Danas je 70. obljetnica Mađarske revolucije iz 1956. godine, kada je radnička klasa Mađarske bila na rubu svrgavanja staljinističke birokracije i uspostavljanja temelja za zdravu i demokratsku radničku državu, koja bi tada bila primjer svima u Istočnom bloku, uključujući Jugoslaviju. Daleko od toga da su ih vodili kontrarevolucionari, zahtjevi masa bili su za pravi socijalizam, utemeljen na stvarnom lenjinističkom programu. To je glavni razlog zašto je sam Hruščov ugušio revoluciju. Ovaj događaj je značajan za svakog iskrenog komunista i radničkog borca, jer još jednom pokazuje moć radničke klase kada se upušta u masovno organiziranje – ali i ograničenja takvih masovnih pokreta zbog nedostatka stvarnog revolucionarnog komunističkog vodstva. Da je Mađarska revolucija uspjela u svojim ciljevima i proširila revoluciju u Istočnom bloku, danas bismo možda živjeli u potpuno drugačijem svijetu.
Na ovu obljetnicu ponovno objavljujemo sada već 40 godina star članak preteče Revolucionarne komunističke internacionale iz 1986. godine, kada je još uvijek postojala Narodna Republika Mađarska i kada je staljinizam zapadao u duboku krizu. Članak je u svakom smislu preživio test vremena i slikovito opisuje događaje koji su se u to vrijeme odvijali u Mađarskoj.
Tekst originalno objavljen 31. listpada 1986.
Ovog je mjeseca trideseta godišnjica Mađarske revolucije 1956. Iako je njezin ishod bio tragičan poraz, u kojem je ubijeno najmanje 20.000 mađarskih radnika, a nebrojeni su drugi bili ozlijeđeni, zatvoreni i prisiljeni na skrivanje ili progonstvo, ona je ipak nedvojbeno najznačajniji pokazatelj budućih razvoja u staljinističkim državama od konsolidacije birokracije oko Staljina 1920-ih. Bila je to najživopisnija potvrda perspektive Trockog, da će radnici pod staljinističkom diktaturom, daleko od prihvaćanja njihovih uvjeta ili zahtjeva povratka kapitalizmu, krenuti u političku revoluciju kako bi preuzeli vlast u svoje ruke. Izuzetno inspirativni događaji mađarskog listopada puni su pouka za radnike istočne Europe i cijelog svijeta.
Revolucija iz 1945.
Staljinistički komentatori pokušali su oslikati ove događaje kao djelo CIA-inih agitatora i kontrarevolucionara. Ništa nije dalje od istine. Revolucionarne tradicije mađarske radničke klase same po sebi čine takvu tvrdnju nevjerojatnom. I prije Prvog svjetskog rata bili su veliki štrajkovi i zahtjevi za plaćama. Godine 1905. došlo je do velikog pokreta zemljoradničkih nadničara protiv smanjenja plaća. U Mađarskoj revoluciji 1919. godine radnici su krenuli s rušenjem krhkog režima buržoaskog liberala Karolyija jer nije mogao zadovoljiti njihove revolucionarne zahtjeve. Uspostavili su sovjetsku republiku. Samo zbog neiskustva i pogrešaka Mađarske komunističke partije, pod Belom Kunom, republika je izgubila potporu nekih slojeva seljaštva, pružajući bazu za kontrarevoluciju i uspostavu brutalnog režima fašističkog terora pod Horthyjem.
Nitko 1956. ne bi želio povratak na uvjete pod Horthyjem, jedine uvjete za koje je kapitalizam bio sposoban u Mađarskoj. Tada je četrdeset obitelji posjedovalo dvije trećine zemlje dok je 1,1 milijun seljaka, od 9 milijuna stanovnika, živjelo bez zemlje na rubu gladi. Kada je industrija nacionalizirana i zemljišna reforma provedena, nakon pobjede Crvene armije 1945. i bijega većine starih izrabljivačkih klasa zajedno s nacističkim vojskama koje su se povlačile, postojala je široka podrška za ove mjere.
Ipak, ova druga mađarska revolucija je provedena bez svjesnog sudjelovanja radničkih masa. Naprotiv, svi istinski radnički vođe bili su mučeni, zatvarani, izvedeni na namještena suđenja i očišćeni iz partije, uključujući mnoge heroje koji su se u ilegali borili protiv hortijevaca i nacista. Neki su čak i pogubljeni. Revolucija je provedena u birokratskom obliku, a u partiju je uskočio roj karijerista, među kojima čak i neki bivši fašisti. Štoviše, birokracija u SSSR-u sustavno je pljačkala gospodarstva drugih zemalja Istočnog bloka u razdoblju od 1945. do 1956. SSSR je kupovao robu ispod svjetskih tržišnih cijena, ponekad čak i ispod troškova proizvodnje, dok se ruska roba prodavala u Istočnoj Europi po napuhanim cijenama. U stvari, „bratsko pregovaranje“ oko ovih stvari ponekad je išlo malo dalje od tradicionalnih ograničenja koja reguliraju takvu prijateljsku suradnju između „socijalističkih saveznika“: dva ministra vanjske trgovine (Bugarska i Čehoslovačka) pogubljena su baš zato što su pokušavali postići ravnopravnije uvjete trgovanja!
Ipak, unatoč pljački, lošem birokratskom upravljanju i korupciji, budući da je mađarsko gospodarstvo sada bilo na naprednijoj društvenoj osnovi, proveden je golem program gospodarske obnove i razvoja. Životni standard porastao je u razdoblju 1945.-49. Učinjeni su nemjerljivi pomaci na području obrazovanja, kulture i javnog zdravstva. Radnici i omladina po prvi su put dobili sadržaje za rekreaciju. Za žene je napravljen veliki napredak. Uspostavljene su jednake plaće i otvorena su im sva zanimanja. Uveden je sustav jaslica, dječjih vrtića i porodiljnih pogodnosti, uključujući tri mjeseca odsustva uz punu plaću. Ipak, u isto vrijeme birokracija je sebi prikupila goleme privilegije: privatne kuće za odmor s luksuznim hotelskim smještajem, odsječene bodljikavom žicom od mase stanovništva; uvezeni luksuzni automobili s vozačima dok je masa radnika tjerana poput stoke u prepune autobuse; privatno angažiranje glazbenika dok prosječni radnik nije imao ni gramofon; bolja hrana; bolja odjeća; znatno bolje stambeno pitanje.
Dok je njihov životni standard rastao, mase radnika bile su spremne pomiriti se s tim nepravdama. Ali 1955. godine gospodarstvo je počelo zapadati u krizu zbog niza birokratskih grešaka. Naftna polja u zapadnoj Mađarskoj slučajno su poplavljena zbog prebrzog rasta proizvodnje koji je naredio državni poglavar Rákosi. Dora Scarlett, članica Britanske komunističke partije koja je u to vrijeme radila u Mađarskoj, opisuje užasno loše upravljanje:
„U rudnicima i tvornicama radne su se obveze morale shvaćati… ozbiljno, a vladala je silna žurba da se one ispune – čak i ako je to značilo izgraditi stambenu zgradu toliko loše da joj je popravak bio potreban prije isteka godine, ili poslati pošiljku robe u kojoj je čak 40 posto proizvoda moglo biti škart.“
Nagyeva vlada 1953.-55.
Nestašice su počele u trgovinama, posebice mesa. Ljudi su morali čekati u redu cijelu noć kako bi dobili stvari koje su željeli. U isto vrijeme birokrati su nastavili sa svojom raskošnom postojbinom. Revolucija iz 1956. bila je revolucija koja je trebala osloboditi društvo od ove bande parazita, mučitelja i ubojica, koji su tvrdili da vladaju u ime radničke klase, i ponovno uspostaviti tradicije iz 1919. o uključenosti radničke klase u revoluciju i popratno vođenje društva. Jedan radnik iz tvorničkog giganta Csepel rekao je dopisniku sa Zapada: „Zapad ne bi trebao vjerovati da su se radnici borili da vrate Horthyja ili zemljoposjednike i grofove. Nećemo vratiti zemlju, tvornice ili rudnike.“
Uzroci događaja iz 1956. također leže u političkim zbivanjima unutar birokracije. Kao odraz ekonomske krize došlo je do ogromnih političkih potresa. Godine 1953. sa Staljinovom smrću bilo je nekih znakova „otopljavanja“ u monolitnoj vladavini Moskve i njenih marioneta u Budimpešti. Rákosi, tvrdokorni staljinist, otišao je u mirovinu. Nagy, koji je bio na glasu kao „liberalizator“, a Hruščov ga je isprva favorizirao u Kremlju, preuzeo je dužnost. U nekoliko zemalja Istočnog bloka tijekom pedesetih godina napravljen je sličan zaokret. U prvi plan su izbili birokrati koji su kasnije prokazani kao „titoisti“. Ovaj sloj birokracije nije imao ništa protiv jednostranačkog totalitarnog sustava u kojem je vodeći sloj imao goleme privilegije, ali su se protivili tome da ruska birokracija pljačka sav plijen ekonomskih napredaka nacija za sebe. Gomulka u Poljskoj imao je sličnu ulogu. Činjenica da su ti birokrati ranije bili progonjeni od strane SSSR-a zbog zauzimanja antiruskog stajališta dala im je određeni kredibilitet kod masa. Oživjele su nade koje su mase prvotno polagale u revolucionarne promjene neposredno poslije ratnih godina. Neki su dijelovi masa vjerovali da će Nagyev „novi kurs“ dati režimu „ljudsko lice“. Ali iza kulisa odvijala se očajnička borba unutar birokracije i velika strepnja unutar Kremlja u pogledu opasnosti koje su bile svojstvene čak i mikroskopskoj dozi reforme.
Stvarno mjerilo koliko se malo „povratka zakonitosti“ zapravo dogodilo pod Nagyem naknadno je otkriveno tijekom same revolucije 1956. godine. U prvom tjednu oslobođeno je 5.500 ratnih zarobljenika. To su bili ljudi koji su bili vraćeni iz Rusije prije osam godina, ali ih je omražena tajna policija AVO ponovno zatvorila.
Petőfi kružok
Oni nisu bili optuženi i nisu imali izgleda na slobodu. Ti su ljudi ostali ilegalno u zatvoru, a za mnoge su rođaci smatrali da su mrtvi, tijekom Nagyeva razdoblja 1953.-55. U stvari, zarobljenički logori, navodno namijenjeni neprijateljima revolucije, u to su vrijeme bili puni običnih ljudi, radnika, siromašnih seljaka, malih vlasnika štandova, itd. Sándor Kopácsi, šef policije u Budimpešti 1956., koji je nakon toga dao ostavku i dobio politički azil na Zapadu, daje prikaz svoje turneje inspekcije ovih logora koja se čita kao Danteovo putovanje kroz pakao. Logori su bili krcati utučenim i demoraliziranim zatvorenicima, kojima nikad nije suđeno, koji su mu prilazili i pričali o sitnim zločinima, poput krađe kokoši, za koje su bili zatvoreni. Ipak, čak su se i minijaturni pomaci u smjeru reforme pod Nagyem na kraju pokazali previše za živce Moskve. Hruščov je promijenio stav prema „novom kursu“.
U travnju 1955. Nagy je smijenjen s premijerske dužnosti i izbačen iz partije kao „desničarski devijant“. Rákosi je vraćen uz oštre mjere protiv svih novih politika. Ipak, cik-cak potezi birokrata iz Kremlja samo su potaknuli raspoloženje nezadovoljstva među mađarskim masama. Kada je u veljači 1956. godine u javnost dospio Hruščovljev govor na 20. kongresu, u kojem je osudio Staljinove zločine, cijela je Mađarska počela vrvjeti raspravama. Skupina intelektualaca, koja je sebe nazvala Petőfi kružokom (po slavnom pjesniku buržoaske revolucije koji je pogubljen u porazu revolucije 1848. i postao nacionalni heroj), počela se redovito i poluotvoreno okupljati.
Kopácsi u svojoj knjizi daje vrlo zanimljivo otkriće o moralu državnih snaga u to vrijeme. U proljeće 1956. odred tajne policije poslan je u Petőfijev krug i aktivni element pokreta Komunističke omladine, koji je također kiptio raspravama. Kako su argumenti disidenata postajali potpunije objašnjeni, policijski špijuni postajali su sve otvoreniji za ideje o reformi sustava koje su se iznosile na tim sastancima. „Odjednom je većina tih ‘špijuna’ izjavila da se slažu s tvrdnjama iz kruga Petőfi!“ Kopácsi se prisjeća, „zajedno su izdali priopćenje, koje su i potpisali, u kojem se solidariziraju s idejama mladih reformista partije“.
Cijeli Istočni blok bio je preplavljen nezadovoljstvom. Brane su počele pucati još 1953. godine s velikim valom štrajkova i uličnim borbama u Istočnoj Njemačkoj. U Plzeňu i Pragu, u Čehoslovačkoj, došlo je do nereda. U mađarskim industrijskim gradovima Čepelju, Ózdu i Diósgyőru mase su izašle na ulice prosvjedujući protiv uvjeta. Čak je i unutar Sovjetskog Saveza bilo štrajkova i prosvjeda među zatvorenicima u radnim logorima. U svibnju 1956. veliki broj ruskih trupa i oklopnih vozila poslani su u Tbilisi, glavni grad Gruzije, kako bi ugušili ustanak izazvan mjerama štednje. U lipnju 1956. radnici Poznanja u Poljskoj su ustali. To je neizbježno imalo utjecaja i na mlade ljude unutar državnih snaga. Petőfi kružok čak je održao jedan poznati skup od 6.000 ljudi koji je trajao cijele noći, gdje su ljudi izašli na ulice tražeći demokratizaciju sustava i intelektualnu slobodu. Ovaj pokret intelektualaca bio je odraz dubokog nezadovoljstva među radnicima. U uvjetima kao što su ovi gdje je svaka politička sloboda zabranjena, često su intelektualci ti koji daju prvi otvoreni izraz pokreta koji buja ispod površine društva.
23. listopad 1956.
Novine Pravda su ljutito osudile ovo vrenje. Ipak, čak je i Szabad Nép, mađarski list KP-a, pod pritiskom masa bio nevoljko prisiljen pristati, riječima, na sporednije zahtjeve. Birokracija u Budimpešti zapala je u krizu oko pitanja treba li uvesti više reformi u pokušaju da se vrati oslabljeni kredibilitet partije ili dovesti više tvrdolinijaša i suzbiti sva vrenja. Mnogi su se birokrati kolebali između dvaju stajališta, nemajući povjerenja ni u jedno od njih. U svakoj sljedećoj političkoj krizi u staljinističkim državama birokracija se podijelila u različitim stupnjevima po tim linijama. U stvari, u Mađarskoj se danas ponovno otvara isti raskol.
Daljnji simptom te neodlučnosti bilo je ponovno uklanjanje Rákosija u srpnju 1956., jer je očito izazivao mržnju masa. Ovaj put ga, međutim, nije zamijenio reformator nego još jedan tvrdolinijaš János Kádár. Kádára su staljinisti zatvorili i užasno mučili. To mu je dalo određeni kredibilitet u očima masa, ali ga je također učinilo popustljivim oruđem Moskve.
Nagy je dodatno degradiran, potvrđujući dojam da su vodeći krugovi unutar birokracije bili apsolutno odlučni da ne toleriraju nikakvo popuštanje reformama. Takozvana Komunistička partija je u to vrijeme bila Komunistička partija samo po imenu. Prošla je kroz čistke, teror, podmićivanje i korupciju, pretvorivši se u svojevrsnu masonsku ložu ciničnih karijerista te u puki privjesak totalitarne države. Na izborima 1945. KP je dobila 17 posto glasova. Dora Scarlett izvijestila je o procjeni iz 1956. koja je samo vrlo gruba smjernica, ali ipak značajna, da bi, da su izbori održani s jamstvom da neće biti uplitanja, KP bila sretna da dobije 10 posto.
Tijekom same revolucije KP od 900.000 članova nestala je preko noći. Danas manje od 1 posto podržava partiju. Ovo važi za sve zemlje Istočnog bloka.
Tijekom ljeta 1956. rasprave i protivljenje postali su rašireni na sveučilištima i u tvornicama. Revolucija je već bila u pokretu. Neprijateljstvo među masama prema režimu doseglo je takav nivo da je svaka iskra mogla izazvati eksploziju. U listopadu je došla ta iskra. Studenti u Budimpešti sazvali su prosvjede za 23. Bilo je bez presedana da se prosvjed organizira izvan kontrole KP-a. Vlasti su ga zabranile, no organizatori su najavili da će svejedno doći. U početku je to bilo zbog uvjeta studenata, ali se atmosfera uzbuđenja proširila među svu mladež i radnike u gradu. Uskoro je uključen niz širih političkih zahtjeva i na kraju su mladi pozvani na prosvjede u znak podrške poljskim radnicima. Kakvo divno svjedočanstvo internacionalizma pokreta, da je iskra koja je zapalila revoluciju zapravo bila demonstracija internacionalne solidarnosti!
Deseci tisuća ljudi preplavili su se na ulice. Tajna policija (AVO) shvatila je da će bilo kakve reforme neizbježno uključivati i njezino pozivanje na odgovornost za deset godina zločina i organiziranog terora. U panici su pucali na gomilu. Kada je policija stigla da pokuša uspostaviti red, gomila je objasnila policiji kako je AVO pucao na bespomoćne muškarce, žene i djecu. Mladi policajci, koji su poznavali okrutnost AVO-a, jedva su oklijevali prije nego što su svoje oružje predali gomili. Svatko tko kaže da su snage političke revolucije nemoćne protiv oružja državnog aparata trebao bi pogledati izvješća načelnika policije Kopácsija dok opisuje svoje razgovore preko radija s različitim policijskim jedinicama u glavnom gradu.
Na primjer, on opisuje razgovor preko radija s jednim od svojih poručnika tijekom demonstracija 23. listopada, poručnikom Kissom (nekim tko je „bio spreman žrtvovati svoj život za partiju. Ali za Staljinov kip?“):
KISS: „Ljudi ruše Staljinov kip. Molimo Vas da nam odmah pošaljete naredbe.”
KOPÁCSI: „Dobro druže poručniče, recite mi o ovom rušenju.”
KISS: „Oko Staljinovog kipa ima oko sto tisuća ljudi.”
KOPÁCSI: „Jeste li sigurni da ih ima toliko?”
KISS: „Druže pukovniče, ima ih više od sto tisuća, ako ne i dvjesto tisuća. Cijeli Trg heroja, sav kraj šume je crn od ljudi. Što da radim?”
KOPÁCSI: „Dobro, koliko imate ljudi?”
KISS: „Pa, ovaj… dvadeset pet druže pukovniče!”
KOPÁCSI: „Beskorisno! Pogledajte što ljudi rade i odmah će vam biti jasno… Vidite, druže Kiss, to su stručnjaci. To su radnici iz jedne ili druge velike tvornice u Pešti. Jedino radnici posjeduju opremu potrebnu za ono o čemu izvještavate.”
Ovako Kopácsi opisuje prve vijesti preko policijskog radija da su mase naoružane:
„Ton mlađeg časnika s druge strane bio je katastrofalan: ‘Druže Kopácsi, sudionici imaju oružje’. Tražio sam potpunu tišinu u sobi. Mislio sam da je čovjek s kojim sam razgovarao poludio. ‘Ponavljam, druže poručniče.’ Odmjerenim tonom poručnik je ponovio priču o tome kako su mladi regruti bili okruženi gomilom, govoreći im da trebaju oružje da se obrane od sigurnosne policije, a zatim kako su jedan vojnik, a zatim drugi, ponudili svoje oružje ljudima.”
„U mom uredu vladala je tišina. Kolege su me nepomično gledali. Po težini moga glasa i izrazu lica shvatili su da vijest koju dobivam nije šala. ‘Dječače moj koliko si oružja podijelio i koje vrste?'… Čekao sam odgovor, krv mi se ledila u žilama ‘Dvadeset pet ili trideset pušaka i otprilike isto toliko lakih strojnica. Također i nešto streljiva. Koje su vaše zapovijedi?’ Mogao sam reći samo jedno: ‘Zabarikadirajte se unutra i ugasite svjetla.'“
Ovi razgovori jasno pokazuju koliko je birokracija bila nemoćna i prestravljena pred oružanim pokretom masa. Oni pokazuju da kad su radnici u pokretu, sva prividna snaga državnih snaga postaje ništavna. Paralelno s brzim osvajanjem ulica išao je i vrlo brz razvoj političke svijesti masa. Jedan skup održan u središtu grada započeo je zahtjevom okupljenih da vlada pošalje ministra koji bi im govorio o reformama koje predlaže. Birokracija je sat vremena oklijevala i kolebala, a onda odlučila poslati ministra poljoprivrede. Kad je stigao, raspoloženje gomile promijenilo se u neprijateljstvo prema svemu što je vlada možda ponudila i izviždali su ga s platforme. Jedna od značajki svih revolucija je taj vrlo brzi razvoj političke svijesti masa.
Prva invazija
Ruska je birokracija na te događaje odgovorila paničnim mjerama. U noći s 23. na 24. listopad poslali su tenkove. Svi su se borili protiv njih na ulicama. Ljudi su iz svojih domova iznijeli vatreno oružje kojim su ih napadali. Djeca od trinaest ili četrnaest godina išla su na njih s molotovljevim koktelima. Takav žestoki otpor mađarskih radnika i omladine neizbježno je ostavio snažan dojam na ruske vojnike. Počeli su preispitivati zašto su poslani. Nekima su njihovi časnici rekli da se radi o fašističkoj pobuni koju treba slomiti. To se nije slagalo s tako raširenim i općenarodnim otporom. U zoru su neki sovjetski vojnici napuštali svoja vozila i pridruživali se masovnim demonstracijama. Neke posade tenkova okitile su svoje tenkove zastavom revolucije (mađarska zastava s uklonjenim grbom). Ruske trupe su zatražile politički azil. U odlučnosti mađarskih radnika vidjeli su sposobnost da uspostave novu vrstu režima koji ih neće vratiti ruskim zapovjednicima.
Velika se masa okupila ispred zgrade parlamenta. AVO je pucao na masu. Ruske trupe su ušle i obranile je od AVO-a. Radnici su preuzeli sve javne zgrade. Radio je rekviriran za revoluciju i zahtjeve radnika koji su emitirani ostatku nacije i šire. Ruske trupe su svojim tenkovima podržale napad radnika na sjedište policije.
Zatvori su bili otvoreni. Otključani su čitavi labirinti podzemnih prolaza, ćelija i mučilišta. Zatvorenici su izlazili poput duhova, muškarci i žene za koje se godinama smatralo da su mrtvi. U stvari, mreža tajnih policijskih prolaza ispod Budimpešte bila je toliko golema da su tijekom tjedana revolucije rođaci i prijatelji tražili zatvorenike. Iz najudaljenijih kutaka dopiralo je kucanje. Neki su bili toliko dobro skriveni da do njih revolucija nikada nije doprla; prije nego što su mogli biti pronađeni, uslijedio je udar kontrarevolucije.
Novine su nicale posvuda. Jedan očevidac KP-a rekao je da su „ljudi bili gladni i žedni tiskane riječi kao da su prešli pustinju.“ Iz šest turobnih službenih novina u nekoliko je dana niknulo dvadeset pet živahnih dnevnih listova s milijunskim nakladama. Revolucionarna omladina, različiti dijelovi radnika, seljaka, policije i vojske imali su svoje listove. Svi su odbacili antisemitizam i fašizam.
Proizlazeći iz spontanih političkih interesa masa, nastaju brojne nove političke partije, uključujući Socijaldemokratsku stranku i Seljačku stranku. Pravo na postojanje mnoštva političkih partija bilo je sadržano u programu političke revolucije. Bez sumnje, iskustvo mađarske revolucije pokazuje da su radnici imali sposobnost preuzeti i voditi društvo. I imali su snage i odlučnosti pobijediti protiv svih izgleda.
Učinak na svijest masa bio je takav da su se moralni stavovi promijenili preko noći, nošeni zanosom borbe za novo društvo. Na uličnim su se uglovima, bez ikakva nadzora, nalazili otvoreni kovčezi u koje se prikupljala pomoć za obitelji onih koji su poginuli u borbama. Seljaci su iskazivali podršku revoluciji dovozeći kolica hrane u Budimpeštu i besplatno je dijeleći. Ovo u zemlji u kojoj ljudi još uvijek žive u siromaštvu! Neka nitko pred ovim činjenicama ne kaže da je ljudska priroda nepromjenjiva, da će ljudi uvijek htjeti gomilati za sebe i da će kriminala uvijek biti, čak i u socijalizmu.
Očajne zbog toga što su njihove trupe prelazile na stranu revolucije, sovjetske vlasti povukle su ih iz Budimpešte. U svojim memoarima Hruščov se prisjeća kolebanja unutar vrha između „gušenja pobune“ ili povlačenja „iz Mađarske“: „Ne znam koliko puta smo se predomislili naprijed-natrag.“ Očajnički tražeći sredstva za obuzdavanje situacije, u dogovoru s Moskvom preko Andropova, tadašnjeg veleposlanika u Mađarskoj, čelnici su se ponovno okrenuli ustupcima. Dana 25. listopada premijer, Gerő, koji je dodatno provocirao mase bjesomučnim govorom na radiju o fašističkim agentima, smijenjen je na zahtjev Moskve. Nekoliko najgorih staljinističkih tvrdoglavaca uklonjeno je iz Politbiroa, a Nagy je iznenada rehabilitiran i postavljen za premijera.
Nagy se vraća
No unatoč svojoj reputaciji „reformatora“, Nagy se u ključnim pitanjima s kojima su se suočavali mađarski radnici nije razlikovao od tvrdokornih staljinista. Moskva ga je nagovorila da proglasi izvanredno stanje. Glupo je pristao na sovjetsku odluku da pošalju trupe da slome pokret. Prvog dana njegovog novog premijerskog mandata državne snage ubile su 300 radnika ispred zgrade parlamenta. Ruke su mu od samog početka bile natopljene krvlju. Ali s obzirom na ogromnu moć i razmah revolucije, on je zbog svoje reputacije bio posljednja linija obrane birokracije.
Nagy je ponudio amnestiju za sve one koji su predali oružje. Sovjetske vlasti započele su „pregovore“ s njegovom novom administracijom, nudeći masama nadu u mirno povlačenje sovjetskih trupa iz zemlje. U stvarnosti je to bila dimna zavjesa iza koje su se pripremali za učinkovitiju vojnu akciju. Istina je bila da je nezaustavljivi zamah masovnog pokreta učinio Nagyjevu vladu potpuno nemoćnom. Bez vojske, policije ili masovne podrške, bila je to vlada samo po imenu, administracija suspendirana u zraku.
Kružile su glasine o djelovanju ruskih kolona. Bilo je mnogo zabune. Neki dijelovi masa nisu željeli vjerovati da se sprema nova invazija. Ako su dolazili, zašto su onda odlazili? Ipak, svakome tko je bio spreman pažljivo razmisliti o situaciji bilo je jasno da njihov posao još nije završen. Nalazili su se nedaleko od Budimpešte, a njihovi su se redovi popunjavali pojačanjima. Sovjetske trupe zauzele su sve zračne luke.
Ovdje dobivamo uvid u ulogu koju bi organizirana revolucionarna partija imala u političkoj revoluciji. Da bi se napredni radnici opremili jasnom analizom, strategijom i taktikom za širenje revolucije u drugim staljinističkim državama, i tako da bi se pripremili za sljedeću bitku revolucije, bilo je neophodno da se njihova iskustva objedine unutar jedne partije. Takva bi partija usmjerila agitaciju i propagandu prema širokim slojevima masa koje su se, unatoč malim izgledima, nadale da neće doći do novog sukoba. Oslonila bi se na radnike koji su upozoravali: „Ne odlažite oružje” i „Ne vjerujte Nagyevoj vladi da će provesti zahtjeve revolucije.” Revolucionarna partija bi pripremila politički jasne slogane s kojima bi dočekala sljedeći val sovjetskih trupa. Što je najvažnije od svega, formirala bi vladu temeljenu na novonastalim radničkim organizacijama i odmah uhitila Kádára i sve ostale predstavnike staljinizma koji su se još držali u sjeni vlasti. Iznad svega, od samog bi početka revolucije preuzela zadaću usmjeravanja propagande prema radnicima svih zemalja Istočnog bloka, posebice Rusije.
Vlast u rukama radnika
Tijekom ta dva tjedna revolucije, napredni su radnici, oslanjajući se na vlastito iskustvo, postupno dolazili do svih tih zadaća. Program revolucije prolazio je kroz različite faze kako je radnička svijest naglo napredovala. U stvarnosti je to bila razrada Lenjinovog programa, iznesenog u travnju 1917., za obranu revolucije od birokracije. Radnici su tražili:
- Radničke savjete u svim tvornicama za uspostavu radničkog upravljanja i radikalnu transformaciju sustava državnog centralnog planiranja i upravljanja.
- Povećanje plaća od 15 posto za najslabije plaćene, 10 posto za ostale radnike i gornja granica od £106 na plaće, što bi u tadašnjem novcu dokrajčilo privilegirani položaj birokracije.
- Ukidanje proizvodnih normi osim u tvornicama gdje je radnički savjet odlučio da ih zadrži.
- Povećanja najnižih mirovina.
- Povećanje obiteljskih naknada.
- Pravedniji sustav oporezivanja.
- Brži program izgradnje kuća od strane države.
Ovi zahtjevi, u kojima nema ni traga nacionalizmu, religiji ili reakcionarnosti, odgovor su svima onima koji tvrde da je revolucija protiv staljinističke birokracije antisocijalistička. Oni su briljantna potvrda prognoze koju je Trocki iznio u odnosu na karakter političke revolucije. Bio je to program koji je privukao široke mase. Ipak, iako je od ključne važnosti, program sam po sebi ne jamči ishod revolucije. To je posebno tako kada se do ovog programa dođe nizom uzastopnih aproksimacija na temelju zaključaka koje radnici izvlače iz svog iskustva svake faze borbe.
Prethodno postojanje kadrovske organizacije u redovima najsvjesnijih radnika, unaprijed naoružanih perspektivama i barem općim razumijevanjem onoga što je potrebno, napravilo bi ogromnu, a vjerojatno i odlučujuću razliku u ishodu revolucije.
Revolucija je promijenila Budimpeštu u kratkom vremenu od tjedan dana. Kopácsi daje živopisan prikaz zgrade parlamenta u tim danima radničke vlasti. „Ovaj golemi ‘Westminister na Dunavu’ više je nalikovao na palaču Smolny u Petrogradu, boljševičko sjedište 1917. godine… nego na staru dvoranu parlamenta u Londonu. Hodnici i sobe bili su prepuni delegacija radnika, seljaka, vojnika, umjetnika, pisaca i političara različitih partija koji uopće nisu viđeni od 1947.“ Radnici su zapravo preuzeli vlast. U provincijama su se radnici pridružili pokretu i štrajkali. U rudarskim gradovima bio je vrlo čvrst štrajk. Svi su radnici bili na ulicama. Vladala je atmosfera pobune.
I među seljaštvom je došlo do velikog pokreta. Stare staljinističke upravitelje kolektivnih farmi otjerali su noževima i vilama. Seljaci su birali revolucionarne odbore. Istina je da su u nekim krajevima zemlju iz kolektivnih gospodarstava razdijelili na privatne parcele. No, to je bilo popraćeno upozorenjem: ako bi se itko od veleposjednika pokušao vratiti, seljaci će organizirati drugu revoluciju. Nema sumnje da bi i ti seljaci, pod uvjetom da su mađarski radnici zadržali vlast i uspostavili režim radničke demokracije, na temelju vlastitog iskustva s vremenom sami došli do zaključka da im je bolje u kolektivnim gospodarstvima. Ovako je Peter Fryer, novinar lista Britanske komunističke partije, Daily Worker opisao radnička vijeća:
„U njihovom spontanom podrijetlu, u njihovom sastavu, u njihovom osjećaju odgovornosti, u njihovoj učinkovitoj organizaciji opskrbe hranom i građanskog reda, u suzdržanosti koju su provodili nad divljim elementima mladeži, u mudrosti s kojom su se mnogi od njih bavili se problemom sovjetskih trupa i, ne manje važno, u njihovoj nevjerojatnoj sličnosti sa sovjetima ili vijećima radničkih, seljačkih i vojničkih deputata koji su se pojavili u Rusiji 1905. i ponovno u veljači 1917., ova vijeća, čija se mreža sada protegla po cijeloj Mađarskoj, bili su ujedno i organi pobune – okupljanje izaslanika koje su birale tvornice i sveučilišta, rudnici i vojne jedinice, i organi narodne samouprave u koje je naoružani narod imao povjerenje. Kao takvi uživali su ogroman autoritet i nije pretjerano reći da je sve do sovjetskog napada 4. studenog stvarna vlast u zemlji bila je u njihovim rukama.“
Druga invazija
Nagjeva vlada, kao posljednji smokvin list vlasti, zapravo nije imala nikakvu kontrolu. Vlast je bila u rukama revolucionarnih odbora. Napredni dijelovi radništva, veliki dijelovi mladeži i industrijski radnici naslućivali su da bi situacija mogla ubrzo doći do vrhunca. Pripremali su se da još jednom obrane revoluciju. Započeo je novi val štrajkova koji je ubrzo poprimio razmjere još jednog generalnog štrajka.
U ovom trenutku ruska je birokracija započela svoj drugi napad na revoluciju. U 4 sata ujutro u nedjelju 4. studenog, ruski tenkovi, nakon što su okružili Budimpeštu, počeli su je bombardirati granatama s okolnih brda. Do zore su ušli u grad i zauzeli ključne zgrade uključujući i parlament. Napad je zahvatio cijelu zemlju odjednom. Svaki je grad bio podvrgnut topničkom bombardiranju, a potom i okupiran.
Ipak, daleko od toga da bude slomljena u jednom jednostavnom i masovnom napadu kako su se nadali ruski birokrati, druga invazija je zapravo potaknula radnike na još veću borbu čineći ih odlučnijima nego ikad u borbi za revoluciju do kraja. Svijest čak i najširih slojeva masa eksplodirala je u novi život. Oni koji ranije nisu sudjelovali u uličnim borbama pohrlili su pridružiti se „veteranima“ prošlog tjedna. Radnici su se borili, zajedno s djecom, učenicima, starcima te vojnicima i policajcima koji su prešli na njihovu stranu. Gradili su ili obnavljali barikade. Zauzeli su položaje prije nego što su ruske kolone ušle u gradove. Borbe su bile žestoke. Tenkove su napadale mase sa svih strana. Ruski vojnici kasnije su izvijestili da nikada nisu vidjeli tako odlučan otpor.
Otpor se nastavlja
No, taj drugi val sovjetskih trupa imao je vrlo slabu predodžbu o tome što zapravo guše. Mnogi od njih bili su na brzinu prebačeni iz dalekoistočnih provincija Sovjetskog Saveza i nisu znali nijedan europski jezik. Peter Fryer, u posljednjoj poruci za Daily Worker, koju je urednik sakrio od svog osoblja, rekao je: „Neki iz redova sovjetskih trupa govorili su ljudima da nisu imali pojma da su došli u Mađarsku. Neki su prvo mislili da su u Berlinu, boreći se protiv njemačkih fašista.“ Nekima je čak rečeno da su na Sueskom kanalu. Mađarski radnici pokušali su im podijeliti letke, ali je bilo vrlo malo pješačkih akcija jer su se najviši časnici bojali bratimljenja koje se dogodilo prije. Ruski tenkovi su ušli i bacali granate na zgrade gdje su mislili da postoji otpor.
Najviši sovjetski časnici očajnički su manevrirali kako bi „održali moral“ svojih trupa pucajući na one svoje ljude koji su pokazivali simpatije prema mađarskim radnicima! Na primjer, jedan sovjetski tenkovski časnik je pogubljen jer je njegova kolona našla put blokiran kolonom žena i djece koji su im sjedili na putu. Umjesto da ulicu pokrsti njihovom krvlju, on je svoj kontingent poveo drugim putem. Nekoliko vojnika koji su to poslušali također je pogubljeno. U zatvorskim dvorištima Budimpešte takva su se pogubljenja nastavila cijeli dan i cijelu noć. Ova jeziva činjenica ilustrira da su unatoč svim mjerama koje je poduzela ruska birokracija mađarski radnici izvršili utjecaj na umove prilično širokih slojeva čak i ovog drugog vala trupa.
Unatoč ovoj demonstraciji sile, birokracija je umalo propustila da ponovno preuzme kontrolu. Bilo je potrebno petnaest divizija, sa šest tisuća tenkova, potpomognuti borbenim avionima MiG da se uguši pokret. Zgrade su bile zasute fosforom kako bi se zapalile. Jedan komentator, Andy Anderson, opisao je to ovako:
„Dim iz gorućih zgrada, eksplodirajućih granata i Molotovljevih koktela pomiješanih s prašinom od porušenih zidova stvarao je zagušljivu maglu. Pogled na sve veći broj ranjenika stvarao je maglu koja je gušila um.“
Ipak, čak i uz takvu brutalnost od strane ruske birokracije, trebali su tjedni da se posao završi. Dana 4. studenoga, mrtvorođena Nagyeva vlada, koja nije predstavljala apsolutno nikog, zamijenjena je vladom na čelu s tvrdolinijašem Kádárom. Pozvao je radnike da se vrate na posao, no štrajk se zaoštrio. 5. studenog je „upozoravao“, „nadao se“ i „tražio“ povratak na posao. 6. i 7. „prijetio“. Dana 8. njegov pristaša Marosán izjavio je da je „dužnost svakog poštenog radnika da se vrati na posao“. No, radnici su sve vrijeme ostali u štrajku, a sve više ruskih tenkova postajalo je žrtvom herojskog oružanog otpora masa.
Mađarska ‘56: Predznak budućih borbi
Najsnažniji i najdugotrajniji otpor invaziji dolazio je upravo iz velikih radničkih područja Budimpešte. Bolnički podaci pokazuju da su 70-80 posto ozlijeđenih bili mladi radnici. Ove brojke su nespojive sa staljinističkom klevetom da su ustanici bili usijani lumpenproleteri koje su poticali fašistički provokatori. „Crveni“ Csepel, nazvan tako jer je prije rata bio bastion KP-a, bio je jedan od posljednjih okruga koji je izdržao. Otvoreni otpor nastavio se u izoliranim džepovima sve do 1957., a čak je 1958. i 1959. bilo štrajkova i demonstracija dok su se radnici pokušavali oduprijeti nemilosrdno sve jačem stisku birokratske kontrole.
Pobjeda birokracije nije došla lako. 1956. otvorila je novo razdoblje ekonomskog razvoja za mađarsko gospodarstvo. Ruska birokracija je namjerno odlučila upumpavati resurse u zemlju. Bili su toliko uplašeni revolucijom da su htjeli osigurati da mase budu zadovoljnije kako bi izbjegli njezino ponavljanje. Životni standard mađarskih masa značajno je porastao do kraja 1950-ih i 1960-ih. Hruščovljevim riječima: „Začepit ćemo im usta gulašom.“ Čak je i u sedamdesetima još uvijek bilo značajnog napretka. To je bila osnova za relativnu stabilnost Kádárovog režima.
Mađarska revolucija 1956. bila je slavna stranica u povijesti radničke klase. To je baštini čovječanstva dodalo neprocjenjivo iskustvo. Pokazala je, ne samo u knjigama, već kroz živo povijesno iskustvo, da postoji alternativa staljinističkoj brutalnosti koja ne podrazumijeva povratak kapitalizmu. U tom je smislu ona bila putokaz prema budućnosti čovječanstva. U stvarnosti je pobjeda izvojevana, ali ju je ponovno otela druga sovjetska invazija. Pobjeda se mogla učvrstiti samo širenjem revolucije na sovjetske trupe, uključujući i dalekoistočne kontingente, a to bi značilo širenje revolucije i na sam SSSR. Materijalna osnova za pobjedu birokracije ležala je u relativno progresivnoj ulozi koju je staljinistički sustav igrao u to vrijeme. Već tada uspješna revolucija u Mađarskoj, na čelu s revolucionarnom partijom koja je znala što radi i kamo ide, mogla je biti okidač za pokretanje revolucije unutar SSSR-a.
Danas su, međutim, uvjeti neizmjerno povoljniji. Birokracija više ne igra nikakvu progresivnu ulogu ni u SSSR-u ni u Mađarskoj. Ekonomski izgledi za Mađarsku su sumorni. Stopa rasta bila je manja od 1 posto posljednjih pet godina. Mađarsko gospodarstvo zabilježilo je trgovinski deficit od 308 milijuna funti u prvih sedam mjeseci ove godine – gotovo tri puta veći nego u istom razdoblju prošle godine – dijelom zbog pada cijena izvoza naftnih derivata. Životni standard više ne raste kao što je rastao u desetljećima nakon 1956. Ponovno je cijeli Istočni blok zahvaćen vrenjem i nezadovoljstvom. Događaji u Poljskoj 1980. i 1981. samo su vrh ledenog brijega. Nasljeđe i iskustvo iz 1956. bit će od neprocjenjive važnosti za novu generaciju mađarskih radnika, kao i za radnike u Istočnoj Europi, dok kreću u borbu za nastavak nedovršenog rata protiv birokracije.
