Kada je prije pet mjeseci počela Flamingo revolucija, albanske mase započele su proteste s jasnom namjerom – da protesti ostanu mirni. Međutim, ni nakon pet mjeseci nije bilo pomaka. Kako je pokret počeo jenjavati, premijer Edi Rama nastavio je blatiti demonstrante nazivajući ih „stranim agentima“, nastojeći ih diskreditovati i demoralizovati.
Ali tokom posljednjih deset dana studenti i mladi Albanije, nadahnuti pobunom u Francuskoj, udahnuli su pokretu novi život. Izašli su na ulice, nastavljajući uzvikivati parole Flamingo revolucije: „Rama u zatvor, [opozicioni lider] Berisha u zatvor!“ i „Albanija pripada Albancima, smrt izdajnicima!“
U prvi plan izbio je i još jedan zahtjev: „Albanija želi revoluciju.“
Tekst originalno objavljen 23. oktobra 2026.
„Kad se mladi probude, država se trese“
Nakon pet mjeseci mirnih protesta ranije ove godine, studenti su se na početku akademske godine vratili na fakultete i zatekli iste loše uslove i istu sumornu perspektivu kao i prije odlaska.
Izašli su na ulice, pridružujući se demonstrantima koji su već bili tamo. Odmah ih je dočekala policija za razbijanje demonstracija. Demonstranti su počeli čupati kamenje iz popločanih staza i njime gađati policiju, koja je uzvratila suzavcem, vodenim topovima i pendrecima.
Sutradan, 14. oktobra, zgrada Ministarstva obrazovanja bila je u plamenu. Stotine studenata nastavile su se okupljati ispred ministarstva, čupajući obližnje ograde i koristeći ih za blokiranje ulica. U ovoj eskalaciji policija je počela ispaljivati gumene metke na demonstrante, koji su odgovorili ciglama i pirotehnikom.
Nesrazmjerno nasilje države samo je učvrstilo odlučnost mladih. Društvenim mrežama proširio se snimak na kojem policija odvlači mladog studenta dok mu se slomljena noga klati u zraku. Međutim, do ovih sukoba ne dolazi zato što su mladi na ulicama, kako Rama tvrdi, „huligani“ željni tuče. Ti studenti su se pet mjeseci iscrpljivali uzvikujući zahtjeve na mirnim protestima, ali vlast se na njih oglušivala. Kako kaže jedan demonstrant:
„Punih 135 dana protestovali smo bez maski. Ali kada nam vlada ništa ne daje zauzvrat, šta mi, kao omladina, treba da radimo?“
Pokret se širi
Tokom protekle sedmice napadnute su brojne druge vladine zgrade i policijske stanice. U razgovorima s demonstrantima – među kojima ima i četrnaestogodišnjaka – mnogi otkrivaju da se više i ne školuju. Na pitanje zašto više ne idu u školu, svi daju isti odgovor: Koja je svrha?
Ovi tinejdžeri već su vidjeli šta ih čeka u obrazovnom sistemu njihove zemlje: korupcija. Pomirili su se s tim da će na kraju emigrirati u potrazi za boljim životom, pa zašto bi onda gubili vrijeme na školovanje?
Zato nije nikakvo čudo što su protesti prerasli Tiranu i njene univerzitetske studente. Vrlo brzo srednjoškolci su počeli rušiti kapije svojih škola, iskazujući solidarnost sa studentima jer su znali da i njih čeka ista sumorna budućnost.
Za samo tri dana protesti su se proširili izvan glavnog grada, na Elbasan, Skadar i Korču. Nakon što su gledali studente kako vode jednu uličnu bitku za drugom, profesori i akademici, sada su im se, prvi put od početka pokreta, pridružili.
Ramina iluzija o grandioznosti
Od početka Flamingo revolucije Rama je na sve načine pokušavao diskreditovati i demoralizovati pokret. Nada se da će, pomoću optuživanja demonstranata da su „strani agenti“ i plašenja brutalnom represijom, slomiti njihov otpor i moći održavati privid da je u Albaniji sve u redu, kako ne bi ugrozio pristupanje zemlje Evropskoj uniji.
Ali parole mladih s ulica sada ga progone. Rama poseže za svim raspoloživim sredstvima pokušavajući vratiti normalno stanje na albanske ulice, ali ništa iz njegovog arsenala nije dalo rezultate. Jedino što bi mlade sklonilo s ulica upravo je ono što im albanski kapitalizam ne može priuštiti – budućnost. Zato se Rama grčevito hvata za bič kontrarevolucije.
Rama je 19. oktobra održao konferenciju za novinare s visokim zvaničnicima državne policije, na kojoj je najavio da će, zbog „otpora, požrtvovanosti i hrabrosti“ koje su pokazali, mjesečne plate policajaca naredne godine biti povećane na 2.500 eura.
Dok ih demonstranti prozivaju da su plaćenička vojska i topovsko meso države, moral policajaca je na kritično niskom nivou. Dok je Rama govorio o ogromnom stresu kojem je policija izložena, kamera je prelazila preko prostorije, prikazujući zvaničnike s modricama oko očiju i licima prekrivenim zavojima.
Ali ovaj odgovor samo je dodao ulje na vatru na ulicama, dok obični Albanci i dalje primaju neke od najnižih plata u cijeloj Evropi. Mladi shvataju da to nije znak snage države, nego njene slabosti. Kako kaže jedan mladi demonstrant:
„Imam pitanje za policiju: jeste li spremni dati živote za 2.500 eura? Jer mi smo, kunem se Bogom, spremni dati živote za Albaniju.“
Glavno sredstvo demonstranata bilo je kamenje koje su čupali iz popločanih ulica. Kako premijeru ponestaje mogućnosti, čini se da je spreman doslovno uništiti same temelje Albanije kako bi ušutkao demonstrante. Tokom noći u Tiranu su poslani bageri da uklone kamenje kojima su ulice popločane, u pokušaju da razoružaju studente.
Ali na svaki bager koji pošalje dolazi nova grupa starijih Albanaca koji stoje iza demonstranata, vade kamenje iz pločnika i dodaju ga mladima kako bi se mogli boriti za svoju budućnost na barikadama.
Ustanak generacije Z
Kao što smo vidjeli u pokretima u Francuskoj, nasilje nad mladim demonstrantima izazvalo je saosjećanje i ogorčenje među širim slojevima radničke klase i pomoglo da se i oni uključe u borbu.
Dok sve više mladih Albanaca završava sa slomljenim udovima, a policijski automobili ih progone ulicama, potpuno isti proces odvija kao i tamo. Kako je jedna starija žena rekla u intervjuu:
„Zapalite cijelu Albaniju, zajedno s policijom. Ako mladi poginu, onda ćemo i mi umrijeti s njima. Neka Edi Rama odmah ode. Neka Berisha odmah ode. Mladi će čekati svoj red. Neka nove generacije preuzmu državu! […] Ti zločinci! Dabogda svi pomrli.“
Ramin režim je na koljenima. Za svaki kamen koji ukloni, mladi su već počeli pripremati stotine Molotovljevih koktela. Slabost albanske države više nije upitna, ali ostaje pitanje – šta će se dogoditi ako Rama zaista padne?
Mladi ne zahtijevaju samo Ramin odlazak, nego žele srušiti cijeli politički establišment. I dok improvizovanim ovnovima za obijanje nastavljaju udarati po vratima parlamenta, ovo pitanje ne može ostati bez odgovora. Dijelovi pokreta počeli su zagovarati ideju partije koju bi predvodili studenti, a koju bi činili obični Albanci, inspirisani prošloljetnim revolucijama generacije Z.
Nova politička partija upravo je ono što je potrebno, ali ona mora biti potpuno drugačijeg tipa od starih partija: revolucionarni instrument masa, umjesto organa organizovanog klijentelizma i korupcije.
Mora se jasno razlikovati u dva pogleda.
Prvo, svojim programom, zasnovanim na raskidu s kapitalizmom i osiguravanju budućnosti mladima kroz nacionalizaciju nepošteno stečenog bogatstva imperijalista i njihovih poslušnika iz albanske kapitalističke klase.
I drugo, jasnom orijentacijom na radničku klasu, jedinu klasu koja ima interes da borbu protiv kapitalista vodi do samog kraja. Radničku klasu treba pridobiti za takvu partiju.
Kao što smo vidjeli na primjerima studentskih vođa u drugim revolucijama generacije Z, ako ovi pokreti ne raskinu sa sistemom, stari establišment ima mnogo načina da ih apsorbuje u vlastiti aparat – historijska kriza čovječanstva još jednom se svela na krizu revolucionarnog vodstva.
