Miroslav Krleža bio je vjerojatno najveće lice uže hrvatske literature 20. stoljeća. Rođen u obitelji profesionalnih radnika, Krleža je odrastao u malograđanskom okruženju, a zahvaljujući bogatoj rodbini omogućeno mu je elitno školovanje. Istovremeno romantični artist i politički aktivist, agramerski otpadnik i saveznik radničke klase, mladi je Krleža bio izložen nizu klasnih kontradikcija koje su utjecale na formiranje njegove ličnosti i literarnog stila. Krleža se rano učlanio u međuratnu Komunističke partije Jugoslavije, gdje je godinama bio ključni autor partijskih novina. 1939. se usprotivio staljinističkom preuzimanju Partije i stoga je isključen iz članstva, radi čega je Drugi svjetski rat proveo udaljen od politike, da bi se nakon raskola Tita i Staljina ponovno profilirao i postao jedan of vodećih intelektualaca SFRJ. Vjerojatno najznačajnija Krležina ostavština je sprječavanje dominacije socrealističke umjetnosti u poslijeratnoj Jugoslaviji, što je omogućilo značajnu razinu slobode umjetničkog izražavanja u državi. Ova kompleksna ličnost bila je pobornik ideja slobodarskog komunizma kakav je živio među inteligencijom ranih komunističkih partija, što je nužno uključivalo i određeni teret akademske malograđanštine, u čemu Krleža nalazi umjetničku inspiraciju i što u brojnim djelima samosvjesno secira. Ova odanost modernističkoj umjetnosti i artizmu, pa čak i avant-gardi vidljiva je u romanu Povratak Filipa Latinovicza. Ovaj se roman u Hrvatskoj desetljećima čita kao dio srednjoškolske lektire, i većina školskih analiza označuje ga kao modernistički roman toka misli koji nema jasno određenog reda i smisla. Ovim člankom ponudit ćemo mu marksističku analizu i pokazati kako se radi o vrlo pomnoj analizi svijesti vlasničkih i srednjih klasa.
Filip Latinovicz sredovječni je modernistički slikar 1930-ih godina prošlog stoljeća, koji se nakon pretrpljenog živčanog sloma vraća kući, u selo Kostanjevec u zagrebačkoj okolici, kako bi istražio vlastite identitetske sumnje. Ispunjen je fundamentalnim kontradikcijama – cijenjeni je umjetnik, no izgubio je nadahnuće, i pita se je li njegova umjetnost ikada zapravo sadržavala ikakve kvalitete. Pridružio se izvjesnoj višoj srednjoj klasi, no progonjen je malograđanskim noćnim morama svoga djetinjstva. Filip se u prvom dijelu romana suočava sa svojom prošlošću – sin je oportunističke stručne radnice koja je nakon smrti njegova oca postala vlasnica trafike, i čitavog je života težila klasnom i moralnom uzdizanju – što je dovedeno do apsurda s obzirom na to da se također bavila prostitucijom, i počinila je preljub. Filip iz tog razloga nije siguran ni tko mu je otac, i odrastao je uz tračeve posvećene tom pitanju koji su mu dotukli dječačko samopouzdanje. Filip se kao zanemareno dijete i sam odao porocima, radi čega je izbačen iz kuće i takoreći ostavljen na ulici sa 17 godina, u licemjernom činu moralne superiornosti nemoralne majke. Tu se nalazi lijepa metafora sitnoburžoaske svijesti, koja teži bogatstvu a postoji u bijedi, koja teži moralnoj čistoći a živi u razvratu – a kasnije vidimo da je taj razvrat univerzalan i za više društvene klase.
Po dolasku u Kostanjevec jasno je da se Filipova majka umirovila u relativnom luksuzu, i sada druguje s pripadnicima kostanjevečke elite – plemićima koji se teško prilagođavaju modernom svijetu. Najnoviji ljubavnik Filipove majke je Presvijetli Silvije Liepach Kostanjevečki, stari austro-ugarski plemić koji predstavlja karikaturu konzervativizma – kao i Filipove kočeće melankolije. Ovaj starac praktički živi u prošlosti, najuzvišeniji trenutak života mu je jedna večera u Carevom prisustvu, a život je proveo kao poslušnik austrijskog dvora, koji je prodao vlastiti narod i državu za unaprjeđenje svoje društvene pozicije, i sada pod stare dane bludniči s pučankom i živi u dugovima. Pored njega sjedi, većinom u miru i slaganju, njegov nećak Tassilo plemeniti Pacek, koji predstavlja karikaturu liberalizma, i dok hini kako ima sluha za seljake i radničku klasu, on je zapravo još i veći snob i elitist nego stari Liepach čime do izričaja dolazi Filipov vlastiti snobizam, što se Filipu gadi. Jasno postaje da Filip ima snažan osjećaj superiornosti i gađenja nad običnim ljudima, seljacima i radnicima koje susreće, za koje smatra da su neuki, praktički bliži kromanjoncima nego njemu, a uz to mu se gade elitizam i snobizam viših klasa, i u svemu tome gadi se i sam sebi. Filip je sebe u svom sitnoburžoaskom moralu reducirao do nule, izgubljen između radnih i posjedničkih klasa.
Ipak, povratak prirodi i jednostavnom životu izvukao je Filipa iz stanja kreativne blokade, no nije mu pružio životno zadovoljstvo. Filipova autodestrukcija nastavlja se u ljubavnom odnosu s osiromašenom plemkinjom Bobočkom, koja je predstavnica nove generacije oslobođenih žena viših društvenih klasa kao i destruktivnih aspekata liberalnog feminizma. Bobočka je žena ulovljena u klopci patrijarhalne eksploatacije – slično kao što sitna buržoazija eksploatira samu sebe – ona iskorištava posjednički odnos muškarca prema ženi kakav postoji u feudalnim i kapitalističkim društvima, kako bi osigurala vlastitu egzistenciju. Dvaput razvedena, Bobočka je magnet za muškarce voljne da se odreknu malograđanskim moralnih iluzija ali ne i natrulih klasnih perspektiva. Ona živi s ljubavnikom, ili udomljenom skitnicom, ovisno o gledištu, Vladimirom Baločanskim koji je nekoć bio uspješni odvjetnik, ali je uništen kontradikcijama sitnoburžoaske klasne pozicije – taj život, kao i vlastitu obitelj, odbacio je kako bi se oslobodio moralnih spona i postao bon vivant, pritom završivši u ludnicama i zatvorima sve dok ga Bobočka nije primila pod svoj krov. Baločanski ovdje predstavlja moguću Filipovu sudbinu kao pripadnika više srednje klase sitnoburžoaske svijesti, izloženog nerazrješivim klasnim kontradikcijama koje čovjeka dovode do ludila.
Neovisno o Baločanskom, kao i o Filipu, u Bobočkinoj orbiti postoji niz drugih prijatelja i ljubavnika, a jedan od kojih je i dr. Sergej Kirilovič Kyriales, ruski učenjak koji je prema vlastitim navodima izučio praktički sve domene ljudske djelatnosti, te je tim procesom ustanovio da u suštini ništa u svemiru nema smisla. Samoprozvani dijalektičar, Kyriales zapravo u kontinuiteta ustaje u domeni formalne logike, predstavljajući tipičnu svijest liberalne akademije, kao i Filipove najdublje sumnje u samoga sebe i svoje umijeće. Kyriales je nakon pomnog proučavanja ustanovio da umjetnost kao takva nema nikakvog smisla pošto jednostavno proizlazi iz vulgarne materije i vječnog kopiranja različitih rijetkih genija. Kyriales zato s Filipom ulazi u niz pseudointelektualni, sofističkih diskusija dvojice akademika koji retorikom prikrivaju manjak suštine. Ispod ljuske superiornosti i prividne mentalne bistrine, Kyriales je slomljen čovjek ispunjen sumnjama, u dubokoj depresiji, kojem je zapravo svejedno je li živ ili mrtav, radi čega na kraju počinjava samoubojstvo, o čemu razmišljaju i Filip i Baločanski.
Kyrialesova smrt prouzročuje eskalaciju autodestrukcije glavnih likova – Bobočka se odlučuje na bijeg od vlastitog života odlaskom u inozemstvo, što Baločanskog dovodi do ludila, a Filipa dovodi do eskalacije svih sumnji i tjeskoba, i na koncu Filip je primoran suočiti se s istinom svog porijekla – on je izvanbračni sin plemića Liepacha – no svejedno ne zna ni tko je ni kamo ide u životu, i tu se priča završava Baličanskijevim ubojstvom Bobočke kako bi spriječio njen odlazak.
Sve u svemu, Kostanjevec je prikazan kao mjesto stagnacije i umiranja jednog vremena i jednog društvenog poretka, mjesto nesmrti gdje mrtvaci (igrom slučaja uključujući suicidalnog austrougarskog prijestolonasljednika) ustaju iz grobova, a živi životare kao da su mrtvi, čekajući da se fizičko stanje poistovjeti s mentalnim. Postepeno propadanje – psihičko, fizičko, moralno – upravo je ono što veže sve glavne likove ovog romana, sredovječne ili ostarjele ljude zapele u klasnim kontradikcijama, otuđene od ritma povijesti. Zaključak koji možemo iščitati između gustih redaka krležijanskih rečenica je taj, da su više klase pregažene vremenom. U doba pisanja romana to je najakutnije bilo vidljivo u pseudo-feudalnim redovima aristokracije i sitne buržoazije, no slično se piše i rijetkim kapitalistima koji se pojavljuju ili spominju, i prate iste raspadne obrasce ovih feudalnih klasa. Krleža nam poručuje – doba klasnog društva je na samrti, a na nama je porađanje novog društva dinamike i progresa naspram raspada i stagnacije.
Tekst originalno objavljen u 10. broju štampanog izdanja Komunističke revolucije
