Jean-Luc Godard je nesumnjivo jedan od najradikalnijih predstavnika francuskog Novog vala (fr. La Nouvelle Vague). U njegovom golemom stvaralačkom opusu dominiraju filmski narativi koji najčešće funkcioniraju kao platforma za društvenu kritiku. Tu, naravno, centralno mjesto zauzimaju filmovi iz njegove faze poznate kao “marksistički period” koji počinje krajem 1960-ih godina. Njegovi filmovi iz ove faze puni su mnogih teorijskih referenci koje upućuju na djela antropologa Morgana (čija su antropološka istraživanja osnova na kojoj Engels piše svoje djelo “Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države”), Marxa i Engelsa. Riječ je o nelinearnim filmskim narativima koji u duhu Novog vala raskrštavaju s tradicionalnim filmskim konvencijama snimanja i montiranja – zato djeluju “neprirodno” i često predstavljaju izazov za gledatelja. Ali, ovo su filmovi koji si uzimaju za zadaću preispitivati odnos prema umjetnosti u kapitalizmu. Za njih jedna od uloga filma kao medija i sveukupne umjetnosti jest staviti se u društveni kontekst, kao dio borbe protiv ugnjetavanja i eksploatacije.
Nakon prosvjeda u svibnju 1968. godine, stvaralaštvo Godarda postalo je eksplicitno političko. Predvođen maoističkim idejama bio je koosnivač grupe “Dziga Vertov” (imenovane po velikanu sovjetskog dokumentarnog filma u dvadesetima). U takvim okolnostima, četiri godine nakon revolucionarnog stanja koje je zahvatilo francusko društvo, Godard je s Jean-Pierreom Gorinom snimio film s ironičnim naslovom “Sve je dobro” (fr. Tout va bien). U intervjuu za film, Godard kaže:
Eksploatator nikada ne govori eksploatiranom kako ga eksploatira. Zato smo mi izvor te informacije, mi koji smo u ovom diskursu televizije, filma i novina moramo precizno pričati na drugi način, da bismo na kraju rekli nešto drugo.
Jedna od glavnih tema u filmu jest upravo utjecaj događaja iz svibnja 1968. godine i njihove posljedice. Iako je ta revolucija imala povijesnu priliku srušiti francuski kapitalizam, na kraju je završila neuspjehom zbog reformističkih i staljinističkih sindikalnih i partijskih vođa. U biti radi se o jednom specifičnom esejističkom narativu koji razotkriva eksploataciju i kao rijetko koji drugi narativ pokazuje otuđenost.
Glavni događaji u filmu odvijaju se u tvornici kobasica, u kojoj radnici zarobljavaju direktora tvornice i drže ga kao taoca u njegovom uredu. U međuvremenu, stiže američka TV-reporterka Susan (glumi je Jane Fonda) i njezin suprug, francuski redatelj Jacques (glumi ga Yves Montand) kako bi izvještavali o štrajku, ali ostaju zarobljeni zajedno s direktorom. Tvornica je prikazana kao zgrada s otvorenim presjekom, gdje se kamera kreće panoramski, omogućujući nam povremeno da pratimo zbivanja i kretanje likova kroz sve prostorije. S tehničkog aspekta, Godard i Gorin bili su inspirirani tehnikama dramaturga Bertolta Brechta, posebno konceptom “epsko kazalište” koji nalaže da predstava umjesto da tjera gledatelja da se emocionalno identificira s likovima ili radnjom, izazove racionalnu samorefleksiju i kritički pogled na radnju na sceni. Brecht je želio da njegova publika usvoji kritičku perspektivu kako bi prepoznala socijalnu nepravdu i eksploataciju i bila potaknuta da izađe iz kazališta i izazove promjenu u vanjskom svijetu. “Sve je dobro” vjerojatno je jedan od Godardovih filmova u kojem je efekt distanciranja (Verfremdungseffekt) najbolje postignut.
Radnici u filmu štrajkaju zbog loših uvjeta, niskih plaća i nehumanog tretmana, a prikazuju se i teški uvjeti i seksizam s kojima se suočavaju radnice. Jedna od radnica, na primjer, priča o kućnim obvezama nakon smjene u tvornici, o vrtiću koji je kilometrima udaljen, o strahu od toga da ima još jedno dijete. Tijekom štrajka, postoji nekoliko naizgled komičnih situacija. Izuzetno je zanimljiva scena kada direktor tvornice treba otići na zahod, svi zahodi su zauzeti, a kada jednog od radnika zamole da napusti zahod jer “šef” treba piškiti, radnik počinje pjevati “Internacionalu” i odgovara “Što si umišlja da je on?” Zatim, objašnjava kako u smjeni od četiri sata ima dvije pauze od po pet minuta, zahod je 5 minuta od radionice i kako mu zbog toga, za svaki odlazak na zahod, skraćuju plaću zbog kašnjenja. Direktor, koji na početku filma u svom dugom monologu objašnjava da je klasna borba zastarjela, sada je prisiljen suočiti se s istim okolnostima koje radnici trpe svakodnevno.
S druge strane, prikazane su i tenzije između radnika i sindikalnih vođa. Kada dolazi sindikalni upravnik iz Generalne konfederacije rada (fr. Confédération Générale du Travail – CGT) odmah prekorijeva štrajkače zbog izazivanja problema i miješanja u pregovore između sindikata i menadžmenta. Film potencira reformističke tendencije sindikalne birokracije i Komunističke partije Francuske, krive za neuspjeh revolucionarnog pokreta u svibnju 1968.
Jedan od najdojmljivijih trenutaka u filmu je kolektivni slogan koji pjevaju radnici u nekoliko navrata:
“Salumi, ako nastaviš tako, radnička klasa će te pretući.” (fr. “Salumi, si tu continues, la classe ouvrière te bottera le cul”)
Trenutak u filmu u kojem radnici izražavaju svoju zajedničku moć, identificiraju neprijatelja i u brechtovskom stilu potiču kritičku distancu kod gledatelja.
Dodatno, riječ je o filmu koji je samorefleksivan i potpuno svjestan svoje mehaničke prirode. U prvoj sceni filma čujemo muškog naratora koji kaže “Želim snimati filmove” na što ženski narator odgovara “Da bi snimio film trebaš novac…” nakon čega slijedi sekvenca u kojoj se potpisuju čekovi za sve radne pozicije na jednom setu. To također upućuje na razmišljanje o tome da i film predstavlja kolektivni rad, stavljajući film u društveni kontekst i potpuno mu oduzimajući “romantičnost” umjetničkog izraza.
U posljednjem dijelu film nas suočava s činjenicom da u kapitalističkom društvu dirigiranom logikom profita, otuđenost zahvaća sve društvene slojeve. Na primjer, reporterka Susan, u jednom trenutku izjavljuje: “Izvan tvornice još je uvijek kao tvornica”. Time film potencira da radnik ne doživljava svoj rad kao dio svoje esencijalne prirode, a zatim kroz prizmu odnosa sa svojim suprugom pokazuje kako to vodi do nezadovoljnih i nesretnih individua. U raspletu Godard ne daje odgovore, ali to nije nekakav nedostatak u cjelokupnom gledateljskom iskustvu. Naprotiv, gledatelj ostaje s otvorenim pozivom sam razmisliti o vlastitoj klasnoj poziciji u kapitalizmu.
“Sve je dobro” je radikalan film, i po formi i po sadržaju. U vrijeme u kojem živimo, vrijeme produljene krize kapitalizma, potrebno je podsjećati se na ovakve filmove koji dočaravaju kapitalističku eksploataciju, podsjećaju na pogreške iz prošlosti, na opasnost od reformizma i istovremeno potiču kritičku misao kod gledatelja. Moć ovog narativa je što pokazuje istinu – ništa nije dobro za gazde i vladajuće klase u trenutku kada se radnici organiziraju.
