elite koja se bogati na račun ostatka svijeta.
Stoga nije iznenađenje što je javno mišljenje u Evropi prema Trumpu, SAD-u i djelovanju američkog imperijalizma izrazito negativno.
Podaci istraživanja YouGov pokazuju da je Trumpov rejting negativan kod 78 posto ispitanika u Francuskoj, 86 posto u Njemačkoj i 80 posto u Italiji i Velikoj Britaniji.
Širom kontinenta, 73 posto Evropljana reklo je da Trumpa vidi kao prijetnju miru i sigurnosti u Evropi. To je samo devet procentnih poena manje od ruskog predsjednika Vladimir Putina, koji se konstantno demonizira u zapadnoj štampi. Ovi podaci su još od prošlog ljeta, prije Trumpovih najnovijih agresivnih poteza na Bliskom istoku i u Latinskoj Americi.
Takav stav vjerovatno je bio jedan od faktora Orbánovog poraza, pri čemu je 85 posto Mađara izjavilo da želi drugačiji odnos svoje zemlje sa Sjedinjenim Državama uoči izbora.
Trump je više puta podržao Orbána i čak poslao potpredsjednika JD Vancea četiri dana prije izbora, ali to nije imalo željeni efekat. „Vanceov odlazak Orbánu bio je kao poljubac smrti“, rekao je jedan politički komentator Guardianu. „Kada je to vidjela, [Meloni] je sve shvatila.“
Radnička i srednja klasa, uključujući i poljoprivrednike, koji u mnogim zemljama masovno podržavaju desno-populističke partije – zabrinuti su zbog kontinuirane ekonomske nesigurnosti koju će Trumpovo predsjedništvo donijeti.
Mnogi od njih vide povezanost između ekonomske situacije i Trumpovih vojnih poduhvata te se zbog toga protive nepromišljenim ratovima i teretu militarizma.
Peter Felser, zastupnik AfD-a, sažeo je to raspoloženje riječima: „Ne možemo biti poslušnici politike ‘America First’ ako ona uništava njemačka radna mjesta.“
Ako postoji nešto zajedničko svim desno-populističkim partijama, to je da su izgrađene na heterogenim i nestabilnim društvenim bazama i hrane se antiestablišmentskim bijesom radnika i srednje klase.
Zato, kada instinktivno anti-trumpovsko i anti-ratno raspoloženje zahvati njihovo biračko tijelo, populistički lideri to moraju odražavati ili riskiraju da budu kompromitovani i izgube podršku.
U slučaju AfD-a, oslanjanje na antiameričko raspoloženje u njemačkom društvu nakon rata s Iranom omogućilo im je da po prvi put preuzmu vodstvo u anketama ispred vladajućeg CDU-a.
Pritisak odozgo
Postoji još jedan faktor u ovom procesu: činjenica da desno-populističke partije vode uskogrudi nacional-šovinisti, koji na kraju moraju zastupati nacionalne interese svojih zemalja, a ne nečije tuđe. A činjenica je da Trumpova politika „America First“ znači cijeđenje Evrope i otvoreno tretiranje evropskih zemalja kao sitnih vazalnih država.
Nacionalističke politike neizbježno znače rivalstvo i sukob, jer su nacionalni interesi SAD-a, Njemačke, Velike Britanije itd. objektivno suprotstavljeni jedni drugima. Koliko god se njihovi interesi ponekad preklapali, svaka od tih zemalja ima vlastite ekonomske veze i sfere interesa; i takmiče se na istom ograničenom svjetskom tržištu.
Pored ovoga, možemo vidjeti kontinuirano suzdržavanje nekih evropskih desno-populističkih partija. Što su bliže vlasti, njihovi lideri sve više odražavaju potrebe svojih nacionalnih vladajućih klasa i način razmišljanja političkog establišmenta.
Većina evropskih sila sada se miri s raskidom između američkog i evropskog imperijalizma. Ako njihove posljednje nade u približavanje nisu uništene Trumpovim prijetnjama aneksijom Grenlanda – što je praktično prijetnja Danskoj, članici NATO-a, onda ih je vjerovatno uništila kriza izazvana ratom s Iranom. To se ogleda u promjeni tona vlada Velike Britanije, Španije, Italije i drugih zemalja.
Istovremeno, vlade koje su provodile brutalne mjere štednje osjećaju pritisak nezadovoljstva javnosti i očajnički pokušavaju zaustaviti pad popularnosti. Nije slučajno što je Melonin sukob s Trumpom uslijedio ubrzo nakon poraza njene vlade na referendumu o pravosudnoj reformi.
Vidjevši uspjeh anti-trumpovske kampanje Marka Carneya na prošlogodišnjim kanadskim izborima, neki evropski lideri vjerovatno usvajaju anti-trumpovsku i anti-američku retoriku kako bi spasili vlastitu političku kožu.
U tom smislu, sve kritičniji stav desnih populista prema Trumpu i SAD-u odražava poteze njihovih liberalnih i reformističkih pandana, poput španskog premijera Pedra Sáncheza i britanskog premijera Keira Starmera.
Ipak, postoje granice anti-trumpovskoj retorici evropskih lidera. SAD ostaju najveći trgovinski partner EU, a EU i Britanija nemaju ekonomsku, političku ni vojnu moć da potpuno raskinu veze sa SAD-om ili im se otvoreno suprotstave.
Desni populisti prisiljeni su napustiti otvoreno pro-američki i pro-MAGA imidž. U nekim slučajevima se sve više usklađuju s vanjskopolitičkim agendama vlastitih nacionalnih vladajućih klasa, koje su zabrinute zbog položaja evropskog kapitalizma u sve više podijeljenom svijetu, gdje Evropa više ne može računati na patronat SAD-a.
To je jasno u izjavama novog omladinskog lidera AfD-a, koji je napisao da „budućnost evropskih desničarskih partija leži u Evropi“ i da su odnosi s drugim Evropljanima „uvijek važniji od bilo kakve posebne linije prema Moskvi, Pekingu ili Washingtonu“.
Slično tome, Meloni je u govoru italijanskom parlamentu prošlog mjeseca više puta naglasila potrebu za evropskim jedinstvom: „historija kuca na vrata, a Evropa ne smije pasti na ovom ispitu.“
Pucanje i raspadanje
Ostaje da se vidi kamo će tačno raskid s Trumpom odvesti desne populiste. Ove partije i pokreti vjerovatno će krenuti u različitim pravcima, zavisno od svojih specifičnih nacionalnih uslova.
Neki od njih mogli bi oprezno pristupati evropskom projektu. Uprkos tradicionalnom euroskepticizmu, Meloni i Le Pen posljednjih godina ublažile su svoje stavove prema EU – zalažući se za reformu iznutra umjesto izlaska po uzoru na Brexit.
Takav proevropski zaokret vjerovatno se neće dogoditi kod Faragea. Reform UK u svom DNK ima Brexit i euroskepticizam. Iako je Farage priznao da ga „pomalo počinje brinuti“ Trumpova procjena rata s Iranom, naglasio je vitalnu važnost takozvanog „specijalnog odnosa“ sa SAD-om za britanski kapitalizam, ispravno ističući da „bez Amerike smo bespomoćni“.
Drugi desno-populistički projekti mogli bi se povući u uski, provincijalni nacionalizam – distancirajući se i od Washingtona i od Brisela. To bi dodatno povećalo centrifugalne pritiske koji već prijete da rastrgnu Evropsku uniju.
Pored toga, ovaj raskid između SAD-a i Evrope mogao bi izazvati i pojačati tenzije unutar samih desno-populističkih partija.
AfD je, na primjer, već bio podijeljen oko odnosa prema SAD-u prije rata s Iranom, između pro-američkog krila Alice Weidel i rastućeg tvrdog anti američkog krila koje predvodi Tino Chrupalla.
Nedavna eskalacija na Bliskom istoku ohrabrila je Chrupallu, koji je optužio Trumpa za „ratne zločine“ i pozvao na povlačenje američkih trupa iz Njemačke. Rastuće anti-američko raspoloženje u Njemačkoj čak je natjeralo i pro-američki nastrojenu Weidel da uputi određene kritike američkom predsjedniku. Zastupnik Maximilian Krah izjavio je: „Raskid s Trumpom bio bi štetan za AfD na mnogo načina. To se ne smije dopustiti.“
Ovo je samo mali uvid u političku nesigurnost koja očekuje evropsku politiku u narednom periodu.
Kolos na glinenim nogama
Desni populisti trpe udarce iz više razloga, od kojih neki nemaju puno veze s ekscesima Trumpove administracije ili nedavnim porazom Viktora Orbána.
U Britaniji, na primjer, Reform je djelimično izgubio svoj radikalni, anti-establišmentski sjaj nakon što je u vodeće pozicije počeo primati bivše torijevske karijeriste te provoditi mjere štednje i povećanja poreza u lokalnim vijećima koja kontroliše.
Farage je nedavno obećao da će povesti rat protiv socijalne države ako dođe na vlast, čak i ako to izazove štrajkove i nerede. Takve izjave teško da će ohrabriti 36 posto Reformovih birača koji kažu da se osjećaju „očajno ili zabrinuto zbog svojih finansija“.
Iskustvo Melonine vlade u Italiji veoma je slično, osim što ona postaje još šire diskreditovana jer vlada na nacionalnom nivou.
U mnogim aspektima, Orbánov poraz, nakon 16 godina korupcije i propadanja, pruža evropskim desnim populistima pogled u budućnost: kada jednom dođu na vlast, postat će jednako omraženi kao i ostatak političke elite. Samo što ovaj put, s ubrzanim razvojem događaja, neće imati ni približno 16 godina na vlasti.
Nedavni događaji, uključujući krizu Trumpove administracije, razotkrili su ranjivosti tih reakcionarnih i demagoških formacija.
Ali bez obzira na to šta se dešava s Trumpom, glavni izvor snage tih partija je domaći: ogromni narodni bijes prema liberalnom establišmentu koji provodi brutalne mjere štednje, te potpuni neuspjeh ljevice da ponudi ozbiljnu alternativu.
Zbog toga Reform UK, AfD i Nacionalno okupljanje i dalje veoma dobro stoje u anketama u poređenju sa svojim rivalima, te se očekuje da ostvare velike dobitke na predstojećim izborima u Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj i drugdje.
Dijelovi ljevice očajnički podižu ruke pred navodno nezaustavljivim talasom reakcije, koje često pogrešno poistovjećuju s fašizmom.
Međutim, kako smo od početka isticali, ovaj prividni „zaokret udesno“ samo je jedna prolazna manifestacija dublje polarizacije društva izazvane krizom kapitalizma.
Ove grupe djeluju snažno jer crpe snagu iz ogromne rezerve anti-establišmentskog bijesa. Kao demagozi, pokušavaju biti sve svima.
Njihova najveća snaga stoga će biti i njihov najveći izvor slabosti: podložni su čitavom nizu nacionalnih i društvenih pritisaka koji ih guraju u kontradiktornim pravcima.
A kako se približavaju vlasti, sve se manje razlikuju od istog tog establišmenata koji njihove pristalice preziru.
Ako Donald Trump, na čelu najmoćnije nacije u svjetskoj historiji, ne može isporučiti svoje zlatno doba mira i prosperiteta, onda reakcionarni pigmeji podijeljene i zakržljale Evrope nemaju nikakve nade.
Oni su minijaturni kolosi na glinenim nogama, osuđeni da se prije ili kasnije sruše. Sile koje su prizvali srušit će ih, jednako sigurno kao što noć slijedi dan.
Jedini način borbe protiv desnog populizma jeste oduzeti mu tlo pod nogama. To prije svega znači borbu protiv mjera štednje liberalnog establišmenta i militarizma na klasnoj, radničkoj osnovi, te pružanje stvarne alternative slijepoj ulici kapitalizma i nacionalne podjele. Upravo za to se komunisti zalažu.
Tekst je objavljen 13. maja 2026.
