Rezultati izbora u siromašoj, ruralnoj istočnonjemačkoj saveznoj pokrajini Saska-Anhalt, dom za 2,1 milion stanovnika, je udario vladajuću klasu Njemačke kao voz. Alternative für Deutschland (AfD) je osvojio skoro 44% glasova, povećano od samo malo preko 20%. Vladajuća CDU je, u međuvremenu, pala sa 37% na 17%. Glasači su oštro osudili cijeli njemački establišment.
Zavirujući u ovaj začuđujući rezultat, pronalazimo mješavinu različitih osjećaja. Postoji zbunjenost. Postoje rasističke, antimigrantske predrasude. To je sve zaista tu. Ali, iako je rezultat prouzrokovao prirodan alarm među omladinom i ljevicom, moramo naglasiti da ovo ne predstavlja pomjeranje udesno, a pogotovo ne neki povratak fašizma.
Šta iznad svega pronalazimo jeste ogromna navala bijesa, mržnje ka establišmentu, ogorčenosti od većinski glasača pripadnika radničke klase koji imaju osjećaj kao da je sistem namješten protiv njih.
Ovi izbori su imali najveću izlaznost od bilo kojih u ovoj saveznoj pokrajini od ponovnog ujedinjenja, čak 78%. Iako je AfD oduzeo veliku broj glasova od vladajuće konzervativne stranke CDU (otprilike 83.000 glasova), 170.000 njihovih glasača zapravo prije ovog uopće nije bilo aktivno u izborima. Oni predstavljaju masu koja je potpuno otuđena od sistema i politike.
Vidjeli smo veliku privrženost radnika AfD-u. Rezultat im je bio znatno iznad prosjeka među fizičkim radnicima (dobitak od 59%). Među onim koji svoju finansijsku situaciju opisuju kao „lošu”, 65% njih je glasalo za AfD. U poređenju s tim, samo 37% onih koji opisuju svoje stanje kao „dobro” je glasalo na isti način.
Jedina grupa među kojom su znatno podbacili su penzioneri, koji većinom glasaju za tradicionalne, ukorijenjene stranke.
Šta ovo predstavlja? Ogroman, nagomilan bijes na dnu društva i, na zbunjen način, korištenje AfD-a kao štap kojim se udara establišment kao meta tog bijesa.
Mržnja sistema
Friedrich Merz, njemački kancelar, je u ovom trenutku najomraženiji lider vlade u cijelom svijetu. Čak 78% Nijemaca negoduje njegov rad. Nije teško vidjeti zašto. Njemačka je od 2022. u recesiji ili stagnaciji. Prekid ruskog gasa od početka rata u Ukrajini je uzrokovao val deindustrijalizacije po cijeloj državi uz desetine hiljada izgubljenih poslova svakog mjeseca. Njemačka industrijska proizvodnja je smanjena za 11% od 2023. i 15% od kraja pandemije.
Vladajuća koalicija koja uključuje obje tradicionalne stranke vodi program srozavanja potrošnje u društvene svrhe, napad na sistem državne skrbi, dok istovremeno daje milione za rat u Ukrajini, rat koji je tačno viđen u vezi sa gubitkom jeftinih ruskih izvora energije što je uništilo njemačku industriju.
U međuvremenu, AfD nikada nije bio u vladi. Njihov program je, naravno, potpuno reakcionaran i uključuje užasavajuće probiznis, antiradničke politike, korištenje migranata kao žrtveno janje, kao i gomila gluposti vezanih za takozvane „kulturne ratove”.
Ipak, postoji nekoliko razloga zašto se ova stranka uspjela povezati sa raspoloženjem bijesa. Kao prvo je njihova aura antiestablišmenta. Za ovo se mogu samo zahvaliti samim partijama u establišmentu!
Činjenica da su se stranke koje su odgovorne za napad nad radničkom klasom Njemačke sada ujedinile radi osuđivanja AfD-a kao posebnog zla i radi gradnje „vatrenog zida” oko njih je samo potpomogla AfD-u. Vidjevši da su sve establišment stranke stale na potpuno istu stranu povodom ovog pitanja, uključujući ljevičarsku stranku Die Linke, mnogi su se uvjerili da svi oni predstavljaju iste interese.
Među obećanjima AfD-a, postoje dva koja odgovaraju mnogim radnicima.
Prvo je, naravno, njihova politika o migraciji. Ironično je to što upravo Saska-Anhalt pokazuje zašto je ova politika samo diverzija. Ovo je jedna od najsiromašnijih regija u Njemačkoj dok istovremeno ima jednu od najnižih migrantskih populacija u državi. Samo 8% stanovništva ove savezne pokrajine je rođeno izvan države, što je upola manje nego prosjek u Njemačkoj.
Očigledno je da migranti nisu uzrok siromaštva njemačkih radnika. Oni su samo pogodan bauk, krivi ih se za zauzimanje mjesta u bolnicama, školama, poslovima. Od glasača AfD-a, 89% kaže „cijene toliko brzo rastu da ne mogu platiti svoje račune, a 80% „ne mogu više održavati svoj standard života”. Ovo su prave anksioznosti za koje migranti bivaju okrivljeni.
Postoji još jedno pitanje oko kojeg se AfD sve više zauzima: umor prema ratu u Ukrajini. Ovo stvara iskreni alarm među dominantnim, antiruskim krilom vladajuće klase.
Otkako je Merz pristupio funkciji, Evropljani (a među njima najviše Nijemci) su preuzeli skoro potpunu cijenu posrednog rata u Ukrajini. On je također masovno povećao vojnu potrošnju. U međuvremenu, i povezano s tim, pokušava dob penzionisanja povećati na 70 godina, a radnu sedmicu do 40 sati.
Deindustrijalizacija koja slijedi iz povećane cijene gasa, rezultirajući gubitak poslova, duži radni sati, politika „radi dok ne crkneš”, ovo su sve cijene koje vrijedi platiti, po mišljenju Merza, CDU-a i SPD-a, u cilju zaštite imperijalističnih interesa njemačke kapitalističke klase.
Saska-Anhalt je posebno teško pogođena produbljujućom krizom njemačkog kapitalizma. Kao što drugovi iz Revolutionäre Kommunistische Partei (RKP) objašnjavaju u njihovoj objavi nakon izbora:
„Lako je vidjeti zašto su bijesni. Saska-Anhalt je u dugovima od 23,7 milijardi eura i faktički nema mjesta za finansijsko manevrisanje. Tokom zadnjih šest godina, ova savezna pokrajina je imala najmanji ekonomski rast u cijeloj državi. Ima najmanje plate i najmanji BDP po glavi stanovnika. Uz to, ima i najstarije stanovništo, do te mjere da se trenutni ministar-predsjednik (glava vlade Saske-Anhalt), Sven Schulze is CDU-a, osjećao prinuđenim da se bori protiv planova CDU-a na federalnom nivou da smanji penzije.
Najveći ekonomski sektor je zdravstvo i socijalna skrb. Upravo su ovdje, u bolnicama i domovima sa starije, planirana buduća smanjenja budžeta. Hemijska industrija [Saska-Anhalt je poznata po svom takozvanom „hemijskom trouglu”] je u krizi zbog visokih cijena energije. Lokalni dobavljači automoto industrije su povučeni dolje od strane recesije Volkswagena i BMW-a. Velika fabrika čipova u Magdeburgu je trebala pružiti olakšanje od ovih ekonomskih problema, ali je taj projekat propao.
Neki komentatori su pokušali uljepšati ovu situaciju: iako su plate niže nego u zapadnom njemačkom, niži su i životni troškovi. Pogotovo je za kirije rečeno da su priuštive.
Jedna statistika jasno ukazuje odakle proizilazi ova „priuštivost”: od 1980. Saska-Anhalt je izgubila trećinu svog stanovništva. Od tri miliona u tadašnje vrijeme, danas samo 2,1 milion ljudi živi u ovoj saveznoj pokrajini. Zbog toga, Saska-Anhalt ima najveću stopu upražnjenosti stanova u vlasništvu lokalne samouprave. Problem je u tome što je tim stanovima potrebna renovacija, a za to ne postoji novac. Rezultat: jeftin život u oronulim stanovima.
Samo Bayer, koji proizvodi aspirin za cijelu Evropu u Bitterfeldu, uspješno posluje. U zadnjoj četvrtini godine, profit ove grupe u odjelu za farmaceutske proizvode bio je malo preko milijardu eura. Naravno, ovo ništa ne znači običnim ljudima”
Ovo je sumorna situacija s kojom su radnici suočeni. A ipak, vladajuća klasa svakog dana zahtijeva sve više požrtvovanja za rat dok pojačava histeričnu antirusku kampanju.
Glasovi za AfD su najjasniji izraz da njihova ratna propaganda gubi svoj efekat. Stranka je obećala da će zaustaviti rat, obnoviti odnose sa Rusijom i ponovno pokrenuti protok jeftinog gasa čime bi smanjila cijene i vratila poslove.
Desničarske stranke i izvan Njemačke koriste ovo raspoloženje. U Francuskoj, potpredsjednik Le Penine stranke, Rassemblement National (RN), je iskazao da bi njihova partija zaustavila pomoć Ukrajini:
„Zdravstvo, obrazovni sistem, cijela ekonomija – sve je dovedeno do svojih granica. Ali pronalazi se novac za konstantno finsansiranje oružja. Ko plaća sve to? Morate znati kada je vrijeme zaustaviti rat.”
Ove retorike su povezane. Pored toga, moramo ukazati na val štrajkova nizozemskih radnika, uključujući radnike u luci u Rotterdamu, koji su zatvorili najveću evropsku luku za kontejnere u štrajku direktno povezanim sa ekonomskim rezovima radi veće mogućnosti finansiranja militarizma.
Uspjeh AfD-a je toliko više začuđujuć kad se uzme u obzir koliko glasna postaje antiruska retorika u Zapadu. Histerija oko dronova i nedokazane tvrdnje o ruskom napadu na aerodrom u Leipzigu su samo najskoriji primjeri.
A i pored toga, ova ratna propaganda vraća sve više opadajuće prinose. Na svom vrhuncu u 2022. godini, 29% Nijemaca je vjerovalo da njihova država treba povećati resurse koje daje za rat u Ukrajini, dok ih je 23% vjerovalo da su otišli predaleko. Danas, samo 14% kaže da vlada ne radi dovoljno za Ukrajinu, dok 42% tvrdi da su otišli predaleko. Samo 56% vjeruje da Rusija predstavlja „ozbiljnu prijetnju” Njemačkoj. Iako je to većina, ipak nije ohrabrujuće s obzirom na žestinu kojom Zapad prikazuje Rusiju kao đavola.
Bez alternative
Ovo je klasni bijes, zbunjeni klasni bijes. Trebao bi biti izražen od strane ljevice. Bit je u sljedećem: neuspjeh je ljevice što nije zauzela jasan stav o ratu u Ukrajini i NATO militarizmu, neuspjeh je ljevice što nije pružila alternativu pakla njemačkog kapitalizma u raspadu, neuspjeh je ljevice što se nije predstavila kao pravi glas antiestablišmenta već je dala mjesto AfD-u.
Die Linke je također učestvovao u vatrenom zidu protiv AfD-a, kao da je CDU išta bolji. Nisu uspjeli uvidjeti da je porast AfD-a direktni rezultat mržnje i bijesa prema CDU, SPD i Zelenim, te ako neko želi iskoristiti taj bijes moraju stati naspram tih stranaka.
I šta su uradili od izbora? U intervjuu za Frankfurter Allgemeine na pitanje „da li biste bili voljni surađivati sa CDU?”, jedna od vođa Die Linke, Ines Schwerdtner, je odgovorila: „Da, pod određenim uslovima … u svrhe držanja AfD-a podalje od moći … demokratske stranke moraju biti u međusobnom razgovoru.”
Kakav poklon za AfD. Ako stranke budu viđene kao da stoje jedna uz drugu protiv AfD-a ili, još gore, ako uđu u koaliciju radi držanja AfD-a izvan vlasti, samo će AfD biti pobjednik.
U Italiji, prije pobjede Meloni, sve stranke od desničarske Forza Italia do Pet zvjezdica i Demokratske stranke na ljevici su se združile pod tehnokratskom vladom da napadnu radničku klasu. Samo je Melonijina krajnje desničarska Fratelli d’Italia bila izvan te koalicije i time je pridobila bijes usmjeren ka ovoj reakcionarskoj koaliciji.
Die Linke iz toga nije ama baš ništa naučio. Očigledno je da ih se zbog toga kažnjava u Saskoj-Anhaltu.
Od 1990-ih, osjećaj otuđenosti i zaostalosti preovladava u Istočnoj Njemačkoj. Tradicionalno Die Linke je bila ta stranka koja je izražavala taj osjećaj bijesa. Više ne. Interesantno je što su u jednoj anketi mnogi glasači AfD-a izjavili da im se sviđa stranka jer smatraju da će „osigurati da Istočni Nijemci mogu opet biti ponosni na svoje uspjehe.”
Prije 15 godina, Die Linke je bila druga najveća stranka u saveznoj pokrajini sa 23% glasova. Sada se srušila na peto mjesto sa samo 8,6% glasova. Uspjeh AfD-a u Istočnoj Njemačkoj je moguć većinom upravo zbog vakuuma koji mu je ostavio Die Linke!
Ipak, ovo raspoloženje nije ograničeno samo na Istočnu Njemačku. U martu, izbori u jugozapadnoj saveznoj pokrajini Baden-Württemberg su izrazili sličan trend sa porastom AfD-a od 9,7% do 18,8% glasova.
Fašizam?
Raspoloženje među većinom ljevice je alarmiranost radi rasta AfD-a. Ovo je prirodno i zdravo. Ta stranka je od glave do pete potpuno reakcionarna. Međutim, da li AfD zaista nagoviještava period reakcije ili čak fašizma kao što mnogi tvrde?
Ne. To nije pravilna perspektiva. Program AfD-a je prepun ekstreming reakcionarnih mjera. Ali ono što ima zajedničko sa ostalim ekstremno desničarskim strankama Evrope jeste što uspjeva samo radi zbunjenog bijesa radničke klase.
Politika AfD-a je smanjenje poreza na bogate, ukidanje minimalne plate, napadi na žene, migrante, LGBT+ zajednicu itd.
Kada bi se našla zapravo na moći, bila bi stavljena u dilemu. Ako napadne radničku klasu, izgubit će svu podršku i bit će stavljena u istu slabu poziciju kao i svaka druga slaba buržoazijska vlada u Njemačkoj i Evropi.
Pogledajte šta se desilo sa Meloni u Italiji. Ili sa Trumpom. Trump je pokušao staviti svu pažnju na pitanje migracija jer je bio u nemogućnosti održati sva ostala predizborna obećanja. I za svoj trud bio je nagrađen porazom u Minneapolisu i bio prinuđen da smanji svoju politiku.
Uspon ovih desničarskih demagoga će naravno ohrabriti konzervativne i čak otvoreno fašističke elemente. Prijetnja koju čak i ove male grupe predstavljaju ne smije biti zanemarena.
Ali istovremeno se radikalizuje još jedan sloj. Prosti, reakcionarski program AfD-a i alarm zbog njihovog uspona pokreće sloj, pogotovo među mladim. Vrlo je interesantno što je samo 39% žena, u poređenju sa 50% muškaraca, glasalo za AfD u Saskoj-Anhaltu, upravo zbog mizogenih gluposti u njihovom programu koji jasno govori da od žena očekuje da plate za krizu kapitalizma tako što bi se vratile u kuću i postale samo domaćice.
Za šire slojeve koji su glasali za AfD, stranka ne može ponuditi ništa osim lažnih obećanja. Uskoro će uvidjeti istinu o njima.
Politika „demokratskog vatrenog zida” je najsigurniji put ka katastrofi jer, u praksi, označava odbranu trenutne vlade koja sprovodi napad na radničku klasu. Ono šta je potrebno jeste jasna, izrazito antiestablišment, revolucionarna alternativa koja napada sve glavne stranke njemačkog kapitalizma i kao i sam pokvareni kapitalizam Njemačke.
