Jedan dan, čini se da je država mirna i da je vladajuća klika ondje čvrsto na vlasti. Već sljedeći dan revolucionarne mase stoje pred gorućim parlamentom. Policije nema, članovi parlamenta su pobjegli, kao i predsjednik. Fotografije i videi koji su nedavno isplivali iz Nepala su zadivljujući. Također su zadivljujuće slični prizorima koje smo već vidjeli: u Šri Lanki, Bangladešu, Keniji i Indoneziji.
Koje je značenje ovih događaja? Neki na ljevici, impresionirani ovim prizorima, dozvoljavaju da ih plima ponese bez zaustavljanja da se upitaju gdje ih plima nosi. Ponašaju se poput navijača za mase, što je zadnje što masama treba u revoluciji.
Drugi promatraju situaciju s predrasudama. Gledaju Nepal, Šri Lanku ili neki drugi od ovih primjera, i uspoređuju ih s idejama o tome kako bi revolucija trebala izgledati koje su im zagljavljene u glavi.
Ne pronalaze sovjete. Ne pronalaze zborove radnika. Umjesto njih, nalaze organizirane mase, do razine na kojoj su uopće organizirane, okupljene oko slučajnih vođa, ili samo heštegova na društvenim mrežama. Ne pronalaze crvene zastave. Pronalaze zastave Šri Lanke, zastave Kenije, zastave Bangladeša i zastave Nepala.
Nekolicinu zahtjeva koje ovi pokreti imaju smatraju nejasnima i ograničenima, posebno u usporedbi sa dotjeranim programom socijalističke revolucije. Ukazuju i na neosporivu činjenicu da su, barem do sada, ove revolucije jedva napravile ikakve velike promjene. S time prezrivo izjavljuju da ovo uopće nisu revolucije, te se vraćaju u krevet i traže da ih se probudi kada počne prava revolucija.
Kao iskreni komunisti, ne možemo si dopustiti niti da nas impresioniraju spektakli. U drugu ruku, ne možemo ni očekivati da se sve revolucije strogo pridržavaju naših očekivanih standarda. Moramo ući u srž konkretnih događaja i izvući konkretne zaključke.
Koji je, dakle, naš stav prema ovim razvijajućim događajima?
Ove revolucije, od Šri Lanke do Nepala, sve imaju svoje specifične osobine. S druge strane, do sada su isplivali jasni i nepogrešivi uzorci. Kada ih pogledamo sve skupa, govore mnogo o karakteru epohe u koju ulazimo.
Moć masa
Prvo što moramo napomenuti jest da, u smislu heroizma i napora, nismo mogli tražiti više od revolucionarmih masa. Pokazali su ogromnu, ranije skrivenu moć koju imaju.
Prije tri godine, prvi domino u nizu, kada su ljudi navalili prema predsjednikovoj palači u Šri Lanki, policija je odbačena poput komaraca. Radžapakše su pobjegle. Nijedna druga sila u društvu nije se mogla ni približno mjeriti sa masama.
Režim se pronašao bespomoćno viseći u zraku. Revolucija ga je mogla tad i tamo skršiti. Istina je, vlast je doista bila u rukama masa na ulicama. Sve što im je preostalo jest proglasiti rušenje starog režima. Nažalost, mase nisu bile svjesne da drže takvu vlast, i nije bilo partije dovoljno idejno autoritativne da uzme vlast u njihovo ime.
Dakle, iste večeri kada je postignuta ova zadivljujuća pobjeda, revolucionarne mase nisu imale ništa preostalo osim napustiti palaču i uputiti se kući. Nakon toga, stari omraženi parlament, pun većinom s Radžapakša partijom, izabrao je svoju zamjenu za predsjednika.
 |
| Izvor: Rayhan9d, Wikimedia Commons |
5. kolovoza 2024. režim u Bangladešu se također pronašao viseći u zraku. Policija, koja je samo tjednima prije oslobodila vladavinu terora, objavila je “štrajk”. U stvari, napustili su scenu u strahu od osvete masa. 450 od 600 policijskih postaja u državi bili su tinjajuće ruševine. Zloglasnog premijera Sheikh Hasinu zapovjednici vojske strpali su u helikopter i odnijeli van države.
Revolucionarne mase imale su vlast i mogle su organizirati vlastitu revolucionarnu vladu. No ponovno, nisu bile svjesne vlastite moći. Stari režim bio je poražen. Stari generali i suci mogli su biti odbačeni. Umjesto toga, vođe studenata odlučili su pregovarati sa poraženim generalima. Složili su se za privremenu vladu koju je vodio bivši bankar gdje bi oni sjedili u simboličnim ministarstvima.
U Keniji, nakon svih žrtava, svog krvoprolića, još je manje postignuto. Ruto ostaje ukorijenjen na vlasti.
Centralna enigma u svim slučajevima je kontrast između velike moći koje su mase pokazale i male promjene u onom što je doista važno.
Ovo je rezultat jednog nedostajućeg faktora, kojemu se uvijek vraćamo: manjak revolucionarnog vodstva. Bez vodstva, zbunjenost vlada s obzirom na program i kranji cilj revolucije. Svi ovi ustanci prestaju na pola puta.
Ali onima koji proglašavaju da ovo uopće nisu revolucije govorimo: nema druge vrste revolucije moguće pod ovim uvjetima. Lenjin odgovara na ovu primjedbu u svom odgovoru onima koji su poricali da je Uskršnji ustanak u Irskoj 1916. imao ikakvu revolucionarnu važnost, te da je bio samo puč.
Zamisliti da je socijalna revolucija zamisliva bez pobuna malih naroda u kolonijama i u Europi, bez revolucionarnih izljeva sitne buržoazije, sa svim njezinim predrasudama, bez pokreta proleterskih i poluproleterskih masa koje nemaju klasnu svijest protiv ugnjetavanja zemljoposjednika, crkve, monarhije, stranog jarma itd – zamišljati to jednako je odbacivanju socijalne revolucije. Samo oni koji zamišljaju da će se na jednom mjestu vojska postrojiti i reći: “Mi smo za socijalizam”, a na drugom mjestu će druga vojska reći: “Mi smo za imperijalizam” i vjerovati da će to biti socijalna revolucija, samo oni koji imaju tako smiješno pedantno mišljenje mogli bi ocrniti irsku pobunu nazivajući je “pučem”. Tko god očekuje ‘čistu’ socijalnu revoluciju, nikada je neće doživjeti. Takva osoba samo govori o revoluciji bez razumijevanja što je revolucija.”
Problem vodstva
Primjećujemo manjak jasnog vodstva. Ali stanje masa je preočajno da bi one čekale da subjektivni faktor stupi na scenu. Mladi su najmanje skloni strpljivom čekanju savršenih uvjeta. Još jedna prepoznatljiva osobina svih ovih revolucionarnih ustanaka je način na koji je cijela nova generacija mladosti izašla na scenu. Mladi, kojima je oduzeta budućmost, koji imaju najmanje za izgubiti a najviše za dobiti, koji su sloj s najviše energije bez tereta prošlih poraza, su na prvoj liniji bojišnice posvuda.
U Nepalu i Keniji, nazivaju ovo ‘Revolucijom generacije Z’. U Srbiji i Bangladešu, poput gromobrana, ogromni pokreti studenata privukli su bijes milijuna običnih radnika i siromašnih.
Iako postoje razlike od države do države, mladi su uglavnom proizveli ono malo vodstva koje je isplivalo. Donose li zbunjenost? Naravno da da. Čija je to krivica? Odgovaramo emfatično: to je krivica vođa masovnih organizacija radnika kojima je posao da vode.
Činjenica koju možemo osuđivati jest da je njihova kukavična odsutnost bila sramotna protuteža hrabrosti mladih u avangardi.
Kao što su generali u Keniji i Bangladešu držali vojnike zatvorene u vojarnama kako bi spriječili da i njih zahvati revolucija, tako i radničke vođe drže teške bojne postrojbe radničke klase “zatvorene u vojarnama”.
Ovo je kriminalno. Na kraju, jedino radnička klasa ima u svojim rukama moć da skrši kapitalizam u njegovom korijenu, a on je i pravi izvor svog jada i patnje masa.
Mladi su se u mnogim slučajevima pokušali povezati s radnicima. Studenti u Srbiji su, mora im se priznati, ispravno pozvali sindikate da organiziraju štrajkove protiv Vučićevog režima, i tražili formiranje radničkih zborova. Ali uskoumni birokrati u uredima sindikata odbijali su te pozive, za koje su smatrali da nasrću na njihove vlasite male feude.
U Keniji, jadni glavni tajnik centra sindikata COTU-K je čak i izašao braniti Rutov regresivni Financijski zakon iz 2024. koji je upravo potaknuo cijeli pokret!
I na vrhuncu šrilankanske aragalaye (borbe) u 2022., širila se ideja hartala (revolucionarnog generalnog štrajka). Ali sindikati su odbili poslati zahtjev za bilo što osim jednodnevnog štrajka.
Protiv korupcije
Kroz ove pokrete, vidjeli smo kako mase ciljaju na najočitije i najmoćnije simbole koji u njima bude bijes.
Trula vladajuća klika koja dominira njihovom zemljom, mržena jednako za svoju brutalnost kao i za korupciju, privukli su na sebe bijes masa: Radžapakša klika na Šri Lanki, Hasinina klika u Bangladešu, Ruto klika u Keniji: vladari i njihova ‘nepo djeca’ u Nepalu, političari koji sebi dodjeljuju ogromne povišice u Indoneziji: Vučić i njegovi razbojnici u Srbiji.
Prije svega, mase u Šri Lanki, Keniji, Bangladešu, Nepalu, Indoneziji i drugdje prvo napadaju korupciju.
Mnogi skeptici ukazuju na ovo s uzdasima kao dokaz da ovo nisu revolucije. Prava revolucija, govore, bila bi protiv kapitalizma, ne korupcije.
Ali korupcija je najmoćniji i najekstremniji simptom sve truleži kapitalističkog sistema. Mase su pune dubokog osjećaja nepravde, mržnje i ogorčenja kada pomisle na zaista zapanjujuće razine bogatstva koje ih okružuju. Ali, kako oni to vide, to bogatstvo oduzima korumpirana elita.
Zapadni komentatori ističu korupciju kao nesretnu značajku takozvanog „Trećeg svijeta“ i ukazuju na nju kao uzrok nerazvijenosti. Naravno, to čine kako bi prikrili tragove imperijalizma, glavnog uzroka siromaštva i nerazvijenosti.
 |
| Izvor: Surekha Samarasena, Wikimedia Commons |
Ali slična korupcija je raširena u svim kapitalističkim zemljama, a ne najmanje u Europi. Razmotrite sličnost između zločina urušavanja nadstrešnice u Novom Sadu u Srbiji i željezničke katastrofe Tempi u Grčkoj, koje su obje izvele ogromne mase na ulice. U oba slučaja krivi su korumpirani političari. Oni broje novac koji su zaradili kroz mito i korumpirane poslove, dok siromašni broje svoje mrtve od katastrofa koje je korupcija uzrokovala.
U međuvremenu, siromašni vozač rikše u Šri Lanki ili Bangladešu treba samo usporediti svoje muke gladi s raskošnim projektima taštine poput Lotus Towera u Colombu ili mosta Padma preko Gangesa da bi osjetio ogroman jaz koji ih dijeli od njihovih vladara. Dok je Jakarta živi pakao za siromašne, indonezijska vlada zauzeta je izgradnjom novog, blistavog glavnog grada mnogo kilometara daleko od siromaštva i prljavštine sadašnjeg glavnog grada.
Kada su se mase pobunile protiv režima u Šri Lanki, Indoneziji, Bangladešu, Nepalu, upravo su te razmažene licemjere, te ‘vođe nacije’, napale. Instinktivno su udarili tim trulim klikama ravno u glavu i dali nam one scene upada u parlamentarne zgrade, pretresanih predsjedničkih palača i paljenja stranačkih ureda i rezidencija zastupnika.
Mase su pokazale pravi instinkt udarivši na ove korumpirane gangstere koji se, putem položaja, bogate do n-tog stupnja. Međutim, u konačnici, ako se ti ljudi izbace, drugi su u pripremi i čekaju da zauzmu njihovo mjesto. Poanta je u tome da, kako bismo okončali korupciju, moramo okončati vladavinu kapitala. A to znači ukidanje privatnog vlasništva i uništavanje naoružanih tijela kapitalističke države, koja predstavljaju pravi izvor moći vladajuće klase.
Mržnja prema svim partijama
U gotovo svim tim pokretima postoji osjećaj da nije samo sadašnja vladajuća klika, već da su svi političari i stranke jednako loši. Takozvana „opozicija“ pokazala se u većini slučajeva ništa manje pokvarenom.
I nije samo korupcija ono zbog čega su omraženi. Sama činjenica da sudjeluju u istoj omraženoj parlamentarnoj igri i govore istim jezikom krcatim lažima, kalja oporbu zajedno s aktualnim vlastima.
Tako su na Šri Lanki, uz slogan „Idi kući Gota“, usmjeren protiv korumpiranog predsjednika Gotabaye Radžapakše, mase uzviknule slogan „Idite kući 225“ – to jest, van svih 225 zastupnika koji čine parlament.
U Keniji, mladi zastupnike (eng. MPs) nazivaju „MPigs“. Sasvim točno! Dok donose zakone kako bi siromašne učinili još siromašnijima, ti „MPigs“ – svi do jednog – zabijaju njuške u korito parlamentarnih troškova i privilegija. Kenijska mladež ne želi imati ništa s Rutom, ali ne žele imati ništa ni s oporbenim vođama poput Odinge, koji se ubrzo našao skrivajući se u strahu od revolucionarne mladeži iza Rutove čizme.
Njihov slogan, ‘bez plemena, bez vođe, bez stranke’, odražavao je vrlo zdravo instinktivno odbacivanje svih onih plemensko-kapitalističkih bandi koje se u Keniji nazivaju ‘političkim strankama’.
Ali ako su sve postojeće stranke oruđe ove ili one korumpirane frakcije vladajuće klase, znači li to da radnici i mladež mogu bez stranke i točka? Ne znači. Situacija vapi za vlastitom partijom i vodstvom koje predstavlja njihove interese.
Ljevica je jednako loša
Ovo odbacivanje svih političkih stranaka također odražava činjenicu da su u većini slučajeva takozvane „lijeve“ stranke jednako loše kao i desne!
U nekim slučajevima, „ljevica“ je postala jednako korumpirana kao i desničarske stranke. Vrlo često, ovi licemjerni društveni penjači ispadnu još lošiji, dajući nepodnošljiv smrad samoj riječi „ljevica“.
Ovo nije samo proizvod nekog moralnog nedostatka ili neuspjeha ljevice. Ova trulež ima korijenje u lažnim teorijskim principima. Posebna krivnja za ovo žalosno stanje mora se pripisati staljinizmu, s njegovom otrovnom teorijom „etapizma“, odnosno teorijom dvaju stadija. To je izravno dovelo do toga da se mnoge stranke ljevice usklade s najgorim, najtrulijim elementima vladajuće klase.
 |
| Izvor: artins, Twitter |
Prema toj teoriji, najhitniji zadaci u nerazvijenim zemljama nisu socijalistički, već buržoasko-demokratski zadaci. U tome ima elementa istine.
Najjasnija i najhitnija želja masa u zaostalim kapitalističkim zemljama poput Nepala, Bangladeša, Šri Lanke i Indonezije jest slomiti korumpiranu i proizvoljnu vladavinu sadašnjih režima. Prije svega, mase koje žive pod tim brutalnim režimima žele slobodno disati. Žele demokratska prava.
U tim zadacima samima po sebi nema ništa inherentno socijalističko. To je ono što bi marksisti nazvali „buržoasko-demokratskim“ zadacima.
Ali iz ove pretpostavke da se revolucija suočava s buržoasko-demokratskim zadacima, „etapistička“ teorija staljinizma zaključuje da moramo tražiti „progresivno“ krilo buržoazije koje će voditi revoluciju. Tek nakon godina kapitalističkog razvoja, koje bi nacionalna buržoaska faza revolucije trebala započeti, zemlja će konačno postati zrela za socijalizam.
Postoji samo jedna mala zamka. Danas nema takvog „progresivnog“ krila kapitalističke klase ni u jednoj zaostaloj zemlji. To je potpuno parazitska klasa, potpuno ovisna o imperijalizmu. Prestrašena je od revolucionarnih masa, a posebno jedine dosljedno revolucionarne klase u društvu, a to je radnička klasa. Sve njihove politike, postupci i izjave to dokazuju.
U potrazi za himerom ‘progresivnog’ krila kapitalističke klase, staljinisti su se našli kako se drže za repove jedne ili druge trule klike.
Komunistička partija Bangladeša desetljećima je podržavala Awami ligu Hasine i njezinog oca, Mudžiba. Prikazivali su Awami ligu kao ‘progresivne’ branitelje bangladeškog nacionalnog oslobođenja i opravdavali svoju kontinuiranu podršku njoj time što je ‘sekularna’ Awami liga manje zlo od vjerskih fundamentalista Jamaat-e-Islamija.
Sada sudjeluju u Hasininoj diskreditaciji, dok se reakcionari Jamaat-e-Islamija mogu predstaviti kao mučenici Hasininog režima Awami lige.
Bez revolucionarne partije koja može povezati pitanje korupcije s kapitalizmom, islamisti su istupili i sami počeli govoriti o ‘borbi protiv korupcije’. “Da, i mi smo protiv korumpiranih političara”, kažu. „Trebamo čišću politiku, nova lica umjesto starih.“ Ti reakcionari preusmjeravaju krivnju za korupciju s kapitalizma na druge navodne uzroke, poput nedostatka morala ili pobožnosti kod sekularista.
Možda najoštrija optužnica staljinističke teorije „etapizma“ nalazi se u Nepalu i maoistima koji dominiraju političkom scenom te zemlje.
Nakon desetljeća duge pobune, maoisti su 2006. godine došli na vlast revolucionarnim valom. Što su učinili? Odmah su potpisali zajednički Sporazum od 12 točaka uz otvoreno buržoaske stranke poput Nepalskog kongresa, a zemljom od tada upravljaju koalicije takozvanih „komunista“ s tim buržoaskim elementima.
Njihovo opravdanje za to bilo je da se sve „progresivne“, „antifeudalne“ snage moraju ujediniti kako bi potisnule monarhiju i izgradile republiku. To bi dovelo do razvoja nepalskog kapitalizma koji bi u određenoj fazi postavio temelje za socijalističku revoluciju u Nepalu.
Ali između 2008. i 2025. nije zabilježen nikakav napredak. Nepal je pao sa 140. na 145. mjesto od 193 zemlje na ljestvici Indeksa ljudskog razvoja. Tisuće mladih u zemlji svake godine bježe od siromaštva kako bi radili u inozemstvu, do te mjere da trećinu BDP-a zemlje čine doznake.
Nakon što su desetljeće i pol upravljali državom u ime kapitalističke klase, maoistički političari i sami su postali predmet mržnje masa. Zaglibljeni su u korupciji jednako kao i otvoreno buržoaske stranke.
Među ‘nepo djecom’, čije je razmetljivo bogatstvo potaknulo nedavne događaje, koga nalazimo? Mlade ljude poput Smite Dahal, koji se razmeću torbicama vrijednim višestruko više od prosječne mjesečne plaće nepalskog radnika, čiji je djed nitko drugi nego predsjednik Prachanda, bivši vođa maoističkih gerilaca.
Obojene revolucije?
Postoji stav – popularan među zagovornicima vrlina novog „multipolarnog“ svijeta – da je ono što vidimo upravo suprotno od revolucije. Kažu da su to kontrarevolucije ili „obojene“ revolucije. To jest, sjene zavjere zapadnih obavještajnih agencija za manipuliranje masama.
Isto se često govorilo o Arapskom proljeću, koje je imalo mnogo sličnosti sa sadašnjim valom revolucija. Možemo razumjeti zašto neki ljudi lažno misle da je to djelo zavjere. Radnička klasa u Egiptu nije uspjela preuzeti vlast. Rezultat? Al-Sisi je zamijenio Mubaraka, a stvari su danas u Egiptu sto puta teže nego što su bile 2010. U Libiji i Siriji, imperijalizam je uspio gurnuti te zemlje u barbarski građanski rat.
Činjenica da je fokus sadašnjeg vala revolucija Južna Azija i da se neki od režima koji su uzdrmani naginju Kini, daje vjerodostojnost ideji da je ovo orkestrirana promjena režima od strane Zapada.
Postoji ironija u ideji da ono što sada vidimo je val obojenih revolucija.
Zagovornici „multipolarnosti“ tvrde da se ljevica mora boriti protiv imperijalizma podržavajući „progresivne“, „antiimperijalističke“ buržoaske režime na „globalnom jugu“. Ali oni su slijepi za činjenicu da je razlog zašto je ljevica toliko diskreditirana, ostavljajući vakuum u koji reakcionari mogu uskočiti, upravo taj što je ljevica godinama održavala istu himeru „progresivne“, „antiimperijalističke“ nacionalne buržoazije!
Ideja da su ovo slučajevi „obojenih revolucija“ je lažna. Zavjere ne objašnjavaju ono što vidimo. Ali to je lažna ideja koja sadrži element istine. Bez revolucionarnog vodstva, kontrarevolucija može preuzeti prevagu, imperijalisti mogu pronaći mogućnosti za intervenciju, i stvari se mogu degenerirati u vrlo reakcionarnom smjeru.
Moramo otvoreno reći da bilanca ovih revolucija to potvrđuje i da je to lekcija koju treba izvući.
U Siriji, neuspjeh revolucije da formulira proleterski program omogućio je imperijalistima da preotmu pokret i pretvore ga u islamističku pobunu. Slično tome, ustanak iranske mladeži 2018. ne uspijevajući razviti jasan klasni pristup, skrenuo je prema orbiti liberalne oporbe koju podržava Zapad.
A u ovim novijim primjerima? U Keniji Ruto ostaje na vlasti. Neosporna je činjenica da ga mladež nije uspjela srušiti jednostavnim danima akcije. U Bangladešu i Šri Lanki stari režim je srušen. Ipak, u sve tri zemlje vlade provode mjere štednje i napadaju radničku klasu i siromašne na zahtjev MMF-a. Svi su prisiljeni provoditi ovu politiku jer je to jedina politika moguća u kapitalizmu.
Usred bujnog entuzijazma za „oporavak“ u Šri Lanki, do prošle godine stopa siromaštva ostala je dvostruko veća nego što je bila početkom 2022. Mladi žele emigrirati ako mogu, inače će se naći u zamci radeći beskrajne sate kako bi preživjeli. U Bangladešu je od pokreta u srpnju 2024. izgubljeno oko 2,1 milijun radnih mjesta.
 |
| Izvor: jamrockjammie, Twitter |
Uvjeti se i dalje pogoršavaju. Činjenica je da temeljni uzrok patnje i nezadovoljstva masa proizlazi iz krize kapitalizma, a ove revolucije nisu udarile u korijen kapitalizma.
Niti je korupcija iskorijenjena. U Bangladešu su studentski vođe potrošili većinu svog autoriteta. Šlag na torti je ono što se dogodilo sa sustavom kvota koji je pokrenuo revoluciju u Bangladešu. Studenti su se prošle godine mobilizirali kako bi okončali diskriminaciju: konkretno, kako bi ukinuli kvote dobro plaćenih radnih mjesta u javnom sektoru za članove obitelji veterana Rata za neovisnost 1971. To je bio sustav koji je, de facto, osiguravao poslove za lakeje Hasine i režima Awami lige.
Taj sustav kvota doista je ukinut… i zamijenjen sustavom kvota dodijeljenih radnih mjesta za članove obitelji veterana ustanka u srpnju 2024.!
Sve što je moguće u kapitalizmu je preraspodjela plijena, ali pljački nikad nema kraja.
Nedovršeni procesi
Revolucije nisu drame od jednog čina, i ovo nije kraj priče. U Šri Lanki, Nepalu i Bangladešu, omraženi stari režim je srušen. Mase su postigle početne pobjede koje su se pokazale blistavim. Ali nakon detaljnijeg pregleda, ispada da je pobjeda bila više prividna nego značajna. Glava režima je otišla, ali stara država, stara vladajuća klasa, još uvijek drži vlast.
Postoji analogija između onoga što smo ovdje vidjeli i onoga što se dogodilo u Rusiji u veljači 1917.
Ruski radnici su izbili na scenu u revolucionarnom generalnom štrajku. U roku od nekoliko dana, car je bio prisiljen abdicirati. Osnovana je Privremena vlada. Ali kada je entuzijazam splasnuo, otkriveno je da su stari monarhistički generali i birokrati ostali na svojim mjestima. Kapitalisti su još uvijek posjedovali tvornice, zemljoposjednici su još uvijek držali svu zemlju. Bio je to carizam, ali bez cara.
Pobjeda nije bila potpuna dok stara država nije bila uništena i dok radnici sami nisu preuzeli vlast. To se dogodilo u Oktobarskoj revoluciji 1917. A to je bilo moguće samo zbog prisutnosti Boljševičke partije koja je razjasnila ciljeve revolucije i pridobila radničku klasu i ostale potlačene mase Rusije pod svoju zastavu.
Da nije bilo te partije, stara vladajuća klasa bi vrlo lako mogla odvući Rusiju u barbarstvo. Građanski rat, praćen pogromima, bio bi na vidiku. Najvjerojatnije bi Rusija bila podijeljena između imperijalističkih sila i mnogi milijuni bi umrli.
Drugim riječima, Rusija bi doživjela sličnu sudbinu koju Sudan ima danas. Tamo su revolucionarne mase imale savršenu priliku preuzeti vlast 2019. godine. Vodstvo je to pustilo da promakne, a sada zemlju uništava barbarski građanski rat između dvije reakcionarne naoružane bande i raznih imperijalističkih sila koje stoje iza tih bandi.
Naravno, takav razoran reakcionarni ishod kakvog sada vidimo u Sudanu nipošto nije neizbježan. Snaga radničke klase i cijeli niz drugih čimbenika igraju ulogu u određivanju ishoda. Ali to je ipak brutalno upozorenje.
Tko je sljedeći?
Revolucionarni događaji kojima smo svjedočili vjerojatno će se nastaviti odvijati tijekom nekoliko godina u Šri Lanki, Bangladešu, Nepalu, Indoneziji, Keniji i drugdje. Bit će uspona i padova, a bez sumnje i novih pobunjeničkih ustanaka.
Ako nas povijest boljševizma od 1903. do 1917. nečemu uči, to je da se stranka mora izgraditi prije revolucije ako želi igrati odlučujuću ulogu. Oklijevamo reći da se revolucionarna partija ne može izgraditi u uvjetima revolucije, ali to nije lak zadatak.
Ono što sada imamo reći upućujemo najnaprednijim revolucionarnim radnicima i mladeži diljem ostatka svijeta koje revolucija još nije potresla. Zadatak izgradnje revolucionarne partije mora se hitno poduzeti, sada! Svi ovi primjeri koje smo naveli ukazuju na tu činjenicu.
 |
| Izvor: Rahul Raut, Twitter |
Potrebno je vrijeme za izgradnju kadra buduće masovne revolucionarne partije. Vrijeme nije nešto što imamo u izobilju. Uvjeti koji su izrodili revolucije u svim prethodno spomenutim zemljama brzo sazrijevaju posvuda.
Zapanjujuće je koliko su slični bili uvjeti koji su proizveli ove revolucije.
Na prvi pogled, ovo nisu bile čak ni najkriznije zemlje na svijetu. Daleko od toga. Cvjetali su stopama koje bi ekonomiste u naprednim kapitalističkim zemljama učinile zelenima od zavisti.
Između 2010. i 2024., isključujući pandemijsku godinu 2020., Nepal je doživio prosječni godišnji rast od 4,7 posto; Kenija 5,2 posto; a Indonezija 5,23 posto. Šri Lanka je ranije ušla u krizu, ali u godinama od 2010. do 2018. i ona je doživjela prosječni rast od 6,43 posto godišnje.
Ali zagrebemo li površinu, što pronalazimo? Iznimno neravnomjeran rast „bez poslova“, uporno siromaštvo i planina neotplativog lihvarskog duga prema imperijalistima. Najveća prijetnja za vladajuću klasu je visoka nezaposlenost mladih i nedostatak bilo kakve pristojne budućnosti.
Na Šri Lanki je nezaposlenost mladih 2021. iznosila 25 posto, četiri do pet puta više od prosječne stope. 7 milijuna od 44 milijuna mladih u Indoneziji je nezaposleno. U Bangladešu manje od jedne petine osoba u dobi od 25 do 29 godina ima siguran posao s ugovorom koji traje dulje od godinu dana. Prije pandemije, 39 posto diplomaca u Bangladešu bilo je nezaposleno.
„Nemamo posla i nemamo budućnosti“, kako je rekao jedan kenijski mladić, „pa imamo svo vrijeme ovog svijeta da vas svrgnemo i nemamo što izgubiti boreći se protiv vas.“
Jesu li to jedinstvene značajke ovih zemalja? Nisu. Izuzetno su slične uvjetima u mnogim, mnogim zemljama.
Od 2023. godine, 21 zemlja, u kojoj živi 700 milijuna ljudi, bila je u bankrotu ili na rubu bankrota. 3 milijarde ljudi diljem svijeta žive u zemljama koje troše više na plaćanje kamata na dugove nego na zdravstvo ili obrazovanje.
Čak i tijekom „dobrih vremena“, mase su se već naprezale da drže nos iznad rastuće vodene linije. To se posebno odnosi na siromašne i takozvane zemlje srednjeg dohotka, koje nisu imale rezerve potrebne za prebrođivanje razarajuće krize koja je izbila s pandemijom COVID-19.
Kada je revolucija zahvatila Šri Lanku 2022. godine, predvidjeli smo da će se slični događaji događati u jednoj zemlji za drugom jer dijele iste temeljne značajke. I tako je i bilo, i s pouzdanjem predviđamo da dugi popis zemalja još nije potpun. Vladajuće klase Indije i Pakistana – i njihova brojna ‘nepo djeca’! – mora da se tresu u čizmama gledajući kako se ove scene odvijaju.
Ovaj revolucionarni val započeo je u siromašnijim, manje razvijenim zemljama, ali neće ostati ograničen na njih. Kao što je Trocki objasnio: “Gangrena počinje s malim prstom ili palcem na nozi, ali kad jednom počne, napreduje dok ne dođe do srca.”
Plamenovi revolucije već ližu rubove Europe u Srbiji, a pokret bloquons tout u Francuskoj pokazuje da će revolucija doista pronaći put do srca. Svijet gori, a revolucionarne eksplozije su na dnevnom redu. Moramo prihvatiti ovu činjenicu i sve što iz nje proizlazi u smislu odgovornosti koja nam se stavlja kao revolucionarima da gradimo s hitnošću.
Tekst je objavljen 19. rujna 2025.
