Suočena s nepodnošljivim pritiskom američkog imperijalizma, kubanska Nacionalna skupština je tijekom izvanredne sjednice 18. lipnja usvojila niz ekonomskih prijedloga. Ako se provedu, ovi će prijedlozi izravno dovesti do obnove kapitalizma.
U petak, 12. lipnja, na jutarnjoj konferenciji za novinare, predsjednik Díaz-Canel najavio je dalekosežne ekonomske reforme. U srijedu, 17. lipnja, održana je plenarna sjednica Centralnog komiteta Komunističke partije Kube (PCC) i, s neviđenom brzinom, sljedećeg dana Nacionalna skupština narodne vlasti odobrila je čak 176 mjera. Uzete kao cjelina, ove mjere, ako se provedu, označavaju kraj planskog gospodarstva i obnovu kapitalizma.
Ne postoji drugi način za analizu donesenih odluka. Ovo nije stvar nekoliko reformi, niti djelomičnog otvaranja tržištu. Govorimo ni o čemu manjem nego o potpunoj obnovi kapitalističkog tržišnog gospodarstva na Kubi. Kvalitativni skok, ne samo kvantitativni. A to će imati vrlo ozbiljne i povijesne posljedice.
Kapitalistička restauracija
Započnimo opisom odobrenih mjera:
- Kraj državnog planiranja gospodarstva i zamjena raspodjele resursa od strane države „signalima politike za sve ekonomske aktere“ (javne i privatne) te primatom „tržišnih signala“.
- Kraj monopola nad vanjskom trgovinom.
- „Pretvaranje socijalističkih državnih poduzeća u komercijalna društva s dionicama ili vlasničkim udjelima“ i dopuštanje privatnom kapitalu, domaćem i stranom, da kupuje te dionice.
- Državna poduzeća imat će potpunu autonomiju u odlučivanju o svojoj investicijskoj politici, sektorima djelovanja, plaćama radnika i prodaji svoje imovine privatnom sektoru; određivat će cijene u skladu s troškovima, a ona koja ne ostvare profit bit će likvidirana.
- Stvaranje privatnog bankarskog i financijskog sektora.
- Neograničeno širenje sektora otvorenih za privatna ulaganja, i domaća i strana.
- Neograničeno pravo zemljišta od strane privatnih aktera.
- Ukidanje univerzalnih subvencija, koje će biti zamijenjene ciljanom pomoći za ranjive osobe.
- Ublažavanje pravila o otkazu i uvođenje naknade za nezaposlenost u trajanju od tri do šest mjeseci.
- „Provoditi uzastopne devalvacije nacionalne valute kako bi se smanjile tečajne razlike. Tvrtke koje ne budu mogle podnijeti devalvaciju bit će likvidirane.“
- Dozvoliti privatnim tvrtkama zapošljavanje više od 100 radnika.
- „Dopustiti agencijama za nekretnine da obavljaju prodaju i kupnju stambenih nekretnina.“
- „Omogućiti stranim investitorima puni pristup svojim deviznim prihodima, fleksibilno poslovanje u okruženju djelomične dolarizacije gospodarstva i omogućiti im pristup deviznom tržištu.“
- „Dopustiti sve oblike poslovanja na Cayosima, područjima baštine Stare Havane i Trinidada.“
- „Dopustiti izgradnju nekretnina u svim turističkim područjima zemlje.“
- „Pozvati franšize brze hrane da investiraju u zemlju.“
Ovo su samo neki od odobrenih prijedloga, koji uključuju i druge ozbiljne aspekte. Na popis sam uključio samo one koji mi se čine najznačajnijima.
Bez obzira na namjere i riječi onih koji su donijeli te odluke, u praksi govorimo o obnovi kapitalizma na Kubi .
Uz ukidanje gospodarskog planiranja dolazi i pretvaranje državnih poduzeća u dionička društva, njihovo podvrgavanje pravilima kapitalističkog tržišta, a nadalje i ukidanje monopola nad vanjskom trgovinom koji je djelovao kao barijera (iako djelomična i uvelike oslabljena, ali ipak barijera) protiv pritiska svjetskog kapitalističkog tržišta na kubansko gospodarstvo.
U prijedlozima se također navodi da će sva poduzeća (državna i privatna) morati pokazati „društvenu odgovornost“ – jedan je zastupnik u Nacionalnoj skupštini rekao da su i privatna poduzeća „također socijalistička“! – te da država zadržava pravo posjedovanja većinskog udjela u poduzećima u ključnim sektorima. U praksi, ništa od toga neće biti važno. Kapitalisti ne djeluju na temelju moralnog imperativa prema društvu u cjelini, već na temelju potrebe za maksimiziranjem profita; inače će ih konkurencija odvesti u bankrot.
Privatni profit manjine kapitalista, i domaćih i stranih, postat će dominantna pokretačka snaga kubanskog gospodarstva ako se ovi prijedlozi provedu u praksi.
Odobrene mjere predstavili su i ministar Marrero i predsjednik Díaz-Canel kao korake koji bi bili poduzeti bez obzira na najnoviju eskalaciju američke ofenzive, te kao dio „usavršavanja i jačanja socijalističkog modela“.
Također je navedeno da te mjere „razvezuju čvor koji je gušio proizvodne snage“… kao da je problem državno vlasništvo i planiranje, a ne birokracija i birokratski način na koji se planiranje provodi.
Ovo je možda i najozbiljnije pitanje. Moglo bi se tvrditi da su neki od tih ustupaka tržištu bili neizbježni s obzirom na nepodnošljiv pritisak imperijalizma posljednjih mjeseci, koji je doveo do gotovo potpunog gušenja kubanskog gospodarstva. Ali u tom slučaju, ono što se mora otvoreno reći jest da te mjere predstavljaju ozbiljan i vrlo opasan korak unatrag, umjesto da ih se hvali kao korak naprijed ili predstavlja kao jačanje socijalizma.
Usred ovog vrtoglavog niza odluka, predsjednik Díaz-Canel također je najavio da je pozvao, kako ga je opisao, „kritične“ kubanske ekonomiste da savjetuju o ovim mjerama. Među njima su Omar Everleny i Triana Cordoví, koji već oko 20 godina zagovaraju, i unutar Centra za proučavanje kubanskog gospodarstva, i izvan njega, kinesko-vijetnamski put prema kapitalističkoj restauraciji. To je kao staviti lisicu da čuva kokošinjac.
U nekoliko govora na Nacionalnoj skupštini narodne vlasti (ANPP) i na sastancima Centralnog komiteta partije (CC) objašnjeno je da su prijedlozi proizašli „iz proučavanja iskustava drugih socijalističkih zemalja“, odnosno Kine i Vijetnama.
Da budemo jasni, u Kini i Vijetnamu, vodstvo njihovih ‘komunističkih’ partija obnovilo je kapitalizam. U tim slučajevima, proces je trajao desetljećima; na Kubi žele napredovati u roku od nekoliko dana i tjedana.
Razlika je u tome što je u Kini kapitalistička restauracija u velikoj zemlji, s ogromnom rezervom jeftine radne snage i snažnom državom, na kraju dovela do suverenog razvoja koji je zemlju pretvorio u svjetsku silu sposobnu izazvati dominaciju SAD-a. Kina je kapitalistička zemlja, a interesi nekolicine milijardera, s bliskim vezama s državnim aparatom i pogrešno nazvanom Komunističkom partijom, dominiraju gospodarstvom i imaju koristi od iskorištavanja rada milijuna. Ali barem je to kapitalistička zemlja koja određuje vlastitu politiku i natječe se na svjetskom tržištu ravnopravno s američkim imperijalizmom.
Kuba nije u poziciji da ponovi taj proces. Moramo govoriti otvoreno. Neograničen i nekontroliran priljev stranog kapitala u krhko kubansko gospodarstvo vrlo brzo će dovesti do njegove potpune dominacije i podređenosti. Gubitak ekonomskog suvereniteta bit će, prije nego kasnije, popraćen gubitkom političkog suvereniteta.
Jasno je da su mnogi, čak i unutar Centralnog komiteta i Nacionalne skupštine narodne vlasti, oprezni prema ovim mjerama, posebno zbog ekonomskog utjecaja koji će imati. Na primjer, na sastanku upravnog tijela stranke, Miriam Nicado objasnila je kako usvojene ekonomske mjere „mogu produbiti nejednakost među stanovništvom“… „i čak mogu dovesti do veće koncentracije bogatstva u određenim sektorima“.
Posljedično, kako bi se potkrijepili prijedlozi, predstavljeno je pismo koje je potpisao Raúl Castro, u kojem ih podržava. Puni ugled povijesnog vodstva revolucije – onih koji su eksproprijirali kapitalizam kako bi ispunili obećanje bradatih revolucionara o suverenitetu i socijalnoj pravdi – time je iskorišten za opravdanje upravo suprotnog.
Brutalna i okrutna kampanja ekonomskog gušenja od strane SAD‑a
Unatoč tvrdnjama da se ove mjere poduzimaju svojom slobodnom i suverenom voljom, stvarnost je tvrdoglava. Ekonomsko gušenje koje su nametnuo SAD doseglo je neodržive razine.
Naftni embargo uveden u siječnju brzo paralizira gospodarstvo zemlje, uzrokujući nestanke struje dulje od 24 sata, ometajući prijevoz ljudi i robe (uključujući hranu) te utječući na javne usluge (uključujući škole i bolnice). Sprječava stanovništvo da sačuva ono malo hrane kojoj može pristupiti, prisiljavajući ih da kuhaju na drveni ugljen.
Marco Rubio je uspješno prijetnjom prisilio zemlje Kariba i Srednje Amerike da protjeraju kubanske medicinske misije, ključni izvor prihoda.
Mnoge su zrakoplovne tvrtke obustavile letove do otoka zbog nedostatka zrakoplovnog goriva (posljedica naftne blokade), što je nanijelo težak udarac turizmu, posebno onom iz Rusije i Kanade.
Sekundarne sankcije koje je Rubio nametnuo 1. svibnja prisilile su kanadsku rudarsku tvrtku Sherritt International (koja je surađivala s kubanskim državnim poduzećem za rudarstvo nikla i kobalta) na povlačenje; prisilile su indonezijske, turske, španjolske i kanadske hotelske lance da prekinu partnerstva s državnom tvrtkom Gaviota; navele su Visu i Mastercard da obustave svoje poslovanje na otoku; te su prisilile europske brodarske tvrtke Hapag-Lloyd i CMA CGM da obustave usluge prijevoza tereta. Čak je i maloprodajni trgovac Envioscuba.com, koji šalje robu kupcima na otoku od strane njihove rodbine iz SAD-a, bio prisiljen prekinuti poslovanje.
Zločinački dvojac Trump-Rubio sustavno je ciljao na sve kubanske izvore deviza: izvoz medicinskih usluga, turizam, doznake iz inostranstva, rudarstvo… a također je prekinuo opskrbu energijom.
Ovoj neviđenoj ekonomskoj ucjeni dodaju se zveckanje oružjem Trumpa i Rubia, vojne prijetnje – one otvorene i one prikrivene – te Hegsethov posjet bazi Guantanamo u ‘stilu Ramba’.
Kineski put do kapitalističke obnove… s američkim biznismenima?
Jedno moguće objašnjenje za ove mjere je stoga da je kubansko vodstvo odlučilo obnoviti kapitalizam uz zadržavanje političke kontrole (u kineskom stilu) kao način sprječavanja imperijalističke vojne intervencije i promjene režima, kako bi zauzvrat pregovaralo o ukidanju sankcija.
To bi bilo u skladu s nizom nedavnih poteza i izjava. Krajem svibnja, američki poslovni čovjek i kandidat za guvernera Rhode Islanda koji podržava Trumpa, Vic Mellor, posjetio je Kubu, „na poziv kubanskih poslovnih ljudi“. Tijekom posjeta, dva puta se sastao s unukom Raúla Castra.
„Sastao sam se s Raúlom [Rodríguezom Castrom] i što se tiče njegove vizije za otvaranje Kube za poslovanje, slažem se s njom, mislim da Kuba to treba, mislim da svijet to treba“, rekao je Mellor za AFP. „Mislim da je vrijeme da krenemo naprijed. Vrijeme je za promjene, a Raúl također vjeruje u to.“
Kako dirljivo.
Dan nakon što je Nacionalna skupština narodne vlasti (ANPP) odobrila obnovu kapitalizma – kubanski narod nije konzultiran i jedva da mu je dano ikakvo objašnjenje – Raulito je dao ekskluzivni intervju za Abu Dhabijski The National, pozivajući na „srdačan odnos“ sa SAD-om. Dodao je da bi se mogao postići dogovor o naknadi kubansko-američkim državljanima za imovinu oduzetu revolucijom.
Delcy offered her services to Trump via Qatar.
— Jorge Martin ☭ (@marxistJorge) June 19, 2026
Is Raulito offering his via UAE? pic.twitter.com/0wF6LOu48L
U istom intervjuu, zamjenik ministra trgovine i turizma, Carlos Méndez, izravno se obratio američkoj poslovnoj zajednici. „Želimo da američki poslovni ljudi znaju i razumiju da je Kuba zemlja otvorena za ulaganja… u sektorima kao što su rudarstvo, turizam, nekretnine, bankarstvo i financije“, izjavio je. „Postoje razlike između naših vlada koje ne bi trebale spriječiti poslovnu zajednicu da sudjeluje u kubanskom gospodarstvu.“
Postoje očite razlike između Marca Rubia i Donalda Trumpa u njihovim stavovima prema Kubanskoj revoluciji. Obojica je žele uništiti, to je sigurno, ali se razlikuju u pogledu krajnjeg cilja. Za Rubia, to je promjena režima i da kubansko-američki kontrarevolucionarni gusanosi u Miamiju preuzmu kontrolu. Za Trumpa bi vjerojatno bilo dovoljno preuzeti kontrolu nad otokom i njegovim ekonomskim resursima te protjerati Kinu i Rusiju, bez obzira na to tko je na početku na vlasti: venezuelanski model.
Jedan detalj je prošao gotovo nezapaženo. Kada su Rubiove sekundarne sankcije prisilile kanadsku rudarsku tvrtku Sherritt International da napusti otok, ta tvrtka, koja se gotovo u potpunosti oslanja na svoja ulaganja na Kubi, propala je. U tom trenutku, uskočila je američka tvrtka u vlasništvu bivšeg savjetnika prve Trumpove administracije, nudeći kupnju većinskog udjela.
Kakav bi interes teksaški investitor uopće mogao imati u kanadskoj tvrtki koja je ostala bez posla zbog Rubiovih sankcija Kubi? … osim ako ne smatra da može dobiti Trumpovu dozvolu za rad na Kubi! Takav dogovor, ako bude zaključen, značio bi da bi rudarenje nikla i kobalta na Kubi prešlo s kanadske uprave… na američku, u vrijeme kada američki imperijalizam juri osigurati pristup ključnim mineralima.
Je li nategnuto pomisliti da bi slične operacije mogle biti u pripremi i u drugim sektorima gospodarstva, uključujući sektor turizma i ugostiteljstva?
Imperijalistička ucjena već je prisilila španjolske i kanadske multinacionalne kompanije da se djelomično povuku iz sektora. Bi li ih veliki američki lanci bili spremni zamijeniti? Ili tvrtke iz drugih zemalja koje nisu konkurenti SAD-u? Govori se o skupini iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koja je zainteresirana za izgradnju ‘Trumpovog otoka’ na Cayo Santa Maríji (!!).
Bilo da se to dogodi putem sporazuma s dijelom državne birokracije i Komunističke partije na Kubi ili silom, kontrola kubanskog gospodarstva od strane američkih poslovnih interesa značit će potpuni gubitak suvereniteta.
Moramo ponoviti ono što smo više puta objasnili. Postignuća Kubanske revolucije temelje se na eksproprijaciji kapitalizma. Ako se kapitalizam obnovi, biti će nemoguće održati ta postignuća (koja, iako ozbiljno oslabljena desetljećima imperijalističkih napada, još uvijek postoje).
Završetak procesa kapitalističke restauracije nesumnjivo će značiti veću društvenu stratifikaciju, akumulaciju bogatstva u rukama nekolicine i pojavu kubanske kapitalističke klase koja će iskoristiti svoju ekonomsku moć kako bi na kraju ostvarila političku moć. Ne govorimo o nekolicini mikro, malih i srednjih poduzeća (MIPYME) s desetak radnika svako, već o velikim stranim investitorima koji preuzimaju kontrolu nad profitnim sektorima gospodarstva. Nadalje, kubansku buržoaziju u nastajanju podržavat će (ili bolje rečeno, kontrolirati će) najmoćnija imperijalistička sila na planetu, udaljena samo 90 milja.
Uništenjem planskog gospodarstva, svi uspjesi revolucije bit će uništeni, uključujući nacionalni suverenitet. Kapitalistička Kuba našla bi se u situaciji polukolonijalne podređenosti SAD-u .
Je li postojala neka druga alternativa?
Na Kubi su mnogi revolucionari i komunisti vrlo svjesni opasnosti i posljedica ovih prijedloga, unatoč inzistiranju vodstva da se radi o ‘usavršavanju socijalističkog modela’ i ‘promjeni onoga što treba promijeniti’ (cinično iskorištavajući Fidelov citat).
Ali protivljenje kapitalističkoj restauraciji suočava se s ozbiljnim poteškoćama.
Prvi je nedostatak kulture donošenja odluka u političkoj debati unutar Partije i države općenito. Na Kubi je bilo mnogo konzultacija i referenduma. Prije 15 godina ekonomske smjernice bile su podvrgnute vrlo širokoj raspravi, ali na kraju su odluke donesene odozgo bez ikakvog izravnog sudjelovanja radničke klase u procesu.
Drugi je razumljivi refleks prema jedinstvu i zbijanju redova pred imperijalističkom agresijom. Sindrom ‘opsjednute tvrđave’. Na to odgovaramo da su tijekom pregovora o Brest-Litovskom sporazumu u Sovjetskoj Rusiji, u vrijeme neposredne vojne opasnosti, boljševici organizirali široku raspravu unutar Partije i sovjetskih institucija. Postojala su tri suprotstavljena stajališta, a sva su koristila državne medije i javne skupove kako bi se zalagala za svoje stajalište. Na kraju se odluka morala donijeti ubrzano.
Tijekom 1960-ih, u vrijeme neposredne vojne prijetnje Kubanskoj revoluciji, među revolucionarima vodile su se mnoge intenzivne rasprave – o korištenju sovjetskih priručnika, ekonomskom modelu, potrebi za međunarodnom revolucijom i politici koja se tiče umjetnosti i kulture. Ništa od toga nije oslabilo revoluciju; upravo suprotno.
Jedinstvo pred neprijateljem služi obrani revolucije, ali jedinstvo s onima koji predlažu obnovu kapitalizma je lažno, jer znači prećutno prihvaćanje odluke koja u stvarnosti služi potkopavanju i uništavanju revolucije.
Treća točka je nedostatak jasnog odgovora na pitanje: ‘ali koja je druga alternativa?’ Ovo je najvažnije.
Mora se reći da je apsolutno istina da je situacija očajna. Ali važno je govoriti otvoreno i nazvati stvari pravim imenom. Ono što je u stvarnosti vrlo značajan korak unatrag ne može se prikriti retorikom o ‘jačanju socijalističkog projekta’. To je već učinjeno s ekonomskim reformama Ordenamienta 2020. godine, a katastrofalne posljedice su jasno vidljive.
Borite se protiv birokracije radničkom kontrolom
Ustupci tržištu mogu biti (i jesu) nužni, ali postoji ogromna razlika između nekoliko ustupaka do potpune kapitalističke restauracije. To nije razlika u stupnju već u kvaliteti. Svaki ustupak kapitalizmu mora biti popraćen (kao što je bio slučaj s NEP-om u Sovjetskoj Rusiji) mehanizmima radničke kontrole i upravljanja gospodarstvom i društvom.
Dio toga dotaknut je u članku kubanskog ekonomista Liua Moka, prenošenom u kubanskom časopisu Juventud Técnica pod naslovom ‘Postoji li još jedna alternativa za Kubu?‘:
„Prepoznavanje potrebe za transformacijom ne znači prihvaćanje da je jedini put naprijed postupno širenje opsega za akumulaciju privatnog kapitala ili pretvaranje državnih poduzeća u dionička društva otvorena novim investitorima…”
„Upečatljivo je da gotovo da nema rasprave o alternativama koje bi produbile izravno sudjelovanje radnika i zajednica u gospodarskom upravljanju. Čini se da rasprava oscilira između dvije krajnosti: održavanja krutih i neučinkovitih birokratskih struktura ili prepuštanja većeg prostora privatnom kapitalu. Između te dvije krajnosti leži uglavnom neistraženo područje…“
„Druga mogućnost bila bi prelazak na oblike samoupravljanja radnika i zajednice. Umjesto transformacije državnih poduzeća u dionička društva gdje moć donošenja odluka u konačnici ovisi o tome tko posjeduje najviše kapitala, mogli bismo se okrenuti poduzećima kojima demokratski upravljaju njihovi radnici.“
Posljednjih godina, mnogi su isticali potrebu za radničkom kontrolom u borbi protiv birokracije. To je potpuno ispravno.
Međunarodna revolucija za razbijanje izolacije
Nadalje, potrebna je politika koja će potaknuti međunarodnu revoluciju, budući da je u konačnici izvor većine problema koji prijete revoluciji (uključujući birokraciju) njezina izolacija. Nije moguće izgraditi socijalizam u jednoj zemlji. Nije bilo moguće u Sovjetskoj Rusiji, koja se prostirala cijelim kontinentom s ogromnim materijalnim i ljudskim resursima. Još manje je to moguće na malom karipskom otoku 90 milja udaljenom od najveće i najreakcionarnije imperijalističke sile na svijetu.
Vrijedno je napomenuti da, unatoč svim teškoćama „Posebnog razdoblja“, Kuba nije obnovila kapitalizam 1990-ih nakon raspada SSSR-a. Početkom 2000-ih imala je koristi od razvoja Bolivarske revolucije u Venezueli, koja joj je pružila spas ne samo ekonomski već i politički. Međutim, budući da Venezuelanska revolucija nije završena ukidanjem kapitalizma, ušla je u krizu, što je utjecalo i na Kubu.
Da je Venezuelanska revolucija slijedila primjer Kubanske revolucije iz razdoblja 1959.-62. eksproprijacijom imperijalizma i kapitalističke oligarhije, to bi djelovalo kao snažan magnet na čitavom kontinentu i šire te bi učvrstilo njezine dobitke. Ali to nije bio slučaj.
Vrlo značajan dio odgovornosti za taj neuspjeh leži i na politici kubanskog vodstva koje je, umjesto da potakne Venezuelansku revoluciju da uči iz vlastitih iskustava, dosljedno savjetovalo umjerenost, ‘ne provocirati neprijatelja’, ‘razumjeti razlike’ i ‘ne kopirati modele’. Neke istaknute kubanske osobe posvetile su se kampanji protiv radničke kontrole u Venezueli, proglasivši je ‘kontrarevolucionarnom’.
Poraz Venezuelanske revolucije – budući da nije provedena do kraja – produbio je izolaciju Kubanske revolucije, postavljajući temelje za sadašnju situaciju. Nitko ne može poreći međunarodnu solidarnost koju je pokazala Kubanska revolucija, slanjem liječnika u sve dijelove svijeta gdje su bili potrebni, niti kubanske herojske podvige u Angoli. Ali s izuzetkom Cheove ere ‘stvaranja dva, tri, mnogo Vijetnama’ u 1960-ima, kubansko vodstvo nije provodilo lenjinističku politiku proleterskog internacionalizma: poticanja i pripreme uvjeta za svjetsku revoluciju.
Umjesto toga, vodstvo je prvo provodilo politiku pokoravanja staljinističkom „dvije etape“ pristupu SSSR-a (s katastrofalnim rezultatima u Nikaragvi), a potom reformističku utopiju „antineoliberalizma“ koju su zagovarale „progresivne“ vlade, te geopolitički pristup „multipolarnog svijeta“ oslanjajući se na kapitalističke vlade Rusije i Kine.
Revolucionarna komunistička internacionala branila je potrebu za radničkom demokracijom i kontrolom te svjetskom revolucijom u svakom trenutku i na svim mjestima na kojima smo imali pristup, uključujući Kubu i Venezuelu tijekom posljednjih 25 godina.
Neki će reći da je ova politika – radničke kontrole i proleterskog internacionalizma – utopijska. Pa, ‘realizam’ onih koji su se zalagali za geopolitiku dok su održavali birokratsko gušenje uvelike je odgovoran za to što smo dovedeni do točke u kojoj se kapitalistička restauracija mnogima čini kao jedina mogućnost.
U posljednje vrijeme u Latinskoj Americi i diljem svijeta nije nedostajalo revolucionarnih prilika. Ustanci u Ekvadoru i Čileu 2019., nacionalni štrajkovi u Kolumbiji, revolucija u Sudanu, rušenje vlada u Šri Lanki, Bangladešu i Nepalu te masovni opći štrajkovi u Francuskoj i Italiji protiv imperijalističkog genocida u Gazi.
U svim tim prilikama, u većoj ili manjoj mjeri, radničke i seljačke mase dale su sve od sebe kako bi radikalno promijenile svoje životne uvjete i okončale ugnjetavanje i bijedu. Jedino što je nedostajalo bilo je revolucionarno vodstvo doraslo zadatku dovođenja radničke klase na vlast.
Kašnjenje u izgradnji subjektivnog faktora – revolucionarne partije – također je ključni faktor koji doprinosi izolaciji Kubanske revolucije i usmjerava zemlju prema kapitalističkoj restauraciji. Naša je odgovornost, dok svim silama branimo Kubansku revoluciju, ubrzati izgradnju sredstva kojim naša klasa može svrgnuti kapitalizam.
Pobjeda radničke klase u bilo kojoj zemlji bila bi snažna poluga za razbijanje izolacije Kubanske revolucije i sprječavanje kapitalističke restauracije.
Nužno je i hitno posvetiti se ovom zadatku.
