Smrti ličnosti, bilo da imaju pozitivnu, ili u slučaju Ratka Mladića negativnu istorijsku konotaciju, svakako su prilike da se strasti u društvima nastalim na ruševinama bivše Jugoslavije još jednom uzburkaju. Smrt bivšeg generala Vojske RS i ratnog zločinca Ratka Mladića 27. avgusta 2026. je bila još jedna prilika da se vladajuće elite na jugoslovenskom prostoru i njihova novinarska piskarala posluže šovinističkim i nacionalističkim otrovom kako bi pokušali podebljati etnička razgraničenja. Prilika je to da se radni ljudi različitih narodnosti podjele na isključive „zločince“ i isključive „žrtve“. Cilj ovoga je uvijek isti – sakriti pravi karakter kontarevolucionarnih ratova tokom 90-ih na jugoslovenskom prostoru i održavanje na vlasti istih elita nastalih na ubijanjima i pljački radnog naroda bilo koje vjere ili nacije.
Mumificiranje ratnog zločinca
Odmah po vijesti da je Mladić preminuo u pritvorskoj bolnici u Hagu, vladajuće elite u Srbiji, BiH i Hrvatskoj su krenule sa zapaljivom retorikom koja je na momente izgledala kao iz doba ratova 90-ih. Vladajući režimi u Beogradu i Banjoj Luci i srpski nacionalisti su izvukli staru priču o Mladiću kao srpskom heroju koji je branio srpski narod. U tom nacionalističkom mitu potpuno se negira Mladićeva krivica i odgovornost za masovne ratne zločine. Ta nacionalistička politika u kojem se ratni zločinci pretvaraju u simbole pravde i odbrane naroda nije svojstvena samo srpskom nacionalizmu, već nacionalističkoj ideologiji generalno. Svaki nacionalizam od zločinaca pravi heroja i preko njih pokušava ustrojiti simbole nacionalnog jedinstva i podjeliti radne ljude na „nas“ i „njih“.
U Srbiji i Republici Srpskoj Vučićev i Dodikov režim su imali desetodnevnu sagu od trenutka smrti do sahrane Mladića. Na dan sahrane 7. septembra u Beogradu se okupio gotovo cijeli vrh SNS režima, izuzev samog Vučića, kao i predstavnici opozicionih nacionalističkih stranaka. Iako Vučić nije bio na sahrani bilo je jasno da je uz njegov blagoslov pripremljen cijeli ceremonijal sahrane uz državne počasti i prisisutvo patrijarha SPC. To je standardno Vučićevo balansiranje između nacionalizma i EU.
Vučićeva kalkulacija je da u momentu kada raspisuje izbore za 25. oktobar, dodvoranje srpskim nacionalistima bolje prolazi. Komesarka za proširenje EU, Marta Kos je nakon ovoga otkazala zvaničnu posjetu Beogradu. EU smeta Vučićevo balansiranje između „evropskih vrijednosti” i srpskog nacionalizma jer je potonji tradicionalno oslonjen na ruski imperijalizam i EU je vrlo stalo da u Srbiji kao regionalnom faktoru ima režim koji je privržen do kraja evropskom imperijalizmu i interesima EU. EU ovo Vučiću toleriše sve dok je uslužan evropskom kapitalu i spreman je da energetske resurse kao što je litijum da na eksploataciju zapadnim kompanijama. Za EU je vrlo važno da održi regionalnu stabilnost na Zapadnom Balkanu, a svako podizanje nacionalističkih tenzija iz Beograda ima negativan uticaj u susjednim državama.
I dok EU birokrate dijele packe Vučiću zbog organizovanja ceremonijalne sahrane Mladića, u isto vrijeme ovi imperijalistički licemjeri daju podršku Netanjahuu i Izraelu u genocidnom ratu nad palestinskim narodom. Kao što su 90-ih podržavali razbijanje Jugoslavije, a onda preko Haškog suda prali svoju odgovornost i krvave ruke koje su podržavale različite strane u ratu, pritome balansirajući i manevrišući po potrebi.
Sahrani je prisustvovao i cijeli politički vrh iz RS, uključujući i Dodika, kao i gotovo svi predstavnici opozicionih partija iz ovog entiteta. Ovo je očekivano diglu veliku prašinu u regionu i posebno BiH. Jasno je da srpski političari žele da do kraja zaigraju na kartu nacionalizma i šovinizma pred izbore u Srbiji kao i u BiH., rugajući se tako otvoreno Mladićevim žrtvama. Prema procjenama, sahrani je prisustvovalo oko 16.000 ljudi. Režimski mediji kao i drugi mediji u regionu su to pokušali prikazati kao veliku podršku Mladiću u Srbiji, ali bilo je jasno da je većina prisutnih bila na sahrani po instrukcijama režima, od desničarskih i navijačkih grupa do veteranskih udruženja. Većina ovih organizacija su pod kontrolom Beograda i Banja Luke i služe za mobilizaciju kada to Vučiću i Dodiku odgovara.
S druge strane, bošnjački političari i javnost u Federaciji BIH u Mladiću vide arhetipskog zločinca i psihopatskog kasapina koje je najbliže horor čudovištima. Ovo je razumljivo ako u obzir uzmemo Mladićevo nedjelo nad bošnjačkim narodom tokom rata u BiH. Od etničkog čišćenja, preko krvavog traga ratnih zločina Prijedoru, besmislene četvorogodišnje opsade Sarajeva do zločina u istočnoj Bosni koji su kulminirali masakrom u Srebrenici. Ponašanje zvaničnog Beograda i Banja Luke svakako još diraju svježe rane većeg broja pripadnika bošnjačkog naroda. Za Bošnjake Mladić je figura koja personifikuje sve zločine počinjene nad bošnjačkim narodom 90-ih.
Međutim, olako podlijeganje emocijama i svođenje ratova na prostoru bivše Jugoslavije isključivo kroz nacionalističke zločine skriva mogućnost objektivnog sagledavanja karaktera ratova 90-ih. Samo kroz jasno razumjevanje uzroka raspada i ratova na ovim prostorima, možemo sagledati ulogu Mladića u tim ratovima i kako se jedan oficir JNA od zakletve da će braniti SFRJ i narode u njoj prometnuo u izvođača nacionalističkih politika etničkog čišćenja i ratnih zločina.
Pad u zločin
Ratko Mladić je rođen 1942. Kalinoviku na istoku BiH, a otac mu je poginuo kao partizanski borac 1944. Mladić je vojnu karijeru započeo 1965. u JNA. Do početka ratova 90-ih oficirsku službu je vršio u Makedoniji i na Kosovu. Sredinom 1991. je poslan u Knin kako bi organizovao pobunjene Srbe u Hrvatskoj, a u maju 1992. je proglašen za komandanta Vrhovnog štaba Vojske RS. Na ovoj funkciji će ostati do 1995. kada će biti optužen za ratne zločine od strane Haškog suda. Nakon završetka rata živjeće u Beogradu gdje je imao zaštitu režima Slobodana Miloševića. Nakon rušenja Miloševića, Mladić će se uz pomoć dijelova državnog aparata u Srbiji skrivati sve do hapšenja 2011. godine kada će biti isporučen Haškom sudu.
Ono što plitke analize Mladićeve ličnosti ne mogu objasniti jeste kako je Mladić moralno pao u kaljugu zločina. Njegov put od jugoslovenskog oficira i Jugoslovena do ratnog zločinca i sprovoditelja etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva nije puno drugačiji od transformacije jugoslovenske birokratije tokom reakcionarnog raspada SFRJ. Krajem 80-ih i početkom 90-ih jugoslovenska partijska i državna birokratija se raspadala pod pritiskom ekonomske, socijalne i političke krize. Za većinu birokrata put za očuvanje privilegija i povlastica ili transformacija iz upravljačkih u vlasničke pozicije je bila kristalno jasna – put razbijanja deformisane radničke države i restauracija kapitalizma. Birokratski aparat se raspadao, a većina birokrata je u novim kapitalističkim državama videla priliku za bogaćenje, dok je vrlo mali sloj iste birokratije ostao vjeran internacionalističkim i socijalističkim idealima jugoslovenske revolucije iako na izrazito zbunjen način.
Sličan proces se odvijao u JNA, jer je vojska uvijek odraz društva u kojem se nalazi. Kao što su karijerističke birokrate skidale jugoslovenska odijela i navlačila nova nacionalistička i liberalna, tako je i veći broj oficira JNA ne vidjevši više smisla u službi državi koja uskoro neće postojati, odlučili da se stave u službu novih kapitalističkih elita sačinjenih od birokrata, tehnokrata, disidenata i kriminalaca svih fela. Neki oficiri su to radli da bi sačuvali čin i oficirske povlastice, neki jer su u ratu vidjeli priliku da se obogate, drugi iz različitih motiva od mesijanskog kompleksa da vode i brane svoju naciju, egomanije do lažnog jugoslovenstva. U slučaju oficira JNA iz srpskog naroda, dio ih je svakako na početku rata bio zaveden Miloševićevom lažnom politkom očuvanja Jugoslavije iza koje je bio motiv dominacije srpske nad ostalim republičkim birokratijama. Ovaj Miloševićev mit je među Srbima u Hrvatskoj i BiH eksploatisao i hranio se kolektivnom traumom Srba iz vremena NDH i zločina koji su počinjeni nad srpskim narodom. Nije nerazumljivo da su se neki oficiri iz ovih razloga stavili u službu srpskih nacionalista tokom ratova 90-ih misleći da je to način odbrane Srba od novih zločina.
Samo su rijetki oficiri, kao Branko Mamula ili Vladimir Barović, svako na svoj način, sačuvali vojničku čast i nisu se dali upregnuti u nacionalistička kola nove elite. Koji motivi ili splet faktora je doveo Mladića da se početkom rata otisne na put koji će ga odvesti do ratnih zločina svakako nije važan. Na kraju, čovjeka definišu njegova djela ili nedjela, a ne ono šta govori ili umišlja da čini.
Mladić je bio svjestan da će politika ratnog rukovodstva bosanskih Srba predvođeno Radovanom Karadžićem neminovno dovesti do ratnih zločina i etničkog čišćenja. Na 16. sjednici Skupštine srpskog naroda u BiH, održanoj 12. maja 1992. u Banjoj Luci, Ratko Mladić je imenovan za komandanta Glavnog štaba novoformirane Vojske Republike Srpske. Na toj istoj sjednici političko vođstvo je usvojilo šest strateških ciljeva koji su predviđali potpuno etničko razdvajanje i stvaranje zasebne srpske države. Reagujući na te ciljeve i planove o etničkom čišćenju, Mladić je s govornice rekao:
„Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu… Pa to je, to neće… ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid!“
Mladić je dodao i slikovito objašnjenje o težini sprovođenja takvog plana na terenu:
„Ljudi i narodi nisu piljci niti ključevi u džepu pa ćemo ih premjestiti tamo-amo. To je lako reći, a teško ostvariti.“
Ova izjava pokazuje da je vojni vrh bio itekako svjestan da se zacrtani politički ciljevi o etnički čistim teritorijima ne mogu sprovesti zakonitim vojnim putem, već isključivo kroz masovne zločine i istrebljenje nesrpskog stanovništva. Uprkos tome što je javno upozorio do čega nacionalistička politika Karadžića može dovesti, Mladić je istog dana prihvatio zapovjedništvo nad vojskom. Sljedeće tri godine sproveo je brutalno izvršavajući upravo te ciljeve, što je kulminiralo opsadom Sarajeva, koncentracionim logorima, masovnim etničkim čišćenjem i masakrom u Srebrenici.
Upravo u Srebrenici će Mladić doživjeti kulminaciju svog moralnog propadanja i potonuća u zločin. Kada je 11. jula 1995. ušao u Srebrenicu, Mladić je pred kamerama izjavio kako je došlo vrijeme „da se osvetimo Turcima na ovome području”, referišući se tako na period vladavine Osmanlija i bune protiv dahija s početka 19. vijeka. Termin „Turčin” je često tokom rata 90-ih korišten kao pogrdni naziv za bosanske muslimane kojima su ih srpski nacionalisti označavali kako bi ih dehumanizovali i opravdali zločine.
Na drugom snimku, Mladić od svojih vojnika traži da u Srebrenici skinu tablu sa nazivom ulice koja je nosila ime Reufa Selmanagića Crnog. Reuf Selmanagić Crni je bio musliman iz Srebrenice koji je Narodnooslobodilačkom pokretu i partizanima pristupio vidjevši zločine nad Srbima tokom Drugog svjetskog rata. Poginuo je u proljeće 1945. kao anifašista i pripadnik partizanskih jedinica.
Ova scena upečatljivo prikazuje kako je Mladić raskinuo sa svim internacionalističkim idealima kojima ga je školovanje, vojna služba i zvanična politika SFRJ učila.
Izdaja radničke klase
Krivica Mladića za ratne zločine je u drugi plan bacila njegovu indirektnu ulogu u restauraciji kapitalizma. Ne smijemo zaboraviti da su ratovi 90-ih na jugoslovenskom prostoru u suštini bili privatizacijski ratovi u službi demontiranja ekonomskih, socijalnih i kulturnih tekovina jugoslovenske revolucije. Mladić se stavio u službu nacionalista čiji je cilj bio stvaranje ne samo etnički čistih teritorija već i državnih oblika za novu kapitalističku klasu koja će gospodariti prostorom koji su zauzeli zločinima i oružjem. Za ovu novu nacionalističko-tajkunsku elitu odbrana srpskog naroda se uvijek svodila na odbranu opljačkanog bogatstva nesrpskog stanovništva i društvene imovine stvorene u SFRJ, te pljačku srpskog stanovništva preko restauracije kapitalizma. I Mladićeva krivica je u tome što se dao u službu ovih kontrarevolucionarnih promjena čime je postao izdajnik srpskih radnika.
Dreka i današnje veličanje lika Ratka Mladića od strane srpskih nacionalista i vladajuće klase u Srbiji i RS je upravo način skretanja pažnje sa ekonomske i socijalne bijede srpskih radnika i omladine. Uzdizanje Mladića kao heroja i simbola oko kojeg se Srbi trebaju okupiti je u stvarnosti prikrivanje eksploatacije, korupcije, rasprodaje resursa domaćim i stranim kapitalistima, uništavanja prirode, kršenja radničkih prava, niskog životnog standarda, klijentelizma na svim nivoima gdje se do pristojnog radnog mjesta može doći samo stranačkom knjižicom, te demografske propasti srpskih radnika sa obe strane Drine koji su pretvoreni u jeftinu sirovinu za bogaćenje kapitalističke manjine čiji su politički predstavnici Dodik i Vučić. Ovim političkim hohštaplerima Mladić je samo dimna bomba za prikrivanje svog kriminala. Kad im je politički odgovaralo, obojica su istog Mladića žrtvovali da bi dobili podršku imperijalizma. Sad kad im odgovara nacionalizam i dizanje etničkih tenzija radi očuvanja vlasti, Mladić je zgodno oruđe za ponovno zbijanje redova „nacionalnog jedinstva”. Ova jeftina podvala jedinstva gazda i običnog radnog naroda ima za cilj sakriti suprotnosti između eksploatatora i eksploatisanih.
Kao što je Mladićeva uloga tokom rata bila reakcionarna, i njegova smrt je sada ponovo u službi onih u čiju se službu sramno stavio tokom građanskog rata u BiH. Ako je njegov život bio tragedija za veliki broj običnih ljudi na svim stranama, njegova smrt je farsa kojom nas elite ponovo pokušavaju podijeliti kako bi lakše vladali i opstali na vlasti.
Zadatak komunista ostaje isti, borba protiv svoje vladajuće klase. Zato srpski komunisti i svi progresivni ljudi među srpskim narodom moraju da se obračunaju sa zločincima iz redova svog naroda. Najveća šteta jeste u tome što srpski narod nije sudio Mladiću i donio mu presudu kakvu zaslužuje. Time bi srpski narod skinuo sumnju saglasnosti sa zločinima koje su pojedinci navodno činili u njegovo ime, te ostavio slobodan prostor bošnjačkim i hrvatskim komunistima i radnom narodu da se obračunaju sa „svojim” zločincima. Samo tako možemo pripremiti teren za novi klasni internacionalizam i oživljavanje tradicije koju su Mladić i njemu slični uništavali 90-ih.
Vrijeme je da srpski komunisti ponovo prigrle borbenu istoriju srpskog naroda od Prvog srpskog ustanka, herojske odbrane i borbe protiv imperijalizma u Prvom svjetskom ratu, Narodnooslobodilačke borbe koje su Srbi bili neizostavni dio, kao i prkosu tokom kriminalnog NATO bombardovanja Jugoslavije 1999. Na takve istorijske podvige srpski narod treba da bude ponosan.
Iako nas srpski nacionalisti pokušavaju uvjeriti da je Mladić dio te časne istorije, mi komunisti otvoreno kažemo da Mladić nije i ne može biti dio te slavne i oslobodilačke tradicije.
