Versajska palača bila je zanimljiv izbor Donalda Trumpa za ceremoniju potpisivanja okončanja rata s Iranom. No s obzirom na to da je potpisivao de facto dokument o predaji, lokacija nije bila neprikladna.
Ovaj Memorandum o razumijevanju (MOU) od 14 točaka između SAD-a i Irana predstavlja poniženje za Trumpa, strateški poraz američkog imperijalizma i prekretnicu u svjetskoj situaciji. Za Izraelce – koji nisu bili konzultirani i nisu potpisnici sporazuma koji ih ipak obvezuje – implikacije su potencijalno još teže.
Časopis Foreign Policy opisuje ga kao „veći poraz od Vijetnamskog rata“. Doista, unatoč tome što je to kraći i manje iscrpljujući rat od Vijetnamskog, implikacije Iranskog su u mnogočemu dalekosežnije.
Kontrola nad Hormuškim tjesnacem predana je Iranu. Države proizvođačice nafte u regiji svedene su na poziciju davanja danka i ponižavanja pred Irancima.
Rusija i Kina izlaze ojačane. One su jedine koje imaju utjecaj na Iran. Kineski prijatelj, Pakistan, posredovao je u većem dijelu pregovora. Diljem svijeta doći će do ponovnog uspostavljanja ravnoteže jer će i saveznici i neprijatelji SAD-a primijetiti slabe karte koje Amerikanci drže.
Što se tiče Izraela, ova vijest je pala na tu zemlju poput bombe. Ako se sporazum ispoštuje, to bi mogao biti kraj Benjamina Netanyahua. On čak stavlja upitnik i nad samu budućnost američko-izraelskih odnosa. Ili možda Netanyahu ima neki novi plan kako spasiti svoju kožu, što može značiti samo nove strahote za regiju.
Očajni ljudi skloni su očajničkim mjerama. Dok se ovi redci pišu, Netanyahu bombardira Libanon u prozirnom pokušaju da obori ovaj sporazum. Postoje oni u neokonzervativnom establišmentu u SAD-u koji bi ga htjeli nagovoriti na to.
Najnovija vijest je da je Izrael prisiljen potpisati primirje s Hezbollahom. Dok stvari ostaju nesigurne, možemo reći sljedeće: za Trumpa nema boljeg dogovora. Iako su ovo uvjeti predaje, oni su najbolji kojima se američki imperijalizam mogao nadati!
Što kaže Memorandum
Pogledajmo uvjete.
Prva točka jasno navodi da obje strane „proglašavaju trenutačni i trajni prekid vojnih operacija na svim frontama, uključujući i u Libanonu…“ te nadalje jamče „teritorijalni integritet“ Libanona.
Dakle, ne samo da su Iranci dobili mir od Amerikanaca, već bi ovaj sporazum obvezao Izraelce ne samo na prekid vatre već i na povlačenje iz Libanona.
S prestankom neprijateljstava sada počinje 60-dnevno pregovaračko razdoblje za konačni dogovor, „koje se može produžiti uz obostrani pristanak“. U tom vremenu trebao bi se postići dogovor o osjetljivom pitanju iranskog obogaćenog uranija. Ako se on ikada dogodi, Irancima se obećava 300 milijardi dolara ulaganja, trajni kraj svih sankcija i potpuno povlačenje američke mornarice.
Iako je Trump obećao da 300 milijardi dolara neće doći od američkih poreznih obveznika, već od regionalnih i drugih investitora, budimo jasni: ovo je poražena Amerika koja plaća ratnu odštetu.
Čak i dok se ne postigne ovaj potpuni sporazum, Memorandum stupa na snagu „odricanja od izvoza iranske sirove nafte, naftnih derivata i svih povezanih usluga, uključujući bankarske transakcije, osiguranja, prijevoz, itd.“
To jest, u svim namjerama i svrhama on učinkovito odbacuje sve sankcije od prvog dana!
Bez obzira na buduće pregovore, ovaj Memorandum odmah jamči:
- Kraj izraelske agresije prema Libanonu;
- De facto kraj sankcija;
- Priznavanje iranskog prava na kontrolu Hormuškog tjesnaca;
- Oslobađanje milijardi zamrznute imovine.
Jednako je značajno ono što Memorandum ne spominje.
Nema spomena o promjeni režima; nema spomena o iranskim saveznicima; nema spomena o tome da Iranu nije dopušteno naplaćivati prolaz na pomorski promet kroz tjesnac; nema spomena o iranskim balističkim projektilima. „Ako ih druge zemlje imaju“, rekao je Trump o balističkim projektilima, „pomalo bi bilo nepravedno da ih oni nemaju“. Ima pravo!
Nema spomena, zapravo, ni o jednom od raznih ratnih ciljeva koje je Trump iznio u pripremi i tijekom ovog rata.
Što Amerikanci dobivaju zauzvrat?
Obećanje Iranaca da neće graditi nuklearno oružje, obećanje koje su Iranci oduvijek davali; malo sladunjave formulacije; i jedan istinski ustupak: ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca, koji nije bio ni zatvoren prije početka rata i sada će biti pod iranskom kontrolom.
Što ovo znači za SAD
Dijete od šest godina moglo bi vidjeti da je ovo predaja Amerikanaca.
Razlog je očit. Unatoč masovnom iscrpljivanju svojih zaliha projektila, nisu uspjeli pokoriti Iran vojnim ili ekonomskim sredstvima. Prošla su četiri mjeseca otkako je Iran zatvorio tjesnac. U tom razdoblju SAD je iscrpljivao svoje strateške rezerve nafte kako bi cijene održao niskima. Sada te rezerve nestaju i prijeti ekonomska kataklizma.
Trump je to otvoreno priznao: „Nisam želio vidjeti ekonomsku katastrofu. Da se ovo nastavilo, to se moglo dogoditi.“ Otvaranjem tjesnaca, nafta je pala na 80 dolara po barelu, a burza je porasla.
Ovaj Memorandum ima mnogo kritičara, ali to što burza nije bila jedna od njih bilo je izvor radosti za Trumpa. „Burza je briljantnija od bilo koga, uključujući ljude na ovoj pozornici. Osim mene, naravno“, ozario se, dok su se ostali „ljudi na pozornici“, uključujući Marca Rubia, neprijatno micali.
Trump sada razdragan. Odahnuo je. Ali posljedice ovog rata osjećat će se u Americi u godinama koje dolaze.
Odmah će izazvati gnjev republikanskog neokonzervativnog establišmenta. Bijesni su. Američki establišment ne može se psihološki pomiriti s idejom da su oni – svemoćni Amerikanci – možda poraženi, i to tako temeljito.
Rat će izbiti u MAGA. Ako neokonzervativci ne mogu odmah prekinuti ovaj mir, htjet će osvetu, možda nakon razdoblja ponovnog naoružavanja.
Ali rezultati će se osjetiti u cijelom američkom društvu. Kada Trump pokuša ovo izokrenuti – ide toliko daleko da ovaj sporazum naziva „bezuvjetnom predajom“ Teherana – što on radi osim što dodaje komičnu farsu činjenici američkog poniženja?
Ovo nije herojski poraz poput Alamoove bitke, koja bi mogla napuniti američka prsa patriotskim ponosom kao što su to možda činila u prošlosti. Trumpova apsurdnost – poput apsurdnosti UFC borbe i predstave motocikala na travnjaku Bijele kuće za 250. obljetnicu američke republike – samo oduzima državi ono malo ozbiljnosti što je imala. Trumpovo cijelo ponašanje, koje se svodi na spašavanje svoje reputacije, samo izaziva prezir i mržnju.
Za opadajuće imperijalističke sile, to smo već vidjeli: poraz u inozemstvu postavlja pozornicu za klasnu borbu kod kuće. Poraz Francuske u Alžiru postavio je temelje za Svibanj 1968. U Portugalu je skupi rat u Africi postavio temelje za Revoluciju karanfila 1974. Ovaj događaj ubrzat će trend klasne borbe kod kuće u SAD-u.
Regionalne implikacije
Međutim, i u Iranu sporazum ima svoje kritičare. Zanimljivo je da ti kritičari smatraju da se Iran prelako odrekao svog utjecaja i žele nametnuti Amerikancima apsolutni poraz. To bi značilo potpuno američko povlačenje s Bliskog istoka i priznavanje iranskog prava na obogaćeni uranij.
Činjenica da vodstvo Islamske Republike nije tražilo više ukazuje na pritisak kojem su izloženi – posebno od Rusije i Kine, koje bi mogle također biti oslabljene ako cijeli svijet bude utonuo u duboku ekonomsku krizu.
Ali nije bilo potrebno da Iranci traže te stvari. Čak i bez formalnog povlačenja, SAD će u budućnosti biti slabiji nego ikad.
Njegove baze su izgorjele ruševine. Diljem regije svi su okusili američku nemoć i iransku snagu. Razne zaljevske države sada potpisuju vlastite odvojene sporazume s Iranom.
Nakon što su pretrpjeli ogromnu štetu od iranskog bombardiranja u prvoj fazi rata, UAE su očito pristali platiti Iranu 10-20 milijardi dolara – od čega je 3 milijarde dolara već plaćeno. Katar je sklopio sličan sporazum. Saudijci će uskoro morati sklopiti jedan. To je plaćanje danaka.
Zatim, tu su i američka savezništva u regiji, koja su već bili narušena i prije ovog rata. Od početka rata, UAE se povukao iz OPEC-a, efektivno uništivši taj kartel i učvrstivši raskol između Saudijaca i Emirata. Hladni odnosi između Turske i Izraela još su se više pogoršali.
Zatim, tu je i američki saveznik broj jedan, sam Izrael. Ovo je scenarij noćne more za izraelsku vladajuću klasu.
Najveći gubitnik: Izrael
Izraelski vladari desetljećima žude za obračunom s Iranom. Nisu željeli samo promjenu režima i denuklearizaciju. Željeli su uništenje Irana kao nacionalne države, kao korak prema potpunom preoblikovanju karte Bliskog istoka.
Na početku rata mislili su da je ovo njihova prilika. Zamišljali su da mogu uništiti čak svaku nacionalnu državu u regiji osim samog Izraela, stvarajući barbarstvo, gde bi sami vladali ruševinama.
Sredinom ožujka, dok je rat s Iranom bio na vrhuncu, Naftali Bennett, razmišljajući unaprijed, već je Tursku nazivao „novim Iranom“. Taj isti Naftali Bennett sada je omiljeni kandidat liberala koji će izazvati Netanyahua na nadolazećim izborima!
U veljači i ožujku, izraelska vladajuća klasa bila je euforična, pijana vlastitim iluzijama.
Ali s tih vrhunaca sada su se srušili na Zemlju.
Trenutačno se u cijelom spektru cionističke elite ovo naziva „katastrofalnom kapitulacijom“. Bičuju Netanyahua jer je napravio stratešku pogrešku dopustivši da se pitanje Libanona poveže s ratom s Iranom.
Ali ta veza bila je cijela Netanyahuova strategija! Kao što smo već objasnili, Izraelci su se jako navikli vući svoje američke dobročinitelje za rukav, ne ostavljajući im drugog izbora nego podržati Izrael.
Netanyahu je napao Libanon istovremeno s početkom iranskog rata, upravo kako bi ih povezao. Ako bi se Amerikanci pokušali povući, sklopiti dogovor s Iranom, mogao bi nastaviti provocirati Irance u Libanonu i držati Amerikance u ratu pod svaku cijenu.
Problem je što budući da je Netanyahu na ovaj način povezao dva sukoba, Trump nema drugog izbora nego prekinuti izraelsku intervenciju u Libanonu kako bi se izvukao iz ovog rata.
Izraelska vladajuća klasa je zgrožena i u panici. Za Netanyahua je to još gore. Poraz u ovom ratu znači njegov kraj, a s izbacivanjem s pozicije, možda čak i zatvorom.
Može li Netanyahu zaustaviti ovaj dogovor?
Neki od Netanyahuovih saveznika inzistiraju da to mogu sami. „Trumpov sporazum nas ne obvezuje. Izrael nije podređen Sjedinjenim Državama“, prosvjedovao je Ben Gvir. „Mi smo neovisna i suverena zemlja.“
Jeste li? JD Vance ga je podsjetio:
„Prvo, Donald J. Trump je jedini šef države na cijelom svijetu koji u ovom trenutku suosjeća s Izraelom. I također je šef države koja je svjetska supersila. Da sam u kabinetu izraelske vlade, možda ne bih napadao jedinog moćnog saveznika koji mi je preostao u cijelom svijetu.
„Druga stvar koju bih rekao je da su u posljednja tri mjeseca dvije trećine obrambenog oružja koje je štitilo vašu domovinu izgradile američke ruke i plaćene su američkim poreznim novcem.“
Manje prikrivena prijetnja: ‘Nemoj ugrožavati svoj odnos s nama, Bibi! Požalit ćeš!’ Ali Netanyahu se u prošlosti izvukao iz teških situacija. Smišljat će kako da se izvuče i iz ove. Pitanje je, može li to učiniti?
Uključeno je mnogo nepoznanica i nepredvidivih likova. Ali u neposrednoj budućnosti, čini se da će se jedno od sljedećeg slomiti: svjetsko gospodarstvo; izraelsko-američki odnosi; samo izraelsko društvo ili kombinacija ta tri.
Scenarij 1: svjetsko gospodarstvo se slomi
Ako Netanyahu i neokonzervativci uspiju nagovoriti Trumpa da ponovno pokrene ovaj rat, vojna ravnoteža ostat će nepromijenjena. Zalihe skupe municije kritično su iscrpljene. Dakle, ako Iranci ponovno započnu bombardiranje Izraela, Amerikanci nemaju protuzračne rakete koje bi ih zaštitile čak i da žele!
Najbolji scenarij bio bi ponovno zatvaranje Hormuškog tjesnaca i katastrofa za svjetsko gospodarstvo. Ali Iranci također imaju mogućnost tome dodati zatvaranje Bab el Mandebskog tjesnaca, a time i pristup Crvenom moru aktiviranjem svojih saveznika Hutija u Jemenu. To bi ugušilo glavnu rutu za trgovinu između Europe i Azije.
Trenutačno je svjetsko gospodarstvo i dalje na oštrici noža. Vrijedi napomenuti da bi čak i sada moglo proći mnogo tjedana, čak i mjeseci prije nego što brodarske tvrtke uspiju riješiti logističke posljedice i počnu se osjećati dovoljno samouvjereno da tranzitiraju kroz tjesnac s velikim teretom.
Mnoga naftna i plinska postrojenja u regiji trebat će godine popravka prije nego što ponovno mogu početi opskrbljivati svjetsko tržište. U međuvremenu, iscrpljivanje strateških rezervi čini cijeli svijet mnogo osjetljivijim na nove šokove, a da ne spominjemo činjenicu da će potražnja sada biti veća samo kako bi se te zalihe obnovile.
Sve to je Trumpa treba potaknuti na razmišljanje.
Scenarij 2: propast odnosa SAD-a i Izraela
To možda neće spriječiti Netanyahua da stvari dovede do krajnjih granica. Netanyahu već pokušava provocirati u Libanonu. Zasad je morao potpisati primirje, ali tražit će izgovore da ga prekine. Dan nakon potpisivanja Memoranduma najavio je „tampon zonu“ trajne izraelske okupacije u Libanonu, izravno kršeći sporazum.
No, time se Netanyahu možda igra sa samim američko-izraelskim odnosom.
Sa svoje strane, sam Netanyahu je predvidio logiku sadržanu u njegovoj politici razlaza sa SAD-om. Do određene mjere već je pokušao psihološki pripremiti izraelsko društvo za to. Prošle godine govorio je o potrebi da se izraelsko društvo odvikne od američke pomoći u sljedećem desetljeću, da se Izrael pretvori u neku vrstu „Super Sparte“ koja može sama voditi svoje bitke.
Možda će to pokušati. Ali prekid sa SAD-om bio bi egzistencijalan problem za Izrael, samo da bi ga ionako doveo do poraza.
Scenarij 3: Izrael se slomi
Konačna mogućnost je da je Netanyahu prisiljen pokoriti se. Ali tada bi sve proturječnosti u izraelskom društvu, koje smo vidjeli kako eksplodiraju u prosvjedima protiv reforme pravosuđa 2023., i kojima smo periodično ponovno svjedočili kada su eruptirali prosvjedi za povratak talaca, ponovno eruptirale.
Netanyahu je od 7. listopada 2023. pokušavao usmjeriti proturječnosti u izraelskom društvu prema van. One će ponovno biti internalizirane.
Tri godine rata ostavile su izraelsko društvo uništenim. Došlo je do povećanja liječenja mentalnog zdravlja za 240% od 2024. Mladi su u vojsci, a tehnološki investitori su pobjegli.
Vojska je prestala objavljivati podatke o broju otpuštenih zbog PTSP-a, upravo zbog toga koliko su te brojke visoke. „Ljudi su izgubili povjerenje u svoje društvo, vladu i institucije“, rekao je jedan veteran i stručnjak za mentalno zdravlje za Al Jazeeru.
Prema nekim procjenama, više od polovice rezervista ne pojavljuje se kada su pozvani na služenje.
Sve to prijeti da će ponovno eksplodirati. Nakon što se oslanjao na religiozne reakcionarne elemente u izraelskom društvu, Netanyahu se trenutačno suočava s masovnim prosvjedima ultraortodoksnih Židova koji odbijaju služiti u IDF-u.
Došlo je do masovnih prosvjeda, blokada autocesta. Bilo je nereda ispred domova vrhovnih sudaca, a zapovjednici IDF-a čak su vidjeli pokušaje upada u njihove domove. Shin Bet (jedna od izraelskih sigurnosnih službi) je počeo izrađivati obavještajnu procjenu krajnje desničarskog židovskog terorizma.
Mnoge proturječnosti unutar Izraela mogle bi nepredvidivo eksplodirati.
To je još jedan razlog da Netanyahu ponovno usmjeri fokus prema van. Ako ne u Libanonu, gdje onda? Vidjeli smo porast napada IDF-a u Gazi. Smotrich je tijekom proteklog tjedna započeo provokacije u gradu Hebronu na Zapadnoj obali. Mogu li ubrzati proces aneksije Zapadne obale?
Drugi, poput ministra Likuda Amichija Chiklija, obećali su da će Izrael uskoro biti u ratu sa Sirijom, kao dio onoga što izraelska vladajuća klasa sve više naziva „radikalnom sunitskom Osovinom zla“ predvođenom Turskom. Obvezan SAD-om da ne napada Iran ili njegove saveznike, bi li se Izrael mogao okrenuti protiv američkih regionalnih saveznika?
Ishod
Ironično, jedan od ishoda ovog rata je upravo to da SAD postane ovisniji o Izraelu kao svom posredniku, općenito slabeći SAD u ostatku regije! Kako Izrael nastavlja izmicati kontroli, mogao bi zapaliti nove požare diljem regije i još više uvući SAD.
Ali, odmaknimo se i naglasimo najvažnije, opće točke.
Iran iz ovoga izlazi ojačan: politički ojačan, vojno ojačan i s milijardama dolara oslobođenih, sasvim moguće i ekonomski ojačan u ne tako dalekoj budućnosti.
Za Ameriku i njezine saveznike ovo je katastrofa, potpuna i neublažena katastrofa. Iznijet će na vidjelo sve proturječnosti unutar Amerike, Izraela i cijelog Zapada. Desetkovala je američki utjecaj u regiji – i daleko šire.
U jugoistočnoj Aziji, na Filipinima, u Australiji, Vijetnamu, Kambodži, Laosu, Tajlandu, Mjanmaru, Bangladešu, sve su te zemlje tijekom ovog rata slale delegacije u Kinu kako bi molile za gnojiva, naftu i drugu kritičnu robu. I Europljani su to činili! I Trump je to činio! Nedavno je bio tamo, bez sumnje moleći Xija da izvrši pritisak na Irance.
Ne zaboravimo da su Amerikanci, otkako je ovaj rat počeo, bijesni zbog onoga što su doživljavali kao nedostatak europske podrške, te su smanjili svoju vojnu prisutnost na kontinentu. To je bio još jedan čavao u lijes takozvanog „kolektivnog Zapada“.
U međuvremenu, svjetsko gospodarstvo postaje krhkije nego ikad. Iranci su priznati gospodari Hormuškog tjesnaca, dok europski pigmeji gusare protiv takozvane ruske „flote u sjeni“. Ovo je još jedna velika pukotina u svjetskoj trgovini, koja dodaje još jedan poticaj protekcionizmu i remilitarizaciji.
S druge strane, ovo je veliki udarac za najveću svjetsku imperijalističku silu. Čak i sada, američki imperijalizam nastavlja maltretirati i zastrašivati, posebno na zapadnoj hemisferi. Prije su mase to možda fatalistički prihvatile. Tko uopće može poraziti koncentriranu moć američkog imperijalizma? Pa, sada je to učinjeno!
U velikoj shemi stvari, ovaj poraz će se smatrati ključnom prekretnicom u padu američkog imperijalizma.
