Za naš prethodni kongres, potpuno opravdano je u prvom planu perspektiva bila revolucija u Srbiji, koja je inspirisala cijeli Balkan. Iako je ona u ovom momentu usporila, desilo se ono što smo predviđali, a to jeste da je revolucija u Srbiji bila samo najava još većih događaja koji će se desiti u svijetu. Od njih, posebno su se istakle tzv. Gen Z revolucije, masovni pokret i generalni štrajk u Mineapolisu u SAD povodom divljanja imigracione policije, kao i generalni štrajk za Palestinu u Italiji. Daleko od uspavanosti i nezainteresovanosti, mase ne ćute na rastuću krizu kapitalizma, i iako njihova pobuna se ne povezuje direktno protiv njega, ona se manifestuje u borbi protiv njegovih proizvoda – korupcije, rata i državnog nasilja.
Sa druge strane, početak godine obilježen je kriminalnim kidnapovanjem predsjednika Venecuele Nikolasa Madura od strane SAD-a i pokušajem uspostavljanja marionetskog režima u toj državi. Donald Tramp, sa jedne strane, pritisnut neuspjesima i neispunjenim obećanjima kod kuće, posebno obilježen skandalima oko Epstinovih dosijea, sa druge strane ohrabren uspjehom u Venecueli, gledao je šta je sljedeća meta – Grenland ili Kuba. Počinjući ekonomski napad na Kubu putem blokade nafte, istovremeno se odlučio na mnogo ambiciozniji vojni napad na Iran. Dok pišemo ovaj dokument, rat na Bliskom istoku je u stanju krhkog primirja, što već sada ima svjetske implikacije. Zbog toga naš osvrt mora početi od čovjeka koji trenutno ima nesrazmjerno velik odraz na događaje u svijetu.
Donald Tramp i relativno opadanje američkog imperijalizma
Kada je vodio kampanju za predsjednika, Donald Tramp je obećao američkoj radničkoj klasi sve – prekid vječnih ratova, borbu protiv inflacije i smanjenje cijena, obračun sa migracijom i epidemijom zavisnosti, objavu Epstinovih dosijea, i najbitnije – činjenje Amerike velikom ponovo, u vidu pobošljanja ekonomije. Za godinu dana svog mandata, uspio je svoje birače da razočara po pitanju svakog mogućeg obećanja koje je dao.
Tramp predstavlja krilo kapitalističke klase koje je svjesno da SAD više ne može da bude svjetski policajac koji je bio ranije, i da je radi osiguravanja položaja najmoćnije imperijalističke sile potrebna promjena strategije. Sa Kinom kao glavnim rastućim konkurentom, njegova politika predstavlja pokušaj da se osigura povratak uticaja američkog imperijalizma i zaustavi rast kineskog.
Njegov inicijalni pokušaj okretanja ka protekcionizmu, sa povećanjem carina u trgovini sa brojnim zemljama, koja je služila kao mjera pritiska kako bi se one povinovale povoljnijem trgovanju prema SAD, brzo je pokazao da bi američki imperijalizam takav pritisak morao izvršiti između ostalog tako što bi oštetio ne samo druge zemlje, nego i sebe. To bi bio ekonomski rat istrajnosti, usmjeren prema cijelom svijetu, ali on ni u kom smislu nije garantovao pobjedu, nego je prijetio da sve zajedno pretvori u gubitnike.
Kina se pokazivala vrlo spremna da podnese te pritiske, a time su čak otvorena vrata zemljama pod povećanim carinama da se okrenu njoj, umjesto SAD. Štaviše, same američke kompanije koje posluju u Kini su zbog carina rizikovale velike troškove, što je na kraju dovelo do povlačenja od strategije pritiska na druge zemlje pomoću carina.
Sa druge strane, u dokumentu američke Nacionalne bezbjednosne strategije, jasno se vidi da je novi cilj američkog imperijalizma povratiti uticaj u zapadnoj hemisferi, koju bahato nazivaju „svojom.” Njegova politika nadovezuje se na staru američku Monroovu doktrinu, gdje se američki kontinent smatra sferom uticaja SAD, u kojem druge imperijalističke sile ne smiju da se miješaju.
Ova nova stara politika nazvana je Donroovom doktrinom i Trampovom korolarijumu, inspirisana Ruzveltovim, koja je uvela princip često nasilnog miješanja SAD u politiku latinoameričkih država. Ipak, Tramp je otišao i korak dalje, ovog puta prijeteći da će preuzeti i Grenland, ako treba i silom, dok je Kanadu, zbog njenog takođe ekonomski nestabilnog i zavisnog položaja, često prozivao da će postati još jedna država u okviru SAD.
Dok je gledao kako da nastupi što se tiče spoljne politike, na unutrašnjem planu je rastao pritisak. Ekonomija se uopšte nije pobošljavala, uprkos upornom insistiranju Trampa da SAD nikada nisu imale bolje stanje nego danas.
Njegove ICE jedinice protiv ilegalnih migranata, sa kojima je najavljivao da će ukloniti kriminal sa ulica zemlje, prije svega su targetirale radne ljude koji rade ilegalno, a ne kriminalce. Ovo je imalo za cilj da zastraši nove migrante da ne dođu, ali takođe, da navikne radničku klasu na nasilje državog aparata. Rezultat je bio dramatičan neuspjeh koji je sa policijskim provokacijama doveo do ubistava Rene Gud i Aleksa Pretija, dvoje američkih građana, što je izazvalo masovni pokret u Mineapolisu, koji je prijetio da se raširi po cijeloj SAD, poput onog nakon ubistva Džordža Flojda.
Ništa manji neuspjeh nije bilo Trampovo privremeno povlačenje što se tiče objavljivanja Epstinovih dosijea. Prije dolaska na vlast, cijeli njegov tim se hvalio da će ih objaviti, a kad su došli na vlast, pravili su se da to nikoga stvarno ne zanima i da je Epstin radio sam. Nakon pritiska, posebno iz njegove MAGA baze, Tramp ih je ipak objavio u vrlo redigovanom i neprozirnom obliku, kako bi pokušao spasiti opadajuću popularnost. To je samo pogoršalo situaciju jer je ljudima diglo sumnje da se puno više trulog krije ispod površine pristojnosti kapitalističkog establišmenta.
Zbog toga, radni ljudi koji su bili vjerni glasači Trampa, još više su bili razočarani u njega i njegov pokret, videći njega kao dio tzv. Epstin klase – klase bogatih koji mogu da rade šta hoće sa ljudskim životima, bez da snose posljedice, i sve to dok u društvu vladaju rastuća nejednakost i siromaštvo.
Doživljavajući poraz za porazom, Tramp je postajao očajan za nekom vrstom pobjede. Mjesecima je držao Venecuelu pod pomorskom blokadom, okružujući je značajnim udjelom američke flote i stezajući je ekonomski, blokirajući njen izvoz nafte. Nakon što se osjetio dovoljno odvažno, kidnapovao je njenog predsjednika Nikolasa Madura, i u saradnji sa nasljednicima njegove administracije, napravio „dogovor” da Venecuela sada posluje kako SAD nalaže.
Ova „laka” pobjeda dala mu je samopouzdanja da traži sljedeću metu. Pod pritiskom Izraela i neokonzervativnog krila unutar Republikanske stranke, odlučio se da udari na Iran, kao starog rivala američkog i izraelskog imperijalizma. Ali ovo već nema dobre posljedice ni po američki imperijalizam, ni po svjetski kapitalizam.
Iran nije Venecuela, i uzvratio je udarac svim sredstvima – po Izraelu, američkim saveznicima, njihovim bazama, ali takođe i po njihovoj ekonomiji. Neuspjeh brze pobjede imaće za posljedicu ili da SAD uvuče u još jedan neisplativi vječni rat, ili da sa povlačenjem duboko podrije autoritet američke vojske u svijetu. A moguće i oba. Toliko je katastrofalna ova intervencija bila da Tramp već gleda kako da se izvuče iz nje, ali sada je Iran taj koji zapravo drži karte u rukama.
Neuspjehom da ostvari proklamovane vojne ciljeve promjene režima u Iranu, primoravanje iranskih vlasti da zaustavi obogaćivanje uranijuma i pomaganje Hezbolahu i šiitskim milicijama u regionu, kao i pritiskom vladajuće klase zbog ekonomskih posljedica u SAD i političkim raskolom u MAGA pokretu oko besmislenosti ovog rata, Tramp je prisiljen da pristane na primirje. Dvosedmično primirje, za koje je Tramp najavio produženje, dalo je prevagu iranskom režimu koji kontroliše Ormuški moreuz, propušta brodove država koje ne smatra neprijateljima i usput po novom dogovoru može naplaćivati naknadu za prolaz tjesnacom.
Trampov poraz u Iranu nema samo posljedice u SAD-u. Već sada raste pritsak na Netanjahua u Izraelu kojemu je kontinuirano ratno stanje i militarizacija izraelskog društva potrebna da bi ostao na vlasti. U isto vrijeme, iranski režim koji je prije američko-izraelske agresije bio vrlo nepopularan i uzdrman nizom štrajkova i protesta, sada je na talasu uspjeha u odbrani zemlje i nacionalnog jedinstva, dobio novu podršku u gotovo svim slojevima i klasama iranskog društva.
Trampova administracija je takođe pokrenula novu blokadu Kube i pojačala sankcije, što je u potpunosti zaustavilo dotok nafte na ostrvo na jedan period, koja je ekstremno važna za energetske potrebe kubanskog naroda. Ovo je takođe još jedan pokušaj uspostavljanja američke moći nad „njihovom hemisferom“. Iako je Tramp donekle popustio s blokadom i Kuba je dobila nove pošiljke nafte, ona je i dalje meta američkog imperijalizma koji želi u potpunosti ugušiti progresivne tekovine Kubanske revolucije i moramo biti jasni u tome da stojimo uz Kubu. Veliki izljev solidarnosti i humanitarne pomoći koji je bio pružen narodu Kube od početka ove blokade je isto veliki izraz važnosti radničkog internacionalizma, solidarnosti i saradnje.
Kakve god da su stvarne želje Trampa, on je dobio mandat da bude glavni predstavnik američke kapitalističke klase, čiji je i on sam pripadnik. Ovo ima za posljedicu da sva njegova obećanja i maštanja moraju da se suoče sa stvarnim proturječnostima kapitalizma, koja se ne mogu razriješiti, bez da rizikuju još veće produbljenje krize i izazovu nove revolucionarne implikacije. Poraz američkog imperijalizma u Iranu, u bilo kom vidu, bio bi velika pobjeda za radničku klasu svijeta. Akrobacije američkog imperijalizma, u pokušaju da vrati svoj raniji ugled i uticaj, očigledno neće uspjeti da zaustave proces njegovog relativnog opadanja.
Lijevi zaokreti na političkoj sceni
Prethodnih par godina, referenca za nezadovoljstvo u društvu bili su političari populističke desnice. Za razliku od mnogih na ljevici, rastuću popularnost ovih demagoga naša internacionala je objašnjavala ne nekakvim zaokretom društva udesno, ili još manje, usponom fašizma, nego zbunjenom artikulacijom klasnog bijesa u nedostatku bilo kakvih opcija s lijeva, koje pritom nisu već prokazane u očima masa usljed decenija saradnje sa kapitalističkom klasom.
Ovi populistički desničari oduzeli su tlo pod nogama takvoj „ljevici”, jer su baš desničari počeli pričati o socijalnim temama, kao što su loše zdravstvo, protivljenje ratovima, pad ekonomije, itd. Ali čim su se pojavila nova lica na ljevici koja nisu djelovala kao sluge establišmenta, brzo su dobila na popularnosti.
Najvidljiviji primjer toga jeste bila pobjeda Zorana Mamdanija u Njujorku, koji sebe predstavlja kao ‘demokratskog socijalistu’, koji se otvoreno zalagao za Palestinu, koji je zagovarao reforme koje bi poboljšale položaj radničke klase, i to je sve je radio odvažno. U njegovoj kampanji učestvovalo je čak 100.000 volontera.
Iako je Mamdani već dijelom poklekao pred establišmentom, njegova pobjeda ispoljava duboko radikalizovano raspoloženje u američkom društvu, a i u svijetu, s obzirom na njen odjek. Ovo pokazuje i potencijal velikog previranja i mogućnost nastanka novih partija u SAD, koje neće ići rutom dvije glavne kapitalističke stranke u državi, s obzirom na izuzetni pad kredibiliteta koje su u posljednjem periodu doživjele.
Sa druge strane Atlantika, kada su u Britaniji bivši lijevi laburisti Džeremi Korbin i Zara Sultana, najavili formiranje Vaše partije, dobili su stotine hiljada onlajn prijava za priključivanje. U jednom momentu, desničarski Reform UK i ljevičarska Vaša partija, u anketama su prevazilazile i torijevsku Konzervativnu partiju i laburiste. Te dvije partije su u svom smjenjivanju imale čitav vijek monopola nad vlasti u Ujedinjenom kraljevstvu, a sada djeluje da će obe biti smaknute s nje.
Nažalost, bezvezne interne svađe između dvoje navedenih lidera Vaše partije, poljuljale su joj ugled. Ironija jeste da je sada u njoj Korbin čak postao desno krilo, dok je Sultana zauzela vrlo radikalan ton, govoreći da treba nacionalizovati sve, prozivala zločine imperijalizma i čak u obraćanjima citirala Lenjina. No, bitno je razumjeti da taj ton još uvijek preskače ključno pitanje – kako to postići?
Ovaj fijasko u Vašoj partiji, doveo je do toga da ih Zelena partija zaobiđe s lijeva kao adekvatna opcija. Ona je preuzela radikalno lijevu retoriku protiv establišmenta i istakla klasni program, i u jednom ključnom dijelu Mančestera, u kojem su laburisti vladali skoro 100 godina, kandidovala Hanu Spenser, bivšu vodoinstalaterku. Zeleni i Reform UK vodili su anketama, ali na kraju su Zeleni pobijedili, što predstavlja ogroman udarac establišmentu i desnici.
U Njemačkoj Die Linke ponovo dobija na popularnosti, jer se među omladinom gleda na nju kao jedinu partija koja može da se suprotstavi rastu desničarske Alternative za Njemačku. Isto tako, u Francuskoj Melanšon potpuno bez apologije još uvijek brani Palestinu i ne pravi kompromise sa establišmentom. Štaviše, nakon ubistva jednog neofašiste u Lionu, nakon sukoba fašističkih i antifašističkih grupa, uprkos velikom pritisku parlamentarnih stranaka, Melanšon je odbijao da se odrekne antifašističkih grupa. Ova principijelnost je ono što mu drži popularnost.
Tamo gdje ne postoji lijevo reformistička partija, nezadovoljstvo masa svoj izraz traži u onim buržoaskim partijama koje su relativno nove i nisu diskreditovane učešćem u vlasti. Tako je u Mađarskoj nakon 16 godina na vlasti pao Viktor Orban, što svakako jeste udarac Trampu i populističkoj desnici u Evropi. Iako ga sa vlasti nije srušila lijevo reformistička partija, njegov pad jeste posljedica masovnih mobilizacija, posebno mladih, u Mađarskoj posljednjih godina. Za sada je ova radikalizacija mađarskog društva i nezadovoljstvo ekonomskom i socijalnom politikom svoj izraz našlo u Tisi, opozicionoj partiji desnog centra, i njenom lideru Peteru Mađaru. Vrijeme će pokazati da program Mađara i Tise ne mogu riješiti problem mladih i radničke klase u Mađarskoj čime će se otvoriti prostor za produbljivanje klasne polarizacije društva i time stvoriti potencijal za radikalizaciju ka lijevo.
Iako fenomen reformizma skoro uopšte nije prisutan na Balkanu na političkoj sceni, mladi širom svijeta prate ove razvoje na ljevici i posmatraju kako se komunisti postavljaju prema njima. Primjera radi, kada mladi pitaju naše drugove u Francuskoj koja nam je pozicija u vezi Melanšona, ako ne stanemo u njegovu odbranu, neće biti ni spremni da nastave razgovor s nama.
Kada nastupimo drugarski, pokažemo da razumijemo da su pojave reformista znak rasta svijesti masa, da to vidimo kao pozitivan fenomen, i kažemo da ćemo zajedno sa ljudima koje oni okupljaju boriti se za iste reforme, tek tad možemo nastaviti diskusiju sa njima koja su stvarna ograničenja reformizma. U zajedničkom učestvovanju u borbi sa tim ljudima i njihovim sticanjem političkog iskustva i svijesti ćemo ih onda lakše pridobiti za ideje komunizma, kada se ta ograničenja ispolje.
Revolucionarna previranja
U toku revolucije u Srbiji, iako je bilo uživanje doživjeti tako prelijep događaj, postojao je i veliki osjećaj izolacije. Svjetski mediji ćutali su o veličanstvenim dešavanjima u ovoj zemlji, jer njihove vladajuće klase nisu htjele da se takvo raspoloženje prenese i kod njih, a takođe su bile sigurnije da nastave saradnju sa kriminalnim režimom Aleksandra Vučića, koji im je bio dugogodišnji pouzdan partner u oplođivanju kapitala pomoću jeftine radne snage u Srbiji. Generalni štrajk u Grčkoj i veliki protesti u Istanbulu su bili varnica koja se povezivala u solidarnost, ali pokret je umnogome ostao slabo vidljiv.
Ako je neko ozbiljno shvatio događaje u Srbiji, to je bila naša Revolucionarna komunistička internacionala. Mnoge drugarice i drugovi su sa velikom znatiželjom pratili naše izvještaje o tome šta to rade studenti i omladina u Srbiji i pomno čekali nove. Ipak, koliko god da su strani mediji željeli da izbjegnu izvještavati o Srbiji, na Svjetskom kongresu, mi smo odvažno najavili da sve ovo što se dešava u Srbiji uskoro će dočekati i naše sestrinske sekcije u internacionali.
Utisci sa kongresa se još nisu ni slegli, a u Indoneziji je počela revolucija, koja je dobila isti medijski tretman kao naša. Političari su sebi povećali bonuse, za šta su dobili kao odgovor ogroman masovni pokret. Nakon ubistva jednog demonstranta gaženjem policijskim vozilom, pokret je uspio da za dvije nedjelje pretekne intenzitet srpske revolucije.
Iako ih nije bilo lako naći, snimci demonstranata koji se sukobljavaju s policijom, koja je morala biti u konstantnom povlačenju, inspirisali su ljude širom svijeta. Na jednom od njih, gradonačelnik koji je uvrijedio demonstrante, nakon opkoljavanja zgrade u kojoj je bio, morao se izvinuti demonstrantima iz oklopnog vozila, na preporuku policije. Kao odgovor, zasut je bilo čime što su demonstranti u tom momentu mogli dohvatiti.
Još odvažnije, demonstranti su upadali u vile parlamentaraca i demolirali ih. Posebno je simboličan bio jedan političar koji je preko društvenih mreža prvo prekorio demonstrante, pa je onda kako su oni krenuli uništavati vile, počeo se izvinjavati preko istih. Ipak, to nije bilo dovoljno, te je i njegova vila uništena.
I dok su se u Indoneziji događaji eksplozivno razvijali, u Nepalu su nastupili sa još većim intenzitetom. Ono što je počelo kao protest protiv bahaćenja djece bogatih, koji su se hvalili svojim bogatstvom preko društvenih mreža, eskaliralo je prvo u isključenje interneta, a onda ubrzo i ubistva demonstranata od strane policije.
Mladi Nepalci su na ovo odgovorili ništa manje tvrdo. Odmah su učili od Indonežana i krenuli na vile bogatih. Ali su otišli i korak dalje. Na internetu su kružili snimci gdje oni razvlače i bičuju ministre, koje su prethodno skinuli u donji veš. Vlada je ubrzo pala, jer je vojska shvatila da je đavo odnio šalu i da moraju žrtvovati trenutnu vlast, da bi spasila sistem.
U Indoneziji se takođe proslavila zastava manga serije One Piece, sa piratskom lobanjom koja nosi slamnati šešir. Ovaj simbol brzo su usvojili i Nepalci, gdje su nakon paljenja predsjedničke palate, takođe ostavili tu zastavu na njenu kapiju. Na Madagaskaru se usljed izuzetno teške ekonomske situacije, takođe desio masovni pokret, koji je išao sličnim tokom. Usvojio je istu zastavu kao Gen Z revolucija, režim je ubio mlade, da bi ga mladi na kraju srušili, gdje je takođe vojska igrala ključnu ulogu u žrtvovanju vlasti.
Gen Z revolucije su pokazale tačnost zaokreta naše Internacionale prema omladini. Mlade generacije širom svijeta nisu opterećene porazima prošlosti na način na koji starije generacije jesu, te su zato spremnije boriti se protiv nepravdi koje vide, kako u svojim državama, tako i u čitavom svijetu.
Međutim, angažman omladine nije dovoljan da zapravo promijeni sistem. Masovni pokreti u Indoneziji, Nepalu i Madagaskaru su uspjeli srušiti vladu, no usljed manjka istinski revolucionarnog vođstva, oni su samo na vlast doveli novi sloj iste vladajuće klase koja je dovela do potrebe za pobunom. Nijedno ključno pitanje stoga nije riješeno, te možemo očekivati da će se u budućnosti ponovo desiti slični masovni pokreti.
Pored ovih velikih događaja, ništa manje nije važan generalni štrajk u Italiji, u solidarnosti sa Palestinom. Mase u Španiji i Italiji, najavljivale su da će biti organizovani veliki protesti u slučaju napada na Sumud Flotilu, koja je nosila pomoć Palestincima i koju je predvodila Greta Tunberg. Kada je izraelska vojska upala na brodove flotile i blokirala pomoć, mase su čvrsto odgovorile. U Španiji je protestovalo čak dva miliona ljudi. Italija je pak otišla korak dalje.
Naša internacionala dugo je najavljivala mogućnost radničke klase da organizuje političke štrajkove. Oni kroz istoriju nisu česta pojava. Takav štrajk predstavlja zaustavljanje rada od strane radničke klase, ali ne kao vid borbe protiv svog pojedinog gazde oko radnih prava i ekonomskog položaja – nego kao političko sredstvo pritiska na cijelu vladajuću klasu. I ne samo da se u Italiji desio politički štrajk – nego je on bio štrajk solidarnosti sa drugim narodom!
U pitanju je takođe bila mobilizacija koja je brojala oko dva miliona ljudi. Poziv je počeo od jednog malog sindikata, ali ta ideja se brzo širila među masama. Pod pritiskom članstva iz baze, vođe većih sindikata morale su nevoljno prihvatiti ovaj poziv, nadajući se što manjoj mobilizaciji.
Ipak, štrajk je prevazišao svačija očekivanja. Ovakvo buđenje radničke klase uplašilo je evropsku vladajuću klasu, i odmah je počela praviti barem simbolične ustupke protivljenja Izraelu, u strahu da se trend ne raširi. Treba imati na umu – ovaj štrajk, iako je bio politički i u solidarnosti sa drugim narodom, takođe je predstavljao akumulirani klasni bijes koji postoji u društvu i pitanje Palestine je ono preko kojeg se taj bijes prelomio.
Nova godina je zato, pored Trampovog divljanja u Venecueli, obiljležena i tragičnim ubistvom Rene Gud i Aleksa Pretija u Mineapolisu, ali i revolucionarnog previranja u SAD kakvo nismo vidjeli decenijama. Pokret u Mineapolisu je u suštini nastavio, gdje je pokret Džordža Flojda stao. Videći da ih sopstveni državni aparat ubija, sami radni ljudi Mineapolisa shvatili su da jedino ko može da ih zaštiti od njega su oni sami.
U samom gradu formirani su komšijski komiteti, vrlo nalik zborovima u Srbiji, ali na daleko višoj kvalitativnoj i kvantitativnoj razini. Na neke od njihovih sastanaka je dolazilo i po hiljadu ljudi, i oni su gledali kako da se organizuju u daljoj borbi, te kako politički odgovoriti na sve ovo. Preko Signal grupa, uspostavili su mreže praćenja i ometanja kretnji ozloglašene ICE jedinice.
Na radnim mjestima, ljudi su imali spremne planove šta da rade ako se oni pojave, te su se takođe povezivali sa susjednim lokalima. Stvar je kulminirala generalnim štrajkom sa odzivom od desetina hiljada, i to na -20°C. ICE se morao privremeno povući, kako se stvar ne bi prelila na ostatak SAD-a, gdje je vodeći čovijek na terenu, Gregori Bovino, morao podvučenog repa da se izgubi.
Ono što je takođe simptomatično jeste da je priroda generalnog štrajka u Italiji i masovnog protesta u Mineapolisu bila vrlo slična generalnim štrajkovima u Srbiji. Za sva tri slučaja, moramo priznati da radnička klasa nije nastupala organizovano sa prekidom rada u velikim postrojenjima, ali je nalazila druge načine kako da učestvuje, kao što su odmor, bolovanje, nadoknađivanje posla, itd. Takođe, ključno je bilo učestvovanje i malih preduzeća, od kojih su mnoga bila zatvorena, što kao podrška pokretima, što u strahu od nereda. No, iako možda ne ispunjavaju svoju definiciju u potpunosti, i ovakvi generalni štrajkovi predstavljaju put napred, i samo je pitanje vremena kada će postati prava opšta obustava rada.
Izvor: anemicpolitik, Reddit
Gdje je stala revolucija u Srbiji?
Iako su Gen Z revolucije i pokret u Mineapolisu ubrzanim tempom pretekli događaje u Srbiji, barem u nekim pogledima, vrijedilo bi se podsjetiti šta je pokret sve uspio da učini pod vođstvom studenata. On je blokirao praktično sve visokoškolske ustanove, na kojima su studenti kroz plenume demokratski odlučivali u kom smjeru pokret treba dalje da ide. Organizovali su značajan broj velikih skupova koji su brojali preko 100.000 ljudi, od kojih je 15. marta bio najveći protest u istoriji Srbije sa barem 300.000 ljudi. Preko milion ljudi učestvovalo je u protestima na strani studenata. Organizovana su dva generalna štrajka. Formirani su komšijski zborovi, te pokoji zborovi drugih grupacija, uključujući radničke, kao vid direktno demokratskog organizovanja i uključivanja širih slojeva u pokret.
Od našeg poslednjeg dokumenta perspektiva iz maja 2025, studenti su 28. juna održali još jedan masovan protest sa 150.000 ljudi. Kako su vidjeli da režim ne ispunjava njihove skromne zahtjeve, dali su demonstrantima „zeleno svjetlo”, da neće više pozivati građane na mir, jer režim nije popuštao. No, iako je borba protiv policije i podizanje barikada pokazalo odvažnost masa, pokazalo se takođe kao nedovoljno sredstvo ka ispunjenju zahtjeva.
Nakon pritisaka Višeg javnog tužilaštva po pitanju optužbi za korupciju u slučaju „nadstrešnica”, u vjerovatnoj saradnji sa pojedinim krilima vladajuće klase Evropske unije, režim se počinjao osjećati očajno. Najbahatije okorjelo krilo Srpske napredne stranke, vatrometom je napalo demonstrante 12. avgusta u Vrbasu. Demonstranti se nisu povukli, nego su gledali da odgovore koliko mogu, dok se policija nije umiješala. Ipak, to je bila samo pokazna vježba režimskih kriminalaca za 13. avgust u Novom Sadu.
Širom Srbije, organizovali su se protesti povodom ovog bahatog napada SNS kriminalaca u Vrbasu. Štaviše, i predsjednik Aleksandar Vučić, i njegov brat Andrej, otišli su u Ćacilend, da budu među svojima u toku ovog izazova. To je značilo da je režim unio sve napore da drži moral svojih poslušnika na visokoj razini tog dana i da, takoreći, bude na frontu.
U ranjenom gradu Novom Sadu, kojeg su posebno zamrzili što sam Vučić, što raščišćeni premijer i bivši njegov gradonačelnik, Miloš Vučević, organizovana je mnogo ozbiljnija provokacija od one u Vrbasu. Demonstrante ovog puta nisu samo dočekali vatrometi, nego i sačekuše uniformisanih, maskiranih batinaša, opremljenih letvama, bakljama i topovskim udarima. Okorjelo krilo SNS-a odlučilo je da je 13. avgust Dan D da se pokuša obračunati sa pokretom koristeći kriminalne elemente i silu. Ali ono što praznoglavi SNS-ovci nisu shvatili je da mase, kada su jednom u pokretu, ništa ih ne može zaustaviti.
Ova provokacija rezultovala je ne samo odgovorom demonstranata u vidu fizičkog obračunu sa batinašima, nego i kontranapadu. Policija se miješala samo da zaštiti same SNS-ovce, dok su oni preko njihovih leđa gađali vatrometom demonstrante. Ipak, snimci su pokazali da se ni batinaši nisu lijepo proveli. Posebno simbolično je bilo prebijanje pripadnika specijalnih jedinica Kobri, koje su prema nekim nepotvrđenim navodima možda čuvale samog Vučevića, i preko kojih je svojevremeno Vučić prijetio da će rastjerati demonstrante još na prvim velikim skupovima.
Iz cijelog grada skupila se omladina protiv režima, koja je na nasilje njihovih batinaša odgovorila istom mjerom, opremajući se maskama, kacigama, bakljama i letvama. Obližnja kola koja su bila nepropisno parkirana, i koja su bila bez tablica, ili sa tablicama koje nisu novosadske, uništena su zbog sumnji da pripadaju režimskim gostima iz kriminalnog miljea. Dan poslije, demolirane su prostorije SNS-a, i čak je u jednom momentu napadnuta policija koja ih je branila. Režim je taj dan u Novom Sadu doživio sramotan poraz.
Drugi značajan datum bio je 5. septembar, isto u Novom Sadu. Njemu je prethodila policijska provokacija, gdje su policajci bez ikakvog jasnog povoda napali demonstrante, na obilježavanju 10 mjeseci od pada nadstrešnice. Kao odgovor na to, organizovan je protest četiri dana poslije.
Ljuti zbog napada policije, te policijske okupacije Filozofskog fakulteta na poziv njegovog dekana, dio demonstranata je pokušao da se obračuna sa njom. Ipak, policija kao da je to i htjela. Po cijelom gradu, ona je bila u visokoj pripravnosti. Dio nje je postavljen ispred Filozofskog fakulteta kao žrtveno jagnje, da podnese inicijalne napade, ali koji svakako nisu bili pretjerano jaki. Nakon dovoljno snimljenog materijala za politički izgovor, sprovela je dosad najbrutalniju intervenciju nad demonstrantima.
Grad je bio pun oklopnih vozila. Količina suzavca koju je policija ispalila, učinila je Univerzitet u Novom Sadu zonom hemijskog rata. Snimci su kružili da je i sama policija povraćala i patila zbog količine suzavca. Iz Prirodno-matematičkog fakulteta su iznijeli analizu uzoraka da je u pitanju vrsta intenzivnog suzavca, koji se više ne preporučuje za upotrebu pri suzbijanju demonstracija, jer je isuviše štetan. Policija je teško povrijedila jednog starca i pokazivala silu kako do sada nije. Scene su podsjećale na one koje smo navikli da viđamo na protestima poput Žutih prsluka u Francuskoj.
Mase se jesu potresle, jer im je ovo bio prvi poraz od početka pokreta. Ipak, brzo su se sabrale i nastavile sa borbom. Vučić je pak bukvalno bio opijen usljed ove pirove pobjede. U svom obraćanju poslije demonstracija, vidno pripit je u jednom momentu nazvao pripadnike njemačke Zelene partije ološem, jer su bili prisutni na ovom protestu. Ovakva izjava jednog poslušnika zapadnog imperijalizma, po svemu sudeći je predstavljala crvenu liniju koju nije smio preći.
Njegovo hvalisanje nije bilo dugog trajanja. Ubrzo ga je posjetila Urzula fon der Lejen, a nakon te posjete, Evropski parlament usvojio je dosad najoštriju rezoluciju, koja je direktno i taksativno navodila zločine režima, dok je u prethodnom periodu držala diplomatski ton i samo, prema njihovim navodima, pomno pratila situaciju. Ubrzo su se intenzivirali i napori da se Naftna industrija Srbije (NIS) izbaci iz ruskog vlasništva, te su joj uvedene sankcije.
Džared Kušner, odustao je od izgradnje hotela na mjestu Generalštaba koji je pogođen za vrijeme NATO bombardovanja 1999. Kineske investicije u odnosu na isti period 2024. su se prepolovile. Portparolka ruskog Ministarstva spoljnih poslova, Marija Zaharova, sprdala se na račun Vučića kako jednoj strani obećava i priča jedno, a drugoj potpuno drugo. Rusija je u pregovorima za prodaju većinskih akcija NIS-a dobrim dijelom zaobišla Vladu Srbije. Postalo je očigledno da Vučić gubi povjerenje svih imperijalizama između kojih je svojevremeno balansirao.
Godišnjica pada nadstrešnice obilježena je još jednim masovnim i mirnim skupom, sa preko 100.000 prisutnih. Na njemu je predstavljena rekapitulacija svega što je režim uradio u toku ovog pokreta. Ali od tad je sve značajno utihnulo.
Izvor: _lunja__ Uroš A.
Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka
No, kada bi analizirali pokret u Srbiji samo kroz prizmu njegovih uspjeha, ne bi mu činili uslugu ni u kom smislu. Naše oduševljenje potvrđivanja naših perspektiva u vidu izvanrednih događaja ne smije da smanji iskrenost naše analize, ali isto tako, nedopustivo je da ta analiza ima bilo kakav ciničan zaključak usljed trenutnog usporavanja borbe.
Prvo što se mora evaluirati jeste kako je to Vučić, uprkos svemu što se desilo, ostao još uvijek na vlasti? Pripisati to samo njegovoj ličnosti, njegovim pritiscima unutar državnog aparata, njegovoj korupciji biračkog tijela, bilo bi isuviše jednostrano. Kao nijedan vladar, ni ovaj nije imun na pad s vlasti. Pa zašto onda on još uvijek nije pao?
Više od godinu dana prošlo je od istorijski najvećeg protesta u Srbiji 15. marta 2025. Iako studenti nisu najavljivali ovaj protest kao Dan D, mnogi su osjetili da bi on to mogao biti. Vučić je najavljivao veliko nasilje, studenti su pisali krvne grupe po svojim rukama, u slučaju da do njega dođe, hapšeni su aktivisti i optuživani za rušenje ustavnog poretka, a Ćacilend je stajao u pripravnosti za provokaciju.
Pa ipak, kada je obračun režima kretao preko zvučnog topa, oklopnih vozila i bačenih cigala iz Ćacilenda, protest je na poziv studenata završen i svih 300.000 ljudi polako je otišlo kući. Mnogi su se legitimno pitali – čemu smo dolazili iz cijele Srbije, samo da bi otišli kući kada krene frka, pogotovo što smo svi bili svjesni da će je biti?
Kasnije su potez studenata da skinu žute prsluke i završe protest mnogi vidjeli kao hrabar i ispravan potez kako bi se spriječilo krvoproliće. Govorili su šta i da se upadalo u skupštinu, šta bi bilo poslije? Nije postojala politička snaga koja bi mogla adekvatno popuniti vakuum na vlasti. Čemu bi onda prolivanje krvi od strane režima dovelo, a da ne znamo šta nas čeka?
Sve je to tačno. Ali samo djelimično. Kada bi se revolucionarne promjene dešavale sa garancijom uspjeha, revolucije bi bile veoma lake. Trebali bi samo da čekamo taj momenat sigurne pobjede, i svi bi živjeli srećno poslije. Ali svijet se kroz istoriju nije mijenjao čekanjem nemogućeg idealnog momenta. Mijenjao se odvažnošću, uprkos svim rizicima koja ona nosi sa sobom.
Iako je tačno da su prognoze šta bi bilo da su pali i krv i Vučić s vlasti bile mutne, to je isto tako moglo pripremiti događaje za prelazak revolucije na još viši nivo. Svaki put kada je režim pokazivao nasilje, vraćalo mu se eskalacijom revolucije. A još prije 15. marta su studenti pozvali na formiranje zborova. Zamislite samo koliki odaziv i koliku energiju bi tek oni imali da se išlo do kraja! Takođe, takva eskalacija nesumnjivo bi imala ogroman odjek i na ostatak ljudi na Balkanu i Evropi.
Tu bi tek otključali njihov puni potencijal i imali bi nivo kreativnosti u zborovima koji bi mogao prevazići i one na plenumima. Takođe, kada bi režim prolio krv i doveo do smrti pojedinih demonstranata da se održi na vlasti, mase bi na ovo odlučno reagovale i mogli bi se postaviti uslovi za jedan pravi generalni štrajk. Vidjeli smo šta su učinili događaji u Indoneziji, Nepalu i Madagaskaru nakon kobnih događaja i treba danas drugarski reći – propustila se prilika jer nije bilo dovoljno odvažnosti.
Od tad pokret je na laganoj silaznoj putanji. Izdržao je još čak sedam mjeseci, ali ništa nije dotaklo vrhunac koji se desio 15. marta. Pokušaj popravnog ispita desio se 28. juna, sa zelenim svjetlom koje su dali studenti, ali tada je već bilo kasno. Raspoloženje masa nije prekidač koji može da se pritisne kada god se poželi. Ako se propusti ključni momenat, to takođe vodi u neizvjesnost da li će se takav novi momenat otvoriti ponovo u predstojećem periodu. Možemo otvoreno zaključiti da se on nije otvorio i da smo sa Vučićem mogli još završiti 15. marta.
Izvor: rts.rs
Dalji trend silazne putanje jeste bio zahtjev studenata za raspisivanjem izbora. Kada su studenti blokadama uveli opštu demokratiju na fakultete, te kroz zborove pomogli formiranju demokratskih borbenih organizacija za ostatak stanovništva, oni su uvodili opštu demokratiju u društvo. Kroz nju se ispoljio stvarni potencijal čovječanstva koliko ono može biti sposobno i kreativno u samoorganizaciji, samo kada mu se to dozvoli. U početku, studenti su se čak otvoreno protivili ideji vanrednih izbora. Da bi se nakon odmjeravanja snaga 15. marta osjećali dovoljno komforno da je Vučićev ugled urušen i da bi mu se izborima mogla razbiti mašinerija.
Ono što smo mi kritikovali u vezi tog zahtjeva jeste da je to korak nazad. Imali smo viši nivo demokratije u plenumima i zborovima, nego što smo ikad mogli imati na izborima! Svake izbore, dobijemo da biramo koje krilo vladajuće klase će cijediti radničku klasu, i koje će biti uslužnije svojim evropskim (ili kojim god) gospodarima.
Uz očigledne i redovne izborne manipulacije od strane režima, vratili smo se protivniku na teren na kojem se on mnogo bolje snalazi i nema nikakvih garancija da su izbori sredstvo sa kojim ćemo ga ukloniti s vlasti. U prilog tome ide i činjenica da uprkos godinu dana revolucije, izbori su u najavi tek za kraj 2026. Redovni izbori bi bili svega pola godine kasnije, te taj zahtjev nije postigao ništa, osim što je borbu vratio u okvire establišmenta.
Takođe, kritikovali smo planove kako će se formirati studentska lista. Umjesto da studenti, kao nesumnjivo najborbeniji element društva, sami učestvuju na izborima, oni su odlučili da svoj politički autoritet prosto predaju starijim ljudima kojima oni vjeruju. Upozoravali smo da je to defakto politički razvlašćivanje studenata u ovom pokretu, jer svi ti ljudi izabrani na studentskoj listi, biće slobodni da rade prema svojim nahođenjima, da sarađuju bilo sa opozicijom, ili još gore, režimom, u momentu kada uđu u parlament. Njihovo postavljanje u parlament ne bi uopšte bio nikakav garant dobijanja pravde za 16 žrtava režima u padu nadstrešnice, jer bi se tek tu pokazalo koliko je i taj osnovni zahtjev teško ispuniti u okvirima kapitalizma.
Istina je da državni aparat čini mnogo više ljudi od same Srpske napredne stranke. U njemu su mnogi saučesnici režima koji nemaju nikakav demokratski legitimitet, od sudija, tužilaca, direktora policije, tajne službe, pa do direktora obrazovnih institucija, medija, ključnih državnih kompanija, itd. Oni su svi povezani sa hiljadu niti sa režimom i snose odgovornost za njegovo dosadašnje funkcionisanje. Čistka u državnom aparatu, to jest takozvana lustracija jeste put napred, ali uspjeti je sprovesti i istjerati pravdu za žrtve u ovakvom sistemu kroz parlamentarne metode potpuno je utopistički.
Čak i na širem društvenom polju, kritikovali smo da studentska lista koja bira svoje predstavnike koji nisu iz redova studenata, može proizvesti samo takvu listu koja je mješavina svih političkih pitanja koja su se stavljala pod tepih zarad jedinstva pokreta. Pod tim kriterijumom, ona ne bi bila proizvod diskusija plenuma, koji bi mogli biti sredstvo uspostavljanja najboljeg mogućeg programa za pokret i listu, nego jedna heterogena, labavo povezana grupa ljudi različitih političkih shvatanja, koja bi lako mogla da se rastvori po ulasku u parlament.
Štaviše, načelni studentski program se jedva uspeo razlikovati od nekih postojećih opozicionih partija, te je jedini apel studentske liste ostao što unosi nove ljude u političku scenu i što su je formirali studenti. Pa ipak, ko je dovoljno u komunikaciji sa studentima, znaće kakve su borbe i frustracije u formiranju liste i da izgleda da ipak te političke razlike ne mogu da se pomire.
Vrlo značajna energija studenata unijela se u povezivanje sa nevladinom organizacijom Crtom, zarad pripremanja fer izbora. Ali lokalni izbori su već pokazali koliko će to biti težak izazov. U suštini, umjesto da se energija pokreta orijentiše ka tome šta su bile greške koje se trebaju ispraviti kako bi se pobijedio Vučić, ona se troši na izbore koji jedva da su na vidiku i koji očigledno nisu nikakva garancija te pobjede. I to se sve dešava, prema navodima i samih studenata, dosta van očiju javnosti.
Sve ove stvari dovele su do značajnog zamora u pokretu, gdje su se mase povukle sa ulice i ostali su samo najodlučniji aktivistički slojevi. Zato je potrebna reevaluacija svega dosad što je urađeno – šta je radilo, a šta ne, kako bi bili spremni pogurati borbu dalje ako se prozor za to otvori. Ipak, ne završiti šta smo započeli predstavlja veliku opasnost za duboku demoralizaciju masa. U slučaju da Vučić ne bude igrao ni po pravilima establišmenta, kao što dosad nije, biće potrebna ozbiljna priprema za pravi generalni štrajk i odlučnost na nivou one koja je bila prisutna Petog oktobra.
Jedna od glavnih stvari koje sljedeći pokret mora iznova procijeniti je njegova povezanost i saradnja s naprednim i organizovanim djelom radničke klase u Srbiji. Važnost klasne politike u borbi, ne samo protiv SNS-a, nego i protiv svega što ona predstavlja, se ne može previše naglasiti. Pritisak koji organizovana radnička klasa može napraviti na srpsku vladajuću klasu bi u savezu sa studentskim pokretom bez sumnje puno brže razvilo borbu i doveo do većih pobjeda.
Izvor: AP Photo/Armin Durgut
Intenziviranje klasne borbe u Jugoslaviji
Prve erupcije bijesa i protesne mobilizacije u Makedoniji mogli smo vidjeti kada je dvadesetdvogodišnja djevojka ubijena u saobraćajnoj nesreći. Nekoliko hiljada ljudi se skupilo da protestuje, osjećajući bijes da mladi pijani tatini i mamini sinovi mogu da se bahate, nerazmišljajući o potencijalnim kobnim posljedicama koje to može da ima.
Stvar je eskalirala na mnogo višem nivou sa požarom u Kočanima 16. marta, u kojem je poginula 61 prevashodno mlada osoba, a preko 100 povrijeđeno. U Kočanima je bilo stanje pobune, gdje je demoliran drugi lokal vlasnika diskoteke u kojoj se desio požar, zgrada opštine je zasuta kamenicama, policija je na to sve nijemo gledala, a protest je završio ispred kuće gradonačelnika.
Ovo se sve dešavalo dan poslije najvećeg protesta u istoriji Srbije, te je vlast, učeći na greškama i nesposobnosti vlasti u Srbiji, brzo sprovela hapšenja ključnih ljudi u tom malom gradu, kako bi spriečila mogućnost stvaranja revolucionarne situacije u državi, nalik onoj kod komšija. Dva protesta u Skoplju skupila su preko 10.000 ljudi, ali ovo se još uvijek nije materijalizovalo jasnijem ispoljavanju klasnog bijesa.
Razlog leži u tome što se nesreća desila u malom mjestu periferije kapitalizma, gdje težak život i nesreća imaju manju mogućnost da šire i dublje utiču na svijest ljudi iz cijele države. Iste nesreće smo vidjeli i u ostatku Makedonije, pa i u Jablanici u BiH, ali tek pogibija studenta u Sarajevu je izazvala talas produženih protesta koje je vodila omladina, i gdje su nesreća u Sarajevu i Jablanici bile povezane kao dio jedne cjeline. Potencijal za nesrećne slučajeve raste sa krizom kapitalizma, i ako se dese nove tragedije ovakvog tipa u Skoplju, stvar bi mogla ubrzano izazvati novi talas protesta u zemlji.
Uz to, treba dodati da je u vrijeme tragedije sadašnja koalicija VMRO-DPMNE bila na vlasti tek 9 mjeseci i to je iskoristila kao prednost, pokušavajući za neuspjehe okriviti prethodnu koaliciju SDSM-a koja je bila na vlasti sedam godina. VMRO je obećao „resetiranje sistema“ i uspješno iskoristio ovaj grejs period. Da je VMRO-DPMNE bio na vlasti više godina, vjerojatno bismo imali drugačiji epilog i veću mobilizaciju na protestima.
Treba takođe primjetiti da je radnička klasa u Makedoniji u prethodnom periodu bila jedna od najborbenijih u Jugoslaviji. Ono što je počinjalo kao nekoliko izolovanih štrajkova, polako se materijalizovalo u jednu ujedinjenu klasnu pobunu.
Savez sindikata Makedonije (SSM), kao i cijela radnička klasa, bili su targetirani od strane vlasti, kako bi ona pripremila teren za sprovođenje antiradničkih mjera zarad još veće eksploatacije radnika. Ali SSM nije na ove napade reagovao tugujući i slegajući ramenima na novu stvarnost, nego je pod pritiskom baze krenuo laganim tempom ka eskalaciji borbe. Njegovo vođstvo ne isključuje mogućnost generalnog štrajka, a jedan od glavnih ofanzivnih zahtjeva je povećanje minimalca sa oko 400 na 600 evra.
Organizovali su protest od nekoliko hiljada prisutnih, uz podršku drugih sindikata, nesindikalizovanih radnika, te čak i opozicionih partija. Na njemu se nisu ustručavali da okrive i vlast i gazde da rade zajedno protiv radnika. Ukombinovano sa već rastućim frustracijama usljed bahatosti makedonskog kapitalizma, koji kao što vidimo ima najkobnije posljedice za radne ljude, omladinu i penzionere, predstojeći period definitivno djeluje da najavljuje eskalacije ka direktnom klasnom okršaju između gazda i radnika.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, krajem prošle i početkom ove godine, vidjeli smo nekoliko skupova podrške studentskom pokretu u Srbiji koji su se održali u Sarajevu, Banjoj Luci i Bijeljini. Direktno pod uticajem studentskog pokreta u Srbiji, tokom proljeća bilo je nekoliko protestnih skupova u Sarajevu koje je organizovala neformalna grupa studenata pod nazivom „Hoćel ta promjena.“ Glavni zahtjevi ovih protesta bili su pokretanje istrage oko odgovornosti vlasti za smrt 27 osoba nakon poplava i pokretanja kamenoloma u Jablanici u oktobru 2024.
Uporedo sa ovim protestnim skupovima, tokom proljeća vidjeli smo redovno okupljanje i šetnje nekoliko hiljada građana u Zenici. Ovi protesti su se dešavali u nekadašnjem industrijskom centru ovog diela Bosne i Hercegovine, koji je tokom privatizacije i tranzicije pretvoren u ruine koje svjedoče o nekadašnjem sjaju ovog grada. Glavni zahtjevi ovih protesta pod nazivom „Zenica se budi“ bili su usvajanje hitnih mjera za suzbijanje inflacije, smanjenje poreskih opterećenja na rad, kao i ograničenje rasta plata u javnim institucijama, transparentnost u trošenju budžetskih sredstava, povećanje penzija, te mjere protiv vršnjačkog nasilja. Takođe, i sa ovih skupova je zatražena istraga i odgovornost za nesreću u Jablanici.
Da stvar bude gora po Zenicu, ali i cijelu BiH, posljednjih sedmica je aktuelno i gašenje proizvodnje u zeničkoj željezari koja nakon privatizacije i nemogućnosti vlasti u BiH da zaštiti domaće tržište, nije u mogućnosti da posluje u plusu. Ovome treba dodati i gašenje koksare u Lukavcu i rudnika u Ljubiji kod Prijedora nakon njihove privatizacije, čime je cijeli preostali industrijski sektor u BiH pred kolapsom. Ovo će imati pogubne posljedice po ekonomiju BiH jer će novi vlasnici ovih preduzeća rasprodati imovinu, a zemlju staviti u potpunu zavisnost od stranog kapitala u svim privrednim sektorima. U narednom periodu ćemo vidjeti da li će gašenje ovih preduzeća i otpuštanja radnika dovesti do odbrane egzistencije radničke klase i zajednica vezanih za ove industrijske komplekse i uspona klasne borbe kao što smo vidjeli prije nekoliko godina kada su se rudari u FBiH mobilisali u odbranu svojih radnih mjesta.
U Republici Srpskoj su se za ovo vrijeme vodile ekološke borbe protiv nelegalnih rudnika. Protesti su održavani u Ugljeviku i Loparama protiv najava rudarenja litijuma, dok su se u Prijedoru građani okupljali tražeći zatvaranje rudnika lignita u okolnim selima. Ovi protesti su isticali ne samo raspoloženje protiv entitetskih vlasti i vladajuće koalicije već i antikapitalistički instinkt jer je običnim ljudima sve jasnija sprega političara, vlasti i krupnog kapitala koji je nanjušio profit tamo gdje još do kraja nije sve uništio, a to su zemlja i voda.
Gore navedeni protesti nisu bili ograničeni samo na građanske skupove koji su okupljali različite slojeve društva, nego je bilo i štrajkova. Radnici Termoelektrane u Ugljeviku su štrajkovali protiv namjera vlasti u RS da privatizuju dio rudnika čime se dovodi u pitanje i sam rad termoelektrane, stotinjak radnih mjesta i sam opstanak ove lokalne zajednice. Zenički rudari su protestovali protiv zatvaranja jama u zeničkom rudniku i nezbrinjavanju rudara koji su ostvarili pravo na penzionisanje. Dodajmo i nekoliko štrajkova medicinskih radnika u Kantonu Sarajevo i Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Zahtjevi ovih štrajkova su bili podizanje plata, poštovanje radničkih prava i poboljšavanje radnih uslova.
Sve ove borbe održavale su raspoloženje koje je posebno među omladinom eksplodiralo kada je u tramvajskoj nesreći ubijen student Erdoan Morankić, te teško povrijeđena sedamnaestogodišnjakinja, kojoj je morala biti amputirana noga. Kao i u Srbiji, omladina je bila ta koja je pokrenula talas protesta koji su trajali nekoliko nedelja.
Ovo je predstavljalo najveću mobilizaciju masa od pokreta Pravda za Dženana i Pravda za Davida, te novi talas buđenja omladine u BiH. Protest solidarnosti održan je i u Banjoj Luci, što govori o nastavku tendencije povezivanja činjenice da nedaća svih naroda BiH zapravo imaju isti korijen. Protesti i njihovi zahtjevi se nisu jasno kristalisali, usljed nedostatka vođstva i struktura poput studentskih plenuma koji bi bili sredstvo za određivanje pravca pokreta, ali ovi protesti su definitivno odjek raspoloženja dijela omladine u BiH, ali i odjek revolucije u Srbiji, čiji su uzroci bili vrlo srodni onima u Sarajevu.
U maju 2024. godine formirana je jedna od najkonzervativnijih vlada u posljednje tri decenije u Hrvatskoj. Vlada u koaliciji HDZ-a i Domovinskog pokreta uvela je široki niz konzervativnih izmjena zakona i ministarstava. Od Ministarstva za demografiju, koje je nedavno uvelo Savjet za rađanje s 35 muškaraca i 5 žena, do radikalizacije desnog narativa kojem svjedočimo posljednje dvije godine.
S razvojem revolucije u Srbiji pojavile su se razne simpatije i solidarnost prema pokretu i u Hrvatskoj. Tome svjedoči nekoliko protesta održanih posljednje godine. Međutim, reakcija vladajućih na solidarnost bila je oštra te je još više zaoštrila dominantni antisrpski i antiugoslavenski nacionalistički narativ.
U proteklih godinu dana svjedočili smo raznim eskalacijama i napadima na Srbe, imigrante i ženska prava u Republici Hrvatskoj.
Takođe, održao se navodno najveći koncert u povijesti čovječanstva, takozvani Tompsonov koncert na Hipodromu, na kojem je bilo više od 100.000 ljudi.
S obzirom na to da se nacionalna ideologija u RH sastoji od djelomičnog prihvaćanja teze dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, kako je NDH zapravo bila tvorevina koja je prikazivala težnju hrvatskog naroda prema samostalnoj državi, vlasti od samog nastanka moderne RH koketiraju s veličanjem ustaške marionete.
Međutim, društvo u Hrvatskoj oduvijek pokazuje veliku polarizaciju. Usljed zaoštrenja narativa, napada na Srbe i imigrante, desio se protest “Ujedinjeni protiv fašizma” 30. novembra 2025. godine.
Na protestu je, prema procjenama, sudjelovalo između 10 i 20 hiljada ljudi samo u Zagrebu, a istovremeno je marš organizovan na isti dan u Splitu, Rijeci, Puli i Osijeku. On suštinski pokazuje da zapravo ne postoji odobravanje takve šovinističke politike kod barem dijela radničke klase u Hrvatskoj.
Na protestu su se, uz našu intervenciju, pojavili transparenti s natpisima “Balkanska federacija bez država i nacija”. Govor održan na Trgu bana Jelačića odisao je revolucionarnom partizanskom retorikom. Tražilo se bratstvo i jedinstvo između Srba i Hrvata, a glavni poklič bio je “Smrt fašizmu, sloboda narodu!” (SFSN), tradicionalni partizanski pozdrav.
Osim toga, protest 8. marta 2026. godine pokazuje istu razinu radikalizacije. Otvoreno se govori o radničkoj klasi, potrebi za revolucijom te bratstvu i jedinstvu.
Paralelno s time, organizira se veliki protest sve tri sindikalne centrale u RH, što je vrlo rijetko s obzirom na to da često ne sarađuju. Sindikati na glavnom trgu traže povećanje prosječne plate na realan iznos od 2.000 evra, koliko je procijenjena minimalna potrošačka korpa u RH.
Ironično, jedan od protesta protiv stranih radnika i sam u svojoj sadržini bavio se klasnim pitanjima – ali je svoj bes usmeravao mnogo više ka pripadnicima radničke klase drugog porekla, umesto sopstvenoj vladajućoj klasi koja izrabljuje i domaće i strane radnike. No, iako vladajuća klasa voli da uživa u dodatnom ceđenju stranih radnika i izvlačenjem većih profita od njih, i tu se pokazalo da se vladajuća klasa više ne može osećati stabilno.
Uz to, u trgovačkom lancu Plodinama su se desila dva štrajka, ali u jednom od njih ključnu ulogu su igrali strani radnici. Nekolicina njih uključila se u Nezavisni sindikat radnika Hrvatske, i nakon prijetnji otkazom i oduzimanjem boravišnih dozvola od strane menadžmenta, oni su započeli štrajk. Gazde su brzo poklekle, radnicima su obustavljenje prijetnje, a plate su im povećane za 100 evra.
Ovo je odličan primjer koliko je besmisleno svoj bijes usmjeravati protiv stranih radnika, kad su čak i oni domaćem radništvu pokazali put napred kako se boriti protiv gazda, uprkos njihovoj prekarnijoj situaciji, te da su radnici zapravo jači ako su ujedinjeni. Štrajkovi će se sve više pokazivati kao most među domaćim i stranim radnicima, jer imaju zajedničkog neprijatelja.
Pored jugoslovenskih republika, bitno bi bilo osvrnuti se i na ostatak Balkana. Treba samo podsjetiti da smo prošle godine svjedočili protestu ogromnih razmjera, u Grčkoj povodom dvije godine od željezničke nesreće u Tempiju, te Istanbulu povodom hapšenja opozicionog gradonačelnika Ekrema Imamoglua. Demonstracije u Grčkoj održale su se ponovo i za trogodišnjicu od nesreće, jer kao ni u Srbiji, nikakva pravda još uviek nije dobijena.
Krajem prošle godine, masovnim protestima i Gen Z revolucijama pridružila se i Bugarska, gdje je nekoliko protesta održano sa preko 100.000 prisutnih. Ono što je počelo kao protest protiv budžeta za 2026, brzo je dovelo do pada vlade u Bugarskoj, a na kraju eskaliralo u borbu protiv ulaska Bugarske u Evrozonu. Ova zemlja se već nalazila u permanentnoj parlamentarnoj krizi, sa osam izbora u posljednje četiri godine, ali ovoga puta su same mase bile te koje su presudile vladi. Čak 70% Bugara podržavalo je ove proteste, što pokazuje koliko je bugarski politički establišment diskreditovan.
Veoma simbolično je bilo što su protesti u Srbiji, Bugarskoj i Sarajevu svi usvojili šaljivi slogan „Ko ne skače, taj je…” – ćaci, debel, ili lopov. Takođe, i u Srbiji, i u Bugarskoj, i u Hrvatskoj, mogle su se vidjeti zastave One Piece. Ovo pokazuje da mladi sasvim prirodno povezuju sve naše balkanske i svjetske borbe u jednu borbu protiv korumpiranog sistema.
Poziv na mobilizaciju
Preočigledno je da je kapitalizam u tolikoj krizi, da je veće iznenađenje ako neko smatra da smo mi u bilo kakvoj normalnoj fazi ovog sistema. Od 2022, imamo tri rata sa globalnim posljedicama – u Ukrajini, Palestini i sada Iranu, te veliki broj posredničkih ratova kakvi su u Jemenu, Sudanu, Libiji, Somaliji, Siriji, itd. Imali smo korona krizu u kojoj se sistem pokazao potpuno nesposobnim i nespremnim da se nosi sa njom. Posvuda imamo parlamentarne i političke krize, te urušavajući životni standard posebno izazvan inflacijom koja ne djeluje da će skoro nestati.
Na drugoj strani, imamo masovne proteste, generalne štrajkove, formacije poput plenuma i zborova. Ne postoji kontinent koji pasivno prihvata ovo nepodnošljivo stanje. Čak i zemlje za koje se volimo šaliti da su dosadne doživljavaju ovakve potrese. Ono što treba primjetiti je i da većina ovih mobilizacija ne dolazi još uvijek direktno zbog ekonomske krize, nego zbog njenih političkih posljedica, kao što su genocid u Palestini, divljanje ICE-a, nesreće poput onih u Novom Sadu, Kočanima, Jablanici i Sarajevu.
I kad je pitanje ekonomskog karaktera, mase ispoljavaju bijes povodom ekcesa vladajuće klase, kao u slučaju Indonezije, Nepala i Istočnog Timora, a da sa druge strane ne dozvoljavaju vladama da sprovedu antiradničke budžete kao u Francuskoj i Bugarskoj. Niti su pošteđene zemlje koje zapravo dožive ekonomski krah, kao što smo vidjeli na primjerima Šri Lanke i Madagaskara. Šta god da vladajuća klasa uradi, ili ne uradi, čeka je nevjerovatan bijes, sa kojim neće znati kako da se nosi.
Jedan od najvećih problema s kojim će se cijeli svijet morati nositi je klimatska kriza. Njene posljedice će u dolazećem periodu imati sve gori i gori uticaj na Zemljinu biosferu, na sve biljne i životinjske vrste, a time i na ljudsko društvo. Ta kriza predstavlja sve veći teret za čovječanstvo preko njenih uticaja na poljoprivredu, zdravstvo, infrastrukturu i na mnoge druge sfere ekonomije, te time i na političke i ekonomske pritiske, poput klimatskih migracija i velikih talasa nezadovoljstva koje će kriza uzrokovati. Kapitalizam i vladajuća klasa nisu sposobni dati rješenje, te ili preferiraju zakopati glavu u pijesak dok punom brzinom voze prema litici, ili nervozno traže polovična rješenja i kompromise koje neće biti sposobni sprovesti. Kapitalizam ne može radničkoj klasi ni čovječanstvu ponuditi izlaz iz ove krize. Zbog ovoga će i ekološka i društvena nestabilnost nastaviti da raste.
Stabilnost nije nigdje na horizontu. Na vidiku je da najgore još uvijek nije ni došlo. Stagnacija u brojnim ekonomijama, posebno u Evropskoj uniji, kombinovana sa rastućim cijenama i ogromnim državnim dugovima, te rastom vojnih budžeta i smanjenjem socijalnih davanja, neminovno mora dovesti do situacije gdje će vladajuća klasa probati da pokrene otvorenu ofanzivu na radničku klasu. Ali kao što vidimo, to nema šanse da prođe bez njenog odgovora.
Sa jedne strane, ušli smo u novu fazu klasne borbe. Postalo je redovno da viđamo stvari na koje uopšte nismo navikli. Ističemo da SAD prvi put jasno gubi u ratu sa jednom manjom zemljom, događaj koji se nije desio od Vijetnama; da smo upravo doživjeli talas Gen Z revolucija; da je u Italiji održan politički generalni štrajk; da je Srbija, zemlja periferije kapitalizma, bila centralna tačka revolucionarnih previranja u Evropi, i da je formirala masovna demokratska tijela kao što su plenumi i zborovi; u Indoneziji su mase palile vile političara, a u Nepalu su bičevale ministre. Ne stoji kamen na kamenu starog stanja sporog razvoja.
Ali ovo isto tako treba da bude i upozorenje. Iako je vladajuća klasa zatečena, ovi događaji možda jesu bez presedana za naših života, ali nisu bez presedana u istoriji. Ono u šta moramo biti sigurni jeste da ćemo pored velikih borbi i štrajkova viđati i još brutalnije lice kapitalizma – masovni otkazi i nezaposlenost, ne samo kod nas na periferiji, nego u srcu imperijalističkih zemalja. Radnici će štrajkovati hrabro, ali gledaćemo policiju koja razbija štrajkove silom. Državni aparat će sve manje biti sposoban da održava bilo kakav društveni red. Dešavaće se iznova nove ratne eskalacije koje će prevazilaziti prethodne.
Kojim tempom će se ovi događaji razvijati nije pitanje marksizma, jer se to ne može predvidjeti. Ali kao što nam je marksizam pomogao da ne budemo šokirani trenutnim stanjem, nego ga spremno dočekujemo, tako nam nudi mogućnost da vidimo tendencije njegovog daljeg razvoja.
Ovo postavlja dva pitanja za sobom. Ako tendencija kapitalizma pokazuje da sve što on može da nam ponudi jeste užas bez kraja – to znači što se mi kasnije organizujemo da ga srušimo, to ćemo duže trpiti sve kobne posljedice koje njegov opstanak nosi sa sobom. Sa druge strane, ako marksizam i naša internacionala nam iznova pružaju ispravne perspektive gdje svijet ide – i kako se boriti protiv toga – onda zar nije vrijeme organizovati se i priključiti se internacionali koja je sposobna da se nosi sa novonastalom situacijom?
Čovječanstvo u sebi ima ogroman potencijal. Cijelo društvo osjeća pritisak da se nalazi u sistemu koji ide u potpunosti protiv njihovih ličnih i kolektivnih težnji. Većini nije do rata i siromaštva, pa smo ipak prisiljeni da ovo stanje trpimo. Ali zašto bi ga trpili! Radni ljudi i omladina imaju toliko ljepših načina da prožive svoj život, nego da ga troše na posao u kom nisu cijenjeni, u cinizmu nepopravljivog stanja, strahu od siromaštva, rata i smrti. Mi ne gradimo našu internacionalu za neki tamo socijalizam jednog dana. Mi je gradimo za socijalizam za našeg života. Zato ne čekajte pravu organizaciju da padne sa neba, jer baš gledate u nju!
